|
|
|
Lav ŽNIDARČIĆ, «Orao zlatnih krila», Glasnik Srca Isusova, Zagreb 1966., br. 12, str. 460-461 Uz 70 godišnjicu rođenja dr. IVANA MERZA »ORAO ZLATNIH KRILA«
Mi smo ove godine (broj 6) u našem »Glasniku« već pisali o Dru Ivanu Merzu, velikom štovatelju Presvetog Srca Isusova. Ovaj je broj našeg »Glasnika« posvećen značajnim godišnjicama (jubilejima), pa u nizu tih značajnih godišnjica, baš ovaj mjesec se navršava 70 godina od rođenja Dra Ivana Merza. Mi ćemo – uz ostale važne godišnjice – i ovom prilikom našim čitateljima iznijeti nešto iz bogatog života Dra Ivana Merza, da ga što bolje upoznaju i štuju. Dra Ivan Merz je umro vrlo mlad (nije bio navršio niti 32 godine života), ali je njegov mladi život bio tako ispunjen značajnim događajima i zaslugama, da je opravdano nepunih 30 godina nakon njegove smrt pokrenut postupak za njegovo proglašenje blaženim.
Sluga Božji Ivan Merz rođen je pred 70 godina (16. prosinca 1896 godine) u Banja Luci (Bosna) u građanskoj obitelji. Otac mu je bio časnik (oficir) i obitelj se nije posebno isticala kao katolička obitelj, a niti je mali Ivo u roditeljskom domu dobio poseban vjerski odgoj. Ivanovi su roditelji bili čestiti ljudi, polazili su u crkvu, ali njihova vjera se nije mnogo razlikovala od vjere njima sličnih građanskih obitelji onoga doba. Nije to bila živa vjera praktičnih vjernika, koji su neprestano u radu za vlastito posvećenje. Srednju školu (realku) je Merz završio u rodnom mjestu Banja Luka i i u toku svog srednjoškolskog naoukovanja pokazivao je mnogo smisla za književnost, umjetnost i prirodu. Bio je savjestan i dobar đak. Osim onoga što je učio u školi, privatno se bavio glazbom, učio jezike, igrao tenis i ostale sportove. U srednjoj školi se nije posebno isticao pobožnošću, ali je svoje vjerske dužnosti savjesno obavljao, a ako je kada bio nemaran, sam je sebe prekoravao. U srednjoj je školi na njega posebno djelovao poznati hrvatski katolički javni radnik Dr. Ljubomir Maraković, koji ga je upoznao s preporodnim nastojanjima krčkog biskupa Dra Antuna MAHNIĆA, oca hrvatskog katoličkog pokreta. Već u srednjoj školi mladog Ivana Merza zanimaju problami vjere i života. Iako ima slabe oči i ne smije mnogo čitati, ipak željan znanja čita najpoznatija djela svjetske književnosti, upoznaje se s modrenim katoličkim književnim nastojanjima. Za volju svojih dragih roditelja stupa 1914. godine – nakon položene mature – u Vojnu Akademiju u Bečkom Novom Mjestu. Potpuno je nezadovoljan duhom koji vlada u Akademiji, a osobito ga vrijeđa moralna bijeda njegovih kolega. Čvrsto odlučuje napustiti vojnu akademiju u koju se nakon prvih Božićnih praznika više i ne vraća. Početkom 1915. godine počinje studirati pravo i filozofiju na Sveučilištu u Beču, ali je 1926. godine mobiliziran i nakon stečene naobrazbe, 1917. godine upućen na talijanski front, gdje je ostao do konca svjetskog rata. Na Sveučilištu u Beču Ivana sve više zanimaju životna pitanja. Rješava krizu vjere i bori se za moralnu čistoću. U ratnim strahotama je proživio tragediju čovjeka, vidio mnogo bijede i očeličio svoju vjeru. Iza rata Merz nastavlja nauke u Beču i Parizu. Postaje aktivan član katoličkih studentskih društava, upoznaje najpoznatije katoličke radnike u Austriji i Francuskoj. U toku studija u Parizu posebno studira nove smjernice za rad katolika i snažni liturgijski pokret. Liturgiju je toliko zavolio, da je i svoju doktorsku radnju izradio na temu: »Utjecaj liturgije na francuske pisce od Chateaubriand-a do danas«. Sam provodi život posta, odricanja i molitve. Nakon završenih studija vraća se u domovinu, postaje profesorom na nadbiskupskoj gimnaziji u Zagrebu, a ujedno se sav posvećuje radu u mladoj orlovskoj organizaciji, kojoj daje ne samo geslo, već i pravi crkveni duh, Papinsku orjentaciju, a naročito naglašeni Euharistijski značaj. Dr. Merz postaje aktivan katolički javni radnik. U toku petgodišnjeg javnog djelovanja održao je brojna predavanja, sastanke, tečajeve i organizacijske posjete. Piše članke i rasprave, vodi svoje Orlove u Rim i Lurd, da upoznaju veličinu Papinstva i »velike stvari« u Lurdu. Merz je bio ne samo aktivan katolički radnik, organizator i pokretač, već duboko izgrađeni vjernik-intelektualac, koji je svoj značaj godinama »tesao« i formirao se kao izraziti čovjek patnje i molitve. Svoju vanjsku aktivnost je smatrao nužnim odrazom bogatog unutrašnjeg života, koji je svakodnevno provodio. Svaki je dan sudjelovao kod sv. Mise, moleći iz svog velikog francusko-latinskog misala, svaki se dan pričešćivao, molio krunicu, križni put i razmatrao. Osim dubokog vjerskog života, dnevno je najmanje 4 sata studirao za svoju struku, za svoju opću naobrazbu i za svoj organizacijski rad. Osobito je pručavao dokumente zadnjih Papa i prema tim dokumentima usklađivao svoj rad i rad organizacije u čijem je vodstvu obavljao razne dužnosti, ali u stvari bio je duša čitavog orlovskog pokreta. Dr. Merz se posebno bavio proučavanjem modernog liturgijskog pokreta i nastojao da se i u Hrvatskoj liturgijska obnova što brže provede. Na polju liturgijske obnove je mnogo učinio i za naš liturgijski pokret stekao velike zasluge. Svojim uzornim, upravo svetačkim, životom postao je ideal čitavoj generaciji hrvatske maldeži, koja ga je osobito nakon njegove smrti poštivala i slijedila. Merz je postao pojam, ime uz koje je vezana značajna epoha u povijesti hrvatskog katoličkkog pokreta. Početkom 1927. godine je teže obolio a godinu dana nakon toga je dobio gnojnu upalu čeljuusne šupljine. Koncem travnja 1928. godine je otišao u bolnicu iz koje nije više živ izašao. Nakon teške operacije došlo je do komplikacija, upale mozgovne opne i nakon nekoliko dana teških patnji umro je okružen najbližim suradnicima na dan sv. Euharistije – u četvrtak 10. svibnja 1928. godine. Sprovod Dra Ivana Merza je bio najbolji dokaz njegovog značaja ne samo za mladu orlovsku generaciju, već i za sav katolički javni život. Umro je žrtvujući svoj život za hrvatsku katoličku mladež, a svojim je svetim primjerom toj mladeži i desetljećima nakon svoje smrti ostao divnim primjerom ljubavi, dobrote i apostolskog rada. Početkom 1958. godine pokrenut je postupak za proglašenje blaženim Dra Ivana Merza, a u svibnju iste godine je vicepostulator Dr. Marko Klarić, župnik iz Zagreba predložio vođenje istražnog postupka, predložio saslušnje živih svjedoka Ivanovog uzornog, svetačkog života i pozvao sve one koji su Ivana Merza osobno poznavali, da pred crkvenim sudom – pod prisegom – izjave sve što im je poznato o njegovom životu i djelovanju. Merzov grob na Mirogoju je uvijek pun cvijeća, kojega njegovi duhovni sinovi i kćeri s mnogo ljubavi i odanosti već skoro četrdeset godina donose svome »bratu Ivanu« moleći ga da prati svojim molitvama dragu hrvatsku mladež, kojoj je posvetio sve svoje snage i kojoj je tako nesebično žrtvovao svoj mladi život. Molimo i mi Krista Gospodina, da proslavi svog vjernog Slugu Ivana Merza i da ga čim prije vidimo na našim oltarima – među ostalim hrvatskim blaženicima. Molimo se »bratu Ivanu« - »Orlu zlatnih krila« da ga što više mladih duša slijedi u radu za Boga i neumrle duše. L.Ž.
Poziv onima koji su poznavali dr. Ivana Merza
Ove se godine navršava 70 godina od rodjenja pok. dra. IVANA MERZA. Vicepostulatura dra IvanaMerza je pokrenula akciju da tog našeg svetog čovjeka upozna što više ljudi u domovini i izvan nje. Nešto je dosad učinjeno, ali još mnogo toga treba provesti. Današnje troškove je vicepostulatura podmirivala iz sredstava koja je za tu svrhu ostavio pok.dr. Milan Beluhan. Ova su sredstva bila skromna i pokrila su jedva dio troškova tiskanja sličica koja su svima besplatno dijeljena. Vicepostulatura ne raspolaže nikakvim sredstvima za daljnje troškove, a kako se radi o zajedničkoj stvari, odlučio sam obratiti se znancima i poštovaocima dra Ivana Merza, da svojim – makar i malim – doprinosima pomognu radu vicepostulature. Poznavajući Vas kao poštovaoca dra Ivana Merza i znajući što je on značio u Vašem životu, duboko sam uvjeren da ćete se mome pozivu spremno odazvati. Na tome Vam unaprijed toplo zahvaljujemo. Ovaoj akciji zasada ne dajem šire značenje, jer želim da baš najuži krug poštovalaca pomogne najosnovniju akciju za našeg Ivana i time manifestira odanost idejama dragog Sluge Božjeg. U Kristu odani Vam VICEPOSTULATOR: Dr Marko Klarić
U Zagrebu, listopada 1966.
VJESNIK ĐAKOVAČKE BISKUPIJE, Br. 12, 1966, str. 227
U povodu 70 godišnjice rođenja Ivana Merza
Među nama se nalazio sveti čovjek
Izjava hvarskog biskupa MIHE PUŠIĆA o sluzi Božjem Ivanu Merzu
Ove se godine navršilo 70 godina od rođenja sluge Božjega dr. IVANA MERZA. Rođen je 16. prosinca 1896. g. u Banjoj Luci. Bio je uzoran apostol hrvatske mladeži, umro je mlad prinoseći svoj život za hrvatsko Orlovstvo. Početkom 1958. godine počeo je u Zagrebu dijecezanski postupak za njegovo proglašenje blaženim. Značajna pojava Ivana Merza u našem mladom Katoličkom pokretu stekla je opće priznanje radi njegova svetoga života i radi ustrajne načelne borbe za provedbu načela depolitizirane Katoličke Akcije u Hrvatskoj. Merz je u povijesti našeg hrvatskog katoličkog pokreta postao pojam i uzor. Uzor tisućama mladića i djevojaka. Nedavno je msgr. Miho PUŠIĆ, biskup hvarski, zamoljen od štovatelja dr. Ivana Merza dao izjavu o Ivanu Merzu. Donosimo izjavu u cijelosti, jer je to značajno priznanje, a i dokaz veličine Ivana Merza. Zahvalni smo sijedom biskupu msgr. Mihi PUŠIĆU na ovim iskrenim riječima. Posebno mu zahvaljujemo na opomeni da se o Merzu mora više pisati. Rado ćemo ga poslušati. 1. S pokojnim dr. Merzom upoznao sam se ovdje u Hvaru, mislim, 1928., kad je dolazio na liječenje. To je, kako znate, bilo posljednje vrijeme njegova života. S njime se nisam dopisivao. 2. U doticajima s Merzom najviše me je impresionirala njegova duboka pobožnost. Dok je bio ovdje na Hvaru, bio me je, mislim, dva puta posjetio. Razgovarali smo o pitanjima Katoličkog pokreta među Hrvatima. Na mene je ostavio dojam zaista svetačke ličnosti. To mogu i posvjedočiti. 3. Dok je boravio ovdje u Hvaru 1928. g. oko mjesec dana, svakog dana služio mi je svetu misu u biskupskoj kapelici. Služio je klečeći na tlu kapelice i svakog se dana pričešćivao. To je obavljao s takvom pobožnošću, da smo i ja i moji ukućani, koji su prisustvovali svetoj misi, imali dojam da se među nama nalazi sveti čovjek. 4. Vrijeme svoga boravka ovdje u Hvaru dr. Merz upotrijebio je za rad s mladeži. Čitavog dana bio je s njima. S njima je šetao, išao u ribolov i raspravljao o Katoličkom pokretu. Iako, po njihovim izjavama, oni nisu bili u početku skloni Katoličkom pokretu, on ih je pridobio za Božju stvar. Okupio je tridesetak muške i ženske mladeži u Katoličkom omladinskom pokretu. Mnogi su od njih i do danas sačuvali živu uspomenu na njega i na njegov apostolat. Smatram, da je Dr. Merz suvremen i za našu današnju katoličku mladež kao što je bio i za života. On je u sebi ostvario sintezu unutarnjeg intenzivnog duhovnog života i apostolskog djelovanja, a to je sigurno jedini pravi put i za današnju katoličku mladež. 5. Sigurno da je liturgijski život, kako ga je on provodio, sasvim u skladu s liturgijskom obnovom Drugog vatikanskog sabora. On je već onda dnevnim aktivnim sudjelovanjem u svetoj misi kod koje bi se pričestio ispravno shvaćao važnost svete euharistijske žrtve za pravi kršćanski život. Kako sam već gore spomenuo, imao sam prigodu da se o tome uvjerim svakog dana dok je dr. Merz ovdje boravio. 6. Ne bih mogao odgovoriti na pitanje što je pok. dr. Merza najviše radovalo, a što najviše žalostilo. Dr. Merz je ovdje nakon dnevne svete mise odmah otišao i čitav dan posvetio radu s mladeži. Nekakvih posebnih razgovora s njime nisam vodio. 7. Mislim da se nije dovoljno učinilo za njegovu beatifikaciju. Koliko je meni poznato, izdana su njegova dva-tri životopisa, ali to nije dovoljno. Mislim da bi ga trebalo češće stavljati za uzor našoj generaciji u našem katoličkom tisku.
