|
|
|
I.A., «Dr. Ivan Merz naš uzor», Glasnik Srca Isusova i Marijina, Zagreb, svibnja 1968., str. 198-199
Dr. IVAN MERZ – NAŠ UZOR
(Prigodom 40-godišnjice njegove smrti 10. V. 1968.)
Dne 10. svibnja 1928. godine, dakle pred 40 godina, ispustio je svoju svetu i plemenitu dušu Dr Ivan Merz, uzorni katolički svjetovnjak. Svima koji smo ga poznavali bilo je vrlo teško, kad smo saznali za njegovu smrt, ali za njega i za sve nas ona je bila pravi dobitak. On je postigao cilj sjedinivši se sa svojim Bogom. Nama je pak postao moćan zagovornik. O tome nam jamče mnoge milosti, zadobivene njegovim zagovorom.
Već za njegova života vidjelo se da je posjedovao kreposti u herojskom stupnju. On je sam za sebe rekao: »Okanio sam se asketsko – literarnog gledanja na svijet i počeo sam promatrati život kakav je u stvarnosti u Spasiteljevoj koncepciji«. Merzovo katoličko shvaćanje očitovalo se je najprije u tome, što je sve gledao i prosuđivao u svjetlu crkvenih odredaba, smjernica i nastojanja. On kaže »U katoličkoj Crkvi vidim sliku preljubljenog Spasitelja i Boga Isusa, a u svetom Ocu Papi gledam čovjeka kojega je moj Bog postavio za vrhovnog vidljivog namjesnika na zemlji. Zato ljubim katoličku Crkvu i svetog Oca Papu kao Isusa«.
Daljnja je značajka Dr Ivana Merza njegova iskrena i duboka pobožnost, koja ga je čitavog zahvatila. Potpuno se je oslanjao na svetu liturgiju. Već za svoju doktorsku radnju izabire liturgiju. Kasnije piše u raznim časopisima članke o njoj ističući njezinu ljjepotu i odgojnu moć za život. Svetu je misu svaki dan slušao i već tada pratio iz misala i redovito se pod misom pričešćivao. Smatrao je da je sveta misa bez svete pričesti donekle krnja. Žrtva je tek onda potpuna, kad se u njoj najtjesnije sjedinimo s Isusom. On o liturgiji piše: »Po liturgijskom razmatranju svaki katolik postaje velik i univerzalan. On stavlja po strani svoje osobne interese i počinje osjećati, što Crkva osjeća, koja je velebni odraz neizmjernog Krista. Vjernik koji se liturgijski moli pridružuje se krovima anđeoskim, koji neprestano hvale Stvoritelja, i tako je njegova mollitva socijalna i sjedinjena sa svetom Crkvom«.
Današnja ekumenska nastojanja za Ivana bi bila dar Duha Svetoga, jer je već pred 40 godina neprestano molio za sjedinjenje rastavljene braće.
Merz je bio veliki štovatelj presvetog Srca Isusova. Pobožnost prema Srcu Isusovu preporučivao je svim orlovima i orlicama, čijoj je organizaciji bio ideolog. Veoma je ljubio presvetu Djevicu. Kao hodočasnik obišao je sva naša marijanska svetišta. Bio je i u Lurdu, te je nakon povratka iz Lurda zavolio krunicu i molio ju je svaki dan. O Lurdu je napisao knjižicu i nekoliko članaka u raznim časopisima. Svakome bi savjetovao: »Ostani uvijek dobro Marijino dijete i ona te neće nikada ostaviti«. Ivanov grob na zagrebačkom Mirogoju neprestano posjećuju pobožne duše. Mogu izjaviti da sam i ja nekoliko puta bio na Ivanovu grobu i uvijek sam osjećao, kao da se nalazim na grobu sveca. Ivan Merz u svome je životu nastojao što moguće u većoj mjeri ostvariti loznku, koju je dao orlovskoj organizaciji: »Žrtva, Euharistija, Apostolat«. A nije li to put prema vrhuncima kršćanske savršenosti?
Sveta je Crkva prije 10 godina otvorila crkveni proces, koji ima ispitati Ivanove kreposti i tako pripraviti put do njegova proglašenja blaženim. Sada Ivan nosi naslov »Sluga Božji«. Koliko će vremena trajati ova crkvena istraga, to u dobroj mjeri ovisi i o našim molitvama za tu stvar, kao i o naišem utjecanju u zagovor ovog Božjeg ugodnika.
