Liturgijsko razmatranje

Dr. Ivan Merz iznio je ove upute o liturgijskom razmatranju (u svom predavanju na požeškom sastanku god. 1925.): »Pročitajte si uoči svakog dana ili Misu sliedećega dana ili u cielosti ono poglavlje iz Evanđelja ili poslanice, koja će se čitati. Iz ovoga izlučite jednu ili više rečenica, koje odgovaraju vašim duševnim potrebama i o tim mislima zaspite… Ovisi o vremenu, da li ćete vaše razmatranje obaviti izvan Mise, ili za vrieme same sv. Mise. Ja bih svakako bio za to, da za sv. Mise ništa (drugo) ne molite, nego da molite samu sv. Misu. No jer je većini vas vrieme odmjeno (?!), to možete do podizanja razmatrati o onim rečenicama, koje ste izabrali prije počinka. Na taj način razmatrate o jednoj ideji, koju iznosi sveta Misa i spajate liturgijsku molitvu s običnim razmatranjem Sv. je Misa bez sv. Pričesti donekle krnja. Žrtva je tek onda podpuna, kad se u Misi u najtjesnijim vezama ljubavi sjedinimo s Isusom i pretapanjem jedne biti u drugu. To činimo po sv. Pričesti… U tom činu gdje se naše tielo i naša duša ujedinjuju sa samim Božanstvom, mora da je vrhunac našega života; u tom je činu vrhunac cjelokupne liturgije. Sve molitve i pjesme, sva naša razmatranja, svi naši čini tiekom dana moraju smjerati Kristu kao središtu. Na taj se način već na zemlji izpunjava zadnja svrha naša i mi postajemo dionicima same biti Božje.«

(v. Vrbanek: vitez Kristov str. 137. – 138.).

Merz i početci orlovstva

Možda i ne sluteći, koju mu je zadaću Providnost namienila među hrvatskom mladeži, zapisao je Ivan 12. X. 1919. u svoj dnevnik:

«U pogansko su doba bila bezpravna ova tri staleža: ženski, radnički i dječje… Majka Božja, mali Isus i sv. Josip – nije li ova porodica alegorija socialnog preporoda u kršćanstvu i oslobođenja žene (Marija, radnika (sv. Josip) i djeteta (Isus). Poviest poznaje veliko socialno oslobođenje žene i radnika po kršćanstvu i mi ih još proživljujemo, pa i do dječjeg mora da dođe. Mali Perica, mala Nely od svetoga Boga… navieštaju «dječju revoluciju»… Kršćanstvo je začetnik dječjeg pokreta i ono je u doga, kad se nije… slutila zrelost dječje duše, obožavalo Diete… Katolici bi morali započeti s organizacijom djece!»

U Mariboru je iza orlovskog tabora održan tečaj za malu četicu hrvatskih katoličkih đaka i učenica, koji su se upoznali s orlovskim radom. Ta se četica iza tečaja razišla po svim hrvatskim krajevima i već u rujnu 1920. počinje gotovo svaki tečajac i tečajka raditi. Tako je već početkom školske godine 1920./21. proradilo gotovo isto toliko orlovskih đačkih odsjeka koliko je bilo tečajaca. Broj tih odsjeka iz dana u dan sve više rastao. Prilike nisu dopuštale, da đaci odmah nastupe samostalno kao orlovi. Zato su se osnivali samo «gimnastički odsjeci» tadašnjih đačkih organizacija. U Mariboru je osnovan Savez gimnastičih odsjeka, koji je vodio sve poslove središnjice. U SGO pristupili su odmah i orlovski odsjeci omladinskih družtava. Tako je broj hrvatskih orlova postajao svakim danom sve veći. Središnjica je radila samostalno, ali je bila u uzkoj vezi s Orlovskom Zvezom u Ljubljani.

Hrvatski su Orlovi radili u gimnastičkim odsjecima omladinskih i đačkih družtava. Ali rad se Orlova nije odvijao samo u tjelovježbenom, nego i uobće u odgojnom pravcu. Tako se osjetila potreba, da se, uza sve težkoće, orlovska družtva razviju u samostalne organizacije. To je provedeno krajem 1923., kad je osnovan Hrvatski Orlovski Savez kao matična organizacija katoličke mladeži u hrvatskim zemljama, preuzevši zadaću tadašnjem omladinskog saveza. Članovi su odbora omladinskog saveza prešli u HOS. Među njima je bio i dr. Merz. On je omladinskom savezu obnašao čast predsjednika, a u HOS-u je postao podpredsjednikom.

