Njegova svetišta

(In memoriam † dr. Ivanu Merzu)

Kraljica svibnja odvela nam je Ivana. Zašto baš Ona, Prekrasna Svibanjska Ruža? Zar je to možda Ivanova sladka tajna?

U tuđini, daleko od svojih, duša u borbi, okolina daleko od vječnih – Kristovih ideja, putevi posuti izpraznošću i taštinom, a Ivan se uputo k Njoj, Majci sviju ljudi – u Lurd. Tko bi znao, kakav se veleban psalam vinuo iz duše Ivanove na podnožju svetišta One, koja je najveća dobročiniteljica čovječanstva.

I vraća se Ivan u domovinu; kroz dušu je njegovu protekla čudotvorna Lurdska voda, a moć njenu osjećali smo svi, koji smo bili u blizini njegovoj. Kraljica Lurda, pratila je Ivana i u domovini.

Na samotnoj remetskoj cesti vidimo Ivana, kako zadubljen i zabrinut ide, žuri… Težak je rad na njivi Gospodnjoj; neprijatelji odasvud pritišću, a Ivan bi rado, da kraljevstvo Borje uđe u sve duše. Pomoći treba. Ide tamo, gdje će je sigurno dobiti, dobiti obilno, kod Majke Božje Remetske. Što je Ivan šaptao dragoj Kraljici svojoj, tajna je njegova i Njezina, ali Ivan je dobio mnogo duša za Kraljevstvo Božje – za Isusa.

Dršću plamičci sviećica pod Kamenitim vratima, Marija gleda i sluša djecu svoju, dieli, miluje i tješi. Ovdje je i Ivan. Moli »čislo« i klanja se Kraljici svojoj

Još sav grad spava, a Ivan stoji na kolodvoru i čeka vlak. Nešto težko nosi sa sobom. Kuda se uputio? U Njezino svetište – Majci Božjoj Bistričkoj, kamo hrle godinama tisuće »romara Hrvata«. Govorit će o Njoj, o Njezinim čudesima u Lurdu, zato je i ponio onu težku škrinju – skioptikon.

Kako je zanosno govorio o Kraljici svojoj, a Nju je na podnožju oltara molio: Marijo, duše mi daj!

Kroz duge kamene stepenice penje se decenijama biedni naš primorski sviet trsatskom Marijinom Svetištu. Što bi taj sviet bez svoje »Zvizde Mora«?

Misli Dr. I. Merza

»Božanska dakle dobrota, što prosjajuje iz ženskog bića te pobuđuje na jaču ljubav k Bogu, to je ono vječno ženstvo. Ono diže nas, kad božanskim očinstvom natapa pokoljenja, bilo kao ružičasta rieka krvi pravim plodom srdca, bilo kao srebrena duhovnim majčinstvom djevica«

(Iz Merčeve knjige: »Ti i ona«)

»A jer se poziv žene vrši uglavnom u obitelji, to će Orlica uzornim vršenjem svojih kućnih dužnosti biti na ugled svima i tako primjerom pokazati, da je obitelj temeljna stanica u narodnom životu i da su oni narodi zdravi, u kojima se dobro odgajaju djeca, koji jednom riečju imaju zdrave obitelji.«

(I. Merz Orlicama)

»Marijo! Majko moja dobra, najveća, molim Te označi mi uviek pravi put, ako mi ga i bude teško sliediti«.

»Majko vječna, Ti, koja si utjelovljenja, Pjesma svega lijepoga i vječnog, daj da i nadalje mogu darove ljepote primati.«

Ivan idući na oporavak, osjetio je dragu Majku. Zacielo nije molio za svoje zdravlje, već i opet za duše, za duše koje lutaju u moru neznanja i zabluda, molio je »Zviezda mora« da ih vrati u luku života, u luku Spasenja.

Svršila se sjednica, a Ivan prati dobrog duhovnika i župnika Marijina svetišta. Iako je kasno, zna Ivan, da će dobri župnik otvoriti svetište, da se poklone Isusu i pozdrave Mariju. Ivan se veselio kao diete ovim tihim i svetim časovima. Volio je jako Marijino svetište na Dolcu.

I svoju sobu pretvorio je Ivan u malu Marijinu kapelicu. Podigao Joj je oltar, gdje je dan i noć drhtao plamićak. A kakvo je bilo svetište koje je Ivan podigao Mariji u duši? Divno! U tom leži sladka Ivanova tajna! Zato nam ga je odvela Svibanjska kraljica, koju je Ivan toliko ljubio i štovao.

V.

Merzovim putem

Iako još ne vidimo, kad će završiti ovaj veliki svjetski požar, koji već tako dugo hara Evropom, ipak mnogi već danas misle na obnovu ljudskog družtva iza rata. Stvaraju se nacrti za obnovu u svim pravcima, a napose na odgojnom, kulturnom i družtvovnom području. Postoje već i manje skupine, sa više ili manje izgrađenim ili tek nabačenim programom, koje bi htjele, da se iza rata njihov glas čuje i koje se spremaju, na aktivno sudjelovanje u obnovi ljudskog družtva. Dakako, da i među katolicima ima, takvih skupina. Sasvim razumljivo!

Novi poredak i novo družtvo i ne može se ostvariti mimo katolicizma i njegovih načela. Napose mimo njegovih načela o čovjeku i njegovoj vriednosti. U budućnosti, iza rata, i Crkva i vjernici imati će neobično težku i odgovornu misiju u toj sveobćoj obnovi.

Jer izmrcvareno i prevareno čovječanstvo tražit će nakon rata neko čvrsto i sigurno uporište. Jače od mirovnih konferencija, i papirnatih ugovora. Tražiti će nešto, što se ne može iztrošiti, što nije podvrgnuto promjeni, što ne može uništiti zub vremena. A to može dati samo katolicizam i ona koja ga predstavlja – Crkva katolička.

I pravo je, dakle, da se katolici spremaju na težku i odgovornu zadaću, koja ih čeka.

A mi? Kako se Križarstvo na budućnost sprema? Koji je njegov plan i njegov program?

Naš plan, naš program ima samo jednu jedinu točku: Želimo realizirati životno djelo dra Ivana Merza. U dušama, u mladeži, u narodnoj cjelini. Na tome radimo već 14 godina. To je naš program za budućnost.

U toj jednoj jedinoj točki sve je sadržano. Jer Merz je svojim orlovskim duhom obuhvatio sve. I podpnno izgrađeni svjetovni nazor, i duboki osobni katolički život, i odanu sinovsku ljubav prema Crkvi, i sva područja katoličkog djelovanja.

Njegove misli o čovjeku i njegovoj vriednosti neobično su dragocjene. Njegovi pogledi o najodsudnijim pitanjlma družtva neobično iztančani i duboki. U praksi je obuhvatio sva područja katoličkog djelovanja, naglasivši napose Katoličku Akciju kao mezimče Crkve i posljednjih Papa. On je u svojim izvodima idealno spajao nacionalizam sa, katoličkim univerzalizmom; savremene potrebe sa tradicijom prošlosti.

Govorili su, da Merz nije rasno čist. Istina je, u njemu sa spajao osjećaj pripadnosti hrvatskom narodu sa germanskim rasnim osebinama i jakim tekovinama romanske kulture, koju je svestrano poznavao i mnogo joj se divio.

Ali upravo te komponente dale su Merzu široke vidike, široko katoličko gledanje i onaj zdravi idealni katolički univerzalizam, koji ne samo ne će ugušiti ni osakati osjećaj ljubavi prema domovini, već će ga oplemeniti i posvetiti.

Uostalom, ako Merz i nije bio rasno čist, bio je duhovno čist, kristalan, kao od čelika sliven.

Merz je najplemenitiji izdanak katoličkoga gibanja u Hrvatskoj. On je uzor katoličkog i hrvatskog intelektualca. On je sinteza najidealnijeg naziranja i najnesebičnijeg rada hrvatskih organiziranih katolika.

Četrnaest godina bori se, provodi, realizira Križarstvo njegov program, njegovo životno djelo. Imamo li u budućnosti što dodati ili oduzeti?

Ne! Možda će novo vrieme donieti i tražiti koju promjenu, koju korekturu u vanjskim nebitnim stvarima, ali u onom osnovnom, bitnom, ostaje i ostat će Merzova ideologija ista. Jer ona je zasnovana, izdjelana, izgrađena na gori Taboru Merzove duše, u njegovom najvećem lietu u blizinu Božju, u nenadkriljivoj ljubavi i odanosti prema Crkvi.

Jest, Merzova rieč, Merzova ideologija, Merzovo djelo ne treba korektura; jer je baš po izvorima, na kojima je nastalo, dobilo pečat trajnosti, neprolaznosti, trajne suvremenosti. Izgraditi Krista u čovjeku i izgraditi Kraljevstvo Kristovo u čovječanstvu, a to je Merzov plan, ostaje uviek i zauviek isto. Tu ne treba popunjavanja, preinaka, korektura.

Međutim, ima kod nas katoličkih skupina, koje priznaju trajnu vriednost Merzovog djela, ali tvrde, da se taj program dade izvesti i bez organizacije. Individualnim djelovanjem na duše, individualnim odgojem, individualnim radom u okolini i družtvu dade se Merzov program jednako ostvariti. Čemu čovjeka, sputavati u organizacijske okvire, koji danas postoje, a sutra ne će, čemu da se i pojedinac, i skupine, i Crkva veže uz stanovite organizacijske tipove, koji danas jesu, a sutra nisu. Konačno, i Merza nije odgojila organizacija. On je ušao u nju kao sasvim, gotov čovjek. To govore oni, koji kažu, da nisu vođeni »probitcima nikakvih vjerskih niti političkih skupina«.

Istina je, da je Merz, kad se vratio iz Pariza i ušao u Orlovstvo, bio gotov čovjek. Ali pogrješno je, da njemu organizacija nije baš ništa dala ni trebala dati. Ako ništa drugo, organizacija i organizacijski život razvio je u njemu socialne vrline i socialne kreposti, danas tako važne.

Ne kao da Merz nije prije imao smisla za maloga čovjeka, patnika, borca za sitne potrebe svoje okoline. Ali sigurno je po organizaciji, pa dodiru s tolikim članstvom iz raznih staleža, taj njegov socialni osjećaj pojačao. Merz je iz Pariza donio smisao za žrtvu, odricanje, mrtvenje, pa i težku pokoru. Ali u organizaciji je naučio, što to znači žrtvovati svoje mišljenje za volju tuđega mišljenja; što znači zašutjeti, iako čovjek misli, da ima pravo; što znači biti zapostavljen, neshvaćen, prezren; što znači podnositi tolike krive sudove; što znači biti među ljudima, a ipak posve sam; što znači biti uviek vedar i nasmijan, iako je duša puna briga i bolova. Tu je Merz osjetio, da su takva družtvena hrvanja i svladavanja teža od težkih vanjskih pokora. Jer te si pokore čovjek zadaje sam, a u organizaciji im je izložen, zaskočen od njih bez svoje volje, pa zato i mora biti na njih uviek spreman.

I zato tvrdimo, da bi na divnoj Merzovoj pojavi, pojavi katoličkog laika i intelektualca, nešto manjkalo, da nije prošao kroz organizacijsko vatreno krštenje i upravo po njemu stekao onu svoju upravo zavidnu ravnotežu i mir.

A onda, koje su to vjerske skupine kod nas vođene »probitcima«? Tko je u Križarstvu ikada imao kakvu materialnu korist osim poderanih podplata na dugim putevima po našim selima, otrcanih i izgužvanih odiela po noćnim putovanjima vlakom, brojnih bezsanih noći i dana, u kojima je sunce tako strahovito palilo ili je studen kočila udove.

Tko od križarskih radnika znade za ikakve drage probitke osim nerazumievanja, prezira i guranja laktom. Tko je ikada išta drugo i očekivao? Ići na teren, među ljude, medu duše, postići nešto u tim dušama, pripraviti ih za božanski život u njima, to je neizrecivo težko. Takav rad upravo mora biti praćen nerazumievanjem i duša samih i onih, koji su oko njih. A radilo se tako i radi se tako 14 godina, ne u nekom uzkom krugu, već diljem domovine.

A individualni odgoj? Jesmo li ga u Križarstvu ikada niekali? Ne! Nikada nismo shvaćali Križarstvo kao organizaciju mase, koja tek u cjelini nešto prima već smo uviek naglašavali, da je Križarstvo organizacija katoličke elite, do koje se dolazi individualnim odgojem. I na tome području učinilo je Križarstvo neizrecivo mnogo. Dosta je pogledati u vrhove našega i katoličkog i narodnog života, zaviriti u obitelji, bogoslovije, samostane. A ako nismo uviek sasvim uspjeli na tome području, to nismo krivi mi sami. Krivi su oni, koji su ostali po strani, bili to svećenici ili svjetovnjaci.

I konačno, ne veže se Crkva uz organizacije, već sa organizacije vežu uz Crkvu. Mi smo se privezali uz nju, mi iz nje crpemo svoje životne sokove. I upravo jer se za nju vežemo, s njom dišemo, s njom živimo, zato se ne bojimo, da će nas vrieme pregaziti, da, ćemo postati zastarjeli, nesavremeni.

Dok Crkva želi vidjeti laički sviet u organizacijama Katoličke Akcije, nema nitko pravo da ih obara, da im nieče vriednost, da im ometa rad. A Crkva ih hoće i iza rata, naglašavati će ih još više. One će iza rata biti i te kako potreban kamen temeljac katoličke obnove. A oni, koji drže, da smjer katoličkog rada u obliku organizacije nije suvremen, prevarit će se, jer će i sami, prije ili kasnije, uzkočiti u organizacijske okvire.

A mi, međutim, idemo Merzovim putem. To smo imali kazati o šestnaestgodišnjici njegove smrti. Bog u dušama. Bog u obiteljima. Bog u našoj okolini. Bog u našem narodnom životu. To je Merzovo životno djelo. To je i naš poziv, naša zadaća, naše životno djelo.

Kraljevstvo Kristovo u Hrvatskoj i u svietu.

