Božidar NAGY, «Ljubitelj gregorijanske glazbe», Sveta Cecilija-časopis za duhovnu glazbu, Zagreb, 1971., br. 4, str. 121

 

Ljubitelj gregorijanske glazbe

 

Uz 75. obljetnicu rođenja dra Ivana Merza

 

  Mnogi će naši katolički časopisi spominjati ovih mjeseci ime dra Ivana Merza, bogate ličnosti našeg prijeratnog katolicizma. Mnogo bi se o njemu moglo reći: Mi ćemo se ovdje ograničiti samo na odnos dra Merza prema glazbi..

  Dr. Ivan Merz nije bio skladatelj ni uopće glazbeni stručnjak, ali je volio glazbu. Sam je u svojoj mladosti učiio svirati violinu i glasovir, a u svome dnevniku nam je ostavio mnoge bilješke, sudove, dojmove o koncertima i operama koje je posjećivao veoma često kao student u Beču i Parizu. Kako se u njemu razvijao religiozni život i njegova ljubav prema glazbi orjentirala se prema crkvenoj, liturgijskoj glazbi. Njegov duboki smisao za katoličku liturgiju razvio je u njemu poseban osjećaj za gregorijanski koral. Priželjkivao je da može svakodnevno prisustvovati svečano pjevanoj konventualnoj misi. Kao profesor u Zagrebu često je zalazio ocima franjevcima i drugim liturgijskim obredima koji su bili pračeni pjevanjem korala. Pripovijeda jedan znanac dra Merza, o.Aleksije Benigar O. F. M.: »Bio je to Božić neposredno prije njegove smrti. Kako je češće zalazio k nama na moljenje časoslova, došao je i za polnoćku te godine. Pjevao je zajedno s nama redovnicima Božićni matutin. Bilo je tada sve na latinskom pa smo i na polnoćki pjevali latinski. Kasnije su nam zbog toga prigovarali u štampi. Ali je Merz u Katoličkom listu napisao članak u našu obranu kao i u obranu latinske liturgije jer je bio njezin veliki ljubitelj.«

  U svojoj dizertaciji, koja nosi naslov »Utjecaj liturgije na francuske pisce od Chateaubriand-a do danas« često se spominje da nam gregorijanska glazba najlakše dočarava nadnaravne stvarnosti u koje vjerujemo. Po svome dolasku u Zagreb objavio je u mnogim našim časopisima članke o liturgiji i tu često spominje i preporuča koral nazivajući ga »glazbom Duha Svetoga«.

  Nekoliko mjeseci prije svoje smrti objavio je u »Životu« (veljača, 1928. g.) članak pod naslovom gregorijanska glazba. U njemu najprije donosi razna svjedočanstva i izjave francuskih književnka koji su bili posebno oduševljeni koralom i koji ih je često nadahnjivao u njihovu književnom radu. Citirajući izjavu sv. Hildegarde o pjevanju božanskog oficija dr. Merz ovako nastavlja: »Gregorijanska je glazba nastala po uzoru nebeskih melodija i ne možemo si zamisliti drugog nebeskog ugođaja. Ta sama Treća Božaska Osoba, Duh Sveti djelovao je na razvoj ove umjetnosti. Zato je i mi katolici moramo više gajiti i više voljeti nego svaku drugu.« Dr. Merz smatra gregorijansku glazbu službenicom liturgije, koja s ostalim umjetnstima tvori harmoničnu cjelinu da uresi sa što više čara hvalu Božju, čije je središte sv. Misa. U zadnjem dijelu članka potiče dr. Merz čitatelje da se zainteresiraju i da zavole gregorijansku glazbu. Liturgijsko-gregorijanski apostolat smatra apostolom mirenja i ljubavi, i citira riječi jednog redovnika koji reče: »da se ljudi ne mogu više mrziti kad su ujedinili svoje glasove u pjesmama Crkve«.

 

o. Božidar Nagy, D. I.