Hrvatski Katolički Omladinski Savez osnovan je na kongresu omladinskih družtava 3. XII. 1922. Kongresu je kao predsjednik HKOS predsjedao biskup Lang. Predsjednikom je omladinskog Saveza izabran dr. Ivan Merz. Po njegovoj je želji stavljeno u pravila omladinskog Saveza, da je OS «crkvena organizacija, koja podpada pod kompetenciju Crkva, a predstavnik je Crkve njezin duhovni savjetnik» (O. 1. al.)

Ova su pravila odobrena od nadbiskupskog duh. stola u Zagrebu, a duhovnikom je imenovan O. Bruno Foretić D.I. Prigodom euharistijskog kongresa u Zagrebu održan je II. kongres hrvatskih katoličkih omladinskih družtava 18. VIII. 1923. Dr. Ivan Merz ponovo je izabran za predsjednika omladinskog Saveza na II. kongresu omladinskog Saeza 18. VIII. 1923. On je napose iztaknuo, da će nastojati, kako bi se u omladinskim družtvima što više učvrstio vjerski život. U tom su pravcu sastavljene i prihvaćene rezolucije kongresa, što ih je predložio dr. Merz («Mladost» III. 1923. str. 139, 142.).

Kao predsjednik omladinskog saveza uspio je dr. Merz da u vrlo kratkom roku postavi temelje vjerskog odgoja katoličkih omladinaca. Dr. Merz je – kako je to sam zabilježio u jednom referatu, koji je ostao sačuvan – čitav rad omladinskog Saveza postavio na vrhunaravski temelj. Od svakog se omladinca kao minimum vjerskoga života tražila barem jedno mjesečno sv. Pričest. Dr. Merz je nastojao, da biskupi u svim hrvatskim biskupijama imenuju duhovne savjetnike, koji će voditi brigu za vjerski život omladinskih družtava u njihovim biskupijama. Isto je tako nastojao da svako omladinsko družtvo dobije svoga duhovnika.

Dr. Merz je smatrao da je «ova religiozna priprava najvažnija» i da je kao «svaki katolički pokret na lošim temeljima, koji ne računa s Nebom kao realnom činjenicom.» Uzpoređujući omladinski pokret s orlovskim kako se razvio u Sloveniji i po slovenskom uzoru u Hrvatskoj, vidi dr. Merz, da je orlovski pokret za mnoge mladiće privlačiviji od omladinskog i da će se «vjerojatno orlovski pokret daleko hitrije razviti od omladinskog.» Ali, nastavlja dr. Merz, «Orlovstvo, kao što je danas u Sloveniji i kod nas, ne teži ni izdaleka da Orlovstvo počne raditi u onom duhu za kojim težimo, to bi Orlovstvo moralo poprimiti sav religiozni puls omladinskoga Saveza i moralo bi se obvezati, da će provoditi rezolucije, koje je primila zadnja glavna skupština omladinskog Saveza.» Kod orlova u Sloveniji vladao je, prema mišljenju dra Merza, duh, «koji nije posve u skladu s načelima sv. Crkva. Oni tvrde, da je orlovska organizacija neodvisna od crkvene kontrole i da se može neodvisno i protiv volje hierarhije. Zatim odklanjaju duhovnoga vođu: svećenik kod njih može biti samo brat ili odbornik, ravnopravan sa svim ostalim članovima.» Dr. Merz smatra, da je njegova dužnost očuvati hrvatsku katoličku mladež od ovoga utjecaja stoga želi dr. Merz da se hrvatsko Orlovstvo odieli od Slovenaca i da se razvije u samostalnu organizaciju. Hrvatsko bi Orlovstvo imalo po dru Merzu zadržati obće kulturne smjernice i tehnički rad (tjelovježbu) kao kod Slovenaca ali bi u vjerskom pogledu moralo ići onim putem kojim je pošao omladinski Savez. Hrvatsko Orlovstvo mora sav svoj rad postaviti na vrhunaravnu podlogu.