U Hvaru, 10. svibnja 1966. MIHO PUŠIĆ, nadbiskup-biskup Dr I V A N M E R Z Bogu – vjerni sin, ljudima – odani brat
"Moje je zvanje
Desetog se svibnja ove godine navršava ravno trideset i osam godina, kako je godine 1928. u četvrtak u 11 sati prije podne ugasnuo na zemlji jedan veliki život. Žarka baklja, koju je Providnost upalila da svijetli putevima hrvatskog naroda, a osobito mladeži, ugasila se na zemlji, da nam zasvijetli još jače sa nebeskih visina. Prekinut u punini apostolske djelatnosti, spajanja rada i molitve. Žrtvu svoje teške bolesti prinio je na oltar Božji, da iz visina nastavi svoj tajanstveni rad nevidljivim ali stvarnim utjecajem na buduće naraštaje mladih. Pošao je odlučno na operaciju. Pozdravio je svoje suradnike, a oni su gledali kako u njegovim dobrim očima sja onaj njegov nepomućeni vječni mir i predanost u Božju volju. Nitko nije slutio da je to posljednji rastanak. Samo je on znao da mora umrijeti. Posljednje je noći sam u svojem stanu uništio svoju oporuku, oprostio svima, spalivši dokumente koji bi ikoga mogli teretiti.Dugo je u noć radio sređujući svoje stvari, sastavio sam svoj nadgrbni natpis, koji i danas sja na njegovu velikom grobnom križu, simbolu njegova životnog križa: "Meni je život Krist a smrt dobitak!" Spominjemo danas godišnjicu prijelaza u vječni život dr-a Ivana Merza, Božjeg čovjeka, viteza Krista Kralja, kojemu je sav katolički Zagreb ispratio ispaćeno tijelo na Mirogoj, kad ga je Sveta Djevica u svom mjesecu pozvala k sebi, da kao naš zagovornik živi za nas u nebu. Ivan je bio rodom Banjalučanin. Ove mu godine slavimo sedamdesetu godišnjicu rođenja. Rodio se 16. prosinca 1896 od plemenitih roditelja, koji su ga pomno odgajali. U rodnom gradu polazi gimnaziju. Iza mature po želji roditelja polazi u vojnu akademiju, no brzo je ostavlja i polazi u Beč na studije. Proveo je skoro tri godine u krvi i plamenu na talijanskoj fronti. Iza rata studira opet u Beču, kroz dvije godine, a dvije godine u Parizu. – 1922 godine vraća se u Zagreb, polaže doktorat iz književnosti i kao profesor na Nadbiskupskom sjemeništu u Zagrebu djeluje sve do svoje smrti. No veličina čovjekova nije u tom što on radi ni koliko zna, kako visoke službe službe obavlja. Prava Ivanova veličina radi koje ga danas i spominjemo jedino je u tom, što je bio sasvim Božji, Bogu predan i vjeran. Bio je neustrašivi i neumorni radnik za Crkvu i za brata čovjeka. Živio je i umro kao savršena žrtava za našu mladost. Ujedinio je u sebi duboko sjedinjenje s Bogom i neumorni žilavi rad za procvat Kristova Kraljevstva kod nas. Izdigao se iznad svega i u Bogu našao svoju sreću. Slobodan od traženja svoje osobne utjehe o ničem drugom nije sanjao nego kako će iscrpsti svoj život u službi svoje braće. Ovo dvoje želimo danas razmišljati zajednički! Neka nam Presveto Srce koje je Ivan toliko ljubio, udjeli milost, da Ivanov primjer zavolimo i u svoj život prelijemo.
Biti svet ne znači puno se trapiti, provoditi strog život, moliti mnoge i duge molitve. Svet biti znači dopustiti Bogu, da svojom milošću potpuno preobrazi čovjekovu osobu. Svetac gubi sebe, da se nađe u Bogu i svijet promatra Božjim očima. On nosi svoje nebo u sebi, uronjen u Boga, ispunjen Bogom, kao spužva morem. I prvi učinak toga Božjeg dara jest onaj neizrecivi mir, koji po Duhu Svetom razlijeva njihovim srcima. Tko bi ujutro došao u Svetišta Srca Isusova u Zagrebu tamo od 1923. godine i dalje, mogao je skoro redovito viđati mlada čovjeka, profesora s velikim misalom u rukama. Držanje toga čovjeka bilo je anđeosko. Nije skidao očiju s velikog misala ili je čvrsto sklopljene ruke držao pred prsima i strogo oborenih očiju duboko sabran molio. Kad je pozvonilo za svetu Pričest "išao bi sabrano i svetački crkvom, da smo ga očima gutali, divili se a i nasljedovali", svjedoče nam očevici. Koji su ga za vrijeme hodočašća Rimom pratili dobro se sjećaju njegovih brojnih pohoda rimskim crkvama. Ivan je htio da se često svraća i pozdravi svoga euharistijskog Kralja. Ulazi pobožno kao da se sabire, tiho kleca uz podnožje Svetohraništa. Sklapa ruke kao dijete, zatvara oči – upravo osjećaš – tone u zagrljaju svoga Oca – Svevišnjega. A ostali kleče kraj njega u tihom počitanju – kao malo đače pokraj učitelja – i promatraju ga postrance, ispod oka... I onda se redovito događalo isto. Ruke su se same od sebe sklapale ko i njegove, a na usne navirala molba, da bi i naša molitva bila barem donekle kao njegova. "Bože, moja se duša diže, leti k Tebi, htjela bi da razbije ova prsa i da ode gore da se vječno sjedini s Tobom!" Tako je vapio Bogu! "Jako volim tišinu i mir; mogu tada razmišljati, misliti o Tajni Euharistije"! Ona ga je posebno privlačila. Kod sv. Pričesti on ulazi u neko tajanstveno ozračje, sve ga nešto neodoljivo privlači, nešto lijepo kao tajanstveni san. Jedna molitva vuče drugu i pretvara se u čežnju. Koji se ga pričešćivali opažali su na njegovu licu taj jaki izražaj čežnje: "Hostiju bi dočekao kao s neba pali zaogaj, koji ga je razblažio i ugrijao mu srce." "U meni je", priznaje Ivan "plamen za beskrajnim visinama, žar za nepomućenim grljenjem Sina s Ocem i Duha, ali do toga se dolazi samo neumoljivim i sređenim svladavanjem samoga sebe." Godine 1921. prisustvovao je u Parizu nekom katoličkom kongresu. Veoma ga se duboko dojmila zaključna molitva kongresista. Svi se okrenuše prema Presvetom i jednoglasno iz dna duše zapjevuše "O Hostijo spasonosna". Ivan se kasnije uvijek srcem, a često i poklonom tijela okretao prema Svetohraništu. Prolazio Ivan trgom u blizini Svetišta Srca Isusova. I premda su ga od crkve dijelile dvije usporedne ulice s četiri niza kuća, Ivan osjeća blizinu, skida šešir na pozdrav, kao kad prepoznaješ u daljini dragog prijatelja, pa mu kroz mase mašeš rukom na pozdrav. Ta srce gori i govori o blizom Prijatelju, koji gleda i ljubazno prati njegove korake. U to je Svetište redovito dolazio na sastanak s Emanuelom svako poslije podne oko dva sata. Na galeriji je bio sam, nesmetan. Obavio bi uru klanjanja ili križni put, a često oboje. Tu je primao nadahnuća za svoje planove, za stotine članaka, među kojima je jedva jedan, koji ne bi spominjao euharistijsku tajnu. Gdjegod se Ivan pojavi, bit će nešto euharistijsko. A kad nije mogao šeširom i tijelom onda je duša puna čežnje i ljubavi naručivala svake srijede – ta četvrtak je dan Emanuela – Boga s nama – crvene karanfile s molbom da ih odnesu u Svetište i stave kraj Svetohraništa, da Isusu govore o srcu, koje vazda na Njega misli. U njegovoj je sobi kao i u crkvi vazda gorjela pred Gospom uljanica, živi znak njegove djetinje i zahvalne ljubavi. Ona ga je sjećala odluka iz duhovnih vježbi: "Isuse, želim Te po Mariji svaki dan sve više ljubiti!" "Mir ovoga mladog čovjeka", govorio je o njemu jedan učenjak u Rimu, "njegova bogata nutrina, sve mi je to bilo zagonetno. Ivan mi je sam sve to i neznajući rastumačio. Rješenje zagonetke jest u njegovoj izvanrednoj vjeri i predanju u Božje vodstvo. Njegovo bezgranično povjerenje u Boga". Ivan se volio potpuno pomoliti, tako je govorio, a to je za njega značilo urniti u ogromno tajanstveno more Božanstva. On umije uranjati u more boli Srca Isusova, živjeti u uskoj vezi s Njime, smiren kao djete pod zaštitom Oca. Posjedovao je onaj uliveni dragocjeni dar ulivene molitve mira ili jednostavnosti. U njoj duša biva iskustveno svijesna Božje blizine. U njoj Duh Sveti moli neizrecivim vapajima. Bog grli izabranu dušu. Za takvu je molitvu Ivan bio dobro pripravljen: Pročišćen od svake naravne sklonosti, čeznuo je za sjedinjenjem s Gospodinom i vjerno surađivao s darovima Duha Svetoga. "Težit ću za svetošću, za ujedinjenjem sa Gospodinom Bogom, molit ću da mi dade otporne snage u životnoj borbi i sliu u stvaranju", odlučuje on već 1919. godine. Ljubav prema Božanskom Srcu vodila ga je logično do ljubavi prema patnji i križu. Jednom je posjetio neku uglednu katoličku obitelj. Prije nego će se oprostiti pokažu mu raspelo, što im ga je poslao najstariji sin svećenik. Dobro su promatrali Merza i zapazili, kako se na pogled Raspetoga upravo potresen skamenio i nepomičan krooz puni četvrt sata šutke ni okom trenuvši, promatrao dirljivi Kristv lik. Najednom se trgne, kratko se oprostiti i otiđe u stan, gdje je još dugo molio. U takvom neobičnom motrenju gledali su ga katkad i drugi pred Svetootajstvom. Njegov zanos bi ih tako dirnuo, kao da se nalaze u blizini sveca. Posjedovao je veliki smisao i oduševljenje za patnju. "Duševno sam najplodniji kada svladam otpore i kad trpim. Dosada sam trpio, jer me Providnost stavljala u taj položaj. Tada sam rado trpio. No još se nisam dovinuo do te visine da svojevoljno izabirem savršeniji put: put trpljenja", piše on 1920. godine. "Tko hoće da shvati smisao života, mora trpjeti tjelesno i duševno." Ivan je uvjeren, da je trpljenje najjače sredstvo za spasenje i posvećenje duša, da velike kušnje šalje Bog tek onima koje vodi stazom savršenstva. Prije nego je otišao u Pariz, saznajemo iz njegovog Dnevnika, da student Ivan Merz, "leži na golu podu, ustaje u 5 sati ujutro. Ne jede nikada mesa, ne pije vina ni piva." Njegova stanodavka u Parizu ne razumije njegova trapljenja, jer uza sve te pokore on radi bez odmora i trpi za druge. "Ne bi bilo moguće", nagovara on sam sebe", ne misliti nikada na jelo, ne zasititi se kod jela, prestati s jelom kad najbolj ide u tek, spavati samo šest sati, primati dnevno svetu Pričest, gimnasticirati dnevno i uza sav gubitak snage, koja se u ovo utroši, sustavno još učiti dnevno jedno 10 sati. Sv. Katarino Sienska, moli se da dobijem željeznu volju!" "Kako su velike duše, koje se posve odriču života! O sveto siromaštvo", kliče on na fronti! "Ne brinuti se za sjetilne slasti! Pokloniti sve i žarko ljubiti bližnjega...!" Strah od noći, tame i vukova nestaje sam od sebe! "Zašto se strašiš, malovjerniče, ja ne spavam! Ja, ja sam uvijek uza te, bdijem nad tobom. Nisi na sigurnijem mjestu, kada si u toploj sobi nego li u mračnoj šumi okružen urlajućim vucima. Ja znam kada i kako ćeš umrijeti i gorim od ljubavi prema tebi, pa zar misliš, da to nije moja odluka i da te zato ja manje volim? Ne boj se nikoga, moj sinko, i ako tvoje tijelo strune, ti ćeš i nadalje biti. O moj Bože, daj mi snagu, da Te žarko ljubim, da tako snažno u Tebe vjerujem, da bez ikakva promišljanja i straha, nevin kao dijete, kojemu nitko nije pričao o strahu, prošećem kroz mjesta, koja prijete smrću." Za njega život nije mirovanje nego odricanje, žrtva i silno teška borba, koja traži pregaranje i ne gledanje lijepoga. Ovaj je svijet za njega svijet rada i muke, i kako se čovjek pokaže u tom radu, dobiva nagradu u drugom svijetu. Istaknuti veliki sivi križ na njegovu grobu, sa umetnutim granitinim crnim pločama, umno zamišljen predočuje jednostavnost i čvrstoću, veličinu i silu Ivanovih kreposti, koje su se sve zbile u križu.