M. Stanković

Značenje Merza i njegova Križarstva

(Uz obljetnicu Merzove smrti i blagdan zaštitnika Križara)

Ovih dana – 10. svibnja – pada 16. obljetnica smrti glavnog ideologa hrvatskog ogranka svjetske katoličke Križarske organizacije, a u nedjelju, 7. svibnja, (nedjelja iza 6. svibnja, kada pada blagdan sv. Ivana, mučena pred latinskim vratima) slave Križari dan svog zaštitnika sv. Ivana, apostola i evanđelista. Uz te dvie zgode hoćemo da opet nešto reknemo o providencialnoj ulozi, što ju je u Hrvatskom narodu odigrao blagopokojni dr. Ivan Merz i Križarstvo. U naslovu članka velimo »njegova« – Merzova Križarstva, jer je blagopokojni Dr. Ivan Merz Križarsku organizaciju u hrvatskim stranama najjače oblikovao, utisnuvši joj trajno svaki jaki osobni pečat.

Križarska organizacija – mjesto nasilno, po tadašnjem diktatorskom režimu, dokinute organizacije Hrvatskoga Orla – došla nam je u vrieme, kad je komunizam počeo jače – po lukavo smišljenu planu i akciji, dirigiranoj ne samo iz Moskve, nego i iz bližih centara – zapljuskivati i hrvatski narod. Taj komunizam s pravom je značio uništavanje svega onog (…) Taj komunizam – ili u sredstvima, ili u svojim konačnim ciljevima, ili u obadvoje – značio je negaciju naše vrhunaravne orientacije, naše povezanosti sa Svetom Stolicom, naše vjekovne pozitivne borbenosti, značio je zator našega stoljetnog idealizma, gašenje naši obiteljskih svetišta i, još posebno, uništavanje najvećeg omladinskog ideala: sv. čistoće.

Nije jedan nepoštenjak prihvatio komunističku doktrinu i dao se upregnuti u kola njihova razaračkog djelovanja samo radi želje za parom, koju je Kominterna u promičbene svrhe uviek rasipno dielila. Ali su mnogi Hrvati i Hrvatice kukavički i izdajnički pokleknuli i pred drugim protivnicima Hrvatskog naroda, jer im je dojadilo gladovati i strahovati, biti bez službe i progonjen.

U to doba razvija u našim stranama zastavu Križa Križarska organizacija – hvala snalažljivosti i odlučnu nastupu našeg Episkopata, a osobito blagopokojnog zagrebačkog nadbiskupa Dr. Ante Bauera; križarska je organizacija bila pokrenuta, mjesto Orlovstva bilo je to odmah svakome jasno, vrlo brzo nakon dokidanja nacionalnih gimnastičkih družtava, među njima i Hrvatskog Katoličkog Orla – i dovikuje svima, jasno i odlučno: idealizam pod svaku cienu; onaj idealizam, što ga je Hrvatski narod kroz viekove izpoviedao i po njemu svoj život i svoje odnose prema drugim narodima oblikovao, idealizam vrhunaravni, kršćanski, katolički, papinski.

I uspievao je. Iako je kao temelj naglašavam tihi i povučeni rad – rad u vlastitom srdcu, u vlastitom domu, u Crkvi, samoodgoj i samonaobrazba i, osobito, veza s Bogom – ipak se je brzo izašlo u javnost, tako su tražila tadašnja vremena, a, kada se jedanput izašlo izlazilo se je stalno. Akademije u prepunim dvoranama, svečane povorke, koje je promatralo cielo mjesto, zajedničke sv. Pričesti, blagoslovi zastava u dupkom punim crkvama i još posebno zborovanja kojima su prisustvovale tisuće slušalaca, bile su uviek veliki događaji uza mjesto, za čitav kraj, ali i za Hrvatski narod. To je bilo utvrđivanje u vjekovnim idealima, obraćanje grješnika, stvaranje velikih odluka za budućnost, sveto i skroz idealističko pripremanje mladeži za život, koji je bio pred njima i mamio ih na stranputice.

Bilo je sigurno i manje zgodnih poteza od strane pojedinaca. Gdje ih nema i kad ih nije bilo na ovoj zemlji? Svi smo mi nesavršeni, pa znamo učiniti nespretne geste, biti prenagli, u prevelikoj revnosti za dobru stvar manje paziti na formu, biti osjetljivi i osobni. Bilo je takvih pojava i u Križarstvu. Ne u načelu, ali ih je u praktičnoj interpretaciji Križarstva na terenu po pojedinim ljudima sigurno bilo. No uza sve to, zar ne mora i najveći neprijatelj križarskih metoda i ljudi, koji su u Križarskoj organizaciji djelovali, ipak iskreno i lojalno priznati, da je Hrvatsko Križarstvo veliko svjetlo u obćoj tami, koja se je počela spuštati i na hrvatski komadić Zemlje, i da je to križarsko svjetlo itekako rastjeralo tu tamu, i komunističku, i slobodno – zidarsku, i židovsku, i mnogu drugu. Rastjeralo ju je, jer je to bilo Božje Svietlo, Svietlo Evanđelja, Svielo Rima.

A komu od ljudi imamo to najviše zahvaliti? Nemamo ovaj čas pred očima auktoritete, već zasluge, koje nisu nuždno povezane s položajem i službom, što je bez svoje zasluge vršimo, već čisto osobne, bezobvezatno pružene usluge. Sigurno Dr. Ivanu Merzu. Merzu, koji je bio sav Božji i kršćanskim, a vandrednom oštrinom svoga duha umio je opaziti ono vjekovno u Hrvatskom narodu i onda kultiviranje toga vjekovnog hrvatskoga staviti kao vrhovni ideal svojim Orlovima i Orlicama duhovno produljenima u Križarima i Križaricama. To je vjekovno u Hrvatskom narodu jest smisao za žrtvu, jest povezanost s Bogom – vrhunac te povezanosti na zemlji jest Presveta Euharistija – jest neustrašivo borbeno izpoviedanje našega katolicizma i obrana njegovih ideala od svih neprijatelja nutarnjih i vanjskih.

Tko samo malo pozna poviest Hrvatskog naroda, taj će nam dati podpuno pravo. A zar nije to tako liepo konkretizirano u Križarskoj lozinci: Žrtvi, Euharistiji i Apostolatu? A zar nije Dr. Ivan Merz, na neki način savršeno u svom životu ostvario ideale te lozinke i onda se sav dao da ih ostvari i članstvo Orlovstva, Križarstva?

Zato je kult Dr. Ivana Merza u današnjim križarskim redovima sigurno jamstvo, da oni ne će zatajiti ni u budućnosti. Bolje, ne kult Dr. Ivana Merza, već kult onih velikih ideala, za čije je ostvarenje Dr. Ivan Merz govorio, živio i radio, a primili smo ih od Boga, a čuva ih i posreduje narodima Crkva i Papinstvo.

Proslava Merzovog dana u Zagrebu

Kako smo već javili, biti će u Zagrebu prigodom 16. obljetnice smrti dr. Ivana Merza, nekoliko priredaba u počast našeg križarskog prvoborca i uzora.

Razpored:

DNE 10. SVIBNJA: U slikokazu »Prosvjeta« (Primorska ul. II. kod crkve sv. Blaža) prikazivanje slika iz života dr. Ivana Merza.* Prikazivanje će biti u 5 sati poslie podne. ULAZ JE BEZPLATAN.

DNE 14. SVIBNJA: u 8 sati u crkvi sv. Blaža biti će zajednička sv. Pričest. Sv. Misu služi preuzvišeni Papinski Legat opat Josip Ramiro Marcone, OSB.

Iza zajedničke sv. Pričesti biti će u novom katoličkom domu župe sv. Blaža sastanak zagrebačkih Križara i Križarica. Razpored sastanka doniet ćemo u sliedećem broju »Nedjelje«.

Poslie podne u tri sata je polazak na grob dr. Ivana Merza na Mirogoju. Sastanak u 3 sata pred vratima Mirogoja. Na grobu će najprije dati odrješenje generalni duhovnik križarske organizacije Msgr. dr. Milan Beluhan, a onda će govoriti brat Ante Jerkov, stud. phil., član Akademskog Križatskog Bratstva »MAHNIĆ«.

*Uz prikazivanje govori brat prof. Pero Šimunić, predsjednik Mahnićeve Ðačke Križarske Zajednice.

Proslava Merzovog dana u Zagrebu

Kako smo već javili, biti će u Zagrebu prigodom 16. obljetnice smrti dr. Ivana Merza, nekoliko priredaba u počast našeg križarskog prvoborca i uzora.

Razpored:

DNE 10. SVIBNJA: U slikokazu »Prosvjeta« (Primorska ul. II. kod crkve sv. Blaža) prikazivanje slika iz života dr. Ivana Merza.* Prikazivanje će biti u 5 sati poslie podne. ULAZ JE BEZPLATAN.

DNE 14. SVIBNJA: u 8 sati u crkvi sv. Blaža biti će zajednička sv. Pričest. Sv. Misu služi preuzvišeni Papinski Legat opat Josip Ramiro Marcone, OSB.

Iza zajedničke sv. Pričesti biti će u novom katoličkom domu župe sv. Blaža sastanak zagrebačkih Križara i Križarica.

Poslie podne u tri sata je polazak na grob dr. Ivana Merza na Mirogoju. Sastanak u 3 sata pred vratima Mirogoja. Na grobu će najprije dati odrješenje generalni duhovnik križarske organizacije Msgr. dr. Milan Beluhan, a onda će govoriti brat Ante Jerkov, stud. phil., član Akademskog Križatskog Bratstva »MAHNIĆ«.

*Uz prikazivanje govori brat prof. Pero Šimunić, predsjednik Mahnićeve Ðačke Križarske Zajednice.

Životopis pokojnog Dr. Ivana Merza

Svi ste već valjda imali u rukama novi životopis pok. dr. Ivana Merza, što ga je napisao vrijedni prof. Josip Vrbanek. Ako ga niste imali u rukama, t. j. ako ga niste pročitali, kupujte ga i čitajte odmah! Težko je ovako s par rieči kazati, koliko je blaga nagomilano u toj knjizi. Koliko će pojedinac moći izvući koristna za sebe i svoj život, ovisi o tomu, s kakvom pažnjom i ljubavlju bude čitao tu neobično vrijednu knjigu. Naučit će svaki kako treba živjeti s Bogom i kako se treba spremati, da nas struja svjetovnih zala i mana ne zahvati u svoj vrtlog.

Ne valja čitati čitavu knjigu na jedanput. Polagano, po par stranica ili po jedno poglavlje dnevno. Ali svaki dan da svijetli lik velikog pokojnika urone duboko u dušu onoga, koji ga dnevno nosi sa sobom.

Koji taj križar na selu ili u gradu, možda ne će naći vremena, da se neprekidno zadube u ovo za nj toliko koristno štivo. Bilo bi dobro kad bi imao i kraći sadržaj knjige, pa kad bi tkogod skupio one najljepše stranice iz knjige P. Vrbaneka i priredio kao nesk skraćeno izdanje za one, koji nemaju vremena, da se bace na čitanje ovako razmjerno velike knjige.

Valja naime znati, da treba imati i dovoljno ustrpljivosti, da se knjiga dočita do kraja. A znamo, kako je s tim kod mladih ljudi…

Pisac novoga životopisa je obratio svoju pažnju samo na unutarnji život velikog pokojnika. To je i bilo potrebno, da se pokaže jasno i bistro veličina pokojnikove duše i da posvuda zasja njezina svetost. Kažem, trebalo je, jer se ne varam ako uztvrdim da ih ima još, koji na svetost pok. dr. Ivana Merza gledaju s nekim omalovažavanjem. Pogotovo se takovi nalaze među svjetovnjacima, a manje među svećenstvom. Toga radi bi križari učinili veliku stvar, kad bi ovaj životopis razširili među svjetovnjake, gdjegod se to pokaže moguće. Danas izdatak od 200 Kuna za tu knjigu ne znači baš ništa. Moglo bi se dakle mnogo učiniti kad bi pojedina bratstva uzela sebi za zadaću, da određeni broj primjeraka ove knjige (recimo po petdeset ili po sto komada) razprodaju u svom kraju. A to danas ne bi išlo težko. Tako bi se glas svetosti pok. Ivana Merza proširio, njegov bi utjecaj s neba na Hrvatsku bio veći, a mi bi za njegovu slavu i čast mnogo učinili.

Dr. A. Ž.

Merz – put naših dana

Dr. Ivan Merz. Naš suvremenik. Intelektualac 20.-og stoljeća. Čovjek radikalan u načelima i životu. Izgrađena ličnost, karakter u punom smislu te rieči. Još više: praktični katolik, svetac. To je Merz.

Nisu te oznake njemu tek danas dane i priznate. To su činjenice, koje je Merz dokazao čitavim svojim životom – ne riečima – a to je u današnjoj poplavi rieči i fraza iztaknuti. Zato je suvišno tek blistavim riečima dokazivati sve one svetačke vrline Merčeve duše. Djela su tu. I život. Da, život.

Čitam Merčev životopis. Ali ne kao ostalih svetaca. Ne. Merza se može čitati dnevno jer se uviek nalazi nešto nova što kao melem djeluje na ranu današnjice. Nalazimo rješenje mnogih pitanja, koja i nas danas muče.

U ratu smo. Već više godina. I život je postao teži. Vojniku, radniku, činovniku, seljaku… Svima. Ne zapinje samo gospodarski život, već i kulturni. I mnogim pojedincima je danas teže izgrađivati se i usavršavati. Pero, knjigu i radnu sobu, zamienilo je bojište. Najprije obstati, a zatim ostali rad.

Pred 30 godina bilo je slično. I Merza je zahvatio ratni vihor. I to baš u mladenačkim godinama, kada je čovjek na putu, da vlastitim gledanjem izađe iz labirinta svieta i života. Da pronađe svoj životni cilj i put. Za to treba mira i vremena. I rada u samoći. Put uzpona je put samoće. Ličnost se izgrađuje samo tihim radom; u samoći. I Merz kliče: »Oh, siromašni su ljudi, koji ne mogu biti usamljeni!« (Dnevnik, 16. VII. 1916.) A baš toga vremena i samoće na bojištu je jako malo.