U ime pripravnog odbora Hrvatskog Katoličkog Orlovskog Saveza boravio je dr. Merz 18. XI. 1923. u Ljubljani i tamo je s predstavnicima «Orlovske Zveze» razpravljao o načinu i uvjetima osnivanja posebnog Hrvatskog Orlovskog Saveza. Tom su prilikom Slovenci izjavili da Orlovska organizacija nije crkvena nego svjetovna organizacija i da zato može i u vjersko-ćudorednom uzgoju svoju članova djelovati neodvisno od oficijelno zastupanog crkvenog vodstva. Slovenci su nadalje smatrali, da se orlovska organizacija može širiti i u onim biskupijama, gdje bi je možda biskup zabranio. Pošto je orlovstvo prema slovenskom shvaćanju laička organizacija, to svećenik nema njoj nimalo više prava nego svaki drugi član: svećenik je u vojsci rekrut, kao što je ministar u Crkva rekrut, ali može biti biran za odbornika, ako to svojim radom zaslužuje. Uime pripravnog odbora HKOS-a nastojao je dr. Merz pismom od 21. XI. 1923. vodstvu slovenskog orlovstva dokazati, da ni slovensko Orlovstvo nije po svojim pravilima svjetovna organizacija, nego vjersko kulturna i da se prema tome ima podesiti doktrinalnoj i direktivnoj vlasti crkvenog autoriteta.

Dr. Merz temelji svoje dokazivanje na pravilima JOZ, te na enciklici Pija X. o sillonu i na enciklici Pija XI.: «Ubi arcano Dei.» Iz ovoga izvodi dr. Merz sliedeće zaključke:

1. Orlovska organizacija mora u vjersko-ćudorednom uzgoju svojih članova djelovati ovisno od oficijelnog crkvenog vodstva.

2. Ona mora za svoje širenje imati prethodnu dozvolu svoga biskupa na čijem se teritoriju kani širiti.

3. Svećenik ne može biti ni članom ni odbornikom u orlovskoj organizaciji. On je tamo samo delegat nadležne crkvene vlasti koji upravlja vjersko-ćudorednim odgojem članova i družtava.

Savezno sa svim tim događajima upravio je pripravni odbor HKOS-a svim hrvatskim biskupima posebno pismo, što ga je sastavio dr. Merz, a za biskupe ga je prepisala blage uspomene Danica Širola. U tom pismu saobćuje pripravni odbor HKOS-a svim hrvatskim biskupima da će se hrvatsko katoličko Orlovstvo postaviti na nove temelje: na temelje Katoličke Akcije, kako je katolicima čitavog svieta preporučio Pio XI. Tri osobite značajke HKOS-a, što ih iztiče ovo pismo: 1. uloga svećenika u Katoličkoj Akciji i dosljedno u Orlovstvu; 2. Podpuna i izravna ovisnost Katoličke Akcije, i dosljedno Orlovstva, od biskupa; 3. Rad prema načelima Katoličke Akcije, kako je određuje sv. Stolica.

1. S obzirom na svećenika u orlovskim družtvima ovo pismo iztiče, da uz pripravni odbor odlučno stoji na stajalištu, da svećenik u družtvima KA ne može biti samo ravnopravan član sa svjetovnjacima. Pripravni Odbor HKOS-a saobćuje biskupima, da će se obzirom na položaj u orlovskim družtvima držati smjernica Pija X. u njegovu listu o sillonu: «Što se tiče katoličkih grupa, svećenici će ih blagosloviti, promicati i podpomagati ali neće u njih stupati kao članovi, jer svećenička vojska imade da bude iznad laičkih družtava, pa makar ona bila najkoristnija i makar u njima vladao najbolji duh.» (ASA 1910. str. 632.).

2. Za orlovstvo veli ovo pismo, da mora biti u najužoj vezi s Crkvom na taj način, da svako pojedino družtvo dobije svoga duhovnika. Pravila svake pojedine organizacije moraju imati prethodno odobrenje onog biskupa, na kojega se teritoriju osniva pojedina organizacija. Biskup je može također da zabrani.»

3. «HKOS spada pod kompetenciju Katoličke Crkve… Predsjedničtvu je dodieljen duhovnik, kojega imenuje duhovna oblast na priedlog predsjedničtva.» Pripravni odbor obavještava osim toga biskupe, da je «Zlatna knjiga» hrvatskog katoličkog orlovstva prerađena i nadopunjena i da iztiče «vjersko prosvjetni momenat u onome obliku, kako je to sv. Stolica u zadnjim godinama proglasila.» (uzp. Katolički Tjednik 1927. br. 25 str. 8).