Sjedinjenje s Bogom daje svecu udjela u neizmjernoj ljubavi Božjoj prema svim stvorovima. I on ih ljubi kao što ih Bog ljubi. Njemu izgubljenom u Bogu, ništa ljudsko više ne može biti sporedno ili nevažno. Ivan sam crta lik Božjeg apostola i time nam ostavlja jedinstvenu sliku samoga sebe. Uvjeren je da Isus čezne za svakom dušom, da strepi nad njezinom sudbinom, jer je svaka stvorena, da bude beskrajno sretna. Ta se Isusova čežnja prenosi na njega i u njemu se rađa želja da sve te duše stavi Isusu u naručaj, za koji su i stvorene. Prvi korak je učinio time, što je svoju vlastitu slobodu stavio u službu Isusove volje. Drugi korak čni Ivan kad se stavlja u osobni saobraćaj sa svima s kojima ga Providnost dovodi u vezu. U svakoj zgodi posve nehotice iz njega struji onaj nadnaravni mir, ono počivanje u Bogu, koje sam u duši nosi. Dušu našeg bližnjega promatra kao predmet neizmjerne vrijednosti, koji bi se poput stakla razbio, ako bismo ga nezgodno primili. Ivan je prijatelj malog čovjeka, pravi sveopći brat. Odlikovao se svojim demokratizmom, dubokim socijalnim osjećajem prema najmanjem bratu čovjeku. Svoju sobu, svoj ležaj, svoje jelo dijeli on s neznatnim malim radnicima. Nije se stidio da sam legne na pod, a svoj krevet ustupi gostu radniku. Njegova majka to nije shvaćala, ljutila se što Ivan postupa kao da je njegov stan hotel, što sve daje drugima, a za sebe se ništa ne brine. Plašljivo je prisluškivala kakovi se to opet novi glasovi čuju iz Ivanove sobe, glasovi siromaha, koji nešto mole; nesigurnih koji traže savjete, raspravljaju, a Ivan još nije popio ni kavu, a vrijeme je ručka već davno prošlo. Takav je kao student u Parizu, takav kao profesor u Zagrebu, tako dobar i tako blag za druge, da su mu najveća briga siromasi i radnici. On se u Parizu stara za neku oskudnu obitelj i daje joj dio od svoje malene studentske stipendije. Ukratko, provodi život sveca Božjeg i prijatelja svih osobito malenih. U tamvaju sreta nekog iznakaženog prosjaka, od kojega svatko odvraća oči, a Ivan mu odmah pristupa, obilato ga dariva i zapodjeva prijateljski razgovor. Srdačno se veseli kad saznaje da je i prosjak dobar katolik da od svog isprošenog novca kupuje katoličku štampu. Ivan ga očinski upućuje da češće prima sveto Tijelo Gospodinovo i zove ga k sebi u stan ko gosta. Sve se to odigrava pred brojnim ljudima, koji u prekrcatom tramvaju prisluškuju i dive se razgovoru ovih dvaju pravih kršćanskih duša. Drugovao je s nekim uglednim piscem, a to je za neke bio vječni kamen spoticanja. Kad su mu prijatelji savjetovali neka ga se kani, ozbiljno i začuđeno je odgovarao: "Ja ga ne mogu napustiti, pa i on je otkupljen krvlju Kristovom". Za gladnih posljeratnih godina u Beču, čim bi dobio od majke paket, odmah bi ga s drugovima podijelio. "Uvijek on nekoga nađe" – tužila se majka - "tko je gladniji i bijedniji od njega. I na sve moje razlaganje, da ne radi tako, samo se smješi tako blago i uvjerljivo, kao da nema na duši a ma baš nikakve krivnje". "Uvjeren sam" opaža Ivan, "da je moguće ljudima pomoći samoodgojem. Neke se tajne niti vuku između nas, koje prema čudorednoj snazi dotičnoga djeluju na okolinu, pa makar čovjek i šutio. Socijalnom je radniku dužnost da ide u sve slojeve, zle i dobre, i u najgnjusnije kuće i da proučava život i bijedne ljude." Pred kolodvorom nasuprot njegovu stanu čistio je cipele čistač Miško. Ivan se s njim upoznao i brzo ga je obdario svojom novom košuljom. Mahnuo bi mu rukom na pozdrav s prozora i domala se razvilo pravo prijateljstvo između doktora - profesora i čistača cipela. Miško je uvijek znao gdje je Ivan, a Ivan se brinuo da Miško svoju zaradu ne potroši uludo, već da štedi. Kad bi ga Ivan pozdravio s prozora Miško bi visoko digao zamazanu kapu i – bio ponosan i sretan. Volio je Ivana ko nikoga ni prije ni kasnije. Kad je Ivan umro i rditelji se preselili, preseli i Miško, žalostan, svoj sanduk s kefama na Trešnjevku. Bilo mu je teško. Deset je godina uzdisao i plakao paleći u kutiću svoje sobe uljanicu pred Ivanovom slikom. Pokazivao bi lijepu bijelu košulju sa utkanim I.M. i govorio: S njom ću u grob i pred Svevišnjega"! Jednom mu prijatelj preporuči nakog mladića slagara ne bi li mu pomogao da se snađe u životu. Odmah prve subote iza te molbe dočeka Ivan slagara na izlasku iz tiskare: Kud ćeš? – Idem nešto popiti! – A Ivan ga uze za ruku: "ajde ti sa mnom! – Mladić baš nije bio ushićen Ivanovom grahovom večerom, ali mu je omilila Ivanova pažnja. Zavolio je svoga anđela čuvara, koji bi ga dočekivao i s njime se znao prošetati, dok ga nije minula volja za opasna društva. Čuvao ga od pića, od nemorala, od štetnih užitaka. Jedne mu je večeri rekao Ivan: "Posudi mi novaca!" Mladić je znao da Ivanu ne treba novaca, ali mu nije mogao odbiti. Sljedeći četvrtak vrati mu Ivan sve. Mladić će mu veselo: "Znao sam ja da ti za me ne štediš." – i obojica se nasmiješe. Ivan ga je svjetovao, kad se ženio, da bude pametan i dobro gleda koga uzima, pomogao mu pri tom i napokon se nova obitelj sretno osnovala. U zadnjoj bolesti posjetio ga je i njegov brat slagar sa ženom. Dugo je čekao da se Ivan prene iz nesvijesti, a kad se razabro, milo ih pogleda i tiho šane: "Bog vas blagoslovio"! I opet utone u bolima. Pobratim je Ivana za života zvao svecem, a poslije smrti zazivao ga je u potrebama svoje obitelji kao svoga zaštitnika na nebu. Kako je Ivan shvaćao apostolat vrlo nam dobro tumači njegovo držanje na Hvaru 1927. g. Tražio je tamo lijek teškoj bolesti. Njegova dnevna sv. Pričest i Misa, pa ono pobožno klečanje pred Svetohraništem, duboko sabrani pokloni i križanje, pa onaj njegov vječiti pratilac misal, iz kojega je strogo liturgijski pratio svaki crkveni obred, naročito nedjeljne i blagdanske Mise, učiniše da je čitavo mjesto šaputalo o nekom "mladom svećeniku u civilu". Sa svakim ljubezan, susretljiv, uslužan. Kretao se samo u društvu svećenika i djece. Dobri su se veselili onom silnom utjecaju, što ga je njegova naskroz apostolska pojava proizvodila među pučanstvom i strancima. Ne možeš s Ivanom zapodjeti najindiferentniji razgovor, a da on za ciglih pet minuta ne skrene sve na Božje i crkveno. Kod toga je bio iskren, nenamješten, bez truna nametljivosti. Da u tu zajednicu unese smisao za crkveni apostolat počima on najprije time da sam živi pojačanim duhovnim životom. "Opažam da ja za ove ljude malo čudo, ako svjetovnjak pristupa dnevno na sv.Pričest i razgovara o svemu samo pozitivno u duhu Crkve. Svi me pitaju o sporovima, a ja to izbjegavam na svaki način. Čemu govoriti o negativnostima, treba biti samo pozitivan i uspjeh je siguran." Ovakvom ljubavlju oboružan mogao je mladim studentima svim žarom tumačiti besmrtne enciklike Papa o stanju radnika, o rješenju problema, koji muče čovjeka osobito radnički svijet. Sami priznaju da nisu puno razumjeli, ali su svladani njegovim uvjerenjem odlazili osvjedočeni, da o svakoj Papinoj misli ovisi sudbina svijeta. Prožet tim kršćanskim socijalnim osjećajem obara se Ivan na naše malograđansko kršćanstvo, koje on naziva "purgerskim". Ono je u mnogočem krivo, što neki ljudi nemaju povjerenja u kršćanstvo. Ivan želi kršćanstvo kod nas, koje će imati pred očima Krista na Maslinskoj gori, koji svladava jurišanje svih križeva protiv sebe; Krista, koji svladava đavla, koji hoće da jeftino pretvori kamenje u kruh. Sa strahom ustanovljuje da i najbolji naši ljudi nisu shvatili vrijednost žrtve, pasionizam, isposništvo i da bi za njih bila jedina pouka, da žive među gladnima i bijednim ljudima. Onda bi se istom vinuli do spoznaje, kako je velika i vrijedna naša žrtva za spas ljudi. "Mislim da su mi milije od glada i bijede izmorene socijalističke mase, od sitnh katoličkih purgera." (Dnevnik 6. IX 1920). Ivan se odlučno vježbao u ljubavi prema svakom čovjeku. Ljubio je i one koji su ga napadali. Jednom su ga u većem društvu nemilo napadali. Mogao se braniti s punim pravom, jer je radio prema svojem najboljem uvjerenju. Ivan je međutim šutio ko zaliven, ni riječi u svoju obranu. Osobi koja nije mogla prikriti divljenja radi toga viteškog stava reče: "Tko hoće da bude pravi radnik za Božju stvar, ne smije poznavati sebe. Lični je kult najveća zapreka mnogim uspjesima našega rada." Volio je vježbe u svladavanju ljudskog obzira. Potaknuo je neko društvo da održi priredbu u čast Lurdskoj Gospi. Za tu zgodu bio im je potreban Gospin kip. Posudili su im ga, a kako je bio velik, u naravnoj veličini, to ga je trebalo prenijeti vrlo oprezno da se ne ošteti. Ivan se ponudi i sam ga donese i odnese kroz sve one najprometnije ulice Zagreb. Sve je zadivalia vjera i poniznost jednog profesora – doktora. Sve je volio i za sve je molio. Toj molitvi dao je dirljiv izraz na Sve Svete. Kupio bi oveći zamotak svijeća i zapalio bi ih na najzapuštenijim grobovima vojnika. Netko se sjetio i tih malih, zaboravljenih ljudi. Doista svoju je slobodu stavio u službu Isusovoj volji, a onda se posve dao na rad oko spasa i sreće svoje braće – ljudi. Ivan je prošao ovom zemljom kao velikan duha, ljubavi i žrtve. Mi jedva možemo donekle ocijeniti pravu njegovu veličinu. Zamislite čovjeka koji je bio nadaren, pravi književni talenat, svoj umjetnčki poziv žrtvuje i pstaje dušobrižnik , pastir duša, duhovni vođa mnogih, svećenik u civilu. Ivan je obrazovan, boležljiv, mogao se liječiti i još dulje poživjeti, a on radije trpi od bolesti i svjesno umire ranije od prenaporna rada za Božje kraljevstvo. Po naravi sklon na sumnju, a ipak uspijeva izgraditi svoju vjeru do tolikog zora, tako visoko, da je čovjek svjetskih veza, i poznanstava o njemu ustvrdio da nije u životu naišao na izgrađenijeg i dubljeg katolika od Ivana. Gledajte profesora, koji svoje staleške dužnosti vrši savršeno bez pogreške, a ujedno radi neprestano i naporno kao pisac i organizator za dva čovjeka i to bez ikakve nagrade. Kida srcem, a kad ustreba i stvarno, od svakog plemenitog užitka i životne radosti, pa i od svojih najmilijih, samo da može žarče vršiti djela milosrđa. A najveće mu je: pomagati Svetog Oca, Papu u razvijanju Isusova života u vjernicima. Ivan je bio potpun katolik sveta života. Srž njegova bića jest nastavljati Isusov život u zajednici s Majkom Crkvom! «Neka se Bog samo proslavi pa i na moj račun. Neka sam prezren, samo neka je On priznat i zadovoljan pa sam i ja. To je potpuno istinsko i opravdano, jer sam ja po svojoj biti ograničen, a On je NEIZMJERNI!»