Božidar NAGY, «Uz 75-godišnjicu rođenja dr. Ivana Merza», Vjesnik đakovačke biskupije, Đakovo, studeni 1971., br.11, str. 194-195

 

UZ 75 – GODIŠNJICU ROĐENJA
Dra IVANA MERZA

 

  75-godišnjica rođenja dra Ivana Merza, koja se navršava 16. prosinca ove godine daje nam priliku da opet nešto čujemo o tom jedinstvenom liku katolicizma u našoj domovini i budućem svecu Katoličke crkve kako se nadamo. Ovog historijskog časa, kada se toliko raspravlja i piše o svećeništvu, zanimalo bi nas što je u životu i djelovanju dra Ivana Merza značio svećenik. Svakako da se vrijeme u kojem je živio dr Merz mnogo razlikovalo od ovog našega. O raznim poblemima, koji danas zahvaćaju svećeničke redove, jedva da se onda tko usudio progovoriti, ali to ne znači da oni nisu postojali i da se nisu osjećali.

  O. J. Vrbanek u svojoj knjizi »Vitez Kristov – Ivan Merz« tvrdi za dra Merza slijedeće: »Jak talenat u pamćenju, sudu i volji smogao je naučiti deset jezika, svladati građu koja se tražii za dva doktorata, osposobiti se za četiri zvanja: časnika, profesora, književnika i svećenika« (str. 163). Tvrdeći da se dr Merz »osposobio i za svećeničko zvanje« o. Vrbanek je sigurno imao u vidu najprije intelektualnu spremu, teološko-filozofsku, potrebnu za svećeništvo.  Jasno je međutim da iz svoje tvrdnje nije isključio ni moralno-religioznu komponentu isto tako neophodnu za svećeničko zvanje.

  Govoriti ili pisati o odnosu dra Merza prema svećeništvu znači nužno dotaknuti njegovu duhovnost, njegov osobni odnos prema Kristu. Mogle bi se o tome napisati čitave studije no veličina ovog prikaza dopušta nam da iznesemo samo ono najbitnije  čime nas taj mladi katolički laik ne samo zadivljuje nego potiče i na nasljedovanje.

 

VEZA S BOGOM

 

Kad je dru Merzu bilo 27 godina, već je bio tada profesor u Zagrebu, zamolio ga je jedan njegov prijatelj da mu odgovori na anketu, koju je taj njegov prijatelj proveo među mnogim katoličkim mladićima. Iz pojedinih odgovora dobivamo jasnu sliku o Merčevom duhovnom životu.

Što molim ujutro i uveče?

-  Ujutro: razmatram 3/4 sata.

Naveče: krunica, ispitivanje savjesti, pripravim materijal za razmatranje slijedećeg dana.

  Što sam radio pod sv. Misom (molio, razmišljo – o čemu? – sanjario, pjevao)?

-  Molio sv. Misu. (Iz svog velikog latinsko-francuskog misala prateći tako svećenika na oltaru – op. pis.).

  Koliko puta na godinu primam sv. Pričest?

-  Dnevno.

  Što je duhovni život?

-  Razmatranje o božanskim stvarima; sudjelovaje u u nutarnjem Božjem životu; postati u neku ruku Bog.

  Je li duhovni život potreban?

-  Jest.

  Zašto?

-  Jer bi bez njega prestao bivstvovati. Bez toga je pakao.

  Jedna stvar koje se iz ankete ne vidi jest njegov herojski život pokore, odricanja, samozataje i trapljenja. O tome nam opširno svjedoče u svojim knjigama u dru Merzu i D. Kniewald i J. Vrbanek.

  Prema mnogim izjavama njegovih znanaca molio je dr Merz i svećenički brevijar, kad su mu to dužnosti dopuštale.

 

  LITURGIJSKI ŽIVOT

 

  Silna ljubav i oduševljenje za liturgiju kod tog mladog katoličlog intelektualca upravo iznenađuje. Spomenimo najprije njegovu doktorsku dizertaciju za koju je skupljao materijal još u Parizu i kojom je postigao čast doktora filozofije 1923. god. na Zagrebačkom sveučilištu. Radnja nosi naslov: »Utjecaj liturgije na francuske pisce od Chateaubrianda do danas.«

  U mnogim katoličkim časopisima svoga vremena pisao je dr Merz oduševljene članke o liturgiji i njenoj važnosti za duhovni život svakog pojedinca, održava mnoga liturgijska predavanja, potiče svoje prijatelje i znance na dublji liturgijski život.