Eto, 40-godišnjica njegove smrti slavi se upravo u »Godini vjere«. To nas potiče, da se i mi ugledamo u njegovu živu vjeru, pa da tom vjerom izmolimo od Boga milost da »Orao zlatnih krila« zadobije čast blaženika i sveca Katoličke Crkve.
I.A.
15/ 1968. Ličnost i pokreti - 4
Marija Grgić
MERZ O LITURGIJI
PRIGODOM 40-GODIŠNJICE SMRTI + 10.V.1928
Nemoguće je u jednom članku obuhvatiti sve što je Merz napisao o liturgiji ili učino za liturgijsku obnovu. Zaustavit ćemo se samo na onim pojedinostima koje nam se čine naročito poučne za ovo naše vrijeme. Prvi susret s liturgijoom doživljava Merz u St. Gabrielu kraj Mőlinga u Austriji prlilikom tzv. liturijskih duhovnih vježbi. Duhovne je vježbe voldio V. Schmidt, OVD, jedan od vodećih svjetskih etnologa, specijalist za povijest religija. O tome što je doživio na tim duhovnim vježbama piše Merz u svom dnevniku:
"Beč, 5. IV 1920. .... Bio je to moj najljepši Uskrs; proživljavao sam umjetnički refleks velikih događaja – Kristovu muku i njegov uskrs – uživivši se u liturgičnu umjetnost. Ispočetka smo postili, šutjeli i razmišljali. Tada se svjetska buka raspršila a duša ostala mirna, samo sa sobom, pa se iz dubine poput pjene dizalo blato grijeha, koje se nakupilo skoro nesvjesno. Zatim sjajno pjevanje lamentiacija, pa divna misa vel. četvrtka sa svojim veseljem i sv. Pričesti unutar svečane Mise, upravo onako, kao kada je Krist ustanovio presv. Euharistiju, pa onda žalost usred te Mise ... te trpljenje križnog puta potresla je mojom dušom. U subotu opet ono silno veselje nad uskrsnulim Spasiteljem, koje je tako divan izražaj našlo u liturgiji. Liturgija je centralna umjetnost. Ona je sasvim objektivna i odgovara Wagnerovom idealu, koji je htio sjediniti sve umjetnosti u jednu. Liturgija je izražaj duše Crkve, na njenom temelju lahko bi bilo izraditi teoriju umjetnosti. U njoj se ogledava, kao u kakvom zrcalu, život Hristov, ali ne onakav kakav nam se u historiji čini, nego onakav kako ga gleda objektivni gledalac, koji nije vezan na vrijeme ni na mjesto, već s visina promatra život, videći nadnaravni savez svih dogadjaja ... .... Liturgija je dosegla vrhunac: ona je najveća umjetnička tvorevina ... jer umjetnički prikazuje život Hristov koji je centar historije. – Sve ostale umjetnosti se moraju služiti istom metodom kao Duh Sveti u liturgiji: umjetnik mora, recimo: motiv rata, ljubavi, ubojstva i razne ostale teme umjetnosti prikazati u nadnaravnom savezu i čim bolje on to učini, tim je umjetnina vrednija. ... Samostan St. Gabriel će mi ostati nezaboravan za cijelog života ..." /D.Kniowald, Dr. Ivan Merz, str. 106/.
Navedeni Merzovi dojmovi na prvi pogled odišu estetskim liturgizmom koji zanosi katoličke umjetničke krugove u Francuskoj u 19. stoljeću. Medjutim, nije to bilo samo prolazno estetsko oduševljenje. Liturgija postaje središnja os Merzova života. On će kasnije stalno liturgiju proučavati, za nju će oduševljavati pojedine utjecajne osobe. Nastojat će da ljepotu liturgije dožive skupine na koje on ima utjecaja. Od početka studija u Parizu i dalje do kraja života moli misu iz misala. Razmatra misne tekstove. Za doktorsku disertaciju uzima temu "Utjecaj liturgije na francuske pisce od Chateaubrianda do danas". Piše o liturgiji i liturgijskoj obnovi u brojnim novinama i časopisima. Oduševljen je prijevodom Rimskog misala na hrvatski jezik koji je izašao 1921. O tome piše u "Hrvatskoj prosvjeti" (1922. br. 3-4, str. 81-87) pod naslovom "Razmatranja o Rimskome misalu (Povodom prvoga hrvaskog prijevoda)".