Zato ima pravo naš pjesnik
Dr IVAN MERZ - Kratki opis života -
- Rođen je 16.12.1896. u Banja Luci (Bosna), - 11.7.1914. je maturirao odličnim uspjehom na realci u Banja Luci, - U jesen 1914.godine, protiv svoje volje, a po želji svojih roditelja, stupa u Vojnu akademiju u Bečkom Novom Mjestu, - Početkom 1915.godine, istupa iz Vojne akademij i upisuje se na Pravni fakultet Sveučilišta u Beču, ali ga taj studij ne zadovoljava. Zato pohađa predavanja iz književnosti i filozofije, - Kao student pristupa katoličom pokretu i postaje član katoličkog akademsko društva "Hrvatska" u Beču, - Koncem 1915. godine je mobiliziran, a početkom 1917.godine upućen na talijansku frontu, na kojoj ostaje u prvim linijama do kraja rata. U krvi i ratnom plamenu doživio je Ivan Merz duhovni preporod i izgradio se u snažnu ličnost, duboko proživljavajući kršćanske istine, - Početkom 1919. godine nastavlja studij filozofije na bečkom Sveučilištu. Postaje aktivan član studentskog katoličkog društva "Hrvatska" i ulazi u red katoličkog omladinskog pokreta u Hrvatskoj, - 1920. godine nastvlja studij filozofije u Parizu, koji završava 1922. godine. Od 1922. godine do svoje smrti bio je profesorom francuskog i njemačkog jezika na Nadbiskupskoj gimnaziji u Zagrebu, - Godine 1923. je promoviran na čast doktora filozofije, na temelju doktrske radnje "Utjecaj liturgije na francuske pisce od Chateaubriand-a do danas", - Od 1923. do 1928. aktivni katolički radnik, član vodstva orlovske organizacije. Održava brojna predavanja, sastanke i dogovore, obilazeći sve hrvatske krajeve. Prvoborac Katoličke Akcije, neumoran organizator, čovjek duboke vjere, iskrene pobožnosti, asketskog životai dnevne adoracije, postaje uzorom mlade katoličke generacije. - Čitavog je života bio slaba zdravlja, koje je uslijed ratnih napora, aktivnog rada i odricanja još više oslabilo.Umro je 10.svibnja 1928. godine u Zagrebu, od posljedica teške operacije. - Svojim uzornim životom i apostolskim radom ostavio je neizbrisive zasluge za hrvatski katolicizam. Konstitucija II Vatikanskog Sabora o apostolatu vjernika je obaveza svih nas, da u životu i radu nasljedujemo dr Ivana Merza. - Godine 1958. je u Zagrebu počeo biskupijski proces za betifikaciju (proglašenje blaženim) dr Ivana Merza.
+ + +
O životu, radu i zaslugama dr Ivana Merza objavljeni su poslije njegove smrti brojni članci i prikazi. Posebno su objavljene knjige:
1. Dr Dragutin Kniewald: "Dr IVAN MERZ" – Zagreb, 1932.
2. Dr Đuro Gračanin: "MOJE USPOMENE NA LIČNOST Dr IVANA MERZA" ....... – Sarajevo, 1933.
3. "BOŽJI ČOVJEK HRVATSKE – IVAN MERZ" ... – Zagreb, 1938.
4. Dr Kniewald Kåroly: "A LẻLEK TÜZHARCOSA – Dr MERZ IVÁN ẺLETE" - Szalẻzi müvek, 1940. ("VATRENI POBORNIK DUŠA" – ŽIVOT Dr IVANA MERZA). - Salezijanska naklada 1940.
5. Josip Vrbanek, D. I. : "VITEZ KRISTOV – Dr IVAN MERZ" Zagreb, 1943.
6. Dr Dragutin Kniewald: "Dr IVAN MERZ 1896 - 1928" Zagreb, 1964. (u rukopisu) + + +
70-GODIŠNJICA ROĐENJA dra IVANA MERZA Mladi diplomirani građevinar – prvi laik na propovjedaonici zagrebačke katedrale
U zagrebačkoj katedrali proslavljena je u petak16. prosinca 70-godišnjica rođenja dra Ivana Merza jednog od najznačajnijih hrvatskih katoličkih javnih radnika tridesetih godina ovoga stoljeća. Merz je umro 1928., ali je ostavio duboke tragove u katoličom pokretu, te se danas radi na tome da bi bio proglašen blaženim. Svetu je misu u 7,30h sati navečer služio kardinal dr Franjo Šeper. Prije mise govorio je ispred oltara mladi laik Marijan Šimunić, sin našeg poznatog katoličkog javnog radnika prof Petra Šimunića . Marijan Šimunić, koji ima dvadesetčetiri godine i upravo je dan prije, 15. prosinca, diplomirao građevinarstvo na zagrebačkom tehničkom fakultetu, prikazao je idejni i moralni lik pokojnog Merza kao ideal i suvremene mladosti. To je prvi put u ovom poslijekoncilskom vremenu da laik drži govor narodu u zagrebačkoj katedrali. Misi je prisustvovalo mnogo vjernika, među njima lijepi broj mlađeg svijeta. Oko oltara stajali su bijelim haljinama brojni ministranti zagrebačkih župa. Za vrijeme mise pričestilo se nekoliko stotina osoba, među kojima mnogo mladih. Poslije mise govorio je sam Kardinal, evocirajući sjećanja na osobno poznanstvo s pokojnim drom Ivanom Merzom. Prikazao je njegovo sasvim suvremeneno i napredno liturgijsko djelovanje, po kojemu pripada duhu II Vatikanskog koncila. Druga osobita značajka Merzova lika je privrženst Papi i papinskim smjernicama. On je kao nitko do njega širio u nas papinske enciklike i tim duhom odgajao svoje Orlove. Liturgijski život i čvrsta privrženost papinstvu rezultirale su gorljivim apostolskim duhom. Taj duh nadahnuo je generacije naših katoličkih intelektualaca, i danas živi osobito u našem prvom sekularnom institutu Suradnica Krista Kralja, koje se s pravom drže duhovnim kćerima dra Ivana Merza.
Ž I V O T M U J E B I O K R I S T
»Izlit ću obilje blagoslova na sve njihove pothvate!« Prošlo je 38 godina od onog 10. svibnja 1928. godine kada je veliko zvono zagrebačke katedrale javilo katoličkom Zagrebu i cijeloj Hrvatskoj žalosnu vijest da je prestalo kucati srce čovjeka koji je gotovo kroz jedno desetljeće bio kod nas duša Katoličke Akcije i vjerskog života. Toga je dana oko 11 sati, na zagrebačkoj klinici u Draškovićevoj ulici, predao svoju veliku dušu Stvoritelju dr. Ivan Merz, intelektualac zamjernih sposobnosti, čovjek nježne, boležljive tjelene konstrukcije, ali zato jaka duha i izgrađena karaktera, pred kojim su ostajali zadivljeni i njegovi idejni protivnici, veliki apostol mladih čija je srca osvajao čudesnom toplinom svoje jednostavnosti; svjetovnjak duboko proživljene vjere, kojeg se nije moglo zaboraviti, jer je iz čitavog njegova bića strujilo nešto što je na svima ostavljalo dojam nadzemaljske duhovne stvarnosti, no nadasve čovjek smrtno zaljubljen u Crkvu i Kristovo Srce. Bio je u naponu muževnih sila (tek je zakoraknuo u 32. g.), kad svaki čovjek ostvaruje svoje planove i očekuje najviše od života, ali svidjelo se Gospodinu da požanje taj klas jer je potpuno sazrio za nebo. I previše je toga učinio u ovo malo godina života i rada a da bismo ga smjeli zaboraviti. Sedamdesetogodišnjica njegova rođenja (rođen je 16. XII 1896.) nuka nas da govorimo i pišemu o njemu, koji je po svojim idejama, životu i radu tako blizak našim danima, kada je II Vatikanski sabor uputio svima poziv na svetost i otvorio katoličkim svjetovnjacima široke mogućnosti sudjelovanja u vjerskom i crkvenom životu. Neka nam naš dragi Ivo bude svijetli primjer kako treba ljubiti Krista, Njegova Namjesnika na zemlji i sv. Crkvu. »Marija« je u dva navrata (br. 3 1964 i br. 3 1966) pisala o Merzu kao djetetu Marijinu. Bit će stoga zgodno da i naš Glasnik progovori o njemu kao štovatelju Božanskg Srca. Ta on je toliko ljubio to Srce. Svako jutro dolazio je ovdje u Zagrebu u njegovo svetište na sv. Misu i Pričest, a u dva sata poslije podne popeo bi se na desnu galeriju svetišta i tu u tišini i neopažen obavljao naizmjence jedan dan sat klanjanja, drugi dan Križni put, a često puta i jedno i drugo. Mnogi su se čudili zašto Ivan prolazeći Zrinjevcem između Strossmayerove galerije i umjetničkog paviljona uvijek skida šešir, dok jednog dana nije udovoljio znatiželji nekom bližem suradniku: »Pa zar ne znaš da se nalazimo sučelice svetišta Srca Isusova!?« Da, Ivanova je duša uvijek tražila Svetohranište da se pokloni Euharistijskom Spasitelju, njegove su mmisli prebivale u Kristovu Srcu, pa makar ga od njegova svetišta dijelile i tri ulice. Prva Ivanova pobožnost Srcu Isusovu bila je »Velika devetnica spasa« koju je obavio 1919. godine. Tom je zgodom napisao: »Jučer je bio najznamenitiji dan u mojem životu. Obavio sam devetu sv. Pričest na slavu Presvetog Srca Isusova i vjerujem da ću gledati dubine Presvetoga Trojstva. Neizmjernu onu ljubav Kristovu moram barem nekako ovdje zaslužiti, pa ću s Božjom pomoću gledati da djelo posvećenja što snažnije nastavim.« Naknadnu sv. Pričest nastavit će Ivan sve do smrti, a prikazivat će je zajedno sa svojim bolima i nanesenim uvredama kao naknadu Božanskom Srcu za psovke hrvatskoga naroda. No Ivan ide i dalje. Želi sve predobiti i privesti k Srcu Isusovu. U prvom redu drage roditelje koji se nisu baš isticali kao osobiti kršćani. I uspjelo mu je. Zahvaljuje Presvetom Srcu: »Tata je primio nakon 25 godina sv. Pričest. Moje su molitve Srcu Isusovu uslišane. U pismu, što mi ga je pisao, vidim jasan primjer obraćenja – Milost – nadnaavnu sliu – koja ga je obratila. Još ostaje nama na brizi! Srce Isusovo, pomozi!« Uspijelo mu je da roditelji posvete obitelj Srcu Isusovu, da časte Njegovu sliku koja se odsada nalazila mjesto Ivanove na najodličnijem mjestu u roditeljskoj sobi, da se upišu u Apostolat Molitve i da obavljaju svoje jutarnje prikazivanje i večernji zaziv Srcu Isusovu. Nije ni tu stao. Slično želi unijeeti ljubav Kristova Srca i u sve hrvatske obitelji. Za to se revnovao riječju i perom. Sve posvetiti, sve privesti k Srcu Isusovu – bila je jedina njegova želja. Tim duhom želi nadahnuti svoje Orlove. Kad im je zaprijetila opasnost da budu raspušteni ili zadojeni krivim duhom, opet je dugo klečao u svetištu Srca Isusova. Zajedno s vodstvom organizacije učinio je zavjet: »Ako nam Božansko Srce pomogne, cijela će se organizacija posvetiti Presvetom Srcu Isusovu i upisati u Apostolstvo molitve.« I Srce ih je Isusovo čudom očuvalo. Tim duhom htio je kao profesor zadahnuti i svoje đake-seminarce, buduće svećenike, kad ih je za vrijeme odmora izručivao u sjemenišnoj kapelici Srcu Vječnoga Kralja. Ipak nam najviše odaju njegovu ljubav prema Baožanskom Srcu intimni izlivi njegova srca. U pogibli da ne oslijepi obraća se u svojoj potišenosti u Parizu Božanskom Srcu s molbom za zdravlje, koje će upotrijebiti na njegovu čast: »Bol moja još uvijek traje i radi toga ne pisah skoro ništa. Za prošlost hvalim Isusu Kristu što sam mogao za vrijeme korizme uroniti u more boli Njegovog Srca i da sam živio u tako uskoj vezi s njime... Uslijed te moje očne boli ne mogoh se posvetiti učenju kako bih želio... Srce Isusovo, Tebi posvećujem moj život; ako je na Tvoju slavu da trpim i tako dođem k Tebi, neka bude Tvoja volja, i molim Te da uza me budu u Tvome Kraljevstvu i moji roditelji.« Početkom 1928. godine, teško bolestan, počinje Ivan opet – iza pet godina – redovitije bilježiti u svoj Dnevnik. Prve su mu riječi bile: »Sve na slavu Presvetoga Srca Isusova!« I zaista je čitav njego život i rad bio na slavu Božanskog Srca Isusova. Zato se nadamo da je na tom Srcu, kako mu kaže i sam nadgrobni natpis, koji je prilagođen onome što ga je skicirao sam Ivan zadnje noći, prije nego što je pošao na kliniku, jednom zauvijek otpočinuo. Jednostavna nadgrobna ploča od sivoga i crnoga granita s isklesanim križem, bez kakvih ukrasa, najbolje odgovara jednostavnosti Ivanove osobe, snazi njegova duha. Sva je ljepota u uklesanim riječima:
OVDJE POČIVA
DR IVAN MERZ
16. XII, 1896 + 10. V, 1928.
VJERNOM SINU KATOLIČKE Proces za Ivanovo proglašenje blaženim već je pokrenut. Molimo Božansko Srce Isusovo da se udostoji ovom svom velikom sluzi udijeliti čast oltara!
Mg. Rudolf Koprek D. I.
Svećenik u Merzovim očima
Sjećanje
Nekih stvari čovjek postaje kasnije svjestan. To je osvjedočeni aksiom našega života – nešto s nama povezano. Ovaj puta mi dolazi na sjećanje: mladost, djevojke i mladići u jednoj seoskoj župi svake prve nedjelje u mjesecu pristupaju pričesnom stolu. Sjećam se – bio sam još dijete – a mogao sam štošta spozanti iz tog kruga – nije u početku ovaj nadnaravni događaj bio stvar, razumljivost mladenačke naravi... Ne! Ali svećenik, koji je kroz neko vrijeme bio veoma često u sredini tih mladića i djevojaka, unosio je u njihov životni sadržaj misao: »Ako je to mogao učiniti jedan mladii intelektualac svetačkog života, pa da mu mi ne bismo mogli biti slični barem povremeno?!« Svojom se mišlju doticao svetačkog života dra Ivana Merza. I moramo ustvrditi: uvelike uspješno! Mladi su ljudi postajali svjesni zbilje, koja se mora nadovezati na njihove naravne zahtjeve, koja ih mora nadnaravno oplemeniti. To nije jedinstven slučaj. Njih je, Bogu hvala, bilo mnogo. Od toga vremena još i danas mnogi nadnaravno žive, milosno se oplemenjujju crpeći toliko potrebnu snagu na izvorima svoje vjere!
Povezanost Možemo mirno ustvrditi, da su idejno životna gledanja sa svetačkog stabla Ivana Merza utjecala na svećenstvo, na kler njegova vremena, i to snagom duha, koji se širi zaahvaćajući i prožimljući duše, da ih tako prožete vode od istine k Istini, a sadržane su i u riječima Ivanovog dnevnika: »Da se kršćanstvo digne, mora u prvom redu biti kler svet: mora uvijek imati pred očima Krista na Maslinskoj Gori... Odgoj je volje aktuelna tema za hrvatski kler«. Ove su riječi ušle u Ivanov dnevnik iz studentskih dana. Meni je sasvim jasno i to sada, a ne u vrijeme, dok sam kao dijete promatrao te mladiće i djevojke, kako primaju snagu neba, da je utjecaj pokojnog Merza na njegovu generaciju svećenika bio slino značajan.
Osnovno gledanje Merz je čitav svoj život nosio u sebi misao, koja se sve jače, snažnije i svjetlije kristalizirala u njegovoj duši: vjernik s grijehom i vjernik oplemenjen milošću! Gledajući mlade hrvastke generacije, ne samo u svoje vrijeme, već i u budućnosti, snažno je naglašavao ideju bezgrešnosti. Jednostavno sreću, koja je povezana s time. On nije deklamirao o spasu duša. To je za njega bila zbilja njegova života inkarnirana u životnom nastojanju za druge, za bližnjega, za sve ljude. Ako se na to ne pazi, besmislen je život svakog čovjeka, a pogotovo besmislen za katlika, koji je poučen u tome, a možda životnim potezima sve to iznakazuje. Govorio je o tome kao providnosni poslanik Krista, Učitelja, komu je poklonio svu svoju ljubav. Nije to propustio pokazati, naglasiti u bilo kojoj prilici. To tako značajno gledanje za njega, koje je snagom svoga duha nastojao predati mladim generacijama, otvoreno je zabilježio: »Budući da je grijeh najveće zlo, zapravo jedino zlo, jer nas lišava jedinog dobra – Boga, slijedi, da grijeh valja najviše mrziti i svim se sredstvima protiv njemu boriti... « Ako čovjek katolik to tako ne doživljava u svojoj vjeri, on je izložen opasnosti da proigra svoj vrhunaravni Cilj, milosno poslanje i božansku zadaću. Da to ne bi bilo, da se to ne dogodi, treba upotrebiti snagu duha, da se otvore oči duše kod svakoga i u čitavom narodu, e bi njegova orijentacija bila: život u milosti, život bez grijeha. To je okvir, u koji ulaze druge vrste apostolata: čisto vjerski, prosvjetni, politički, ekonomsko-socijalni...«
Proživljena ljubav Tako je govorio ovaj »svećenik« bez svetog reda! No ne ostanimo kod toga, jer bi nam to izgledalo previše teoretski, premalo životno, egzistencijalno. Merz je ljubo svoj kler, hrvatsko svećenstvo. No ne samo sugestijama, mislima i teoretiziranjem. Daleko od toga. On ga je ljubio životno. Ništa mu u tom smislu nije bilo teško, ništa »ograničeno« zaprekama. Bio je uvjeren u to, da je za posvećenje glavna stvar snaga volje prožeta milošću. Polazio je od sebe, da tako svećenstvu dadne životni primjer – exemplum vobis dedi – mi bismo mogli mjesto njega naglasiti, jer njegova skromnost nikada to ne bi učinila. Da, ovo možemo reći bez pretjerivanja, bez namještenosti, koja se razotkriva! Ono što je Ivan nosio u svojoj duši od djetinjih dana, a to je bilo kasnije tako često apostrofirano: uvijek težiti k Bogu i sve disponirati, privesti k Bogu, osobito je bilo potvrđeno u Ivanovoj duši preko kontakta s onim dijelom francuskog svećenstva, koje ga je edificiralo. On za vrijeme svog studija u Parizu prisustvuje udruženjima, kongresima, debatama francuskog svećenstva i katoličke francuske mladeži. Ostaje u tom ambijentu duboko impresioniran primjerom svećenstva i tisućama mladih ljudi, koji jednostavno hoće i čisto nose Boga u svojim dušama, u svojim srcima. Osjećao je potrebnim zabilježiti te časove duboko stavljene u dušu: »Bio sam na zadnjoj sjednici Congrès régionl de l’association cath. Duboki dojam učinila je na mene molitva. Nakon svršenih debata, gdje se je raspravljalo o svim potrebama javnog života, svi se okrenuše spram presv. Sakramenta, jednoglasno zapjevaše »O salutaris Hostia«, »Magnificat«, »Tantum ergo«. Oduševljeno pjevanje bilo je izražaj jedinstvenosti njihovih duša, afirmacija vjere... Zaista Francuzi, brem oni , koje sam danas slušao, m o g u s e p o n o s i t i s v o j i m k l e r o m i svojom mladeži!« Takvih je utisaka bila željna Ivanova duša. On je tu nalazio sebe onakva, kakvog ga je trebala njegova domovina Hrvatska. To mu je bilo ozračje. Iz kojeg je tako rado uzimao snagu za duhovne energije. Bilo mu je jasno, da se tako mora i u domovini stvarati laikat usko povezan sa svećnstvom, s hijerarhijom Crkve, koji će milosno snažno djelovati u narodu. Taj laikat mora postati apostolat, koji će preko svećenstva dobivati impuls za duhovnim vrednotama osvjetljenim Kristocentričnom orjentacijm. Za njega je bilo jasno: kao što je francuski kler učinio na mladež neizbrisiv dojam ispunjen duhovnim vrednotama, tako će to učiniti i svaki drugi – u prvom redu je mislio na hrvatski - kad bude djelovao tako kao francuski. Kasnije je zabilježio: »O taj francuski kler! Kako je bijedno odjeven! Kako li se na njihovim licima vidi siromaštvo i tegoban život: život što ga provode francuski svećenici! Nisu li među njima neki, koji idu svojim vlastitim župljanima u nadnicu za poljske poslove, da zarade koricu kruha. I eto po vanjštini ove bijedne, nelijepe pojave, ti s v e ć e n i c i B o ž j i pjevaju u euharistijskoj procesiji u Lourdesu zanosno i oduševljeno, puni ushićenja i ljubavi, uzvišene euharistijske himne.«
Pogled na domovinu Merz je Božji čovjek. Sav ispunjen Bogom i nadnaravnim idealima. On je gledajući i poznavajući utjecaj svećenstva na mladež i sav katolički život u Francuskoj htio tako nešto učiniti, presaditi na naš kler, a preko njega na našu mladež i uopće na katoličku životnu orijentaciju. Htio je u Hrvatskoj regenerirati duhovnu snagu, koja je trebala samo primjerni poticaj – bilo je njegovo duboko uvjerenje. Kler treba osoboditi od posvjetovnjačenja... Kler se treba crkveno orijentirati. U svim perspektivama života, u svim okolnostima svećenstvo se treba držati papinskih enciklika, odredaba i direktiva. To je za svećenstvo najbolja orijentacija, jer je duhovna, crkvena! Tako preko klera ponajprije i preko njega crkvenim duhom osnažene mladeži, preko l a i k a , da se izrazimo njegovim i koncilskim terminom, mora crkveni duh prodirati u široke krugove vjernika. No svećenik – valjan, prožet Božjim duhom – mora biti vođa svega toga zbivanja. Ne teoretski, već egzistencijalno, životno! To je osnovna funkcija svećenstva, koje prije svega treba proživjavati svet život. Tako će hijerahijsko prvenstvo svećenika – i samo tako! – pred laicima imati svoj nedvojbeni uspjeh. U tom će smislu prvotni položaj svećenika biti osiguran na samo pravno, već duhovno, nadnaravno, milosno, egzistencijalno. To je vječno vrijedna, nikad dovoljno provedena misao, koju je Merz svakom prilikom naglašavao.
Svećenstvo – laikat On će, povezujući ove misli s najboljim poznvaocem duha papinskih encikllika biskupom Mahnićem pisati »Mi vjerujemo, da je ekršćanin dignut u vrhunaravski red. Cijeli naš rad ide za vrhunaravskim ciljem: da se među ljudima stvori »katolička kultura«, koja je usmjerena prema tom vrhunaravnom cilju.« Svećenstvo je vođa ove nadnaravne falange, a to je točno sadržano kasnije u riječima Pija XI: »U toj se nuždi katoličko svećenstvo ogleda za saveznicima. Takav saveznik svećenstva u obrani katoličke stvari jest obrazovani katolički laikat. Taj treba svećenstvu priskočiti u pomoć... Otkako postoji katolička Crkva nikad se možda nije osjećala toliko potrebna suradništva katoličkog laikata sa svećenstvom kao danas.« To su suvremene koncilske misli, ali kod nas preko Merza već odavno naglašene: svet život svećenika mora imati svoj utjecaj na katolike, laike, koji će Krista i njegovo Evanđelje unositi u znanost i umjetnost, u javni moral, u ljudske i međuljudske odnose. Preko svećenika odgojeni laici imaju promicati božanski gledane probitke svakog čovjeka, u svakom obliku ljudskog života, ljudskog društva. Da bude konkretniji naglasuje: »... polje se katoličkog rada otvara laiku osobito u porodici, gdje vrši dio dušobrižničke misije, koju vrši svećenstvo za spasavanje duša...« Merz će ovaj odnos svećenika i laika apostrofirati Mahnićevim riječima: »Laiku se, koji nije dovoljno obrazovan u filozofskoj i teološkoj struci, nameće dužnost, da u pitanjima načelne naravi, napose, ukoliko se odnose na vjeru, traži savjet onih, koji su teološku struku ex professo učili i koji su pozvani, da auktoritativno tumače riječ objavljene Božje nauke...« i još nešto, ali – naglasimo, već za ono vrijeme »ne spada na svećenika kao takvog, kao službenika Isusa Krista, da se bavi politkom , da upravlja političkim strankama, da bude politički vođa«.