  U svome članku »Duhovna obnova po liturgiji« objavljenom u Luči 1924. g. iznosi nam dr Merz svoj liturgijski program u kojemu se jasno odražava sve ono što je on osjećao i kako je doživljavao liturgiju. Evo nekoliko misli iz toga članka:

  »O kako rado prisluškujem kada se dva veoma mudra čovjeka međusobno razgovaraju... A što biva tek onda kada prisluškujemo razgovor između Krista-Boga i njemu slične Crkve? Zar da sav taj idejni svijet ostane za nas bezpredmetan? Da ne digne naš život do neizmjernih visina božanskog života? Oh ne! ... Po liturgijskom razmatranju svaki katolik postaje velik i univerzalan. On ostavlja po strani svoje osobne interese i počinje osjećati što osjeća sama Crkva, taj velebni odraz samog neizmjernog Krista. Na temelju liturgije svaka se pojedina duša odgaja. Može se reći da je liturgija pedagogija u pravom smislu riječi, jer pomoću nje vjernik u svojoj duši poživljava sve faze vječnog Kristovog života.«

 

  STAV PREMA KRISTOVIM PREDSTAVNICIMA

 

  Da se za nekoga može reći da je u svome životu ostvario ideal svećeništva, kako ga shvaća Katolička Crkva, nije dosta da je dotični proživljavao duboki duhovni život. S pravom se postavlja pitanje kakav je bio njegov odnos prema crkvenoj hijerarhiji, Papi, biskupima, svećenicima.

  Na zadnje pitanje već spomenute ankete koje glasi »Zašto ljubim Katoličku Crkvu i sv. Oca Papu?« odgovara dr Merz:

-  Jer u njoj vidim jasnu sliku preljubljenog Spasitelja i Boga Isusa sa svima njegovim savršenstvima a u sv. Oci Papi pod prilikama čovjeka vidim Boga svoga i Gospoda svoga.

Rijetko će se naći i kod velikih svetaca ovako jasno izraženo shvaćanje misterija Crkve kao kod ovog 27-godišnjeg profesora laika. Ova izjava pretpostavlja dušu sličnu Pavlovoj, koja je zaronila u dubine tajna Božjeg spasenja i u mističkom zanosu spremna je potpuno se predati i žrtvovati svome Spasitelju.

  Ljubav dra Merza prema Kristovom namjesniku očitovala se u bezbroj prilika. Njemu ide zasluga što se u našoj katoličkoj javnosti u Hrvatskoj iza I svjetskog rata probudilo zanimanje za sve ono što je Rim goovrio. On je bio prvi koji je znatno doprinjeo proširenju papinog kulta među hrvatskim katolicima. Merčev osobni prijatelj prof. D. Žanko piše u »Životu« od 1938. g.:

  »Danas mirne duše mogu za sebe reći da mi je to bilo pravo čudo promatrati kroz četiri godine toga mladog profesora, kojem je bez truna pretjerivanja bila prva i glavna briga studij enciklika. ... Zrak je najednom postao prepun enciklika. Sve se počimalo i svršavalo s njima. I dobri siromašni radnici i šegrti i oni su znali za enciklike... i katolički tisak ih je najednom počeo cititrati...«

  S biskupima je bio najuže povezan. Na volju biskupa gleda svrhunaravnim očima.
U jednom članku piše: »Bolje je da se jedno djelo, organizacija, akcija ne učini, nego li da se učini mimo ili protiv volje biskupa.« Čestitajući vlč. Franji Kraliku svećeničko ređenje i primicije nadodaje: »... Mnogo Vam želim blagoslova u apostolskoj djelatnosti i radosti u nošenju sv. Križa. Osbito Vam mnogo milosti želim da svagdje postanete pravim borcem za autoritet sv. Oca i mjesnih biskupa. U presv. Srcu odani dr. I. Merz« (4. 2. 1927).