No uza sve težkoće Merz uztraje; uspinje se i usavršava se. To svjedoče brojna i sadržajna razmatranja iz njegovog ratnog dnevnika. On stalno produbljuje svoj nutarnji život, život s Bogom. Surađuje s Milošću. To mu je i dalo snage da se izdigne iznad zemaljskoga i izgradi do uzorne, svetačke ličnosti. – 28. V. 1918. bilježi: »Daj mi bože da postanem bezuvjetni gospodar tiela. Bolje je umrieti, nego biti mekušac, igra strasti.« A 27. III. 1916. napisao je: »Upravo sada trebam duševne snage, trebam crpiti iz nepresušivog vrela ljubavi, iz one svesilne moći Euharistije!«

Da ukroti tielo, morao je mnogo žrtvovati. Tako bilježi 27. I. 1918.: »Život je težak, odričem se, ali ne ide lako. Nastojim, da se odučim zajutraka i popodnevnog jela. Spavam već nekoliko dana na  zemlji…«

Prostor mi ne dopušta, da mnogo citiram Merčev ratni »Dnevnik«. Ali čitajući ga osjećam, da Merz upravo sada tako snažno i blagotvorno djeluje na današnjeg čovjeka, brata po vremenu i problemima. Napose na ratnika – intelektualca.

Svojim životom Merz nam je dokazao, da se može sveto živjeti i uz visoku naobrazbu, i uz ratne prilike, i uz umjetnički nadarenu narav. Pokazao je pravi put, kojim bi trebao i može poći današnji čovjek. A mi se stidimo kleknuti u crkvi, prekrstiti se… Kako smo slabi i maleni?!

Mi molimo Boga za zdravlje, život, darovitost… Grčevito žeđamo za talentima. A Merz?

Merz izabire teži, ali spasonosniji put. Po trnju do zviezda. Svojim životom zasvjedočio je: ne talente, već Križ Tvoj hoću, Gospodine! Žrtvovao je svoje naravne darove, jer je spoznao, da je »život više nego umjetnost«. – »Smisao života je otajstvo Križa« – veli Merz.

A mi tako bježimo i bojimo se križeva. I onih najmanjih. Ne znamo njihov vriednost. Ne znamo smisao života. Život nam se čini težkim baš zato, što nismo shvatili njegovu suštinu: život je lanac križeva; zadnja karika je smrt; prvu i zadnju spaja: vjerujem u život vječni. Tek u križevima tražiti i osjećati slast, znači: znati živjeti. Život je tako lak i ugodan, kad se križevi podnose s veseljem. Sve životne težkoće su stepenice prema Vječnosti. Križevi su put života, put spasa.

Tako shvaćeni život nije problematičnog svršetka. Miran je i sretan. Merz je poznao slast križa i zato ovako shvaćao život. Nije stoga čudo, što je bio miran i čitao »Nasljeduj Krista«, dok su oko njega padale šrapnele.

Merz je znao, koliku vriednost ima trpljenje za život duše. Zato i bilježi na više mjesta: »Jest, bol je sadržaj života… Gdje nje nema, možemo biti uvjereni, da pravog života nema«. 17. XII. 1916. – »Duševno sam najproduktivniji, kada svladavam otpore i kada trpim«  12. V. 1920. »Trpljenje je najjače sredstvo da spasava i posvećuje dušu« – 13. II. 1928.

Ivane, naš Nebeski Orle! Zagovaraj kod Boga nas, slabe neodovažane ljude! Dieli ljudima, osobito mladeži, biserje svoga duha: euharistijski žar i ljubav prema Križu i Vječnosti. Stvori Ivane mnogo svojih sljedbenika, koje ne će svladati ni rat, ni okolina, ni grieh, ni križevi. Stvori mnogo novih ljudi, da uz pomoć Božju dižu palo čovječanstvo!

V… ć

Dr. Ivan Merz – ideolog hrvatske katoličke mladeži

Katolička Akcija, kakovu ju je naučio papa Pio X. i kasniji pape, razvila se u Hrvatskoj u punom opsegu tek iza prošlog svjetskog rata. Najjači predstavnik omladinske grane, bila je Hrvatska Orlovska organizacija, koja je kao suvremeni tip omladinske organizacije obuhvaćala odgoj čitavog čovjeka, tj. brinula, se za njegov duhovni preporod i tjelesno zdravlje. Gimnastika je bila samo sredstvo za temeljiti katolički rad. Hrvatska Orlovska organizacija je za 5-6 godina svoga rada osvojila najelitnije predstavnike svih staleža hrvatske omladine i okupila ih u preko 300 družtava sa 30.000 članova.

U vodstvu organizacije nalazili su se najvećim dielom svjetovnjaci, od kojih su neki svršili svoje studije u biv. Austriji i Francuskoj, gdje su se upoznali sa tamošnjim radom katoličke omladine. Među tim vodećim ljudima je najveću zaslugu stekao dr. Ivan Merz, gimnazijski profesor, koji je umro 1928. godine u Zagrebu vrlo mlad, u 32. godini života. Dne 10. svibnja o. g. navršava se 15. godina njegove smrti.

Premda je dr. Ivan Merz vrlo mlad umro, ostavio je iza sebe jedno razdoblje rada i djelovanja, koje je imalo i ima danas neobično jak utjecaj, na katolički preporodni rad među hrvatskom omladinom, koji je čitavom tom radu dao jedno specifično obilježje, a koje nije ništa drugo nego odraz života i djelovanja dra Ivana Merza.

Ličnost dra Ivana Merza, nije samo zanimljiva za hrvatski narod. Njegov život nosi na sebi obilježja univerzalnog kršćanstva, koja svojom snagom prelaze granice jedne države, pa rada svoje veličine imadu vriednosti za cieli katolički sviet.

Već od najranije mladosti pokazuje dr. Ivan Merz sjajnu inteligenciju i neobičan dar za filozofiju. No taj dar nije na njega djelovao negativno i nije ga zarobila ni jedna filozofija. On je sve prosuđivao svojim duboko analitičkim duhom. Tako proučavao i kršćanstvo. Njegov duh tražio istinu i našao je u katolicizmu, te mu se podvrgao najradikalnije. Prvo svoje opredielenje katolicizmu nazvao je sam dr. Merz »estetskim katolicizmom«, koji njegovu umjetničku dušu privlačio radi svojih više vanjski, umjetničkih tekovina. Ali kasnije, naročito vrieme studija u Parizu, njegov katolički nazor na sviet se sve više produbljuje i navraća na realni život, te provodi konačni obrat, kojeg je sam najbolje označio riečima: »Život je više nego poezija i umjetnost!«

Gornjim zaključkom započinje onaj dio života dr. Ivana Merza, koji nas najviše zadivljuje i koji to svjetovnjaku, koji je do nedavna živio među nama, osjećao iste probleme koji i nas muče – daje temeljito obilježje praktičnog modernog katolika, koji je načela, Evanđelja aplicirao na svoj život najrealnije, upravo do svetačkih visina.

Ustajao je vrlo rano, zatim molio i razmatrao teme, koje si je već dan ranije odredio, zatim gimnasticirao, prao se hladnom vodom, dnevno prisustvovao sv. Misi, dnevno se pričešćivao, spavao na daskama ili na golom podu, postio i žrtvovao, a uza sve to ostajao skroman i tih, a opet ljubezan i pristupačan sa svakim. Što je najvažnije, taj način života nije ga smetao, da sa životom ostane uviek u najužem kontaktu. Tako je posjećivao kazališta, zalazio u družtva, kretao se i u ženskom družtvu, pisao u raznim časopisima, bavio športom, sabirao umjetničke slike, volio prirodu, čitao sva djela svjetske literature itd. – ali sve je to imalo svoj osnovni ton potpuno katolički. Na taj način je dr. Merz dokazao da je katolicizam upravo božanski preodređen, da modernom čovjeku u kaosu preraznih ideja, daje najsigurniju duhovnu kičmu.

Tako izgrađen dolazi dr. Merz na bojište u prošlom svjetskom ratu. Tu je njegov katolicizam našao najbolju priliku da ga primjeni u krutoj praksi ratnog života. Njegov ratni dnevnik, po dubini promatranja i proživljavanja problema rata, kako se on odrazuje u ljudskim dušama sigurno je jedinstven u Evropi. Tu je dr. Merz shvatio duboki smisao boli i patnje kojima je prekaljena čitava poviest čovječanstva. Ta bol je stvarala kulturu, »bol je silila čovječanstvo na napredak i rad iz straha pred još većom boli, piše dr. Merz.

Proživivši tako katolicizam najprije estetski i teoretski, a zatim praktički na ratištu, dr. Merz kao potpuni katolički čovjek započinje svoj rad među hrvatskom katoličkom omladinom. Nije čudo, da je takav čovjek, svetački produhovljen izposničkim katolicizmom, koji u katolicizmu nije tražio samo neki duševni užitak, već je i fizički osjetio težinu Isusova križa – znao osvojiti omladinu i pružiti joj bujne plodove svoje svetačke duše. Kao član vodstva Orlovske organizacije izradio je za organizaciju »Zlatnu knjigu« u kojoj u istinu zlatnim riečima jasno i radikalno označuje kakav mora biti praktičan katolik. A njegova knjižica »Ti i ona« uniela je među mušku hrvatsku omladinu veliki udio za izpravno shvaćanje odnosa mladića prema djevojci.

Nije dr. Merz ličnost koja bi bila vezana isključivo na rad s omladinom. On je bio općenito poznat u Hrvatskoj, a donekle i u Francuskoj i Italiji. U Mađarskoj izašao je nedavno prievod hrvatskog izdanja njegovog životopisa, koji će sigurno mnogo koristiti tamošnjem upoznavanju ličnosti dra Ivana Merza, a sada se sprema i prievod na slovačkom jeziku.

Ove godine, kad se navršava 15 godina njegove svetačke smrti, hrvatska križarska omladina, ta ista omladina, koja je slušala njegovu živu rieč, na poseban način i pietetom dubokim sjeća se diljem čitave Hrvatske svog dragog brata dra Ivana Merza, tog vjernog sina katoličke Crkve. Njegov grob u Zagrebu, koji je dnevno posjećivan od brojnih štovalaca, danas je mjesto kuda hrvatska katolička omladina šalje svoje molitve Bogu za sebe, za svoj narod i za svoju mladu državu.

Našim vojnicima na razmišljanje

(Iz Merzova ratnog dnevnika)

Graz, 18. III. 1916.

Valja misliti i na svoju dušu. Toliko je vježbe, da čovjek ne dospije pozabaviti se ma kakvim duševnim radom. Od sutra ću bar nešto pokušati, da štogod pročitam i da nastavim izgradnju svoje duše; da se opet nastojim prenijeti u onaj liepi sviet noći. Upravo to mi je sada najpotrebnije. Velika je vjerojatnost, da ću i ja na bojište. Iskreno govoreći, ja se smrti ne bojim; ta tamo gore je ono pravo carstvo. Samo se još nisam pomirio s tom mišlju, da ću ja zaista onamo i nisam sebi sviestan, da ja vodim krepostan život. Ta odkad sam u vojsci, izgubio sam vezu s Onim, te sam i prestao o sebi razmišljati, što bih mogao na sebi popraviti, i nisam načisto, da li sam ja zaista u službi dobre stvari, t. j. kao vojnik. Često sam sebi želio bol i muku. I kad me je češće spopala, pitao sam, da li služi cilju…

Slovenska Bistrica, 16. IV. 1916.

Pravo se također ni ovdje ne mogu sabrati. Oko mene se brblja i uče vojničke stvari. Duševno je moje razpoloženje gore nego u Grazu. Kadkada me spopadne bies – pravedni bies – na ljudsku glupost i razrušio bih sve. Ulovio bih zemlju za jedan kraj i hitio je u prazninu nek jezdi i neka se razprsne. Doduše, kadkada osjećam nekakovu zadovoljštinu, upravo sreću, što nepravedno trpim; ta sličniji sam Kristu. Doduše, koja razlika. Jedino u ovoj duševnoj boli mogu sebi približno predstaviti Krista razpetoga; radi ničega, bez ikakvih interesa dati svoj život, dati se razpeti nepravedno za čovječanstvo. Bože – Kriste!

Slovenska Bistrica, 19. VII. 1916.

Tišina niema… Tako sam i ja sada miran. Sve bih se dugo i dugo molio; s bolju u duši smao da mi Onaj gore iz srdca izčupa sve, što veže s vremenitošću, sav onaj ružni ja koji uviek na sebe misli. Oh, siromašni su ljudi, koji ne mogu biti osamljeni. U vrtlogu su života priliepi ono blato, te čovjek neopazice počne živjeti u tom vremenitom. Težko je biti bogat; tu je dužnost dati i drugima. Ne samo to, nego mi se moramo veseliti, kada nekome nešto dajemo, pa makar onaj bio i bezobrazan… »Svima se moraš podložiti!« A onda: ja dadnem, a u dubini je još onaj sebični ja, koji žali, koji se ljuti na onoga, što je izkao, i t. d. Zaista grozno. Cijela duševna zgrada se ruši, pada, praši… Da, život je više nego li umjetnost i književnost: ona je za nas ljude jedina veličina, izvor snage.

Mürzschlag, 15. VIII. 1916.

Bol, bol, bol. Ili sam bolestan ili je to opet nedostatak družtva, da se ne mogu od srdca nasmijati. Bio bih sav sretan, kad bih mogao poput malena djeteta plakati, ili biti veseo i oduševljen za kakve mladenačke ideale. Uviek me muči pitanje života; zgadi mi se gledajući u ovaj, a uza sve napore želim da vječno uživam u vjeri, pa ne ide. Rano sam ustao, otišao sam na Pričest i nastojao sam se zadubiti u to otajstvo. Pa mi se čini da sam dosta duboko zaronio u sama sebe i u onaj sviet. Ne, nisam vidio sve, no kano da sam osjetio kao u nekoj magli one zakone, ono nešto, koje pokreće sve, pa iza toga Gospu s Djetetom, a uz to Ono još veće, koje sve skupa, što sam osjećao, ujedinjuje u Hostiji. To su samo časovi i ono uvjerenje, da bih mogao u kakvome samostanu naći podpuno zadovoljstvo, nije se obistinilo. Nemir me iza toga neprestano tjera; jedinstveno osjećam, da bi moralo nešto biti, što bi me zadovoljilo. Uviđam svoju slabost, svoju ovisnost. Čudim se, kako sam nekada mogao biti oduševljen za umjetnost i slično. Kao da je to bilo samo zavaravanje samoga sebe. Život je više od svega, a ja života ne znam i ne nalazim sreće u životu.