Sveto svećenstvo Da naše vegetirajuće kršćanstvo dobije nove snage, poleta i životnog sadržaja, treba prije svega kler sveto živjeti... »Kristovu vjeru treba širiti u crkvi i izvan nje. Same propovijedi neće toliko djelovati, koliko ličnosti, koje ostavljaju neizbrisiv trag u svojoj okolini. Na Merza je duboko djelovao slučaj, koji je doživio u svibnju 1920. g. U St. Gabrielu, kada je sedamnaestorici novozaređenih svećenika-misionara bila upravljena misao propovijedi: »Propovijednik im je održao propovijed o žrtvama, koje ih očekuju iza oceana i o uzoru misionara Isusa Krista, koji mora živjeti u njima, ako hoće da učine herojsko djelo, da ostave domovinu i roditelje i pođu u tuđinu propovijedati Evanđelje i tamo umrijeti... kad bismo mi dolje (u Hrvatskoj) imali misionara, to bi se silno raširilo herojsko shvaćanje kršćanstva«. Pa nastavlja svojim bilješkama specijalno za naše prilike: »Secesije »žutih« svećenika bi se da tom istom narodu, kad bi se usporedile s herojima kršćanstva, pokazale u pravom svjetlu. Blago narodu, koji rađa misionare«. Tako je Merz gledao na svećenički poziv. To je nešto božanski uzvišeno, što je potrebno uzbiljiti. Samo tako ćemo imati prave vođe vjere! Narod ne će lutati, ne će se sablažnjavati, već slijediti svetost svećenika. No i još nešto: sam će narod sticati posvećenje.
Praksa – moralna podloga Merz je bio karakter, koji nije »dijelo« lekcije, već koji se s tim mislima o svećenstvu sam izgrađivao. To je pokazivao više njegov život nego njegove napisane riječi. Tako je on postao velikan duhovnog života, duhovnog posvećenja. Jednostavno: Božji velikan! »Ne bude li Gospodin gradio doma, zaludu se muče, koji ga grade.« (Ps 76. 1) No dok je Gospodin izgrađivao dom njegovog života, on nije mlohavo i nezainteresirano čekao. Ne! On dnevno čita duhovno štivo, razmatra na temelju misala. Dnevno prisustvuje svetoj misi. Svaki dan se pričešćuje. Vrijeme na ulici, ako je sam, je ispunjeno moljenjem sv. krunice, a Isusov križni put mu daje snagu u trpljenju. Takva je nadnaravna praksa apsorbirala u Merzu naravne prohtjeve. Nije dozvolio, da ljudske slabosti potisnu ono bitno: pobožanstvenjenje putem milosti! Sve to nije zadržavao egoistično i uskogdno samo za sebe. Naprotiv! On je pastorizirao donoseći svojim životnim stavom u suretajima s ljudima misao čistog, žrtvom prožetog katolicizma. Do kraja je za sebe tražio: aut catholicus aut nihil! Nije poznavao polutanstva. Izbjegavao ga je kao zmijski otrov. Tražio je i provodio uz teološko znanje asketski odgoj. Nije ga teoretski nametao, već praktički proživljavao. Njegov radikalizam u vlastitom životu je praćen jakim milosnim pregnućem u slabašnim ljudskim dimenzijama. Nije bježao od teškoća i trpljenja. Život ih je nametao, ali ih je Merz duhovno apsorbirao. On je snažno proživljavao svoje misli: »Bol je stvorila i stvara nova generacije... Tko hoće barem donekle shvatiti smisao života i razumjeti kulturu, mora trpjeti tjelesno i duševno. Teoretici što sjede u toploj rasvijetljenoj sobi za obilatim objedom, imajući sve, što im godi tijelu, ne će nikada upoznati ideju života. Religija sa svim svojim dogmama i obredima ostat će takovim ljudima tajna... No neka zađu u realni život! Volim ljude današnje generacije, one što su trpjeli i shvatili ozbiljnost života. Ti su praktički riješili faustovski problem... Etička strana života postaje aktuelna, estetska su pitanja u pozadini, jer se radi o životu i smrti, o požrtvovosti, samozataji i junaštvu... Borba za savršenošću, askeza mora biti za nas svagdašnji kruh!« On to piše prvenstveno iz svog života i za sebe. To želi dati drugima. Svoje misli osvjetljava: »Valja poći radikalno natrag k vjeri. Ona mora prožeti čitav naš život. Misao, da se može sve ono činiti, što ne kolidira s katoličkim moralom, nedostojna je naše misije! Merz traži nešto više od same dužnosti. On to naglasuje potrebnim za sve vidove javnog života: književnost, umjetnost, politiku, kulturu. Sve on nastoji kršćansko-asketski prožeti. Duhovni, valjani, asketski katolicizam je naš cilj, a ne sredstvo, Merzova je misao. Reflektira na svoj intimni život... Naglasuje: Duhovno sam najprodktivniji, a to znači za susretaj s Bogom, za bližnjega, za Crkvu, kada trpim, jer hoću, jer tražm duhovne vrhunce, duhovne visine, Božji beskraj u nepomućenoj ljubavi Oca i Sina i Duha Svetga. No do toga se dolazi samo svladavanjem samoga sebe i to ne mušičastim, već discipliniranim, taktičkim načinom. Unutar ovih misli lako se razumije tog »svećenika bez reverende«, koji duboko psihološkim načinom, analizira svoje susretaje s ljudima, osobito sa ženskim svijetom, kolegicama, pa da onda svjesno zaključuje: »Život je silno teška borba, koja traži pregaranja... Boriti se protiv nagonu k lijepoj ženi, savladati ga i uspeti se do visine čvjeka, koji nagon više ni ne osjeća... Znači izvojštiti najveću pobjedu.« A njegov zavjet: ostati čist do ženidbe, a poslije: čist cijeli život! – praktički pokazuje, da se je askezom uspeo do Najvišeg! Ovakav život mora izravnavati duše u solidarnosti, koja je temeljena na božanskim riječima: »Tražite najprije kraljevstvo Božje, a sve će vam ostalo samo od sebe doći!« (Mt. 6. 33). Ivan je to kod sebe provdio na jedan uzvišeno-asketski način. To je Ivan pokazao u susretajima s malim ljudima, koje je ljubio i želio da svojim srcem, svojim životnim vladanjem ljube Boga. Mnogi su to osjetili: čistač Miško, kojega je lijepo susretao i pomagao mu; mladi tipograf, kojemu je na svetačko domišljat način sačuvao mjesečnu plaću. Napokon svi oni, koji su dolazili u ozračj Merzovih ideja bilo u njegovom stanu, bilo na ulici ili skupovima. Svi bi se slučajevi mogli osvijetliti rječima jednog mladića, koji ga je pratio na kolodvor u Šibeniku, a poslije pripovijedao: dok sam išao uz njega, osjećao sam, da kroz mene struji nešto od njega. Kada je kao bečki student 1920. g. branio osobu jednog svećenika u »Luči« nastojeći, da se ne šire razmirice među mlađom generacijom, napisao je već tada misleći na male ljude: »Možda će proći cijelo jedno stoljeće, dok narodne mase budu pomišljale na vjersku uniju...« On je tako gledao ljude oko sebe: vjerski, duhovno, milosno! Pa iako je bio od njega samog dugo predviđeni put do zbilje, koju je kanio usaditi u srca svih ljudi, on nije malaksao. Išao je uvijek kroz borbu, nastojanje i žrtvu k Cilju, k Istini. Kada su u tom nastojanju bile doticane i efemerne stvari u odnosu na ono Najviše, Merz nije malaksao. On je i tada bio odlučan, neustrašiv tražioc istine. On je znao izložiti sebe, da pomogne bližnjemu, malom čovjeku, koji pati. Mislim, da to dobro ilustrira onaj slučaj ucjenjivanja sa strane jugoslavenske menze u Beču via-a-vis »Hrvatske«. Htjelo se sa strane nekih prisiliti mlade studente, da se odreknu svog nacionalnog ponosa. Mnogi pokleknuše, ali je snažan Merzov duh prvi uskliknuo: »Ne potpisujem«! Uspio je i ohrabrio svoje kolege, koji su skoro iza poratnh godina gladovali u Beču. Njegova odlučnost bila je ispunjena istinom, koju iskren, otvoren i duhovan čovjek nalazi ponosno u svim teškoćama života. Takav je bio Merz. On je trajno dokazivao, da živi od ideala istine: od brige da nosi Božju istinu u svojoj duši i onda, kada je prekrivena običnostima. To se moglo opaziti i u odnosu na same njegove roditelje. Nisu razumjeli njegovog »čudnog« nastojanja, a to bismo mogli nazvati »putevima Boga« preko ovog Božjeg čovjeka. Imao je za studentskih dana neugodnih razilaženja: roditelji su gledali svjetski, a on božanski. No nije malaksao, već opominjući upozravao posluživši se Apostolovim riječima: »Braćo! Hoću se samo hvaliti Križem Gospodina našega Isusa Krista radi koga mi je razapet svijet i ja svijetu.« (Gal. 6. 14.) Upozorava roditelje: Ako je Krist centar svijeta, a to jest, onda moramo težiti tome Centru, jer smo mi svijet. Moramo se sjediniti s tim Kristom, kako on želi. K njemu mora biti upravljeno sve naše djelovanje. Ono mora biti onakovo, kako Krist traži! Ne smijemo mijenjati Evanđelja, već ga usvojiti. Tako je pisao iz Pariza svojim roditeljima. Sve im je to izbliza kao mladi profesor pokazao životnom ustrajnošću. Pobijedio je upravo na taj način srce i oca i majke. To je za Ivana bio milosni dobitak! Slušao sam starca oca, koji je sa suzama radosnicama govorio o Ivanovoj pobjedi, o pobjedi svoga sina nad njim, ocem i nad majkom. Bila je to za Ivana i za roditelje Kristova pobjeda. A za tim je Ivan upravo težio. Ne bih li i ja, svećenik u reverendi, meditirajući nad ovim snažnim i letimice nabačenim primjerom Božjeg sveca, »svećenika bez reverende« s radošću mogao ustvrditi, i to onom iskrenom, koju bi pokojni Merz potvrdio: Pobijedio si me. Radosne li pobjede za mene, za ljude, kojima donosim Boga!? Dao Bog svojom milošću, a Ivanovom intervencijom, da gledamo na svoj svećenički život, kako je on htio, kako je na samom sebi djelovao, kako danas moli u krilu Božje Ljubavi, da bismo doista bili sveti svećenici! Dr Josip Kribl
Milivoj MOSTOVAC, «Dr. Ivan Merz», Novi Život, Rim, 1966., br. 2-3, str. 174-187
IZVANREDNA POJAVA DRA. IVANA MERZA
»Volim čovječanstvo, volim male, nepoznate ljude, koji na svojim ledjima nose sav teret historije... Poniznost, samozataja, šutnja i dobra djela jedina su stvarnost u sadašnjem životu i iza smrti«. Dr. Ivan Merz
Pojedinačni i narodni život ne predstavlja ravnu stazu, već ispresijecanu zaprekama svake vrste. Rijetki su oni, koji su po njoj mogli koracati uzdignute glave, a da nisu naišli na neku zapreku, te bar časovito odlučili odustati od daljnjega puta. ... Osim toga visoki ciljevi života, brižno satkani pred našim očima, a pod utjecajem onih, koji su nam dobro željeli, katkada su zastrti tamom krute sile, bljutavm borbom za položaje i novac te časovitim trijumfom zloće. I, što je naravnije, mnogi se od nas počinje kolebati. Crna sumnja o mogućnosti uspjeha borbe sa samim sobom i s titanskim silama zla oko nas počinje rastakati našu prodornu i otpornu snagu. Naš visoki Ideal čini nas se nedostiživ, zapreke oko nas su nepremostive, a naša duhovna snaga iscrpljena. I mnogi napuštaju prve redove fronte Dobra, povlače se u rezervu ili još gore, nastoje se prilagoditi opurtunističkoj okolini. Ne žele biti izuzeci, za koje je duhovni Ideal najkruća stvarnost, ne žele biti na strani onih, čija borba ne donosi neposredni uspjeh i čije djelovanje nije popraćeno odobravanjem mogućnika i pljeskom većine. Kao da smo na časove zaboravili, da je temeljna dužnost svijesnoga čovjeka: boriti se protiv zla bilo koje vrste a za pobjedu ideala Istine Dobrote i Pravde bez obzira, da li ćemo baš mi ili naši potomci ubrati plodove toga neumoljivoga hrvanja. Ta morali bismo uvijek imati na umu, da Sveznajući vidi naše plemenite nakane i pažljivo slijedi našu neravnu borbu sa zlom u nama i izvan nas, te da je svako dobro, što smo učinili, upisano u knjigu života. Prema tome naše djelovanje nije bilo uzaludno, nismo dakle uludo potrošili naše vrijeme; sve je to u stanovitoj mjeri sačuvano za buduća pokoljenja i za samu vječnost. K tome, čovjek nije samotar, već društveno biće, dakle član narodne i ljudske zajednice. A kad je riječ o narodu, onda moramo uvijek imati pred očima činjenicu, da se on sastoji iz prošlih, sadanjih i budućih pokoljenja, i da među ovima postoje međusobne obveze i djelotvorna suradnja. Eto, prošlo pokoljenje nam je ostavilo bogatu tradiciju, dok se sadanje mora boriti, kako bi se na temelju te tradicije narod mogao što slobodnije razvijati, u svojoj vlastitoj državi, kako bi buduća pokoljenja uživala pune plodove vlastitoga rada. Najzad, za nas, za koje Bog nije neka fikcija, već najveća realnost, osim zemaljske Hrvatske postoji i sveta Hrvatska, čiji građani stalo prate naše hrvanje sa zlom i mole Svevišnjega, neka bi nas ojačao u toj nadljudskoj borbi te nas pomogao da izdržimo do konačne pobjede. I onda, kad nam je teško, moramo se podsjetiti, da svako pokoljenje obogaćuje narodnu zajednicu muževima izvanrednih sposobnosti i nesebičnih kreposti, te da smo neke od njih i mi sreli tokom našega života. Ti su pak muževi utrli putove sveopćega narodnog djelovanja kako bi olakšali putovanje slabijima i onima, koji oklijevaju. Oni su postali zvijezde vodilje svima onima, koji bi inače, prepušteni sebi, zalutali u tami života. Oni predstavljaju izvor uvijek svježe snage, koji nas krijepi, kako bismo izdržali na već započetom putu unatoč trenutnoj pobjedi zloće. ... Da, ti su neobični muževi postali u neku ruku živa veza između nas i Stvoritelja.