  Svojim nastojanjima kroz tisak i predavanja povratio je ugled svećeniku u katoličkim društvima. Evo samo nekoliko misli iz poznatog predgovora »Zlatnoj knjizi«, pravilniku orlovske organizacije »Mladi naraštaj goji zanosnu ljubav prema našem Spasitelju koji je uvijek s njim u presv. Euharistiji... S time je u vezi zanosna ljubav mlađih prema svetoj Crkvi, Isusovoj neokaljanoj zaručnici, te njenim biskupima i svećenicima. Oni su se uvjerili da svećenika zapada prva i najvažnija uloga u širenju Kraljevstva Božjega, a da se svjetovnjaci moraju njima pridružiti, moraju postati njihovi pomoćnici... Ovo izdanje Zlatne knjige išlo je upravo za tim da svećeniku vrati ono dostojanstveno mjesto, koje zapada Isusova učenika.« Svega tri dana prije odlaska na operaciju (22. IV 1928.) iza koje je ubrzo i umro piše opširno pismo Don Mati Blaškoviću. Detaljno ga upućuje u književnost i preporuča mu knjige za njegovo daljnje književno usavršavanje. Ali pri koncu pisma dodaje: »Međutim, skoro mi je i žao da sam se toliko raspripovijedio o literaturi, jer je važnije od umjetnosti uzgajati i voditi ljude k Isusu, a u tom poslu umjetnost, kao i sve što je stvoreno, ima samo pomagati čovjeku da dođe do Isusa. Stoga znam da ćete se baviti knjigom i umjetnošću samo toliko koliko Vam to ustreba za Vaše stado, da mu budete dobar pastir i da sebe i njega jednom dovedete do vječne Ljepote...«

 

SVEĆENIK BUDUĆNOSTI?

 

  Dr Ivan Merz nije bio član crkvene hijerarhije, nije imao niti jedan viši ili niži red Kat. crkve. Ali u njegovu je životu bilo tako mnogo svećeničkog.

  Po dolasku sa studija postaje profesor u Nadbiskupskoj gimnaziji i tu do konca života radi na odgoju i formaciji budućih Kristovih sveenika. Uporedo sa svojom službom studirao je privatno pod vodstvom o. Alfirevića D. I.  osnovne discipline kršćanske filozofije i teologije želeći si tako steći i znanstvenu podlogu za svoj apostolat.

  Za blagdan Bezgrešog Začeća 1923. god. polaže dr Merz vječni zavjet čistoće. Tim činom svu svoju ljubav i sve svoje biće daruje Kristu da tako nepodijeljenim srcem može što uspješnije raditi za proširenje Njegova Kraljevstva.

  Sve svoje slobodno vrijeme koje mu je preostalo od školskih dužnosti i studiija posvetio je dr Merz apostolatu među hrvatskom mladeži posvetivši tako sve svoje sile, sposobnosti i samoga sebe radu za nadnaravno dobro naroda u kojem je živio.

 

o. Božidar Nagy DI

 

 

 


«Božji čovjek za svako razdoblje», 1971., str. 33-44

 

Ivan Tomas

BOŽJI ČOVJEK ZA SVAKO RAZDOBLJE

(o 75. godišnjici rođenja Ivana Merza)

Posebni otisak iz časopisa "NOVI ŽIVOT",
Rim - Grottaferrata br. 3.-4./1968.
pod naslovom
"Dva predvodnika Božje Hrvatske"
(Josip Stadler i Ivan Merz)

 

Medju našim učenim svjetovnjacima, koji su se u prvoj polovici 20. stoljeća istakli kršćanskom sviješću, savješću, krepostima i apostolskom revnošću, teško je naći nekoga, tko bi se bio izdigao nad Ivana Merza, koji je, po sudu trijeznih poznavalaca naše vjerske stvarnosti i prošlosti, znamenita pojava u duhovnom razvoju Hrvata. Četrdeset je godina prošlo od Merzove smrti, i njegova je uspomena neprestano živa i bogata pobudama, da nam je dužnost zamisliti se u bogatstvo njegova značaja i u neprolaznost pouke, koju nam je namro.