Na ustanovnoj skupštini HOS-a 16. XII. 1923. dr. Merz nije uspio sa svojim priedlogom, da se nova organizacija zove Hrvatski Katolički Orlovski Savez. Podpomognut od slovenskih orlova prodro je protivni priedlog, da se uzme ime HOS, bez pridjevka «katolički.» Dr. Merz je zatražio, da se zapisnički ustanovi kako je on za to da se nova organizacija zove katoličkom.

Uza sve to, kad je prvih dana god. 1924. izašlo hrvatsko izdanje Zlatne knjige, bilo je jasno da je u razvitku katoličkih organizacija među Hrvatima nastalo novo doba. U predgovoru (koji je dr. Merz mogao objelodaniti tek u Katoličkom tjedniku 1927. br. 25. str. 8.) veli dr Merz:

«Ipak će se mnogi u čudu zapitati, zašto smo se mi unatoč tomu usudili da nadopunimo i predimo ovu (slovensku) knjigu. Ponajglavniji je tomu razlog, što se od 1910. godine, t. j. od prvog (slovenskog) izdanja ove knjige, organizirana Katolička Akcija po cielome svietu na osobito veličanstven način razvila… najnovija katolička generacija pošla je za jedan korak dalje. Nju su danas zahvatili valovi onih rijeka, koje potekoše iz vječnoga Rima već godine 1905., kada je blage uspomene papa Pio X. izdao breve o čestoj i svagdašnjoj sv. Pričesti. Mladi naraštaj koji zanosnu ljubav prema našemu Spasitelju, koji je uviek s njim u presv. Euharistiji; tu on crpe svoju snagu za svoje djelovanje, za svoj apostolat… ona je u neprestanom intimnom dodiru s Isusom, koji kraljuje i vlada u njenim dušama. S time je u vezi zanosna ljubav mladih prema svetoj Crkvi, Isusovoj neokaljanoj zaručnici, te njenim biskupima i svećenicima. Oni su se uvjerili, da svećenika zapada prva i najvažnija uloga u širenju Kraljevstva Božjega, a da se svetovnjaci moraju njima pridružiti; moraju postati njihovim pomoćnicima… Ovo izdanje Zlatne knjige išlo je upravo za tim, da svećeniku vrati ono dostojanstveno mjesto, koje zapada Isusova učenika. Iz ove se Zlatne knjige također vidi, da mladež ima oči uperene uviek spram Rimu, gdje je onaj svjetionik, koji svojim zrakama obasjava cielu zemlju. I iz samoga Rima potekle su u zadnje vrieme smjernice koje računaju s Katoličkom Akcijom kao činjenicom i koje na vrlo precizan način zacrtaše njegovu ulogu. Mi smo se poradi toga, prerađujući Zlatnu knjigu, najviše obazirali na one upute, koje su zadnji Pape dali Katoličkoj Akciji, a napose omladinskom pokretu. U Katoličku Akciju spadaju prema tome: «povezane organizirane katoličke sile za očuvanje, proširenje, primjenjivanje i obranu katoličkih načela u individualnom, porodičnom i socialnom životu… Iz svega toga je razumljivo, da mi danas stavljamo na našu mladež daleko veće zahtjeve, nego li se to moglo prije trinaest godina (kad je naime izašlo slovensko izdanje Zlatne knjige). Mi smo radi toga odredili posve u potankosti, koje su vjerske dužnosti Orla, koliko puta najmanje mora da primi sv. Pričest, koja mora da bude njegov odnošaj spram Crkve i njenih službenika.»

«15-godišnjica križarsta», Nedjelja, Zagreb, siječanj, 1945., br. 1

15-godišnjica križarstva

6. siečnja o. g. navršit će se 15 godina, da je hrvatski metropolita Preuzvišeni g. dr. Antun Bauer, nadbiskup zagrebački prvi od hrvatskih biskupa, podpisao pravila križarske organizacije. Za kratko su vrieme pravila podpisali i ostali hrvatski biskupi, pa je križarska organizacija tako postala obće hrvatskom narodnom organizacijom katoličke mladeži, što je ona ne samo pravno, nego i stvarno bila kroz svih 15 godina svoga djelovanja.