Zingarella, 18. V. 1917.

Naši su topovi gadno gruvali. Sva se baraka tresla, kad onaj od 15 cm zagrmi. Čovjek se na sve privikne. Pucali topovi ili ne pucali, idem svojim putem kao da nije ništa bilo. Misle, da smo »došljaci«, ne ponavljaju se tako često. Bol i patnja hiljada iznakaženih mrtvih i izpaćenih ljudi pere sa čovjeka ovo prolazno i velikom mu snagom upravo nameće smisao života. Ono malo boli, što pretrpih, onaj pravi strah pred puščanim tanetima i šrapnelama, (na putu k brigadi), govorili su mi uviek Gospodareve rieči: »Što ste bojažljivi? Zar još nemate vjere?« (Mk. 4, 40). Pa čemu se bojati? Ta On gore već zna, što će sa mnom biti. On me neizmjerno voli, pa zna, je li bolje za me da poginem ili da dalje živim. Pa čemu se bojati, kad On moje puteve određuje? Valja živjeti i Njega vječno hvaliti i ne brinuti se za smrtnu opasnost. Šta je život? Neki dan mi je jedan ležao kod groblja, izvrnuo se i leži kao klada. Kao da ni živio nije. Zar je onda svrha života uživati, popustiti strasti? Čudna mi smisla, kad smrću sve to nestaje. Zašto je u meni tolika težnja za usavršavanjem samoga sebe, za zbliženjem s Onim najvećim, zašto neka nadnaravna sila uviek govori: posti, ne jedi previše, »budi nadčovjek«?

(Iz Merzova ratnog dnevnika)

Monte Rasta 5. X. 1917.

(Iz Merzovog ratnog dnevnika)

Monte Rasta, 5. X. 1917.

Kada će doći vrieme, da se ne će morati jesti, kada se ne će morati boriti za najmanje dobro djelo? Oj Adame, nisi mislio šta radiš! U našim tjelesima je zakon, koji je sasvim drugačiji od onoga, što je u našoj duši. Priroda je pokvarena i naša duša zapada u ovu tamu. Kad ćemo biti sami sebi sviestni, kada će duša sebe razumjeti, očutjeti stvarno savez s Bogom? Odricanje i Euharistija su putevi koji nas vode onamo. Post i Pričest, dvie oprečnosti: post, koji zadaje muku i lišava nas užitka, a Pričest, koja nam daje neizmjeran užitak i naše tielo pretvara u božansko tielo.

Čudni su putovi čovjeka. Tko znade, da li ću ostati živ? Otići ćemo na Korušku, odakle će započeti navala. Bog vodi sudbinu naroda; On zna, što je za me najbolje; bit ću zadovoljan sa svime i primit ću zahvalno sve, što mi On dosudi. Ako se raztuže moji roditelji, proći će i ta bol; ta nije suzna dolina naša domovina. Razmišljam, kako su sretni ljudi u samostanu, koji se uviek mogu baviti molitvom i dobrim djelima; gdje čovjek ne vrši svoje volje, nego onako radi, kako drugi odrede. Odricanje svoga »ja« i utopljenje jedne duše u Bogu, tako da ona sama na se zaboravi. Samo me nemojte siliti, da ubijam ljude, ljudi bezdušnici!

Dr. I. Merz

Dr. Ivan Merz

Izgleda da pisati o jednom čovjeku svake godine i to već šestnaesti put, nije lahka stvar. Međutim to nije tako ka pišemo o Dr. Ivanu Merzu i njegovom radu. Koliko se god puta sjećamo njega, njegovog života i rada, koliko god puta pišemo o njemu, uviek nalazimo nove i opet nove činjenice, koje nam osvjetljuju snažnu i veliku ličnost ovog katoličkog prvoborca. Merz nas uvieh podiže, osvježuje i napunja snagom. Njegov je život nama tako bliz, na svakoj stranici njegovog životopisa osjećamo, da je čovjek naših dana i da u sebi nosi sve one probleme i težnje, koje i mi nosimo. Rad je Dr. Ivana Merza pun značajnih momenata, koji nam i danas – šestnaest godina nakon njegove smrti – daju poticaja u radu, oduševljavaju nas za one ideale, za koje je Dr. Ivan Merz život dao.

Dr. Ivan Merz, izraziti predstavnik i izgrađeni prvoborac modernog katoličkog preporodnog rada, pokazuje i današnjem, pokoljenju katoličkih javnih radnika, kojim se putem mora ići. Merz – kao čovjek enciklika i silaba – podpuno katolički gleda i odgovara na sva životna pitanja i svemu nalazi katolička riešenje. Suvremeno katoličko gibanje, a to znači Katolička Akcija Pija XI-og, nalazi u Merzu svog vjernog tumača i požrtvovnog radnika. Merz u svom radu i nastupu daje odgovor na sva pitanja modernog čovjeka: pitanje vjere i nevjere, duševnog života, socialno pitanje, pitanja nacionalizma, internacionalizma, rata i mira, pitanja književnosti i umjetnosti. Na sva ova važna pitanja odgovara Merz kao podpuni i izgrađeni katolik. Odgovor za sebe, ali odgovor i za hrvatsko Orlovstvo. Ne zadržava se Merz u svom djelovanju samo na pusto teoretiziranje, on snažno zahvaća u mlađi orlovski pokret, postaje mu srdcem i dušom, moli i misli za, čitavu organizaciju.

Merz postaje – kao izraziti i katolički javni radnik – zaslužan i značajan ne samo za orlovsku organizaciju, kojoj je bio idejni vođa, nego i za cieli hrvatski katolicizam.

Merz je donio u Hrvatsku nov način gledanja na život, nov idejni i organizacijski sustav javnog djelovanja katolika i katoličke mladeži. Ali osim toga donio je, a to je najvažnije i najznačajnije u pojavi Ivana Merza – životni program apostola novoga doba. Ne može biti širitelj božjih načela onaj tko nije duboko i intimno povezan s Bogom. Ne može raditi za Boga onaj, koji s Bogom ne surađuje u vlastitom duševnom preporodu, vlastitoj duševnoj izgradnji. Merz nije bio samo nosioc programa, puki teoretičar, nego je svoj program i u svom životu ostvario. Merčev duševni život, život molitve, studija i akcije, mora postati programom, svakoga onoga, tko misli Krista unjeti u život. Merz je po ovome značajan za hrvatski katolicizam, Merz je po ovome dao ogroman udio i prinos suvremenom hrvatskom katolicizmu. To moraju priznati i oni, koji se s Merzom nisu slagali u nekim drugim pitanjima.

Danas, u jeku podpune moralne dekadence, izskače nam ličnost i značaj Ivana Merza u svoj svojoj veličini. Za nas ima Merz i danas ogromnu praktičnu važnost. Za nas naš Ivan još i danas znači mnogo. Ne možda po tome, što nas s njime veže pripadnost jednoj organizaciji ili kakav sentimentalni osjećaj. Ne, Merz za nas znači uzvišen uzor, koga moramo nasljedovati i koga možemo svakom pokazati kao živi primjer djelotvornog kršćanstva našeg vremena.

To je za nas naš Ivan. I što smo godinama dalje od njega, to nas snažnije privlači svojom veličinom, svojim heroizmom, svojom svetošću.

Dr. L. Z.

Ivanu

Ivane, Orlu zlaćanih krila,

S visine Božje zaštiti nam djelo

Da hrvatska mladež polet sačuva

I duše osvaja za Krista smjelo.

Ivane, brate radnika đaka,

Apostole  hrvatskog sela i grada,

Moli da pravda na zemlju dođe,

Krist Kralj da dušama vlada.

Mika Tinšić

Veliko srce

Boli i trpljenja uviek ima na svietu. Možda danas više nego ikad. Ali ljubavi nema uviek, i nama je dosta. Danas manje nego ikad.

U vremenima velikih sukoba među narodima, kad toliki nevini trpe samo zato jer su živi, bol je postala tako obćenita, da je običan čovjek više i ne opaža. Nismo više kadri da je shvatimo, jer je prevelika i preobćenita. Zahvatila je ogromne razmjere, i naša je zjenica premala da je odjednom zahvati.

Danas mnogi ljudi prate ratne događaje. Ali mnogi kod toga osjećaju se kao gledaoci nogometne utakmice. Jedino ih zanima tko će pobiediti. A o tom koliko je ljudskih života nestalo, koliko je obiteljskih gniezda razoreno, o tom skoro nitko ne vodi računa. Čitamo viest: »Bombardirano je to i to mjesto. Toliko stotina mrtvih i ranjenih«… I točka! Nitko ne ide dalje, nitko ne pomišlja da shvati strašnu realnost razorenih domova, razmrcvarenih ljudskih tjelesa, razplakanih majki, ojađnih otaca, napuštene sirotčadi, strašnu realnost boli, suza i krvi. Otupjeli smo, u jednu rieč.

Ali tome je donekle uzrok i naša uzkogrudnost i sebičnost. I nas pritištu danas mnoge težkoće. Nisu možda tako strašne, kao nesreće i težkoće drugih, ali su za nas realnije, jer se dotiču našeg dragog »ja«. I zato se danas većina ljudi zatvara u same sebe, brine se za sebe. Pa ako već i ne gazi bezobzirno preko krvi i bola drugih ljudi, ali ih i ne pokušava utrti i ublažiti. Najviše što čini jest da ih izbjegava. I u stvari, a i u samim mislima. Jednostavno nastoji da na to ne misli.

Veliko je junačtvo podnieti nesreću i bol. Ali je još veće junačtvo shvatiti bol i trpljenje drugih, približiti im se i pomoći.

To znači imati veliko srdce, koje može obuhvatiti tuđe boli.

U prošlom ratu jedan mladi častnik, u krvi i blatu bojišta zapisuje u svoj dnevnik: Ja volim čovječanstvo, volim ove male nepoznate ljude koji na svojim leđima nose teret historije…

T je bio naš Ivan.

On je tu ljubav zaista osjećao. To nije bila samo literatura. On je tu ljubav i djelom pokazao. U saobraćaju sa svojim vojnicima kojima je uviek bio kao stariji brat. Pisao im je pisma, razgovarao s njima, tješio ih i pomagao te dielio s njima sve ono, što su mu njegovi od kuće slali. Njegov dnevnik pun je takvih događaja. A i kasnije u svom djelovanju ta se njegova karakteristika neprestano ponavlja. Na naukama u Parizu pohađa redovito jednu siromašnu obitelj i pomaže joj od svojih neznatnih sredstava. A kasnije svagdje, gdje samo naiđe, pomaže, tješi podiže – ne samo u tjelesnim nevoljama nego i u duševnim. Mnogo toga ne zna nitko do on sam i Onaj koji ga je za sve to već nagradio.

I mi treba da shvatimo kako je takav bitno kršćanski stav i nama potreban. Ne smijemo se stisnuti u same sebe i oko svojih sićušnih interesa i težkoća. Moramo imati otvorene oči za biedu drugih i toplo srdce koje će uviek biti spremno da pomogne svakome, ne od nekog računa, nego iz duboke i iskrene kršćanske ljubavi.

Merz nam je u tom najljepši uzor. On je i konkretan ideal našim mnogim mladim ljudima, koji sad opet proživljavaju slične časove kakve je on proživljavao oko Solarola i Tagliamenta. Onako kako je on u časovima kad je smrt lebdjela nad njim mislio na druge a ne na sebe, i nastojao da »pomogne svojim momcima križ nositi«, nastajao da shvati njihove potrebe, vidi njihove nevolje i da im pomogne; moramo i mi sada imati veliko srdce, otvoreno svačijoj nevolji, svačijoj biedi.

A. M.

Našim vojnicima na razmišljanje

(Iz Merzova ratnog dnevnika)

Banja Luka, 5. VII. 1919.

U pustoši književnosti 17. vieka, među grubim ili rafiniranim formalnostima, među bezdušnim ili bombastičnim dramatičarima, među idilsko blaženim debeljakovićima (P. Gerhard) izdiže se veličajna pojava Isusovca Friendricha de Spe, koji se u djelu »Cautio criminalis« bori protiv spaljivanja »vještica«, pjeva oduševljeno i blistavo o razučničtvu duše i umire od priljepčive bolesti, njegujući ranjene vojnike. Čovjeka obuzme oduševljenje za našu svetu vjeru, koja u očajnim vremenima rađa nadljude: sv. Ignacija, sv. Franju Ksaverskog i dr. – Uzdam se u Boga, da će se i sada naći takvih ljudi u nas, upravo sada, gdje se Crkva zadrmala i prieti pogibelj, da će se kod nas srušiti. Pokret proti celibatu, protiv crkvene discipline, akcija framasunskih »reformatora«, da se buntovnici-svećenici podpomognu, sve su preznaci kulturnog boja u našoj domovini. Moliti valja dragoga Boga, da nam dade velikih ljudi!

Slovenska, Bistrica, 30. IV. 1917.

Najbolja je knjiga za život: »Nasljeduj: Krista«. – »Popusti svakomu, tko se ne slaže s tvojim shvaćanjem, radi mira svojega i njihovoga. Znaj, da je to velika mudrost: ne držati ništa do svoje mudrosti. Gdje je spremna poslušnost, tamo je i radostna savjest. Gdje je poniznost, tamo je mudrost. Gdje je mir i sloga, tamo je Bog i sva dobra.«

Dr. Ivan Merz

Proslava, »Merzovog dana« u Zagrebu. U Zagrebu je održana proslava Merzovog dana, prema već utvrđenom razporedu. O toj ćemo proslavi donieti obširniji izvještaj u slidećem broju našeg lista.

Našim vojnicima na razmišljanje

JOSIP VRBANEK D. I., Vitez Kristov Dr. Ivan Merz, Zagreb 1943. Izdalo: Veliko Križarsko Bratstvo i Veliko Križarsko Sestrinstvo, Zagreb, Palmotićeva ul. 3. Tisak: Narodne tiskare, Zagreb. Str. 254. Naručuje se kod nakladnika.