Tko i površno prati anglosasku filmsku proizvodnju, lako će pogoditi, da je naslov ovoga sastavka stavljen prema filmu »Čovjek za sva godišnja doba« o engleskom misliocu, državniku i mučeniku svetom Tomi Moru, koga je nedostojni kralj Henrik VIII. pogubio, što se Toma nije htio iznevjeriti Crkvi i Kristovu namjesniku papi. Može tko pitati, da nije neumjesno poredjivati mučenika Tomu Mora i kreposnika Ivana Merza, koji nije mučenik niti je proglašen blaženim ni svetim. Bilježimo, da i Toma i Merz bijahu laici apostoli, i početna poredba ove dvojice nije tako bez temelja, kako bi se u prvi mah moglo činiti. Mučeništvo, naime, i svaka savršena kršćanska krepost veoma su blizu. Mučeništvo je svjedočanstvo za Krista i Njegovu Crkvu i istinu, a bez kreposti i Božje milosti nema ni mučeništva. Poznata je istina, da mučenici nijesu sveci zato, što su mučenici, nego su mogli postati mučenici, jer su već bili prožeti svetošću i poslušnošću Božjoj volji. Već je apostol Pavao pisao svojem učeniku Timoteju, da je pobožnost za sve korisna, budući da ima obećanja i sadašnjeg i budućega, vječnoga, života. Temelj Tomina mučeništva i Merzove kreposti bijaše ista ili slična pobožnost, sinovska predanost u Božju Providnost. Tko bi trijezan nijekao razlike izmedju Tome i Merza? Toma je bio uzoran muž i otac, plemenit prijatelj svetih i nesvetih, duhovit prijatelj i dopisnik Erasma Rotterdamskoga, koji mu je posvetio i kratak spis o pohvali ludosti, nadahnuvši se Tominim prezimenom, koje zvuči slično kao grčka besjeda, koja označuje ludost. Merz je bio mlad kršćanski uzornik, kulturan, umjetnički nadaren, ali bez Tomine mašte, ozbiljan, bez svoje obitelji, jer je Bogu posvetio svoju idealnu mladost i produhovljenu muževnost ostavši u svijetu, da lakše širi svoje misli i oduševljava mladež.

Drugi vatikanski crkveni sabor svestrano je razradio crkvenu nauku o ulozi svjetovnjaka u božanskom poslanju Crkve. I Toma i Merz mogu mnogo reći suvremenom naraštaju upravo u pitanjima laičkog apostolata. Razumljivo je, da se ovdje ograničismo na Merzov život i apostolat, koji je tako bogat sadržajem i pobudama, kao da je oblikovan tijekom drugoga vatikanskoga koncila. Obistinjuje se i u Merzovu primjeru misao, da je svetost uvijek suvremena.

 

 

Merz je Božja umjetnina

 

Čovjek je kruna vidljivih Božjih stvorenja. Dok o drugim stvorovima Sveto pismo bilježi da je Bog vidio njihovu dobrotu, o čovjeku ističe i Bog i Sveto pismo da je stvoren »na sliku i priliku Božju«. Kršćanski sveci i mislioci prvih stoljeća Crkve i kasnije tražili su i nalazili u ljudskoj duši odsjev i sliku Presvetoga Trojstva. Medju ovim istraživačima čovječje sličnosti s božanstvom najpoznatiji i najsmioniji bijaše sveti Augustin. Zar nije značajno, da je upravo Augustinov život dokaz, kako je potrebna golema čovječja upornost i jaka nebeska milost, da čovjek u sebi uspije svladati zle posljedice istočnoga grijeha i očuvati i usavršiti sličnost s Bogom i konačno se sjediniti s Njime u blaženoj vječnosti.

Merz je kratko živio:  od prosinca 1896. do 10.V.1928. Umro je dakle u trideset i drugoj godini života. Njegov glavni osobni napor oko osobne izgradnje bio je doista u »zlo doba, u gladne godine«, kako bi glasilo u našoj narodnoj pjesmi, i ne samo u gladne nego u ratne. Što nije mogao obaviti u ratu, dovršio je u teško poratno doba. Bio je od Boga obdaren neobičnim odlikama duha, srca i volje, rano je osjetio svoje pravo zvanje pa je uspio svladati brojne teškoće, koje su ga mogle inače ostaviti u sivoj bezizražajnoj masi, da ne postigne vidna uspjeha u životu.