"Po prvi put je izašao u hrvatskome prijevodu Rimski misal. I ako prijevod nije potpun, ipak na temelju ove male knjižice, koja je u obliku molitvenika, lako možemo zaključiti na harmonijsku ljepotu ovoga djela. Ostali kulturni narodi preveli su već odavna oficijelne liturgijske knjige (Misal, Časoslov, Ritual, Ponifikal i Martirelog) ...." (str. 81).
"Ima li dakle išta ljepše i plodnije nego li je duševno proživljavanje crkvene godine?! Individualistična molitva, koja je jednostrana (jer je takodjer uvjetovana historijskim milieuom i stupnjom obrazovanja onoga koji moli) postaje socijalna i univerzalna. Izvjesni momenti u Spasiteljevom životu (koji je apsolutan u svojoj punini), koji pojedinac sam za se ne bi mogao nikada shvatiti, postaju mi jasniji, jer su u Misalu koncentrirano najmarkantnije ideje, koje se odnose na onaj dio Spasiteljeva života što se upravo toga dana slavi. Liturgija imade prema tome veliko odgojno značenje i s potpunim pravom možemo reći, da je Rimski misal najpedagoškije djelo što ga uopće imamo: on je P e d a g o g i j a ’par exellence’ ..." " ... Uzmite i čitajte dnevno - u zoru po mogućnosti – Rimski misal i doskora ćete se uvjeriti da je ta kniga i s čisto literarnog stanovištva ljepša od svih djela sveukupne svjetske književnosti" (str. 82-83). "Kod ovog izdanja ne smije da ostane! Najteže je učinjeno, i u nadi da će se doskora prirediti potpuno izdanje i da bi bilo doobro već pomišljati na prevadjanje Brevijara, koji medju kulturnim narodima i lajici mole, uzet ćemo sebi slobodu da malo kritikujemo novo izašlu knjigu. Držimo, naime, da su se izdavači morali više obazrijeti na značenje crkvene glaze. Orginalna sveta misa, kako ju je Gospod ustanovio na Veliki Četvrtak, bila je p j e v a n a m i s a. Svim kršćanima je dakle ideal misa u kojoj se pjeva a ne tiha misa (str. 84-85) To Merzovo zalaganje za pjevanu misu naročito se ističe u članku "Crkveno pjevanje", Katolički tjednik, 1927. br. 23 (str. 3):
"U svetoj Crkvi ne smije da se čuje samo šum pokajničkih uzdaha i suza, zvižduk pokorničkih bičeva, potresni glas propovjedničkih opomena. U njoj mora da vlada i jedna zanosna pjesma, koja pjeva o kršćanskom Spasitelju, kršćanskoj radosti, žalosti i kršćaskim nadama ...
I sveta je Crkva oduvijek pjevala: i u katakmbama i nad katakombama... I gdje se zaboravlja na crkveno pjevanje, zaboravlja se na jednu svetu i veliku crkvenu predaju. A obnoviti kršćanski život znači, obnoviti crkveni život – crkvene običaje i predaje. Obnoviti dakle i crkveno pjevanje."
Merz je za pjevanje mise, a ne za pjevanje kod mise raznih pjesama i parafraza misnih dijelova. U njegovo je vrijeme to bilo moguće jedino uz uvjet da se pjeva na latinskom jeziku. To je osnovni razlog njegova zalaganja za latinski jezik u liturgiji, budući da se prema tadašnjim liturgijsko-pravnim propisima središnji liturgijski čini kao misa i brevijar nisu smjeli obavljati na živom narodnom jeziku. Merzu je u prvom redu stalo do toga da vjernici kod tih čina stvarno i aktivno sudjeluju, tj. da mole i pjevaju one dijelove koji nisu u misalu i brevijaru označeni, a ne nešto drugo. Taj isti razlog na II vatikanskom koncilu doveo je do napuštanja isključive upotrebe latinskog jezika u središnjim liturgijskim činima i do uvođenja živog narodnog jezika. Merz se za liturgijsku obnovu zalaže takodjer u osobnom kntaktu s utjecajnim ljudima. Potpredsjednicu Društva za sveudiljno Klanjanje, gdju Mariju Springensfeld potiče da s Društvom drži "liturgijska sijela". Oci Franjevci u Zagrebu na Kaptolu na poticaj Merza uvode u svojoj crkvi gregorijansko pjevanje na Božić 1924, a sestre Milosrdnice u crkvi sv. Vinka isto pjevanje 1927. "Oca Milana Pavelića, DI, koji se bavi mišlju da prevede himne, iznova je baš Dr. Merz obodrio." – piše J. Vrbanek. DI (Vitez Kristov, Dr. Ivan Merz, str. 134). Sva nastojanja Ivana Merza idu u smjeru doživljene liturgije. Osobito mu je stalo do toga da liturgijski duh prožme omladinu. Jednu skupinu kongreganista, učenika klasične gimnazije u Zagrebu, poveo je u Rajhėnburg da u trapističkom samostanu dožive ljepotu svečane mise i oficija na blagdan sv. Ivana Evandjeliste. Svoje doživljaje toga dana opisuje u članku U krilu svete liturgije (Hrvatska prosvjeta, 1924, br. 12, str. 510-518). Članakje podijeljen na slijedeće podnaslove: "Na putu", "Terca", "Misa svetog Ivana Evangeliste", "Seksta", "Nona", "Vespere", "Kompletorij", "Unutarnji sjaj".