Životopisu Dr. Ivana Merza, što ga je napisao sveuč. profesor Dr. Dragutin Kniewald, nema se što prigovoriti. I taj životopis, kao i sva Kniewaldova djela, imaju – kao malo čija djela – jak pečat velike erudicije, dubokoumnosti, kritičnosti, sistema i – uza sve to – velike jasnoće. No već ga je davno nestalo. Mnogi su za njim uzdisali. I ljudi, koji nisu nikada bili u križarskim redovima. Za onako odličnom knjigom, osobito kad ima za predmet onakova velikana uma, volje i srdca, kakav je bio Dr. Ivan Merz; ozbiljni se ljudi uviek jagme. I zato se već godinama radilo na tomu, da se izda novi životopis Merzov. U posve opravdanoj želji, da Dr. Ivana Merza temeljito upoznaju, da onda za njim i pođu, i njegovim svetačkim stazama, pojavila se je posve razumljiva želja, da pisac novog životopisa ima pred očima i onu manje naobraženu križarsku javnost – u križarskim redovima – ima sva sila seoske i radničke mladeži – pa da ga prema tome i redigira. Bila je jako sretna zamisao, da se za taj posao zamoli baš o. Josip Vrbanek D. I. Ne zato, što je bio njegov izpovjednik – kao njegov izpovjednik on ni ne može svjedočiti o stvarima, što ih je doznao u izpoviedi. No Dr. Ivan Merz, kao i u svemu drugomu, bio je i u duhovnoj samoizgradnji čovjek neobično temeljit i do u sitnice dosljedan. Kao takav on je i izvan izpoviedaonice bio u stalnu kontaktu sa svojim izpovjednikom: osobnim razgovorima, a, kad je radi liečenja ili kakvih drugih poslova izbivao, onda pismenim putem. Zato ga o. J. Vrbanek i poznaje vrlo dobro. Da stoga i životopis, od njega napisan, ima posebnu vriednost, po sebi je jasna U podlistku se današnjeg broja dosta obširno bavi tom izvrstnom knjigom odnosno, točnije, ličnošću Dr. Ivana Merza povodom ove knjige i u vezi s njom jedan naš suradnik, pa zato i ne ulazim ovdje podrobnije u analizu Vrbanekova životopisa Dr. Ivana Merza, koji je ugledan pisac jako zadužio Križarsku organizaciju, ali i sve njezine prijatelje i čitav Hrvatski narod, u kojem je to Merzovo Križarstvo zaoralo tako duboke brazde, svietleći i izgrađujući. Velimo još samo da ćemo knjigu s još većim veseljem listati i čitati je, pa i nekoliko puta, kad pročitamo Vrbanekov predgovar. Na kraju se toga predgovora veli: »Merz je bio radnik, ratnik, patnik i u svem trojem Božji poklonik, jer je molitvom svemu našao pravu svrhu, snagu i mjesto. Kao pravi vitez Kristov svojim je nadčovječnim naporima u kobno doba tako pomagao Hrvatskom narodu obraniti svoje vječne svetinje i uljudbene vrjednote, te je izpisao list dostojan najljepših stranica njegove poviesti. Zahvalni naraštaj već ide njegovim putem. To, čini se, i namjerava Providnost; za to moli Gospodina Boga on, a to želi i pisac knjige.« Knjiga imade i nešto slika.

K.

Vitez Kristov – Dr. Ivan Merz

Izašao je novi životopis Dr. Ivana Merza. Hrvatski katolici, osobito mladež, dobili su s ovim djelom mnogo. Djelo je suvremeno i poslužit će intelektualnoj katoličkoj mladeži kao životni vodič. Najaktivniji životni problemi, posebno duševni problemi modernog čovjeka, riešeni su u ovom životopisu na vrlo konsekventan i subtilan način. A što je najvažnije, ovo nam djelo pruža još jedan dokumenat svetačke veličine Dr. Ivana Merza, koji će pospješiti nastojanja, da se što prije odpočne s procesom oko njegove beatifikacije. Knjiga je dokaz vitalnosti i suvremenosti hrvatskog Križarstva. Ugled Križarstva u hrvatskoj katoličkoj, i uobće kulturnoj javnosti, neobično je poskočio nakon izlazka ovoga djela. Hrvatsko Križarstvo može biti sretno i ponosno, što je spremilo u javnost ovaj životopis svoga velikana i prvoborca.

Pisanje o. Vrbaneka osvaja, a uzto je još i lagano i zanimljivo. Jezik je liep i ugodan. Stil pokadkada nejasan, no ipak tečan. Poseban pak čar njegovu pisanju daju psihološke interpretacije događaja. Javnost, koja je očekivala sa zanimanjem izlazak novoga životopisa Dr. Ivana Merza, nije se razočarala. Svrha samo g djela je postignuta. Ono nam dobro dolazi upravo danas, kada čovjek vapije za Svjetlošću i Istinom. Dobro dolazi mladeži, kod koje još živi vjera za vječne ideale. – O. Vrbanek poznaje modernog čovjeka, pa ga na više mjesta analizira i vjerno ocrtava njegov psihologiju. Hrvatskoj mladeži postavlja za uzornika Merza, pa kaže: »Hrvatska mladost ima mnogo razloga, da baš sada u njega upre oči, kad su joj nevoljama vremena tako teško ugroženi ideali.« A novi čovjek teži za svojim idealima. »Sve te ideale novog čovjeka nalazimo u Ivanu, samo dakako izdignute u vrhunaravni, milostni red; koji im i jedini zajamčuje ostvarenje. Baš zato, jer je to Ivanu uspjelo ostvariti, pokazat će on i prava sredstva hrvatskoj mladeži, da ih i ona postigne.« Ovaj životopis može poslužiti hrvatskoj mladeži – kako kaže u predgovoru o. Vrbanek – kao priručnik duhovnog života.

O. Vrbaek je podielio knjigu na pet dielova. U prvom, »Diete Božje«, obradio je njegovo dječačko doba. U drugom, »Za Istinom«, njegovo mladenačko doba, osobito doba študentskog i vojničkog života. U trećem, »Pravedan muž«, njegovo osobno i staleško djelovanje, njegovo muževno doba. U četvrtom, »Ljubav na djelu«, njegov katolički, apostolski i orlovsko-organizacijski rad, a u petom, »Vitez Srdca Isusova«, njegov duhovno-svetački, vrhunaravni život, njegov život u milosti i ljubavi Božjoj.

»Život je borba za Istinom.« (Merz). Pogotovo je pak mladenački život borba za Istinom: borba za spoznaju Istine, za očuvanje Istine. O Vrbanek, duboki poznavalac mladenačke duše i svih onih problema, koji je tište, otkrio nam je svu težinu tih duševnih borbi, po kojima čovjek dolazi do osobne veličine i vriednosti. Život je borba  i tko je znao izaći pobjednikom iz te borbe – najstrašnije i najteže – znat će i cieniti svoju pobjedu.

Velike religiozne duše dolaze do spoznaje, »da su sve divote svieta, sva priroda od ideala čovječanstva, od Istine, Dobrote i Ljepote«. One to osjećaju. Nije im potrebno nikakvo filozofsko dokazivanje. Njihova intuicija ih dovodi do toga. A tako je i Merz. Njegova vjera u istinu, Dobrotu i Ljepotu; u samog Gospodina je »vrhunaravna, obćenita, živa i stalna« (Vrbanek). »Jakost i pouzdanje u Boga najuže je povezano, pa zato ima pravih vrhunaravnih krjeposti samo u kršćanstvu« (Vrbanek). No Ivan zna svoju vjeru i razumno opravdati. Svoje vjerske potežkoće on rješava ovim razumnim putem: »po načelu uzročnosti i dostatnog razloga jasna mi je potreba stvarnog zahvata Stvoriteljeva u tieku kobnog razvoja čovječanstva. Nepristranom pak razumu ne ukazuje se nijedan drugi Božji zahvat čovjeka dostojniji, nego što ga predstavlja katolička Crkva.«

Velika je mladenačka borba za vjeru i čistoću. I Ivan je morao proći kroz tu borbu, »koja zahvaća osobito naobražena mladića, kad stvara sebi životni nazor« (Vrbanek). Ali »vitez Kristov« i ovdje je pobiedio. Njegovo uvjerenje, »da je katolicizam jedina prava vjera« je potpuno. »No nije dosta samo vjerovati – kaže Merz – naša vjera mora biti sustav, mora biti putokaz života.«

Merz je bio i rodoljub. »Njegovo je rodoljublje žarko i svestrano, ali kršćanski sređeno« (Vrbanek), zato i kaže, da »rodoljubna misao dobiva tek onda pravo značenje, ako se stavi u službu Kraljevstva božjega«. – Merz je bio »homo catholicus«, pa je i njegovo rodoljublje prožeto tim duhom. To zapravo i daje pravi smisao i veličinu njegovom rodoljublju. On je uvjeren, »da će narodu najviše pomoći, ako izravno pomogne Katoličkoj Crkvi u njezinu vrhunaravnom preporađanju djece Božje u  Hrvatskoj«. Ovo svoje načelno stanovište prema tom pitanju često iztiče i brani nasuprot onih Orlova, »koji su više govorili o hrvatstvu, a manje mislili na svoje osobno posvećenje, bez koga nema ni pravog rodoljublja«.

Ličnost Dr. Ivana Merza je ponovno oživljena. O. Vrbanek nam je tako snažno i uvjerljivo oživio moralno-duhovno veličinu dr. Merza, da čovjek ostaje pred njom zadivljen. Nasuprot modernom čovjeku i njegovoj biedi iztiče se Merzova ličnost. Iztiče se njegova pojava i život koji se daleko uzdigao nad životom modernog čovjeka. Moderni intelektualci, hrvatski i katolički, koji duboko osjećaju biedu današnjeg čovjeka, dobili su preko Merzove ličnosti i njegove filozofije života podpuno i pravo rješenje svih onih problema, koji ih tište. A »upravo ova mutna i krvava vremena traže velikih uzora, velikih duša, koje svojom katoličkom izgrađenošću i dosljednošću mogu liečiti i blažiti raztrganost, biedu i bolest suvremenog čovjeka«. (M. Stanković). Moderni čovjek, pa i moderni intelektualac, koji nosi u duši prazninu, u srdcu krive osjećaje, a u umu zabludjele ideje, propast će, tragično će svršiti, ako se ne prihvati apsolutnih ideja vječnosti. Apsolutne, neprolazne vrjednote, koje daju podpuni smisao čovječjem životu, a koje mora inteligencija, napose katolička, oživotvoriti i unieti u život, jedini su spas modernom čovjeku. Divinizacija relativnosti niekanje apsolutnosti pobrkali su skalu obćih vriednosti i stvorile su kaos u čovjeku. Obće vriednosti moraju biti po nekom sistemu poredane. Kriterij, po kojima se tvori ta skala, imaju svoj glavni izvor u kršćanstvu. Kršćanska religija uz pomoć arostotelsko-skolastičke filozofije dala je i Merzu načela i otvorila mu vidike života. »Na podlozi vjere i razuma« stvorio je Ivan svoja životna načela i »gradio zgradu duhovnog života«.

O. Vrbanek nas je zadužio, ne samo s tim, što nam je osvietlio veličinu Dr. Ivana Merza, nego i zato, što je u svome djelu osvietlio onaj put kojim je Dr. I. Merz išao. A taj put je idejni put Križarstva. Nikada nije dovoljno, a pogotovu danas, naglašavati čistoću i jasnoću križarskih načela. Čisti radikalni katolicizam, koji je stožerna ideja križarske ideologije, tek je sada pravo shvaćen u Križarstvu. U tome pogledu nema više kompromisa, nema više odstupanja i vrludanja. To je put i smjer Križarstva. Tim je putem išao Dr. I. Merz, tim će putem ići i mladež, kojoj on svietli uzorom. A taj put je i najizpravniji. Jedini on može donieti koristi Crkvi i Narodu.

Hrvatski narod pridonio je mnogo u korist Crkve. I najvrednije, što je stvorio, stvorio je za Krista i Njegovu Crkvu. I kada se bude pisala suvremena kulturna poviest Hrvatskog naroda, ne smije se zaboraviti iztaći ulogu Križarstva u njegovoj kulturnoj izgradnji. Zato i o. Vrbanek s punim pravom tvrdi, da nešto »najljepše što je Hrvatski narod kulturnom svom nastojanju stvorio i što još danas ima, to je čisti naraštaj, kome svietli idealom Dr. Ivan Merz«.

M. Mtk.

Značenje Merza i njegova Križarstva

(Uz obljetnicu Merzove smrti i blagdan zaštitnika Križara)

Ovih dana – 10. svibnja – pada 16. obljetnica smrti glavnog ideologa hrvatskog ogranka svjetske katoličke Križarske organizacije, a u nedjelju, 7. svibnja, (nedjelja iza 6. svibnja, kada pada blagdan sv. Ivana, mučena pred latinskim vratima) slave Križari dan svog zaštitnika sv. Ivana, apostola i evanđelista. Uz te dvie zgode hoćemo da opet nešto reknemo o providencialnoj ulozi, što ju je u Hrvatskom narodu odigrao blagopokojni dr. Ivan Merz i Križarstvo. U naslovu članka velimo »njegova« – Merzova Križarstva, jer je blagopokojni Dr. Ivan Merz Križarsku organizaciju u hrvatskim stranama najjače oblikovao, utisnuvši joj trajno svaki jaki osobni pečat.

Križarska organizacija – mjesto nasilno, po tadašnjem diktatorskom režimu, dokinute organizacije Hrvatskoga Orla – došla nam je u vrieme, kad je komunizam počeo jače – po lukavo smišljenu planu i akciji, dirigiranoj ne samo iz Moskve, nego i iz bližih centara – zapljuskivati i hrvatski narod. Taj komunizam s pravom je značio uništavanje svega onog (…) Taj komunizam – ili u sredstvima, ili u svojim konačnim ciljevima, ili u obadvoje – značio je negaciju naše vrhunaravne orientacije, naše povezanosti sa Svetom Stolicom, naše vjekovne pozitivne borbenosti, značio je zator našega stoljetnog idealizma, gašenje naši obiteljskih svetišta i, još posebno, uništavanje najvećeg omladinskog ideala: sv. čistoće.

Nije jedan nepoštenjak prihvatio komunističku doktrinu i dao se upregnuti u kola njihova razaračkog djelovanja samo radi želje za parom, koju je Kominterna u promičbene svrhe uviek rasipno dielila. Ali su mnogi Hrvati i Hrvatice kukavički i izdajnički pokleknuli i pred drugim protivnicima Hrvatskog naroda, jer im je dojadilo gladovati i strahovati, biti bez službe i progonjen.