Njegovi su roditelji bili njemačkoga podrijetla, i bez osobite kršćanske i ljudske nadarenosti Ivan je mogao postati ni Nijemac ni Hrvat, zadovoljiti se časovitim zahtjevima prilika i životariti bez vjerskog i narodnog ideala. Providnost mu je nametnula i znatan križ: slabost očiju, koja je darovitu dječaku i mladiću ograničavala mogućnosti vida. U roditeljskoj kući osjećao je blagodati opće kulture i uljudnosti, ali dubljega kršćanskoga shvaćanja i proživijavanja nije vidio kod svojih roditelja. Sreća je htjela, da je medju Ivanovim profesorima bio i poznati katolički pisac dr. Ljubomir Maraković, koji ga je u školi i izvan nje sustavno upućivao u hrvatski jezik i književnost, u kršćansku filozofiju i kulturu. Tako je Ivan u rodnoj Banjaluci dobio temelje za svoju katoličku i hrvatsku izgradnju, koju je sve ozbiljnije shvaćao i ostvarivao do svoje prerane smrti.

Ivanov je apostolat počeo u njegovoj kući, kod njegovih roditelja, za koje se uvijek molio i žrtvovao. Želio je postati profesorom, odgojiteljem mladeži, ali budući da su ga roditelji htjeli vidjeti sretna u časničkom staležu, svladao se ispočetka i 1914. stupio u vojnu akademiju u Bečkom Novom Mjestu. Brzo je uvidio, da se ne može pomiriti s duhom u akademiji i s vojničkim zvanjem, pa je pred Božić 1914. konačno uvjerio roditelje, da mu nema sreće u časničkom staležu. Roditelji mu dopustiše, da iz akademije prijedje na bečko sveučilište, ali ne na filozofski fakultet, kako je sam želio, nego na pravni. Bio je uvjeren u konačnu pobjedu pa je poslušao roditelje. Premda je u Beču ostao samo nekoliko mjeseci, vidno je napredovao u duhovnom životu i u studiju. Svidjao mu se rad u akademskom društvu »Hrvatska«, no nije zanemarivao ni medjunarodnih poznanstava. O ozbiljnosti ovoga mladića, koji još nije imao ni dvadeset godina, najbolje svjedoči činjenica, da je na blagdan Gospina Začeća 1915., kad je već bio pozvan u rat, položio zavjet svete čistoće do ženidbe, a kad je prošao svjetski rat, taj je zavjet promijenio u doživotni, posve se dakle Bogu posvetio, postao je »svećenik, kapelan u gradjanskom odijelu«, kako su ozbiljni ljudi o njemu govorili.

Ivan je bio jak duh, koji je uvijek ustrajao u dobru pa i u najtežim časovima rata. Pošto je prošao propisane tečajeve i vježbe, početkom 1917. poslan je na bojište protiv Talijana, u planinske visine južnoga Tirola. Ratno je doba bilo za njega samo nastavak školovanja i usavršavanja u duhovnosti. Zbog njegove muževne značajnosti cijenili su ga i kolege časnici i vojnici, kojima je zapovijedao. Svoje ratne nevolje i trpljenje namjenjivao je za svoje roditelje, da uznapreduju u kršćanskom životu, ujedno i za procvat vjere medju Hrvatima i po svijetu. Providnost ga je sretno provela kroz sve nedaće rata i opasnosti.

Nakon rata krenuo je ponovo u Beč na filozofski fakultet, da se sprema za profesora njemačkog i francuskoga jezika. Budući da je u ratu iskusio spasonosno značenje pokore i pregaranja, nastavio je sličnim načinom života i u Beču. Savjesno je pohadjao predavanja, suradjivao je u akademskom društvu » Hrvatska «, u kojoj je u veljači 1919. održao značajno predavanje, koje kasnije štampao u djačkom glasilu » Zora-Luč «. Bijaše to njegova prva tiskana stvar, koja ga je ispunjala radošću. U onom je predavanju slavio jake patnike, koji su spremni suradjivati na obnovi suvremenoga društva slijedeći Kristovu misao, da prije svega treba tražiti Božje kraljevstvo i njegovu pravdu, a sve drugo da će potom nadoći. Napredujući u krepostima Merz je ujedno izgradjivao i svoje hrvatstvo. Njegova je zasluga, da su Hrvati izvojevali pobjedu protiv orjunaša u svojoj akademskoj menzi. U Beču je proučavao i katoličke omladinske pokrete raznih naroda spremajući se za sličan apostolski rad u Hrvatskoj. Za njegovu je duhovnu usmjerenost od velike važnosti bilo, što je sustavno počeo živjeti liturgijskim životom, za koji se oduševio kod misionara družbe Božje Riječi, osobito kod poznatog učenjaka etnologa o. Schmidta.