"... Putujemo u trapistski samostan, da pohodimo utjelovljenu Riječ Božju, našeg Gospoda Isusa Krist, koji tamo, ... vjernicima govori na osobito mio, sladak način pomoću svete Liturgije" (str. 510).
"... Pošto je bila Terca (u 9 sati prije podne), koja nas podsjeća na silazak Duha Svetoga, to svi složno zapjevaše himan sv. Ambrozija ’Nunc sancte nobis Spiritus...’. U ovome se moli Duh Sveti, da poput sunca, koje se već dobrano diglo nad obzorje, svojom ljubavlju užeže naše duše, da uzmognemo ustima, jezikom, duhom, sjetilima i svim silama ispovijedati slavu Božju i uz to ljubiti našega bližnjega" (str. 511-512).
"... Radost nas je okupljala, jer smo vidjeli pravu misu, misu u kojoj je živi kontakt izmedju svećenika koji moli i puka koji odgovara" (str. 513). "... Doskora odosmo da prisustvujemo pjevanju ’Sekste’. To je sat kada je Spasitelj, za ljetne žege, obećao Samaritanki živu vodu, koja će teći u žvot vječni... trapisti zapjevaše himan sv. Ambrozija ’Rector potens...’ u kojem mole Tvorca da ugasi vatru prepiraka. To je psihološki posve opravdano. U podne sunce tako pali, da čovječja volja oslabi i lakše popusti grijehu. U podne je čovjek takodjer izmoren, pa treba osobito Božje pomoći ... " (str. 513) "... Nakon ručka otpjevali su djeci gregorijanski ’Salve Regina’. Tripisti su se obradovali kada su vidjeli pravi interes za liturgijsku glazbu... Razgledali smo cijeli samostan ... Budući da je naša ekskurzija imala liturgijski karakter, te nijesmo dospijeli ni da razgledamo gospodarstvo i tvornicu čokolade. Moradosmo se požuriti na ’Nonu’ i zatekosmo trapiste gdje recitiraju Mali časoslov. Taj nas sat podsjeća na smrt Spasiteljevu na križu. To je čas kada su iz njegova presv. Srca potekli Sakramenti, ova vrela našeg posvećenja. Jer zemaljsko sunce već počinje zalaziti, mi molimo Gospoda da Krist, duhovno sunce, nikada ne zapadne našim dušama" (str. 514). "... Kod časova koje smo da sada proživjeli bili su prisutni samo svećenici i njihovi mali redovnici (gimnazijalci). K vesperama dodjoše i ostala braća. ... Na polju je mrak i sve je skriveno... Taj mrak nas takodjer sjeća na muku Spasiteljevu, radi koje je njegova slava u očima svijeta bila na kratko vrijeme potamnjela. U ovo je noćno doba Spasitelj ustanovio presvetu Euharistiju, bio snimljen s Križa i pokazao se učenicima u Emausu... Trapisti već liježu u sedam navečer. Jedva smo dospjeli da vidimo knjižnicu i s nekom smo nostalgijom gledali veliku seriju Bolandista te mnoge sveske Dom Guérangerove ’Année liturgique’ ...." (str 515). "... Na večernju smo se molitvu, na kompletorij, najviše veselili. Posve razumljivo! Htjeli smo da čujemo kako trapisti pjevaju ’Salve Regina’... (str. 515). "... Zaista, dodje li čovjek nekatoličkog duha u trapistički samostan, vidi on u svemu sam ono što je teško i skrajno: hladne sobe, tvrde ležaje, ustajanje u dva sata u noći, bezmesnu hranu, postove, neprestanu šutnju ... natpise koji sjećaju na smrt. ... Posve drugi osjećaji obuzimaju novi katolički naraštaj kada stupa medju ove tihe zidine. Nehotice mu melodije psalma 41. počinju strujati dušom; ’Unići ću u mjesto počivališta predivnoga, sve do doma Božjega’ ili liturgijski stihovi: ’Ovo je stan Gospoda, silno je čvrsto sagradjen i dobro zasnovan ponad moćne hridi’ ..." (str 517). "... Kada bismo se uputili u sve potankosti svojih dojmova iz Rajhenburga, ne bi to bilo ništa