U to doba razvija u našim stranama zastavu Križa Križarska organizacija – hvala snalažljivosti i odlučnu nastupu našeg Episkopata, a osobito blagopokojnog zagrebačkog nadbiskupa Dr. Ante Bauera; križarska je organizacija bila pokrenuta, mjesto Orlovstva bilo je to odmah svakome jasno, vrlo brzo nakon dokidanja nacionalnih gimnastičkih družtava, među njima i Hrvatskog Katoličkog Orla – i dovikuje svima, jasno i odlučno: idealizam pod svaku cienu; onaj idealizam, što ga je Hrvatski narod kroz viekove izpoviedao i po njemu svoj život i svoje odnose prema drugim narodima oblikovao, idealizam vrhunaravni, kršćanski, katolički, papinski.

I uspievao je. Iako je kao temelj naglašavam tihi i povučeni rad – rad u vlastitom srdcu, u vlastitom domu, u Crkvi, samoodgoj i samonaobrazba i, osobito, veza s Bogom – ipak se je brzo izašlo u javnost, tako su tražila tadašnja vremena, a, kada se jedanput izašlo izlazilo se je stalno. Akademije u prepunim dvoranama, svečane povorke, koje je promatralo cielo mjesto, zajedničke sv. Pričesti, blagoslovi zastava u dupkom punim crkvama i još posebno zborovanja kojima su prisustvovale tisuće slušalaca, bile su uviek veliki događaji uza mjesto, za čitav kraj, ali i za Hrvatski narod. To je bilo utvrđivanje u vjekovnim idealima, obraćanje grješnika, stvaranje velikih odluka za budućnost, sveto i skroz idealističko pripremanje mladeži za život, koji je bio pred njima i mamio ih na stranputice.

Bilo je sigurno i manje zgodnih poteza od strane pojedinaca. Gdje ih nema i kad ih nije bilo na ovoj zemlji? Svi smo mi nesavršeni, pa znamo učiniti nespretne geste, biti prenagli, u prevelikoj revnosti za dobru stvar manje paziti na formu, biti osjetljivi i osobni. Bilo je takvih pojava i u Križarstvu. Ne u načelu, ali ih je u praktičnoj interpretaciji Križarstva na terenu po pojedinim ljudima sigurno bilo. No uza sve to, zar ne mora i najveći neprijatelj križarskih metoda i ljudi, koji su u Križarskoj organizaciji djelovali, ipak iskreno i lojalno priznati, da je Hrvatsko Križarstvo veliko svjetlo u obćoj tami, koja se je počela spuštati i na hrvatski komadić Zemlje, i da je to križarsko svjetlo itekako rastjeralo tu tamu, i komunističku, i slobodno – zidarsku, i židovsku, i mnogu drugu. Rastjeralo ju je, jer je to bilo Božje Svietlo, Svietlo Evanđelja, Svielo Rima.

A komu od ljudi imamo to najviše zahvaliti? Nemamo ovaj čas pred očima auktoritete, već zasluge, koje nisu nuždno povezane s položajem i službom, što je bez svoje zasluge vršimo, već čisto osobne, bezobvezatno pružene usluge. Sigurno Dr. Ivanu Merzu. Merzu, koji je bio sav Božji i kršćanskim, a vandrednom oštrinom svoga duha umio je opaziti ono vjekovno u Hrvatskom narodu i onda kultiviranje toga vjekovnog hrvatskoga staviti kao vrhovni ideal svojim Orlovima i Orlicama duhovno produljenima u Križarima i Križaricama. To je vjekovno u Hrvatskom narodu jest smisao za žrtvu, jest povezanost s Bogom – vrhunac te povezanosti na zemlji jest Presveta Euharistija – jest neustrašivo borbeno izpoviedanje našega katolicizma i obrana njegovih ideala od svih neprijatelja nutarnjih i vanjskih.

Tko samo malo pozna poviest Hrvatskog naroda, taj će nam dati podpuno pravo. A zar nije to tako liepo konkretizirano u Križarskoj lozinci: Žrtvi, Euharistiji i Apostolatu? A zar nije Dr. Ivan Merz, na neki način savršeno u svom životu ostvario ideale te lozinke i onda se sav dao da ih ostvari i članstvo Orlovstva, Križarstva?

Zato je kult Dr. Ivana Merza u današnjim križarskim redovima sigurno jamstvo, da oni ne će zatajiti ni u budućnosti. Bolje, ne kult Dr. Ivana Merza, već kult onih velikih ideala, za čije je ostvarenje Dr. Ivan Merz govorio, živio i radio, a primili smo ih od Boga, a čuva ih i posreduje narodima Crkva i Papinstvo.

Svetost Ivana Merza

Aktualnije je od svakog pitanja za današnje prilike, za sve križare, pitanje svetosti dr. Merza. O Merzu s mnogo govori i mnogo piše, ali i mnogi zaboravljaju na glavnu odliku križarskoga velikana - na njegovu svetost.

Danas je to pitanje postalo posebno aktualno, jer, da se Merz može uzvisiti na čast oltara, treba dokazati njegove odlike, koje mu daju pravo na tu čast. Zato ćemo malo promotriti dr. Merza s te strane.

Jedan od mnogih uvjeta, da se netko proglasi svetcem ili blaženikom, jest savjestno izpunjavanje staliških dužnosti. Dalje možemo nabrojiti još neke uvjete, kao što su: pobožnost u molitvi, strpljivost, podnošenje križeva, koje Bog šalje svakom čovjeku, suglasje u naukom Crkve u pisanju i govoru, čudesa poslije smrti i t. d.

Promatramo li malo život našega velikana, možemo ustanoviti, da je sve ove uvjete izpunio. Sjetimo se samo, kakve je i kolike žrtve pridonosio radeći u organizaciji ne obazirući se na sebe i na mogućnosti i imajući uviek pred očima samo Boga i Njegove zapoviedi. Nije mu bilo ništa i nikada težko učiniti. Sve je radio, što su mu drugi naredili. Uviek se rado podvrgavao volji drugih i svima popuštao. Sa svima je znao liepo razgovarati, premda ga je to često stajalo velikih žrtava. Međutim, na žrtve nije gledao, već je svaki križ, koji mu je Bog slao, strpljivo podnosio.

Promatramo li Merza u službi ili u crkvi, svagdje nailazimo na onu njegovu ozbiljnost. U službi je bio savjestan, a u crkvi pobožan. Mnogi su se divili, a mnogi se još i danas dive, toj njegovoj pobožnosti. Kad bi se molio, zaboravio bi na cieli sviet i sve bi svoje misli uviek upravio Bogu – svomu Ocu – od koga je crpio svu jakost kroz čitav život.

O tom ne treba govoriti ni pisati, jer svi, koji su Merza poznavali, poznavali su i njegovu pobožnost.

Dosta je pročitati izjave samo nekih Merčevih znanaca. Svi se oni slažu, da je Merz bio čovjek ozbiljan, dobar, pobožan, karakteran u svakom pogledu – u kratko – čovjek, koji je bio u podpunom smislu rieči katolik, i to ne samo u teoriji, nego još više i u praksi. Njegovim životom, njegovim djelima, strujale su svuda zapoviedi Božje i crkvene. On je bio pravi Božji čovjek, Božji vitez.

Uza sve ove izjave znanaca i uz njegov mukotrpan život pun samoodricanja i nedostiživih žrtava – sjetimo se još i onoga velikoga čuda, koje se dogodilo na njegovu grobu. Sjetimo se ozdravljenja sestre križarice Anice Ercegović, a sjetimo se i mnogih drugih uslišanja, koja su postignuta na Merčev zagovor.

Ako sve to skupimo, možemo vidjeti, da je Merz u svom životu postigao stupanj herojske kršćanske savršenosti, a prema tome i zaslužio da bude uzvišen na čast oltara.

Zato ćemo se u ovom mjesecu Majke Božje, kad se spominjemo smrti našeg dragog pokojnika, moliti svibanjskoj kraljici, da nam izmoli od svog božanskog Sina tu milost i sreću, da što prije bude uzdignut na čast oltara naš brat – svetac naše organizacije – dr. Ivan Merz.

Adalbert Erbežnik

Breza: Križarsko sestrinstvo o Merzovu danu

Mlado Križarsko sestrinstvo u Brezi željelo je da dolično proslavi Merzov dan, ali mu zasad nije bilo moguće, da tu želju izpuni u cielosti. Zaključilo je zato učiniti bar ono, što se može prema mjestnim prilikama: održat će jedan redoviti sastanak s prigodnim točkama i na sastanak kao goste pozvati neke svoje prijatelje, zasada samo djevojke i žene. Pa tako u subotu, 13. svibnja, na dan prvog ukazanja Fatimske Gospe, održaše taj prošireni sastanak. Otvorivši ga predsjednica s. Katica Tvrtković kratkim pozdravnim govorom, tajnica s. Mila Horvat najavi program proslave: dvie deklamacije, »Madona« od Borisa Kolba (s. Mila Buće), »Svibanjsko veče« od o. Ciprijana Vupore (s. Dana Žagar), a tako i dva predavanja. Prvo predavanje održa s. Maržena Verstovšek o »Fatimi i Križarstvu« i prikaza., kako je križarska ideologija izražena u njegovu geslu Žrtva, Euharistija i Apostolat, ista sa Gospinim željama u Fatimi: Marija traži od pastirića žrtve, traži da budu apostoli i u to ime jača, ih Presv. Otajstvom, što im ga sam Anđeo donosi. Drugo predavanje s. Emilije Vrebac upoznalo nas je s markantnom ličnošću Dr. Merza, velikog štovatelja Marijina i odana Papi i Crkvi, i tako nam ga prikazala kao ideal katoličkoga muža naših dana. – Prije predavanja o Dr. Merzu cieli je zbor sestrinstva recitirao Psalam 15. (Gospode, tko smije gost biti u šatoru tvojemu?), koji tako liepo iztiče kreposti pravednika, kojima je i Merz toliko obilovao.

Pri završetku sastanka odpjevale su sestre dvoglasno nekoliko kitica pučke fatimske himne »Trinestoga svibnja«, koja se taj dan orila Irijskom dolinom u dalekom Portugalu. Iza toga se župnik uime prisutnih zahvalio Križaricama na uloženu maru i zamolio ih, da nastave s radom i oko svoje izgradnje kao i radom prema vani, ali s još obsežnijim priredbama, kod kojih neka ih vodi misao: radi Boga, a za ljude.

Žk.

Dubrovnik: Ovogodišnja proslava Merčeva dana

Način kojim smo ove godine komemorirali godišnjicu smrti našeg velikog ideologa i prvoborca Dra Ivana Merza, zaostao je za onim od ranijih godina. Ratni vihor razmahao se u jačoj mjeri, te više manje zahvatio i našu domovinu kao i mili nam grad, to proslava koja bi bila dostojna našeg velikog brata Ivana, nije se ni uz najbolju volju mogla izvesti.

Križarstvo Dubrovnika je u spomen svog velikog brata, upriličilo skromnu proslavu zajedničkom Svetom Pričesti u OO. Isusovaca i zajedničkom sastankom svih Bratstava i Sestrinstva u dvorani častnih Sestara Službenica Milosrđa na Pilaza, u nedjelju 21. svibnja.

Istog dana u 10.15 sati prisutno članstvo je odpjevalo Križarsku Himnu, nakon koje je predsjednik Križarskog Okružja, brat Ivko Željko kratkim pozdravnim govorom otvorio sastanak, predavši rieč Častnom Bogoslovu Gjakonu Gugiću, koji je u glavnim potezima odcrtao veliki i dični Ivanov život, kao i rad na polju Katoličke Akcije po zamisli Velikog Pape Pija XI.

Predavanje je popraćeno burnim pljeskom. – Nakon predavanja deklamirala je pjesmu Dru Ivanu Merzu jedna Mala Križarica sa Pila, nakon koje je sestra Bosiljka Lučić održala liepo predavanje pod naslovom Merz Vitez Križarica.

Sestra Gira Marija je na glasoviru odsvirala kompoziciju La Madona. – Nakon glasovirske točke, brat se Ivko zahvalio braći i Sestrama na liepom odazivu, te je nakon toga završen molitvom taj zajednički sastanak.

Tako je eto Križarstvo Dubrovnika ove godine po prvi put skromno proslavilo Merzov dan. Iako su prilike diktirale da tako mora da bude, ipak Križarstvo Dubrovnika neće sustati i olabaviti, nego sa jačim elanom i gorljivijom molitvom kročiti napried po mraku današnjice, opojeno onim divnim stihom naše himne.

Za vjeru našu napried u boj!…

B. Mladošević

Sarajevo: Proslava Merzova dana

Na skroman, ali ipak svečan način proslavili su Križari i Križarice spomen dan smrti svoga ideologa i odgojitelja hrvatske katoličke mladeži Dr. Ivana Merza. Kao priprava održane su duhovne konferencije za Križare i druge katoličke mladeži. Konferencije su bile u četvrtak, petak i subotu, 11.-13. o. mj., od 17.30 do 18.30 sati, u prostorijama Katoličkog doma. Konferencije je održavao o. J. Jurić D. I., prof. Nadb. Bogosl. Sjemeništa u Sarajevu. Predavač je u tri predavanja obradio na vrlo savremen i aktualan način sliedeće teme: 1. Odnos čovjeka prema Bogu Stvoritelju. 2. Važnost, način i potreba sv. izpoviedi. 3. Ljubav Kristova u sv. Pričesti.

U nedjelju, 14. svibnja, završene su duhovne konferencije sa zajedničkom sv. Misom i sv. Pričesti, te liepom i pobudnom propoviedi o. J. Jurića D. I. Množtvo Križara i Križarica, te ostale mladeži primilo je sv. Pričest.