Nakon studija u Beču Ivan je u jesen 1920. uspio prijeći u Pariz, da ondje dvije godine pohadja predavanja na Sorbonni i na katoličkom sveučilištu. Francuska je onda bila predvodnica katoličkog i nekatoličkoga naprednoga svijeta, pa je u Parizu Merz mogao upoznati bogatstvo francuske kulture, oblike katoličkog organiziranoga rada, osobito medju mladeži, radnicima, siromasima, koje je Ivan redovito pohadjao i prema svojim skromnim sredstvima pomagao. Nastojao je upoznati što više francuskih katoličkih prvaka, kako bi se što bolje osposobio za apostolski rad, koji ga je čekao u životu. Divio se bujnu euharistijskom životu Francuske, njezinu zdravu obiteljskom poretku, osobito medju obrazovanim katolicima. Marijin štovatelj još iz rane mladosti, hodočasti u Lurd, osjeća poboljšanje svojih slabih očiju, postaje neumoran apostol slave Gospe Lurdske, o kojoj piše, drži predavanja. Neka je slobodno napomenuti, da sam samo dva puta vidio i slušao pokojnoga Merza: oba puta bijaše to prigodom njegovih predavanja o Lurdu. Kako je intenzivno živio euharistijskim i liturgijskim životom, nije čudo, što je za svoju doktorsku radnju odabrao predmet: upliv liturgije na francuske pisce od Chateaubrianda do suvremenika, Claudela i drugih. U Francuskoj je Ivan pratio ideološka previranja medju katolicima, o tom je razmišljao, pisao svojim prijateljima u Hrvatsku, a da bude što pravovjerniji i u tom području rada, tražio je sigurne smjernice u papinskim enciklikama, pa su veoma obrazovani hrvatski svećenici i crkveni prvaci u Hrvatskoj otvoreno priznavali, da su od Merza dobili poticaj, da proučavaju enciklike i njihovu nauku primjenjuju na katolički organizirani rad. Dokle je Ivan napredovao u znanosti i osobito u kreposti, svjedoči francuski kanonik Beaupin, koji je poznavao veoma veliko mnoštvo studenata i prijatelja Francuske iz svega svijeta: godinu dana nakon Ivanove smrti Beaupin je izjavio, da nikad u životu nije sreo čovjeka tako duboka religiozna uvjerenja, kao što bijaše dr. Merz.

Providnost je Ivanu namijenila javni rad u Zagrebu: pa je ljeti 1923. Merz u glavnom gradu Hrvatske i doktorirao iz filozofije na temelju već spomenute radnje o uplivu liturgije na francuske književnike. Tako je završeno Ivanovo obrazovanje, koje je počeo u Banjaluci, a nastavio u Beču i Parizu, da ga konačno završi u Zagrebu. Od 1922. do smrti predavao je francuski i njemački jezik na nadbiskupskoj gimnaziji u Zagrebu. U jesen 1923. položio je profesorski ispit iz francuskoga, njemačkog i hrvatskoga jezika. Premda je bio svestrano obrazovan za svoju profesorsku službu i osim hrvatskoga, njemačkog i francuskoga poznavao druge jezike i kulture, nije bio miran ni zadovoljan, dok za svoje osobno usavršenje nije sustavno proučio kršćansku filozofiju pod vodstvom isusovca o. Antuna Alfirevića, da potom sam nastavi proučavati katoličko bogoslovlje, osobito apologetiku, dogmatiku i moralku. Uopće je savjesno i neprestano pratio nove pojave i pitanja, što ih je moderni život i kršćanski apostolski rad sa sobom donosio, da bi tako svojim učenicima mogao pružati sigurne smjernice i blagoslovljenije djelovati medju katoličkom mladeži, njezinim vodjama i duhovnicima. Već u ratu i nakon njega, dok je bio na sveučilištu u Beču i Parizu, Ivan je svojom produhovljenom razboritošću povoljno i snažno djelovao na prvake katoličkoga pokreta i mladeži medju Hrvatima, nadahnjujući se papinskim smjernicama i spisima biskupa Mahniča kao i najpoznatijih stručnjaka velikih kršćanskih naroda o Katoličkoj Akciji i uopće o svjetovnjačkom apostolskom radu.