Protiv struje I naša je Hrvatska obilovala izvanrednim muževima, čiji je primjer samoprijegorna života ostavio dubok utisak na njihovu bližu i daljnju okolinu. Jedan od tih muževa bio je i profesor dr. Ivan Merz. Njegovo je djelovanje u najvećoj mjeri bilo posvećeno organiziranju hrvatske omladine. Njezin preporod u duhu kršćanskih načela bio je za njega nužni preduvjet obnove čitavoga narodnog života. Stoga je i Merzov život i rad najuže povezan s djelatnošću organiziranoga katoličkog gibanja u Hravtskoj. A to je gibanje predstavljalo prilagođivanje kršćanstva zahtjevima novoga vremena kao i nužni odgovor tako zvanim »naprednim« čimbenicima, koji su kola tisućljetnoga hrvatskog života htijeli prebaciti na kolotečinu maglovitih humanističkih ideja među kojima nije bilo mjesta za osobnoga Boga. Malo po malo ta »napredna« ili liberalna inteligencija i građanstvo postali su gospodujućim čimbenikom hrvatskoga javnoga života. Za razliku od seljaštva, brojni su muški pripadnici tih staleža polazili crkvu tek na velike blagdane, a zaboravili su i ono malo katekizma, što su ga naučili u pučkoj školi. Njihov vjerski nazor nije bio izraz sustavnoga proučavanja vjerskih problema, već izraz filozofskih pogleda Masaryka i drugova. Dok su ti »naprednjački« vođe mogli izrabiti ugled, a gdjekad i kesu (Strossmayer!) jednoga ili drugoga svećenika za ostvarenje vlastitih ciljeva, sve je bilo u redu. Ali, čim bi se neki predstavnik Crkve usudio kritizirati njihovo gledanje na život i čim bi počeo s modernom organizacijom svojih vjernika, mir je bio prekinut. Započela je paljba različitih novina, revija i političara. Jasno se nazrijevao cilj: ograničiti djelovanje vjere na crkvenu zgradu i spriječiti njen sustavni utjecaj na javni život. Stoga su posebni cilj toga napadaja bili katolički intelektualci i organizacije. Njih su prikazivali kao one, koji se bore za jačanje ugleda crkvene hijerarhije, ne za pobjedu etičkih načela. Njih su nadalje prikazivali kao natražnjake, koji su usprkos postignutim diplomama izgubili svoj »ja« te postali nesposobni za neku samostalnu djelatnost, jer su tobože i za najmanji korak morali polagai račun crkvenom predstavniku. A povijest potvrđuje, da je bilo mnogo državnika i vadara, koji su bili inače na glasu radi uzorna života, a vodili su samostalnu političku liniju, koja je gdjekada bila i u suprotnosti s izvjesnim smjernicama Papâ (primjer francuskog kralja sv. Ljudevita). Hrvatski su »naprednjaci« sprečavali, da praktični katolici ne dođu na ovaj ili onaj ključni položaj, koji bi im inače prema sposobnosti i iskustvu logički i pripadao.
Njegovo polje rada Ja sam još kao gimnazijalac postao članom katoličke đačke organizacije Domagoj, a kasnije hrvatskih Orlova. Tako sam 1922. sudjelovao na orlovskom sletu u Brnu, a 1924. na đačkom tečaju, sletu i skupštini Saveza u Đakovu. Tom je zgodom saveznim predsjednikom orlovske organizacije, koja je obuhvaćala omladinu iz svih staleža, postao Dr. Ivo Protulipac. Od toga je časa bio jače naglašavan vjersko-prosvjetni i općenarodni značaj Orlovstva. U tom smislu Savez je razaslao i konkretne upute. Najprije je istaknuta potreba, da se osim redovitih satova tjelovježbe održavaju i tjedni prosvjetni sastanci, i to u svrhu sustavne ideološke izgradnje članstva. Željelo se, da svaki član ima vlastiti nazor o glavnim pitanjima života i da postane sposoban ući s drugima u raspravu. Zatim su organizacije bile upozorene, da kod primanje novih članova paze na privatni života kandidata, dok je njihova pripadnost ovoj ili onoj hrvatskoj strnci bila od sporedne naravi. Da se pak izbjegnu prigovori, da neko orlovsko društvo propagira stanovitu političku strannku, Savez je odredio, da stranački odbornici ne mogu istodobnobiti dužnosnicima orlovskih organizacija, već tek izvršujući članovi. K tome, Savez je otada posvetio posebnu brigu izgradnji autentičnih omladinskih vođa, koji će biti iz seljačkih, đačkih, radničkih ili građanskih redova. Jedan ili drugi intelektualac tek pomaže djelatnst mladih dužnosnika, dok se svećenik-duhovnik sve više ograničuje na područje duhovnog odgoja. Takav je pravac orlovskoga gibanja bio uz ostalo osiguran uskom suradnjom triju izgrađenih svjetovnjaka: dra. Ive Protulipca, odvjetnika, dra. Avelina Ćepulića, liječnika, te dra. Ivana Merza, profesora. Dok su se prva dvojica posvetila organizacijsko – prosvjetnom radu, dr.Merz u zajednici s isusovcem ocem Foretićem nastojao je osigurati suvremeni vjerski odgoj Orlova i Orlica. U tom je smislu pod njegovim vodstvom izdana Zlatna knjiga hrvatskih Orlova, uređen sustav duhovnih vođa, uspostavljena redovita veza s biskupima, uvedena mjesečna sv. Pričest članstva, trodnevne zatvorene duhovne vježbe vodstva i t. d. Naravski, da sve to nije išlo lako. Trebalo je vremena, a i stalnoga uvjeravanja, dok su se te smjernice i provodile u život.
Katolik novih i širokih vidika Hrvatski je katolicizam imao svoje posebne osebine: on je bio u neku ruku lokalne naravi s malo veza sa stranim svijetom (ta propustilo se organizirati dovoljan broj hrvatskih župa u Americi, što nam se danas teško osvećuje), a praktički vjerski život bio je više izraz tradicije negoli osobnih uvjerenja. Stoga su se i nove duhovne smjerniee nekim Orlovima činile pretjeranima. Jezik i ponašanje dra. Ivana Merza zbunjivalo nas je. Bio je svjetovnjak, a posjedovao je temeljito vjersko znanje; nosio se kao i mi, a u vjerskom je životu još u mladim godinama nadmašio tolike svećenike i redovnike, a prema djevojkama bio je uvijek pristojan. Došavši iz Pariza, gdje je upoznao najistaknutije katoličke ličnosti i najsuvremenije organizacije, on je postao s vremenom i za nas predstavnik suvremenoga i univerzalnga kršćanstva. Sjećam se dobro, s kakvim mi je veseljem doveo 1924. godine na moj sat tjelovježbe sinove francuskoga konzula u Zagrebu. U početku moji su vježbači bili iznenađeni, onda su se usudili progovoriti koju tu francusku riječ i najzad dodir je bio uspostavljen. Spoznali smo, da mi katolici Hrvati i katolici Francuzi imamo isti životni nazor i da nas to snažno međusobno povezuje. ... U jesen 1925. Hrvatski Orlovski Savez sudjelovao je na međunarodnom kongresu katoličke mladeži u Rimu. Za vrijeme putovanja dr. Merz je ppsebno nastojao, da Orlovi budu na uslugu starijim osobama, koje su nas pratili, a u samom Rimu išao je za tim, da upoznamo što više predstavnika stranih organizacija, ne bi li se i kao Hrvati posebno istakli. U uspostavljanju dodira sa stranim izaslanicima najvećom su nam zaprekom bili strani jezici. To je vrijedilo ne samo za naše seljačke i građanske članove, već i za same studente. U staroj Jugoslaviji » stipendije « za studij u inozemstvu dobivali su većinom srpski kandidati.... D. Merz se je posebn trudio, da se uspostave osobni dodiri sa stranim organiziranim katolicima; htio je, da i naša Hrvatska u međunarodom životu dobije zasluženo mjesto. Različite » Internacionale « katoličkih organizacija nisu bile osnovane sa svrhom, da bi uništile ili » smanjile « narodni značaj pojedinih nacionalnih gibanja, a ni s ciljem, da bi ovima nametale svoju volju. One su imale značaj koordinirajućih središnjica različitih kršćanskih pokreta, nastojeći između ovih uspostaviti što užu međusobnu suradnju, a na temelju poštivanja posebnih narodnih interesa i zajedničke borbe za pobjedu zdravih načela u međunarodnoj zajednici. Merzovom zaslugom, prigodom skupne audijencije kod Pape. Hrvatski su Orlovi zajedno sa švicarskim gardistima stajali uz papinsko prijestolje te stupali s razvijenom hrvatskom zastavom na čelu međunarodne povorke, koja je kretala prema Koloseumu, dok je savezni predsjednik dr. Protulipac nastupio na međunarodnom zborovanju, burno pozdravljen od prisutnih. Za našega je profesora Papa čuvar Božje nauke i zalog jedinstva svih kršćana. Stoga, iako po naravi miran, dr. Merz je prije skupne sv. mise s velikim oduševljenjem pozdravio ulazak Pape u crkvu sv. Petra. Stajao sam upravo blizu njega i mogu kazati, da je bio jedan d onih, čiji se poklik » Živio « najbolje čuo. Tim poklikom nadmašili smo ostale narode, te se Papa nekoliko puta okrenuo prema našoj grupi davši nam nekoliko dobro » zasluženih « blagoslova.
Odgojitelj i uzor Međutim dr. Merz nije bio zadovoljan tek vanjskim manifestacijama. Prigodom pohoda Vatikanu, crkvama i katakombama neumoro nam je tumačio ulogu Rima u razvoju kršćanstva, a naročito prilog svetaca i mučenika. Htio je, da i mi u vlastitom duhovnom preporodu vidimo jamstvo svestranoga narodnoga napretka te uvjet plodonosne svjetske suradnje. A kad je našao vremena, naš bi se » brat Ivan « povukao u kut neke crkve. Mi bismo ga tada iz prikrajka promatrali, uvjereni, da je u tim časovima svijet za nj prestao postojati, svijet sa svojim problemima i intrigama, te bi otpočeo razgovor s Onim, od koga sve zavisi, i kome je naš Ivan posvetio sav svoj rad i život ... Godine 1926. upisao sam se na zagrebačko sveučilište te istodobno postao članom Prednjačkoga Zbora i Organizacijskog odbora Hrvatskog Orlovskog Saveza. U saveznim prostorijama na Pejačevićevu trgu br. 15 vrvjelo je kao u košnici, osobito uveče. Dolazili bi tamo zagrebački odbornici te izaslanici iz pokrajine. Tamo sam redovno sretao i članove predsjedništva, pa tako i dra. Merza. Razgovaralo se, raspravljalo, branilo različita stanovišta osobito tokom saveznih sjednica. Gdjekada bi ljudi izgubili živce, te bi pala i po koja oštrija riječ. Ali, nikad nisam primjetio, da bi i pok. Ivan izgubio svoj mir. On bi pažljivo slušao svačije izlaganje, a da ne bi pokazao ni bojom glasa, ni izražajem lica, ni pogledom, da sugovornika omalovažuje. I onda, kad mu se je učinilo, da je raspravljanja dosta, predložio bi mirnim glasom konkretna rješenja. I, ako ne bi njegovo mišljenje u cijelosti pobijedilo, pokorio bi se odluci većine bez ikakova znaka uvrede ili srdžbe. Takav se je nastup profesora nama mladima činio čudnim i bio nam je u neku ruku neshvatljiv. Nas je mučilo pitanje, kako može biti toliko strpljiv da sluša tolika različita mišljenja i kako može zadržati duševno ravnotežje, te mu nijedna neumjesna riječ ne izleti iz usta. Mi smo onda vjerovali, da se tako mogu ponašati tek oni, koji žive u samostanima ili rade u kakovom fiozofskom institutu, a ne organizacijski ljudi, koji surađuju s dinamičnom hrvatskom mladošću.