Istoga dana, u 5 sati poslije podne, održana je akademija u prostorijama Katoličkog doma, koju su uveličali svojim posjetom kanonici preč. Gg. Mons. Dr. Č. Čekada i m. Nedić, više ostalih križarskih duhovnika, te brojni Križari i Križarice. Priredbu je davalo Đačko Križarsko bratstvo. Na programu su bile sliedeće točke: dvie zborne pjesme (»Bliže, o Bože moj!« i »Djevice, oj kruno slave«), dvie deklamacije od br. Džebe i br. Bilića (»Lovac Srdca Isusova« od m. P., te »Dr. I. Merzu«), liep govor brata Petra Dugača, te izcrpno predavanje brata Miroslava Matkovića (»Križarstvo i moderno doba«). Na kraju je održao zaključnu rieč preč. Gosp. Mons. Dr. Č. Čekada, koji je, pod dojmom ove Merzove proslave, kao i radikalizmom sarajevskih Križara, upro prstom u svetački lik Dr. Ivana Merza, naglasivši, da ćemo, idući njegovim svetačkim stopama, sigurno ostvariti svoje križarske ciljeve. Na kraju su svi zajedno odpjevali križarsku himnu, kojom je završena ova liepa  priredba, duboko prožeta Merzovim duhom.

Bog živi!

K. Lj.

Za istinom

Narav svakog od nas teži za zbliženjem ili još točnije združenjem s onim, što je stalno, trajno, liepo, ugodno, dobro – vječno. Zapravo svi mi težimo za onim bezkrajnim i najvećim, a to je Istina – Bog. Kao rođeni u katoličkoj vjeri mi nismo trebali lutati i tražiti Istinu. Koga god od naših predpostavljenih ili duhovnih vođa pitamo, uviek dobivamo isti odgovor, koji obično glasi: »Samo budala može sumnjati u vjeru« ili ako razgovaramo s kojim od liberalno nastrojenim odgovoriti će po svoj prilici ovo: »Vjera – dobra maska za primitivne ljude – dapače vrlo potrebna za masu. Intelektualcima katolicizam nije potreban. Svaki razuman čovjek zna, da ne smije ubijati, krasti ili kakav veći zločin napraviti. Napokon tu su vlasti, pa čemu onda vjera?« Koga od ovih da slušamo. Iz ovih po površnih rieči mogli bi dati i jednom i drugom pravo, znači, od površnih rieči ne može se steći ni povjerenja, a kamo li prihvatiti se načela ili to prihvatiti za istinu.

Naš veliki osnivač dokazuje nama svoja načela i svoja osvjedočenja činovima. Ni On nije odjednom bio svetac, dapače, On nam pokazuje put kako je tek u svojoj kasnijoj mladosti počeo sa usavršavanjem. Kao gimnazijalac i pametan đak osjećao je što ne valja i što je ružno, i što je daleko od Boga i istine. Svaki bezvjerac sa i najmanje etičkog čuvstva osuđivati će svakog lopova, koji sablažnjuje družtvo, ali malo ili nikako ne će osuditi onoga, koji sablažnjuje ili koji bi sablaznio ljudstvo, kada bi mu skinuli rukavice. Takav će od mnogih dobiti i priznanje. Da li to rade odgovorni ljudi sviestno ili bezsviestno, pripada drugom poglavlju.

Naš je Merz primitivan i naravan, svakom pristupačan i razumljiv, ali dubok i izgrađen dovoljno i za najzagriženijeg nadrifilozofa. U čemu se sve to očituje?

On se nikada ne očituje u ničemu, što bi osobito padalo u oči. On uči, radi, piše, šeće, jede, razmišlja kao i svi ostali, no kraj toga i te kako puno brige vodi o svojim koracima, mislima i činima. Kao dobar đak i sin vrši svoje dužnosti, kojih često i ne razumije. Dok je bio mlađi, to se je slabije izpoljavalo, ali mu je kasnije postajalo teže, odnosno sve se je više morao boriti sam sa sobom, jer je kao dobro odgojen čovjek znao, da starije mora slušati, a razumom je došao do zaključka, da ne valja, što mora činiti. On ipak sluša zapoviedi, jer drži na umu, da može biti i mnogo toga, što on i ne razumije. On je divan primjer poniznosti, ali nije tip roba, koji bi se sliepo pokoravao volji šefova i predpostavljenih, jer zna, ako gospodar nešto krivo zapoviedi sluzi, da taj to nije dužan izvršiti. Ali On nikada ne prelazi granica, nego kada nije za što siguran utječe se k Bogu, žrtvi, učenju, odricanju i svemu, što nalazi, da mu može poslužiti, da steče Milost, odnosno razsvietljenje razuma, kako bi sve, što čini, bilo dobro i za dobrobit sviju ljudi. Sam pak ide uviek stazom čudoređa, da pokaže primjerom drugima, kojim putem valja ići. Kao nama, bilo mu je težko rano ustati, postiti, no On to ipak čini. I On se kadkad prejeo. Kada bi kome podvalio, premda mu se svestrano priznaje ljubaznost, dugo se kajao. Do toga bi često došlo baš zbog toga, što je vidio mnogu nesavršenost, pa joj se i nehotice morao nasmiešiti.

Čitav mu je život bio usavršavanje pojedinih sitnica i tako je izrastao u velikana putujući za istinom k Bogu.

Milena Benčina

(…)

Dakle nije naobrazba glavno, nego povezanost s Gospodinom Bogom po milosti. To je i Dr. Merz neprestano naglašavao. To je ono najveće pri Merzu. Uzmite Kniewaldov životopis Dr. i. Merza u ruke, a tako i Vrbanekov, pa ne ćete u Merzovim riečima nigdje naići ni na neukusno, a kamo li na samosviestno izticanje potrebe naobrazbe, a najmanje na izticanje naobrazbe kao glavne stvari, ali ćete kroz cielo vrieme čitanja Merzova životopisa, osobito njegova dnevnika iz doba, kada je već bio zreo za život, biti pod jakom impresijom njegova čisto sugestivna osvjedočenja, da je grieh najveće zlo, da je milostna povezanost s Bogom glavno, da sve ima biti u službi vječnog spasenja. U tomu – valjda najvećim dielom – stoji ono njegovo korektorstvo katoličkog obnovnog gibanja u hrvatskim krajevima.

(…)

Vratimo se opet dr. Merzu: Zar nije i prije i poslije Dr. Ivana Merza u redovima katoličkog pokreta i Katoličke Akcije u hrvatskim krajevima bilo sigurno ljudi umno jačih od Dr. Ivana Merza, a svojom naobrazbom, i poznavanjem Aristotelove filozofije, pa i katoličkom naobrazbom njemu barem ravnih, a možda i jačih, pa ipak nije ni jedan zaorao onako duboke i onako trajne brazde na njivi katoličkog obnovnog gibanja u Hrvatskoj kao Dr. Ivan Merz. Zašto? Jer je bio mnogo više Božji čovjek od drugih. To vele svi, koji o Dr. Merzu govore i pišu. Apostolat je daleko više stvar volje nego li razuma.

(…) Ali je za nas najvažnije da se Bog oholicama protivi (Jak. 4, 6., 1. Pet. 5, 5.) i ne trpi ih za suradnike. Da Dr I. Merz  nije bio ponizan poput djeteta, ne bi privlačio kao magnet, ne bi Bog kroza nj progovarao, ne bi blagoslov Božji silazio na njegovo djelovanje. To rekosmo zato, jer neukusno izticanje naobrazbe kao glavne stvari pogoduje umišljenosti, kojoj je mladež, napose učeća, već poradi svoje dobi, i odviše sklona; dakle pogoduje i rušenju Božjega djela. Ometa izgradnju, a apostolat osuđuje na neuspjeh. Za tvrdnju, da se tim pogoduje umišljenosti, nalažasmo, a nalazimo na njih i danas, dokaza i u praksi.

(…)

Merčeva proslava u Zagrebu

Ovogodišnji jubilej smrti svoga prvoborca proslavili su zagrebački Križari i Križarice čitavim nizom priredaba.

3. svibnja odpočet je u okviru redovitih sastanaka K. B. Intelektualaca niz predavanja sveuč. prof. Dr. Dragutina Kniewalda o Dr. Ivanu Merzu. Predavanja sa osobitim zanimanjem sluša sve zagrebačko mužko i žensko članstvo te brojni prijatelji i štovatelji Dr. Ivana Merza. Nastavak predavanja, uviek s novom temom, održava se sriedom u 7.30 sati na večer u prostorijama Katoličkog Doma župe sv. Blaža.

10. svibnja održao je br. prof. Petar Šimunić predavanje o životu Dr. Ivana Merza, sa diapozitivima. Moramo izraziti svoje žaljenje, da priređivači nisu ovoj značajnoj priredbi pokazali više potrebne pažnje i izbjegli nezgodne propuste. Posjet je bio mnogobrojan. Hrvatska katolička javnost voli i štuje Dr. Ivana Merza. Među prisutnim odličnicima iztičemo prisustvo legata Svete Stolice Preuzv. g. opata Josipa Ramira Marconea.

14. svibnja bio je glavni dan proslave.

Odpočela je sv. Misom, koju je služio u župnoj crkvi Sv. Blaža Preuzv. g. opat Ramiro Marcone O. S. B. Propoviedao je Križarski Duhovnik p. Josip Dujmović. Zagrebačko, žensko i mužko članstvo primilo je tom zgodom, iz ruku Preuzv. legata sv. Pričest. Sveta Misa je završena pjevanjem križarske himne.

Nakon toga je u dvorani Katoličkog doma župe sv. Blaža održan zajednički sastanak zagrebačkog križaričkog i križarskog članstva. Sastanak je vodio br. Branko Olujić, a prisustvovali su mu uz brojne križarske duhovnike sve članice Predsjedničtva V. K. S-a i članovi V. K. B-a, na čelu sa s. Maricom Stanković i br. Dr. L. Znidarčićem. Na razporedu sastanka bili su krasnoslovi, glasbene točke te govori s. Mare Čović i br. Dr. Lava Znidarčića. Sastanak je završen pjevanjem »Zastave gore…!«

Istoga dana poslie podne održan je zajednički pohod grobu Dr. Ivana Merza, na Mirogoju. Svečani obred služio je generalni duhovnik križarske organizacije Msgr. Dr. Milan Beluhan, uz asistenciju brojnih križarskih duhovnika. Nakon toga je br. Ante Jerkov, stud. phil. održao prigodni govor, kojeg donosimo na drugom mjestu ovoga broja.

Ovogodišnja Merčeva proslava zagrebačkog križarskog članstva protekla je u znaku volje da se nastavi radom za veliko geslo:

Hrvatska Kristu!

j.

Naš Ivan

Bio je dobro diete velikih, liepih očiju, blaga i krotka srdca.

Kasnije je bio dobar đak, ponos roditelja i onaj u koga su najbliži uprli svoje poglede.

A on je skupljao zrnca znanja sa smieškom zahvalnosti, marljivo je radio na stvaranju Kraljevstva u svojoj duši.

Došle su prve proljetne oluje…

No on je bio jači od onog, pod čim toliki drugi padaju.

Bio je jači od boli razočaranja. Kad je vidio da je ono, čemu se toliko nadao, srušeno, nije klonuo.

Pošao je novim putem.

Našao je novu Ljubav, Ljubav koja ne pozna boli.

Ljubav koja donosi smirenje.

Nije ga promienila ni vojna Akademija ni ratne strahote ni studije u modernom Parizu.

Vratio se opet k nama.

Vratio se među mladež, da tamo sije rieči vječne Istine.

Neumorno je zidao velebnu zgradu Hrvatskog Orla i poveo je gigantsku borbu za sretniju budućnost nove Hrvatske.

Lutao je od mjesta do mjesta. Zalazio je među male ljude i govorio je da će Hrvatska samo sa upletenim gorućim križem u Trobojci izvršiti svoju ulogu u poviesti.

Kud je On prolazio nicala su nova bratstva.

Na njegovu rieč kupili su se hrvatski omladinci i u sjeni Križa i Trobojke polagali zavjet zanosne borbe na obranu razpete Pravde.

A On…?

On nije znao za odmor!

Osjećao je da treba još više, još dublje zaorati da njiva donese plod.

Onda se dogodilo nešto bolnoga.

Najbliži, koji su radili zajedno s Njim vidjeli su, da će ih On naskoro ostaviti.

Neizreciva, duboka tuga prožela je Orlove.

Čekali su sa strepnjom kobni čas… Izpaćene, bliede ustne šaptnule su rieči:

»I život svoj žrtvujem za Vas, Orlovi moji!«

I tada…

U mjesecu razcvalog cvieća i večernjih Angelusa pošao je na svoj posljednji put.

Na put, koji nema povratka.

Tužno su jecala zvona.

Suza boli je sjala u oku onih, koje je vodio, no oni ipak nisu zdvajali.

Pošli su dalje putem, koga je zacrtao Najveći Orao.

Danas su to zreli ljudi, ali iza njih stoje kolone novih ljudi, novi naraštaj.

Oni su živi svjedoci, da je naš Ivan gradio na zdravim temeljima.

Duboko u njihovim dušama tinja želja i vruća molba Gospodu, da jednoga dana ugledaju lik našega Ivana na oltaru.

I kad naiđu oluje sotonskog biesa, i dok klečeći mole svoj »Fiat...!«, osjećaju, da je On medu njima.

Osjećaju Ga u svojoj blizini dok se bore, dok rade, dok pate.

Znadu da zajedno s njima za svibanjskih večeri šalju pozdrave najvećoj Mariji.

Znadu to, jer vjeruju, da naš Ivan ne će nikada napustiti one, za koje je i svoj život žrtvovao.

Ivane naš…

(Govor br. A. Jerkova prigodom ovogodišnjeg križarskog pohoda Merčevom grobu)

Došao je po redu i šesnaesti mjesec svibanj, od kad se tvoja orlovska duša uzdignula na zadnji, kraljevski liet, prema svietlim sunčanim visinama, prema dvorima Kralja vjekova kome sve živi!

Uviek si nam bio bliz. Uviek su naši pogledi hrlili Tvome granitnom spomeniku na mirogojskom groblju, uviek su naše duše htjele sliediti Tvoj primjer, primjer borbenog Viteza, Krista, Kralja, ali nikad nam nisi bio bliži nego danas, nikad nam nisi bio draži i nikada nismo bili više Tvoji.

Ivane naš! Pomisao na te daje nam snage da ne pokleknemo, da ne klonemo. I budemo li te sliedili, istinski sliedili, sva težkoća vremena ništa nam ne će naškoditi, u njoj ćemo postati očeličeni i osposobljeni za nove zadatke koje je našem naraštaju Providnost namienila.