drugo nego još tačnije analiziranje oficija sv. Ivana Evandjelista. Drugo upravo nijesmo ni doživjeli, mi smo tom prilikom nastojali da upijemo osjećaje svete Crkve... Kod slijedeće ’liturgijske ekskurzije’ valjat će se temeljito pripraviti tekst onih dijelova kojima se kani pribaviti. Tada učesnici neće smjeti da budu samo p u k i g l e d a o c i ..." (str.517,518). U toj se skupini "djaka-kongreganista" nalazio i sadašnji prefekt Kongregacije za nauk vjere, kardinal dr Franjo Šeper. Koliko je taj posjet Rajhonburgu na njega utjecao može se zaključiti po onome što je on kasnije kao svećenik činio za liturgijsku obnovu a posebno za gregorijensko pjevanje. On je kao rektor bogoslovije sam vježbao s bogoslovima gregorijanski koral. Učionice njegovih vjeronaučnih grupa u župama sv. Marije i sv. Josipa u Zagrebu na njegov su poticaj zavolile i njegovale koralno pjevanje. Merz nije bio potpuno shvaćen. Teško je shvatiti čovjeka kojim ne gospodari vrijeme, nego on vlada vremenom. Bio je toga svjestan ali s uvjerenjem da svaki veliki pothvat redovito nailazi na nerazumijevanje i otrpor. Sam je primjetio da se to dogadjalo svim velikanima ljudske povijesti: "Veliki ljdi, koji umjedoše i u najsitnijem času života da duboko i nesebično žive uprkos svim protuslovnim težnjama tijela i vremenitosti, neiscrpivi su i jedini radnici na zgradi čovječanstva. Oni su tvorci historije. Ovakovih ljudi imade uvijek, oni javno, ako i neopaženo, djeluju. Sva klutura, sve tečevine ljudskoga duha njihovo su djelo". (D. Kniewald, Nav.dj, str. 255). Pionirima liturgijske obnove bilo je mnogo teže nego promicateljima te obnove danas. Oni su bili osamljeni pojedinci i postizavali rezultate isključivo na temelju osobno autoriteta. Danas iza liturgijske obnove stoji sveukupni autoritet Crkve, ona je proklamirana i naredjena brojnim i svečanim dokumentima crkvenog učiteljstva. Iza nas je II vatikanski koncil sa svojom Uredbom o svetom bogoslužju koja u čl. 14 kaže: "Liturgija je, naime, prvo i nenadoknadivo vrelo iz kojega neka vjernici crpe pravi kršćanski duh. Stoga je pastiri duša moraju dužnim proučavanjem marljivo promicati u čitavoj svojoj pastoralnoj djelatnosti." (Prijevod Uredbe, Banja Luka 1964, str. 13). Imamo Apostolsko pismo pape Pavla VI, "Motu proprio", koje naredjuje: "Budući da se neka naredjenja Uredbe mogu već sada izvršiti (- 21.I 1964!) – neka se zaista provedu bez odlaganja." Papa dalje nastavlja: "Ono što čl. 15,16. i 17. odredjuje o liturgijskoj izobrazbi u sjemeništima, redovničkim školama i na teološkim fakultetima hoćemo da se uredno i marljivo započne novom školskom godinom – (1964/65) – te da se sve za to potrebno već sada spremi." (Prijevod Uredbe, str. 46). Član 18 Uredbe govori: "Svim shodnim sredstvima treba pomoći svećenicima, bilo svjetovnim bilo redovničkim, koji već rade u Gospodnjem vinogradu da potpunije shvate ono što čine u svetim obredima, da žive liturgijskim životom, i da ga prenesu na povjerene vjernike." Čl. 19. nastavlja: "Neka pastiri duša revno i strpljvo nastoje oko liturgijskog odgoja i djelatnog, nutarnjeg i vanjskog, sudjelovanja vjernika prema njihovoj dobi, staležu, načinu života i stupnju vjerske izobrazbe. Vršeći tako jednu od glavnih dužnosti vjernog djelitelja Božjih otajstava oni će svoje vjernike u toj stvari voditi ne samo riječju nego i primjerom" (Uredba, str. 14). Ima, hvala Bogu, kod