Duhovni kvasac organizacije Organizacijski buđet nije bio » uravnotežen « - jedva smo plaćali prostorije i imali smo u svemu jednu stalnu činovnicu. Medjutim javne su vježbe, akademije, sletovi, tečajevi, sastanci, osnivanje i obilasci društava bili na dnevnom redu. Mnoga su pokrajinska društva i okružja (skup društava jedne biskupije) zahtijevala, da im Savez pošalje svoga izaslanika. Tako su članovi predsjedništva, pa i dr. Merz, često putovali, i to na vlastiti trošak. Ali, nekad je trebalo ostati izvan Zagreba i dulje vremena. Za taj je posao bila organizirana posebna ekipa članova Akademskoga Orla, čiji su članovi žrtvovali za svoju seljačku, radničku i obrtničku braću svoje božićne, uskrsne i ljetne praznike, pa čak i dio školske godine. Obilazili smo tako sve hrvatske krajeve, stanovali smo kod seljaka, radnika, građana, kod župnika, redovnika, intelektualaca i biskupa; spajali smo tako teoriju i praksu i nada sve zavoljeli različite hrvatske krajeve, gdje smo se zbilja osjećali » kao kod vlastite kuće «. Kroz te dodire Orlovstvo je postalo jedna velika obitelj. Ali biti » izaslanikom « Saveza nije bilo lako. Trebalo je uživjeti se u različite okoline, paziti na privatni život usred napasti, pripremati predavanja, progovoriti na velikim zborovanjima, voditi često dinamične rasprave, odgovarati na brojna pitanja, organizirati tjelovježbu i uspostaviti dodir sa starijima. Svatko je htio znati » kako Zagreb diše « ... Zato prije svakoga odlaska članovi predsjedništva dali bi nam i posebne upute, dok smo za vrijeme boravka u nekom mjestu morali slati pismene izvještaje, a na kraju » putovanja « pismeno i usmeno prikazati svoja opažanja. Jednoć sam morao na dulji put u Hrvatsko Primorje s posebnim zadatkom da ostanem dulje vremena u Senju, gdje sam imao nastojati riješiti problem odnosa Đačkog Orla prema ostalim katoličkim organizacijama u suglasnosti s mjesnim biskupom. Upute za rad dobivao sam od strane dra. Merza.On mi je posebno preporučivao miran nastup, sustavan rad, te mi na kraju rekao: » Moli se i prepusti sve dragom Bogu «. I zbilja na svršetku moga boravka u uskočkom gradu primio me biskup Marušić ne samo na dulji razgovor, već me je zadržao i na objedu, što je kod mjesnih Orlova bilo primljeno s posebnim zadovoljstvom. Kad sam se vratio u Zagreb, pozvao me pokojni Ivan na šetnju oko Cmroka, i tom sam mu prilikom opisao u tančine svoje djelovanje. Bio je zadovoljan s postignutim rezultatima, ali ga je zanimala i metoda moga rada. I tu nisam učnio mnogo pogrešaka, jer sam na licu mjesta slijedio upute dragih osoba, kao što su bili: msgr. Starčević, msgr. Usmiani, vlč. Krežmar i drugi. Izmislio sam međutim navlaš neke » nespretnosti «, i to s ciljem, ne bi li imao » sreću « razljutiti dra. Merza. Ali, mjesto srdžbe pokojni je Ivan promjenio tok razgovora te mi na kraju rekao: » Hvala ti za iscrpni izvještaj. Tvoj je rad bio plodonosan. Hvala ti također i za tvoje nastojanje da me razljutiš, što je bila za mene lijepa prilika, da se svladam, pa si mi tako učinio veliku uslugu «. Prijateljski smo se rastali. Otišao sam pod dojmom susreta s jednom izvanrednom ličnošću, koja se toliko razlikovala od nas » redovitih « ljudi ...
Duhovni osvajač Nakon Senja Predsjedništvo me poslalo na otok Hvar, gdje prilike za snažniji razvoj orlovskoga pokreta nisu bile povoljne. Neki su svećenici susretali naš pokret s nepovjerenjem, a s druge strane osjećao se utjecaj jugosokola i komunista. Međutim, čim sam stigao u grad Hvar, brzo sam osjetio, od kolike je važnosti bio ondje prethodni posjet dra. Merza. Njegov boravak od svega nekoliko dana ostavio je dubok dojam na mjesnoga biskupa msgra. Pušića, na svećenstvo kao i na svjetovnjake, koji su imali priliku s njime doći u dodir. Naročito ih se dojmila činjenica, da je Bog i spas duša bio zbiljski cilj Merzova djelovanja, a da su za nj organizacije bile samo suvremena sredstva, koja omogućuju ostvarenje ideje. Moj prijatelj i pjesnik don Mate Blašković, tada župnik u Sv. Nedjelji, rekao mi je, da je pokojni Ivan postao u neku ruku njegov duhovni vođa. Uistinu, dozvolom biskupa, don Mate se je ubuduće obraćao na dra. Merza, da li mu savjetuje ili ne čitanje nekih djela francuskih pisaca. Taj je hvarski župnik bio ushićen pobožnošću dra.. Merza za vrijeme svete mise. I jedanput, da ga malo bocne, rekao mu je: » Profesore, ovo je bila najgora misa «. Pokojni Ivan se uozbiljio, pa ga upita: » Zašto? « Na to će mu don Mate: » Eto, bio sam stalo rastresen, jer sam mislio, koliko je to nelogično, da bolji goremu služi kod sv. mise «. Dr. Merz se nato blago nasmiješio rekavši: » Ah, velečasni, Vi ste tako dobri! «
Merz i svećenstvo Dr. Merz je sa svoje strane nastojao pomoći svećenicima, kako bi se duhovno što više uzdigli te ne bi klonuli pod utjecajem nenačelne okoline. Kao da je tim stavom htio naglasiti potrebu duhovne suradnje svih kršćana, koja je snažan potporanj u rješavanju osobnih problema! Uostalom, dr. Merz je u svakoj prilici pokazivao veliko poštovanje prema svećenicima bez obzira na njihov položaj ili privatni život, a sve radi poštivanja svećeničkog poziva. U tom pogledu teško je bilo nama mladima zauzeti isti načelni stav. Mi smo bili kritični i osobni te smo nastojali isporediti teoretsko naučavanje i praktički život javnih radnika, a osobito svećenika. Mi nismo htjeli biti » izrabljivani « za nečiju osobnu slavu te smo mrzili iznad svega svako pretvaranje. Zato smo se i tako iskreno približili onim svjetovnjacima i svećenicima, kod kojih smo ustanovili, da postoji suglasnst između privatnoga i javnoga života, i da su bili spremni sve žrtvovati za svoga brata čovjeka. Druge smo jednostavno izbjegavali ili bi im u nuždi iskazivali tek vanjsko poštovanje. Tek u starijim godinama počeli smo razumijevati Merzov načelni stav. Ovaj nam se učinio kao indirektni poziv nosiocima svećeničke časti, neka bi je što dostojnije zastupali; učinio nam se i kao izraz razumijevaja ljudskih slabosti, od kojih se je moguće jakom voljom i Božjom milošću osloboditi. Ali, njegovo držanje bio je i poziv nama mladima, da najprije pometemo pred vlastitim vratima, a onda se tek usudimo kritizirati ostale, te da tuđe pogreške nipošto ne umanjuju našu osobnu krivnju ... Uoči sleta Hrvatskog Orlovskog Saveza u gradu Požegi 1927. održao se u istom gradu đački tečaj, sastanak svećenika i katoličkih intelektualaca te glavna skupština Saveza. Između ostaloga rasprava se vodila i o zajedničkoj središnjici Hrvatske Katoličke Akcije i njenim ovlastima. Dok su jedni zahtijevali, da ta središnjica imade punu izvršnu vlast, orlovsko je vodstvo zastupalo mišljenje, da to bude tek koordinirajuća središnjica različitih samostalnih gibanja. Mi smo studenti tih dana bili veoma uzrujani. Na glavnoj skupštini bio je napadnut dr. Protulipac kao istaknuti predstavnik gornjega stava. Međutim na kraju skupštine on je bio ponovo biran za saveznoga predsjednika, i to s ogromnom većinom glasova. U oduševljenju Orlovi su ga iznijeli na ramenima iz skupštinske dvorane te ga pronijeli glavnim trgom pjevajući hrvatske i orlovske koračnice ... Tokom tih dana dr. Merz je djelovao tiho, ali sustavno, kako bi spriječio, da organizacijska razilaženja ne bi stvorila i osobni jaz među nazočnima. On je i opet zadržao svoj mir i dosljedno isticao, da osobno djelovaje ima tek onda punu vrijednost, kad je u službi ostvarenja nekog plemenitoga cilja. Bio sam u dvorištu nadbiskupskog konvikta, kad je jedan od nazočnih redovnika rekao: » Što bi taj profesor htio od nas, da već ovdje na zemlji postanemo pravi sveci i tako agitiramo primjerom vlastitoga života za Božja načela? Ta on zahtijeva od nas dublji duhovni život nego redovnički starješine! « Poslije požeškoga sleta bio sam poslan na jednomjesečni
tjelovježbeni tečaj u
Bolest i smrt: ispit zrelosti kreposna čovjeka I tako je došla i 1928. godina. U mjesecu svibnju ozbiljno sam se spremao za akademske ispite, kad jednoga dana doznah, da je dr. Merz operiran. Pojurio sam odmah u bolnicu u Draškovićevoj ulici. Bio je miran, i njegov je blagi osmjeh potvrdio, koliko mu je bio drag taj susret. Čak smo se i šalili, i to na račun mojih pogleda s obzirom na pripremu za budući bračni život. Kad sam ga najzad upitao, da li je trpio za vrijeme operacije, odgovorio mi je, da injekcija nije potpuno djelovala, pa je osjećao udarce liječničkoga » čekuća « po čeljusnoj kosti. Zatim je nadodao: » Ali ja sam ti tom zgodom stalno mislio, kako će biti lijepo u nebu «. I to je bio naš zadnji susret. Izašao sam na ulicu, a u ušima su mi još zujile te posljednje riječi. Njihov ton izražavao je sigurno uvjerenje a susretu s Onim, koji je Merzu bio najviši cilj životnoga djelovanja. Doskora se pronio glas o njegovoj smrti. Sprovod mu je bio veličanstven. Orlovi su otpratili njegove smrtne ostatke na zagrebački Mirogoj. Njegov je grob postao mjesto hodočašća za brojne prijatelje i poštivaoce. Uvjerenje, da je umro » naš svetac «, poticalo je mnoge od nas, da mu se utičemo u životnim poteškoćama, i mnogi je sebi pribavio kao trajnu uspomenu po koji dio njegove odjeće ili malo kose.
* * *
Prošlo je toliko vremena od Merzove smrti, ali uspomena na toga izvanrednoga muža ostaje živa. Mnogi, koji smo ga osobno poznavali, sad ga istom potpuno razumijemo i njemu se stalno utičemo. On nam je pomogao, da unatoč tolikim kušnjama ostanemo vjerni Idealu, za čije smo se ostvarenje nekoć zajedno borili. Uvjereni smo, da se pokojni Ivan nalazi u društvu svojih prijatelja dra. Protulipca, dra. Ćepulića, prof. Grgeca, dra. Marakovića, dra. Niedzielskoga, Marice Stanković i tolikih drugih izvanrednih ličnsti, koje je nebu dala naš mukotrpna Hrvatska. Jest, oni se mole za sve nas, što ostasmo; oni se mole, ne bi li hrvatski narod na nerazorivim temeljima kršćanstva izgradio svoj slobodni narodni život.
DR. MILIVOJ MOSTOVAC
.
|