I Ti si proživio jedan krvavi rat. Proživio si ga sa svim njegovim strahotama, u pozadini i prvim borbenim redovima, u vojarnama i bunkerima. I dok su mnogi padali, dok su slabi duhovi postali izdajnici Božanskoga u sebi, Ti si u žrvnju svoga vremena postao Apostol, postao naš prvoborac i Svetac.

Brate Ivane! Zar je zato kakovo čudo, ako Tebi, više nego ikada prije, upravljamo svoje poglede, ako Te više nego do sada smatramo svojim prvoborcem i sjajnom zubljom, koja Kristovim svietlom obasjava naše mračne i umorne korake.

Nedavno je jedan od naše braće, spremajući se na daleku vojničku dužnost, s punim pravom rekao: »Idem. Ne bojim se. Merz je u danima vatre i plamena postao svetcem!«

Brate naš! Mi hoćemo da postanemo sveti. Onako kako si Ti bio svet. Onako sveti kako naš Krist hoće da budemo.

To je svrha našeg dolazka na ovo svetište, na grob modernog čovjeka, vojnika i učenjaka, kojemu je život bio Krist, a smrt dobitak. Dolazimo da ti se zahvalimo za sve ono, što si nam dao: svojim životom, svojim primjerom i svojom smrću. Na osobiti način zahvalni smo Ti, što si svoj život žrtvovao nama, svojoj mladeži, što si nam organizacijski, mišlju, riečju i djelom pokazao najizpravniji put, kojim ćemo postići ono, što nam je svrha, spas vlastite duše i spas duše svojih bližnjih. Apostolu naš! Primjer Tvoje žrtve i Tvoj život s Euharistijom svietli našim putevima. S pravom se pitamo, kuda bi i kako bi, da nam nebo nije pokazalo put, da ne osjetismo u sebi snažnu zapovied, da se Tvojim koracima približujemo Razpetome.

Zahvalni za sve to Kristu, koji nam Te je poslao i Tebi, koji se njegovom pozivu nisi oglušio, dolazimo i ponovno dođosmo na Tvoj grob, više da se molimo Tebi nego za Te, Dolazimo Tvojoj bratskoj ljubavi preporučiti svoje potrebe, kako pojedinaca tako i svih nas zajedno. Dolazimo Tvome nesebičnom zagovoru u prvom redu preporučiti Katolička, Kršćanska nastojanja svoje domovine i čitavog svieta.

Blagoslovi svojim zagovorom Katoličku mladež Hrvatske, moli za svoje Križarstvo, da u ovom najsudbonosnijem času ne zatajimo, da učvrstimo svoje redove s jednom jedinom svrhom, da služimo Kristu i svojoj nesretnoj braći ljudima, da im Kristovom i Tvojom ljubavlju služimo, ne pitajući za njihovo podrietlo, narodnost ili boju kože.

Brate Ivane! Danas kad zatajuju mnogi, moli za nas da ne zatajimo. Pomozi nam, da u ovom historijskom času snažnim naletom osvojimo sebe i druge za Boga, pomozi nam, da nesebičnim žrtvovanjem, u pitajući koliko će nas to stajati, ostvarimo u podpunosti svoje veliko geslo: Hrvatska Kristu!

Brate Ivane! Dolazeći na šestnaesti, skupni svibanjski pohod Tvojim zemnim ostatcima, mi Te puni zahvalnosti, vjere, ufanja i ljubavi pozdravljamo Tvojim i našim pozdravom: Bog živi!

Jedan zarobljeni dio Merčeve baštine

(Govor s. Mare Čović na proslavi dr. I. Merza u Zagrebu)

»Zahvalan sam Bogu, što sam sudjelovao u ratu, jer me je rat naučio mnogome, što ne bih nikada inače spoznao. Želim živo, da opet postanem slobodan i da udesim svoj život prema onome, što sam spoznao da je pravo.«

Ove rieči napisao je naš Ivan Merz, na bojištu, usred strahota ratnog okršaja. Dobro će biti, da promotrimo, kako je utjecao rat na našega Merza – mi, koji se često tužimo da nas rat ništi i smeta i u našem duhovnom životu i u apostolskom radu.

Slobodno možemo reći, da je uz milost Božju baš rat sa svojim patnjama najviše utjecao, na produbljivanje Ivanove duše. Kroz boli ratnog vremena spoznaje Merz jasnije mnogu istinu katoličke vjere, i njegov estetski katolicizam postaje radikalni katolicizam, duboko proživljavanje vjere, život u Bogu. On kroz vlastitu patnju a i promatranjem krvave borbe i patnje tisuća stradalnika spoznaje veličajnu ulogu boli za odgoj ljudi i za razvitak uljudbe. Evo što on sam o tome veli: »Kroz bol čovjek sve vidi drukčije i dublje razumije gorku rieč: život. Jest, bol je srž života, ona njime vlada, ona je začetnica religije: Gdje nje nema, možemo biti uvjereni, da pravoga života nema. Bol, tako obična rieč znači: neimati hljeba, biti bolestan, biti u vječnoj smrtnoj opasnosti, nositi silan teret, biti nepravedno zapostavljen i kažnjen, sve je to bol, sve ovo stvara historiju i iza raznih duševnih trzavica, opet se jedan dio (…) i drugdje: »Danas sam se pričestio i kod toga dođoh do uvjerenja, da je sva historija krvlju izpisana, da su sve kulturne vrednote produkt boli. Religija je potrebna već uslied boli, bol je spasavala čovjeka od mlitavosti, ona mu je uviek ulievala strah pred nepoznatom još većom boli. Tko hoće da razumije kulturu, mora da je trpio ne samo duševno, nego i tjelesno.«

Sve krvave strahote rata, doživljene na samom izvoru, nisu otupile i ogrubile Merza kao nas, nisu ga učinile umornim pesimistom, koji bezpomoćno jadikuje i čeka svršetak toga zla. Naprotiv, on baš sve te fizičke i moralne patnje vojničkog života upotrebljava za svoj vlastiti odgoj i produbljivanje, a u buci topova, u rovovima studira i pravi planove za svoj život. Ne samo da strpljivo podnosi sve neugodnosti: glad, zimu, napore vojničkog života u borbi, nego se još i hotimice trapi. Nevoljama borca dodaje težak post, ležanje na zemlji, odlazak po noći na opasna mjesta, a sve zato, da ubije u sebi nižeg čovjeka, ojača volju, tielo podloži duhu. Zapinje: »Tko veli da je post glupost, taj ne zna ništa. Bez posta nema pravog duševnog života, čovjek onda nema sam nad sobom autoriteta. A to je glavno. Daj mi, Bože silnu volju pa makar bio gol i bos. Jer ako sam već na svietu, svejedno je da li imam zviezdu pod vratom ili da mi proviruje košulja na lakat. Glavno je veliko Ja, sloboda duha, koja se ni smrti ne boji, a ostalo je sve sporedno.«

Cieli ratni dnevnik je put ove divne borbe Ivanove nad nižim čovjekom, nastojanje, da i u ratnom metežu misli na dušu, da sebe odgoji u praktičnog katolika; kako sam veli: »Ne radi se meni više o teoretskom kršćanstvu, već sam postao članom družtva i moram postajati praktičnim katolikom, a taj se, čini mi se, najbolje očituje u ovim svagdanjim sitnicama.« Stoga on u svagdanjem životu nastoji biti heroj. Ali u tom radu na sebi, ne zaboravlja ni druge, nego svakom prilikom pokazuje svoju brigu i ljubav prema drugim dušama, pomažući ih u moralnim i materijalnim težkoćama. Sam kaže na jedno mjestu: »Nastojat ću živo, da od sutra pomognem momcima njihov krst nositi, ići ću češće »brigadi«, a to praktično znači: po težkim planinskim putevima donositi momcima hranu, pribavljati dopuste, olakšice, tješiti i podučavati svoje vojnike. Učiniti djelo ljubavi čovjeku što trpi najveća je stvar, temelj je to svakog duhovnog života« veli Merz. Koliko puta zaboravljamo mi ovu divnu istinu, zabavljeni vlastitim brigama i boli. Bezobzirno prolazimo kraj patnja bližnjih, nemamo suosjećaja ni razumievanja, pa gdje bi se tu još mogla naći djelotvorna kršćanska ljubav?!

Neka nas primjer Ivanov potakne da izkoristimo ovo težko ratno vrieme za oplemenjivanje naše duše. Kroz patnju i odricanja, kojima naši dani obiluju, dignimo se iznad sićušnosti zemaljštine k vječnim vrednotama, oslobodimo duh od tiela, privinimo se bliže k Bogu i vječnosti.

Ali Ivan Merz nije ostao samo kod vlastitog usavršavanja trpljenjem. On spoznaje, da je »trpljenje najjače sredstvo, da spasava i posvećuje duše.« Stoga uzmimo odricanje i trpljenje i kao sredstvo svoga apostolata. Mnogo se trapi i prikazuje svoje neugodnosti i boli kao naknadu za griehe, da izprosi milost obraćenja i uspjeha u apostolskom radu. Kako su divne i značajne, a ipak tako malo shvaćene i ostvarene Ivanove rieči, upravljene bolestnom prijatelju: »Znam da je težko trpjeti, ali neki ljudi imaju poziv trpljenja. Mi smo tielo Kristovo, te nam on svima uloge podieljuje. Jedni moraju trpjeti, da uklone kaznu Božju, koja bi se morala stresti na okolicu. Huysmans bi te odabranike nazvao mističnim gromobranima. Jesi li ikada na to pomišljao, da ti trpiš za naš pokret? Katolicizam se u nas ne će širiti, ako ne bude radnika, molitelja i patnika. To je zakon u širenju Kraljevstva Božjega na zemlji. Naš pokret je stvorio do sada samo prvi tip radnika i mi smo stvorili u našim dušama, ideal radnika za katolički pokret. Molili smo se manje, a trpili smo kad smo morali. Zadnji je tip svakako vrhunac imitacija podpune žrtve Spasitelja na Križu. Treba da spoznamo misterij Njegova života: trpjeti za druge.«

Na žalost, čini se, da ni 16 godina iza smrti našeg uzor-patnika, još ni izdaleka nije stvoren ovaj tip katoličkog apostola, premda baš današnja težka vremena pružaju mnogima silne prilike za to. Da je danas živ Merz, možda bi opet ponovio svoje rieči: »Izpostničku, abstinentsku ideju – pasionizam valja širiti. Sa strahom sam konstatirao, da i neki najbolji ljudi te ideje nisu upoznali. Trebali bi živjeti među gladnima i biednim ljudima i onda bi se istom dovinuli do tih spoznaja. Mislim da su mi milije od glada i biede izmorene socialističke mase, od sitih katoličkih purgera.«

Kada je zadnji put razgovarao sa svojim duhovnikom, koji ga je upozorio na neki članak o brbljavom junačtvu i papirnatom rodoljublju – koje je također karakteristika mnogih i iz naših dana, Ivo je rekao na polazku: »Da, o tom sam već davno uvjeren; treba žrtvovati! Ja sam gotov!«

Da li bi mogli i mi križari i križarice ovako spremno kao Merz reći: Ja sam gotov, spreman na svaku žrtvu, samo da se Kraljevstvo Božje širi i duše spasu. Mi, koji često ne smognemo volje ni snage za najobičnije članske dužnosti, koji se toliko izvlačimo od svake odborničke dužnosti a klonemo pred najsitnijom težkoćom. A Merz tako oduševljeno govori o dušama, koje se odriču i žrtvuju: »Blago onim dušama koje s radošću iz ruku Gospodnjih primaju svaku bol i sjedinjene s Isusom doprinose je za širenje Crkve Isusova u dušama i družtvu.«

Nismo li i mi samo apostoli brbljavosti i papirnati križari bez toga smisla za bol i žrtve? Merz kaže: »Ne bi bilo normalno za vojsku razpetoga Kralja, koja ratuje za oslobođenje braće izpod kraljevstva sotone, ako i one ne bi bile razpinjane na križ i ako se i one bi hranile drvetom svetoga križa. Progoni katoličke mladeži, potežkoće sa svih strana koje nas susreću, dokaz su da smo vojska Razpetoga Krista. Kad bi sve to gladko teklo, ne bismo bili vojska Isusova. Tu sviest valja proširiti medu udruženjima i svom mladeži. Razpetoga valja usrdno moliti da nam udieli snagu, da ga sliedimo i kao družtva i kao pojedinci na Njegovom kraljevskom, krvavom Križnom putu.« Tako Merz govori; ali i čini, žrtvujući i svoj život za Orlovstvo.

A mi, njegovi baštinici u ovim težkim ratnim danima, prihvatimo i ovaj dio, zaboravljeni i zanemaren i dio Merčeve baštine. Ostvarimo prvu rieč naše lozinke i u životu. Izkoristimo patnje naših ratnih dana kao najsnažnije odgojno sredstvo za nas same, i kao najjače sredstvo za spas i posvećenja duša. Apostolatom žrtve ćemo tek postići najljepše, najvrednije i najveće uspjehe. A mislimo koji put i na to, da će možda u nepoznatoj budućnosti za mnoge to biti i jedino mogući način apostolskog rada. Ne dopustimo da radi našeg nemara i površnosti tolike duše ne upoznadu i ne izkoriste veliki vrhunaravni kapital današnjice. Sliedimo Merza i kao apostola žrtve.

16-godišnjica smrti dr. Merza

ZEMUN. Prigodom 16-godišnjice smrti dra Ivana Merza, ideologa Križarskog pokreta u Hrvatskoj, zemunske su križarice obavile zajedničku sv. pričest u župnoj crkvi Bl. Dj. Marije. Zatim je održan sastanak, na kojem je govorio vlč. Josip Werni, vjeroučitelj i duhovnik križarica, koji je prikazao svietli lik ovog uzornog katolika i organizatora.

BANJA LUKA. Banjalučko Križarsko bratstvo proslavilo je 16-tu godišnjicu smrti svoga osnivača dr. Ivana Merza svečanom priredbom, na kojoj je održano više prigodnih predavanja o dru Merzu i uz to izveden liep razpored. Govorio je vlč. Pajić. Priredba je završena pjevanjem državne himne.