nas lijepi broj svećenika koji su brzo shvatili "jednu od glavnih dužnosti" svoje službe i vode svoje vjernike rječju i primjerom u proučavanju svetih obreda i aktivnom sudjelovanju u njima. To nisu nikakvi pomodni novotari – kako ih nazivaju čuvari starih običaja – nego su samo savjesni svećenici koji su ozbiljno shvatili Koncil. Medjutim, još uvijek ima mnogo otpora i nerazumijevanja. Kao razlog najčešće se navodi krivo shvaćena tradicija, što nije drugo nego prikriven put linijom manjeg otpora. Prava, istinska crkvena tradicija upravo zahtijeva da svoje snage uložimo u obnovu koju su pioniri poput Ivana Merza zacrtali a crkveno učiteljstvo prihvatilo i naredilo. Merzova obljetnica prigoda je da se o tome ozbiljno zamislimo.
Za Postulaturu dra Ivana Merza u Zagrebu
Dr. IVAN MERZ
POVODOM 40-GODIŠNJICE
"Hrvatska misao", tromjesečni časopis, br.41., str.46-49. HM izlazila od 1953 do 1970. Izašla 44 sveska.
BLAŠKO ŠTITIĆ, Santiago, Chile
DNE 10. svibnja o. g. navršilo se je 40 godina (umro je g. 1928.) od smrti dra Ivana Merza, jedne od najznačajnijih ličnosti hrvatskog katoličkog pokreta ovoga stoljeća i bez sumnje najvećeg ideologa hrvatske katoličke mladeži. Prolaze jedna za drugom obljetnice rodjenja i smrti "Orla zlatnih krila", kako ga je netko nazvao, a da ga se u ovom našem beskrajno dugom i nemirnom emigrantskom vremenu nitko ne sjeti (osim M. i Š. Maglice u "Hrvatskom Domu" - Australija – prigodom 35 godišnjice smrti), iako medju nama živi nekoliko njegovih užih suradnika, kao što su prof. D. Žanko, prof. Mostovac, dr. Zudenigo, dr. Cicak, dr. Kamber i neki drugi. Ako je ikada bilo potrebno govoriti o ljudima kao što je bio Ivan Merz,, taj naš "svetac u fraku", kako ga je nazvao prof. Žanko, onda je to bez sumnje danas, kada je naša mladež u Domovini izložena sistematskom otudjivanju od tradicionalnih zasada kršćanstva, a u emigraciji utjecaju najraznovrsnijih ideoloških strujanja. Merz je svojim životom jednoga modernoga sveca i neumornim radom na oblikovanju katoličkih ličnosti u našem narodu uspio stvoriti prototipe novoga hrvatskog čovjeka u osobama Ivana Protulipca, Felixa Niedzielskog, Marice Stanković, Vlaste Arnold, i tolikih drugih, koji su opet svojim životom zasvjedočili svoju ljubav prema vječnoj i zemaljskoj domovini. Prilikom 40-godišnjice smrti dra Merza ja bi ga se htio sjetiti s nekoliko svojih uspomena. Ovo što ću ovdje reći nema drugih pretenzija osim želje da doprinesem svoj kamičak općem upoznavanju ove zaista markantne hrvatske ličnosti, kojom će se jednoga dana morati netko opširnije pozabaviti. Po mome mišljenju ne bi smjela proći 50-godišnjica njegove smrti a da se ne izda opširan životopis Ivana Merza. Ako se to nije već prije učinilo, onda ovaj jubilej podvostručuje našu dužnost da to još uvijek učinimo mi, koji smo s njime podnosili "tegobe rada i žege". Ja sam se upoznao sa drom Merzom posve slučajno. Bilo je to u jednom vlaku na pruzi Zagreb-Beč g. 1919. Putovao sam u kolima jednog "studentskog transporta" iz novoosnovane države SHS u Beč i Prag. Prve noći sjedio sam u vagonu III. razreda sa studenitima koji su prije rata studirali ponajviše u Pragu. Neke od njih ("tehničare") poznavao sam iz godine 1912/14. Tom prilikom razvila se debata o razim predratnim studentskim organizacijama, napose onima liberarnog smjera u Pragu (sljedbenici Marjanovića), pa kuda će udarac nego po - "klerikalcima". Iznešene objede i prigovore odbio sam, i to vrlo energično. Podsjetio sam ih na pisanje tadašnjeg češkog dnevnika "Narodne politike", koji je objavio podlistak pod naslovom: "Doktorski klobuk (šešir) – rijetkost kod jugoslavenskih studenata", a koji sam podlistak preveo i poslao "Riječkim nvinama" (urednik dr. Rudolf Eckert). Taj podlistak izazvao je buru negodovanja kod liberalaca, jer se je upravo na njih i odnosio. (Spominjem da sam u Pragu od 1912-1914 bio redoviti dopisnik "Riječkih novina"). Za vrijeme naše debate sjedio je u jednm odjelu vagona jedan mladić, koji je pozorno pratio našu diskusiju. Opazio sam da se smješka uvijek kada sam ja dolazio do riječi. To me je potaklo da mu se nakon debate približim i gle moga ugodnog iznenadjenja. Bio je to – Ivan Merz. Tko bi mogao ikada pomslitida ću na tom mjestui u takvim prilikama upoznati našeg budućeg ideologa! On je putovao na sveučilište u Beč, a ja u svome trgovačkom poslu. Ja sam bio izvanredno iznenadjen, a i njemu je bio vrlo drago, što je upoznao mene, jer mi je odmah rekao, da je za mene čuo i neke moje stvari čitao (u zadarskoj "Mladosti", "Riječkim novinama" i kaptolskim "Novinama"). Kao prvu stvar Merz mi je odao priznanje, što sam ustao u obranu "Domagojaca" iz bečke "Hrvatske", koje su nazivali "klerikalcima". Ja sam njemu sa svoje strane odmah priznao, da putujemu trgovačkom poslu a ne kao student. Studentska iskaznica, kojom sam se služio (a koja zapravo i nije bila moja, nego mi ju je posudio jedan student prava sa zagrebačkog sveučilišta, ali mi je izvanredno dobro služila radi velike osobne sličnosti) dala mi je samo mogućnost da se uključim u "studentski transport" i tako putujem u inozemstvo. Merz je tražio bezuvjetno, da odsjednem s njime u isusovačkom kolegiju u Beču, što sam ja rado prihvatio, pa sam na taj način mogao biti uz njega punih deset dana. Što je to za mene značilo, vrlo je teško opisati. Ono, što sam kroz to vrijeme čuo, vidio i osjetio ne može se nikada zaboraviti! Usput spominjem, da sam u samom kolegiju obavio i svoje trgovačke poslove. Isusovci su odkupili 10 vagona zobi i još neke žitarice za prehranu svojih ustanova, jer je u Beču nakon rata vladala velika oskudica u živeznim namirnicama. Oni su imali menzu, pa sam kroz 10 dana svoga boravaka u kolegiju mogao doći u dodir i s mnnogim uglednim austrijskim ličnostima, koje su se hranile u menzi (b. višim časnicima, ministrima, i t. d.). Dr. Merz mi je tom zgodom ispričao svoj život. Rekao mi je, da je sve do dolaska dra Ljubomira Marakovića na banjalučku gimnaziju bio vatreni liberalac. Marković je izvršio na njega veliki utjecaj, tako da se je Merz opredijelio za katolički pokret. Velikoj kušnji bio je izložen na ratištu, ali da se je i tu strogo držao svojih načela. Nije pio ni pušio niti se podavao porocima, koji su redovita pojava kod vojnika na ratištima. Čak nije pio ni rum, koji je, kao i svi drugi vojnici, dnevno dobivao. Nastojao se je mortificirati do tolike mjere, da je i pri najvećoj žedji radije pio vodu iz potoka ili lokve, nego uzimao alkohol. U Beču smo izlazili češće na šetnju. Posjetili smo i skupove socijalnih demokrata i skupove kršćanskih socijala. Zanimala su me njegova zapažanja i budno sam pratio njegove reakcije. I već tada, dok on još nije bio poznat u širim katoličkim redovima, osim što je bio u stalnom pismenom dodiru s prof. Marakovićem, ja