Dr. Ivan MERZ, «Misao – Jedan dan kod trapista», Nedjelja, Zagreb, 28. ožujka 1944., br. 7, str. 6

Misao – Jedan dan kod trapista

 

Putujemo u trapistički samostan a Reichenburgu, da pohodimo utjelovljenu Riječ Božju.

Već smo se radovali, kako ćemo prisluškivati koralnom pjevanju trapista ko kojemu Zaručnik na posebno ljubazan i čaroban način govori ljudskim dušama; kliktali smo od radosti što ćemo mi, razumna bića, u raznim časovima dana dati u ime nerazborite prirode – u ime zvijezda i sunca, u ime leda i sniega, u ime ekvatorskih vatra i ražarenih peći tvornica, u ime devetog sata, kada je sišao Duh Sveti na zemlju i u ime dvanaestog, kada je Isus bio za nas na križ raspet, da, kako ćemo ni u ime svih nerazboritih stvorova i u naše vlastito, odati Bogu Tvorcu čast, hvalu i slavu.

Željeznica stade. Iskočimo brzo i počnemo se penjati bielim zavojima prema tvrdoj kuli vitezova Marijinih. Već izdaleka opazismo dva monaha u bjelini.

Bili su to prečasni opat i prior. Nakon srdačnog pozdrava odvedoše nas u predvorje. Nad glavnom kapijom stoji kip Bl. Djevice Marije. Da, eto Marijina djeca. kongreganisti, ta Marijina pješadija, došla je, da pohodi težko Marijino topničtvo. Marija je naša kraljica; ona je onaj nepobjedivi toranj Davidov, s kojega visi tisuću štitova (Caut 4, 4); to su bile misli koje su me se pri početku zaokupljale. Prođosmo kroz ova vrata i pročitamo natpise: »Bernarde id quid venisti« (Bernardo, čemu si došao?) i »Quod incipis, perfecte incipe« (Šta započneš, temeljito započni!).

Doskora uđoše polaganim dostojanstvenim korakom bieli monasi i nekoliko njihovih gimnazijalčića, te stadoše moliti Tercu iz malog časoslova Blažene Djevice Marije. Pošto su ovu svršili, izmolili Oče naš i Zdravo Marijo, jedan između njih zapjeva tugaljivim glasom: »Deus in adjutorimu memu intende« (Bože, priteci mi u pomoć), a zbor odgovora: »Domine, ad adjuvaudum me festina« (Gospode, hitro mi priteci u pomoć). Svi skupa zapjevaše složno, duboko pognuvši gornji dio tiela: Gloria Patri et Filio et Spiritui Sancto« (uspravivši se zatim) sient at in principio et nunc et in saela saeculorum Amen« označivši time, da je svrha cieloga njihovog života i njihovih neprestanih molitava, odavanje časti presvetomu Trojstvu. Pošto je to bila Terca (u 9 sati prije podne), koja nas podsjeća na silazak Duha Svetoga, to svi složno zapjevaše himan sv. Ambrozija »Nunc Sancte uobis Spiritus…«

Nakon nekih drugih molitava započe svečana, konventualna misa. Kako je dostojanstvena! Kako sve ide polako, da čovjek osjeti kucanje vječnosti. Čemu se žuriti, kada čovjek pjeva hvalu Božju, radi koje je i stvoren?!

Razgledali smo cieli samostan. Natpisi »Claustrum ubi regnat Choritas est paradismu in terra«, te izvaci iz sv. Pama jasno pokazuju, koji duh nadzemaljskoga duševnoga mira vlada u tim pustim studenim zidinama. Iz spavaonice, gdje su tvrdi ležaji s raspelom i sličicom u svakoj ćeliji, pruža se pogled na Savu i štajersko gorje između kojega se ova vijuga. Mjesto je zaista predivno; ova visina kao da simbolički označuje, da trapist mora biti izvan svieta, visoko gore, bliže nebu.

Kod časova koje smo do sada proživjeli, bili su prisutni samo svećenici i njihovi mali redovnici (gimnazijalci). K vesperama dođoše i ostala braća u svojim tamno-smeđim odielima. Kad su izmolili odgovarajući dio malog časoslova, započe pjevanje ovog najsvečanijeg popodnevnog obreda. Na polju je mrak i sve skriveno. Mi se radi toga sjećamo onih časova, kada je Spasitelj bio skriven u mraku Djevičine utrobe. Taj nas mrak također sjeća na muku Spasiteljevu, radi koje je njegova slava u očima svieta bila na kratko vrieme potamnjela. U ovo je noćno doba Spasitelj ustanovio presvetu Euharistiju, bio snimljen s Križa i pokazao se učenicima u Emausu.

Na večernju smo se molitvu, na kompletorij najviše veselili. Posve razumljivo! Htjeli smo da čujemo kako trapisti pjevaju »Salve regina«, taj biser crkvene glazbe.

Monasi, koji mole kompletorij povode se za Spasiteljem, koji je na maslinskoj gori molio i tu prolio svoju krv za naše griehe. San, što će doskora doći, samo je slika smrti. Moramo posvetiti Bogu ovu noć i moramo ga moliti da potjera vraga, koji najradije – a osobito monasima – u noći šalje svoje napasti. »Braćo budite umjereni i bdijte, je vrag, vaš neprijatelj, kao ričući vrag obilazi okolo i traži koga da proždre, njemu se puni vjere oprite. No ti se, Gospode, smiluj nama.« Iako monasi znaju da je kula njihovog samostana okružena neprijateljima duše, vragovima, ipak se oni potpuno uzdaju u Gospoda. Tu misao obrađuje devedeseti psalam: »Tko stanuje, pod okriljem Svevišnjega ostat će pod zaštitom nebeskoga Boga… ti se ne ćeš bojati moćnih strašila, strijele koja po danu leti, zala, koja se po mraku kreću… Jer je on zapovjedio glede tebe, svojim anđelima, da te čuvaju na svim svojim putovima.«

Doskora se začuše zvuci antifone, »Salve regina«. Sva se ljepota ovih stihova, koji potječu iz jedanaestog stoljeća, može tek razumjeti, kada ih pjevaju pobožne duše. Čovjeku se čini da tužni anđeli nose k nebu suze žalosnice ljudskoga roda. Zadnji krik sv. Bernarda: »O clemens, o pia, o duleis Virgo Maria« sa svim svojim modulacijama izražava svu žalost zapuštenog čovječanstva, koje goji neizmjernu ljubav spram Djevice Marije.

Dr. Ivan Merz



 

(bez naslova), Nedjelja, Zagreb, 28. ožujka 1944., br. 7

 

Jednom dr. Ivan Merz susretne u tramvaju nekog iznakaženog prosjaka, od kojeg svi odvraćahu oči, jer nisu mogli gledati njegovu silno veliku bol i stradanje. No Merz odmah prilazi k njemu i započe razgovor, a uz to ga obilno nadari. Razveselio se vrlo, kad je doznao da taj prosjak kupuje sa sakupljenim novcem »Katolički tjednik«. Uputio ga bratski, da što češće pristupa Stolu Gospodnjem i pozvao ga u svoj stan.

A ja i siromasi?