15 godina je prošlo od onih tmurnih dana naše hrvatske i katoličke poviesti, kada su Križari sviestni svoje uloge i svojih dužnosti, nastavili veliko djelo katoličke obnove hrvatske mladeži, koje su bili započeli Orlovi. Pred 15 godina je započela velika borba za duše hrvatske mladeži i u toj borbi su Križari, ne bojeći se žrtava ni potežkoća, savjestno izpunili povjerenu im zadaću. Prošlo je 15 godina punih rada, malih i velikih žrtava, malih i velikih uspjeha u radu za novu mladež Hrvatske, mladež koja će najprije sama proživiti Krista, a onda ga unieti u naša sela, tvornice, škole, radione i urede. Križarstvo je kroz ovih 15 godina svoga djelovanja proživilo mnogo toga. Bilo je i velikih kriza, velikih lomova, koji bi - ljudski gledajući i računajući - uništili svaku drugu organizaciju, svaki drugi sličan rad. Križari su sve proživljeli i izdržali. To je najbolji znak, da se nije gradilo i računalo samo s ljudskim snagama, Euharistija je bila središnja misao križarskog gesla, ali je bila i središte križarskog rada. Mnogima je na početku križarskog djelovanja izgledalo »preopasnim« da se od mladeži traži obvezatna mjesečna sv. Pričest, bilo je mišljenja, da treba u tom pitanju »taktičnije« nastupiti. Ali vodstvo nije tako mislilo. Merz je pokazao put kojim je trebalo ići. I ako su možda pojedinci klonuli, odpali, velika je većina članstva shvatila zahtjev vremena i pošla putem podpunog proživljavanja kršćanskog života, a toga nema bez česte sv. Pričesti.

Križari i danas rade, ali nam blizina ne će smetati, da objektivno priznamo velike zasluge križarske organizacije. I u križarskom se radu - kao uostalom u svakom radu, kojega obavljaju ljudi - može naći pogrješaka, manjaka ili propusta, ali jednoga nema: U križarskom radu nema načelnog skretanja. Kakogod gledali na Križare i njihovu organizaciju moramo to priznati i to priznati kao jednu vrlo veliku i značajnu osobinu križarske organizacije. Križari su ostali na svojoj liniji, makar je bilo raznih pokušaja, da organizacija napusti ona načela, koja joj je Crkva dala. Križari su ostali na pravom putu i onda, kada im je to strašno težko bilo, i onda, kada je to od njih tražilo ne male žrtve i pregaranja. Križari su znali, a znaju to i danas, da prestati biti načelan, znači osuditi sebe na propast, onemogućiti svoj rad.

Povezanost je križarske organizacije uz Crkvu tako jasna i čvrsta, da su to svi hrvatski biskupi u brojnim izjavama kroz svih ovih 15 godina mnogo puta potvrdili i iztaknuli. Načelan je stav Križara u ovom pitanju poznat i Sv. Otcu i Njegovom predstavniku u Hrvatskoj, pa su Križari i s te - najviše - strane dobili jasna i svečana priznanja. Ova je uzka povezanost s Crkvom i Njezinim službenim predstavnicima, Sv. Otcem i biskupima, još jedna velika značajka hrvatskih Križara, značajka koja i u današnjim prilikama mnogo govori.

Sve su ove bitne značajke hrvatskog Križarstva dopriniele, da je Križarstvo i u ovim ratnim vremenima nastavilo - uz velike potežkoće i napore - svojim djelovanjem. Križarstvo i danas djelotvorno djeluje među hrvatskom mladeži i taj se rad osjeća na svakom koraku. Budućnost i poviest katoličkog rada u Hrvatskoj dokazati će od kolike je važnosti bio rad križarske organizacije u ovim ratnim vremenima. Svi mi proživljamo ratne prilike, svi mi dobro znamo koliko one utječu na život i rad pojedinaca, obitelji i ustanova, a sada se zamislimo malo, koliko te prilike utječu na rad jedne omladinske organizacije, pa će nam biti mnogo jasnije koliko truda i napora ulažu hrvatski Križari, da i u ovim ratnim prilikama provedu ono na što su pozvani.

U ovakovim okolnostima doživljuje hrvatsko križarstvo 15-godišnjicu svoga osnutka. Sadašnji je rad možda najbolja apologija svemu križarskom djelovanju. Neka svi hrvatski katolici, bez razlike odadu ovom prigodom priznanje naporima svoje mladeži.

Dr. J. J.