sam ga smatrao uzor-čovjekom, pa sam jednom zgodom i rekao: ako su naši sveti i blaženi ljudi tako živjeli, onda ne vidim razloga da Merz ne bude jednoga dana naš svetac. U mjesecu srpnju 1919. dobio sam od dra Merza poziv da dodjem k njemu u Banja Luku. Pisao mi je da se radi o organiziranju katoličke mladeži, pa bi želio da u tom radu sudjelujem. Odazvao sam se pozivu, pa smo on, student medicine Ladislav Vlašić i ja organizirali ondje hrvatsko omladinsko društvo i u zavodu časnih sestara organizaciju srednjoškolskih učenica. Sva trojica smo održali govore. Pred odlazak na taj sastanak rekao mi je dr. Merz: "Pazi, Blaško, na sastanak u samostan moramo ići tako da naše ‘vojničke odore’ budu u podpunom redu!" Imali smo, naime, još uvijek odijela prepravljena od voničkih odora. A što se tiče mišljenja dra Merza o odijevanju, imao je podpuno pravo. I sâm sam se uvjerio, da su ženske gledale i našu vanjštinu. Zato smo se "dotjerali" tako, da smo se i sami sebi čudili. Ni kravata, razumije se, nije falila. Osnutkm srednjoškolske organizacije katoličke mladeži u Banja Luci udaren je temelj za budući rad hrvatskog katoličkog pokreta. Prof. Maraković bio je tada već u Sarajevu. Od sudionika u toj akciji nalaze se još na životu liječnik dr. Ladislav Vlašić i vlč. Nikola Tojčić (živi u Argentini). Merz je bio uzoran sin svojih roditelja. Otac mu je bio predstojnik željezničke pruge u Banja Luci za vrijeme A. U. Kad smo išli prvi put na objed njegovoj kući molio me je, da ništa ne govorim o njegovoj aktivnosti. Njegov roditelji nisu još tada ništa znali o njegovom životnim preokretu. God. 1923. završio je studije i dobio mjesto profesora u
Zagrebu. U to vrijeme ja sam takodjer živio u Zagrebu, u svojstvu
trgovačkog zastupnika. Dr. Merz se je tu i tamo zanimao za moj rad.
Nisam tada sudjelovao u katoličkom pokretu, ali sam s izvjesnim prvacima
pokreta imao osobne veze. Dr. Merz mi je još u Beču govorio o zadružnom
pokretu, koji bi i u Zadnji put sam vidio dra Merza pred njegov odlazak u bolnicu g. 1928., iz koje nije više živ izašao. Bio sam na njegovu sprovodu. Govorili su prof. Žanko i dr. Protulipac. Uz mnoge druge i ja sam svjedok neobičnog dogadjaja, koji se je tom prilikom odigrao. Na stablu, nad otvorenim grobom, cvrkutala je jedna ptičica. Na sve nas je to vrlo neobično djelovalo i svi smo u tome videjli predznak – blaženstva onoga; koji će tu snvati svoj zemaljski san. Njegov grob postao je odmah mjesto hodočašća. Orlovi, Junaci i Križari nosili su cvijeće svome Vodji i molili se svome Zaštitniku!
●
Ovaj isječak iz mojih uspomena na dra Ivana Merza neka bude poticaj njegovim živućim suradnicima i učenicima, da i oni prikupe svoje uspomene i pohrane ih kod jedne odgovorne osobe, koja bi preuzela na sebe skrb oko izdanja njegovog životopisa. Mi koji smo ga osobno poznavali možemo reći: ako je dragi Bog nekome udijelio tu milost, da radi u Njegovom duhu djelom i primjerom, onda je to bio naš dr. Ivan Merz – naš budući "svetac u fraku"!
Prigodom 40-godišnjice smrti
SLUGE BOŽJEGA
Dra I V A N A M E R Z A
10.svibnja 1968. u 19 h.
služit će msgr FRANJO KUHARIĆ, pomoćni biskup zagrebački KONCELEBRIRANU SVETU MISU u zagrebačkoj katedrali.
DOĐITE, pristupimo zajednički STOLU GOSPODNJEM
Pomolimo se za uspjeh procesa beatifikacije brata IVANA!
U petak 10. 5. o. g. ili u nedjelju 12. . .g. posjetite IVANOV grob na Mirogoju! |