 

 

 

Uzoran preteča » odrasla katolicizma «

 

Nakon drugoga svjetskoga rata i u vezi s drugim vatikanskim koncilom moderno je čovječanstvo, djelomično i njegov katolički dio, u jakim ideološkim previranjima i strujanjima, koja su katkada buntovna, temeljita i isključiva. Govor i slog pristaša tih struja ističe se bezobzirnom osebujnošću. Ugledni katolički pisci i bogoslovski stručnjaci, svjetovnjaci, svećenici i redovnici objavljivahu knjige i rasprave o »pokojnom kršćanstvu« (E. Mounier), o »moći i nemoći vjere« (B. Haering), o brojnim »krizama« i nužnosti »reforme« u Crkvi (K. Rahner, H. Kueng), o »preživjelosti« mnogih dosadašnjih oblika crkvenoga života, o ulozi »kritike« u Crkvi i u društvu. Ovo »moderno čovječanstvo« hvali se svojom »odraslošću«, »punoljetnošću«, ne priznaje ni božanskog ni ljudskog ugleda, vlasti, skrbi ili tutorstva. Koliko god to bilo »moderno«, ipak je to samo suvremeni oblik starijih pobuna protiv vjere i reda, »ni Dieu ni maître«! Nerijetko se jeka ovakovih glasova javlja i u pojedinim dijelovima katoličkoga svijeta. Crkva i njezino vrhovno učiteljstvo ima ozbiljnih briga s bogoslovskim stručnjacima i piscima iz Francuske, Njemačke i s anglosaskih područja. Dovoljno je spomenuti neugodno pitanje neuskladjenoga novoga nizozemskoga katekizma, što osvjetljuje neumjerenost nekih katolika u izražavanju i zastupanju odredjenih naučavanja.

Nastojanje posljednjih papa i čitave Crkve nakon II. vatikanskoga koncila oko obnove katoličkoga svijeta, spremnost Crkve na uskladjenje vjerskoga nastojanja s potrebama novih vremena, razgovori katolika i rastavljenih kršćana, pa i vjernika drugih vjeroispovijesti i onih, koji ili ne vjeruju ili su protivnici svake vjere, sve to dokazuje, da Crkva nije »nazadna«, »zatvorena sama u se«, »okamenina bez života«, »nesposobna shvatiti duh novoga vremena«, »bez osjećaja za vapaje i potrebe čovječanstva, koje naglo napreduje u tehnici i industriji«...

Da se zaustavimo kod apostolskoga rada svjetovnjaka u Crkvi. Pio XI. i Pio XII. iskreno su nastojali katoličkim laicima osigurati veliku i časnu ulogu širitelja Evandjelja i posvete ljudskoga roda. Katolička Akcija Pija XI. i svjetski kongresi laičkog apostolata Pija XII. znatna su poglavlja u povijesti Crkve i njezine težnje da laicima omogući ozbiljan rad oko pokršćanjenja suvremenoga društva. Na II. vatikanskom koncilu katolički su svjetovnjaci iz tolikih dijelova svijeta i iz raznih zvanja sudjelovali kao promatrači, slušaoci i govornici u svečanijim zgodama. Koncilski dekret o laičkom apostolatu novost je u povijesti općih crkvenih sabora.

U tom se dekretu iznosi crkvena nauka o duhovnim temeljima laičkog apostolata, o njegovu sadržaju i oblicima, o načinu, kako i gdje da se on vrši, o odlikama laičkih apostola, o njihovoj osobnoj izgradnji, duhovnosti, stručnoj spremi, odnosima prema crkvenim vlastima, biskupima i svećenicima. Crkvena nauka o laičkom apostolatu dobit će svoj jači izražaj, kada se crkveno pravo bude preuredilo i prilagodilo potrebama i prilikama našega vremena. Katolički svjetovnjaci apostoli dopiru i onamo, kamo ne mogu stići svećenici ni redovnici: po njima Evandjelje i crkvena nauka dobiva životno svjedočanstvo, koje nije izraženo samo riječju ili propovijedju nego životom i primjerom vjernika svjetovnjaka, koji osjećaju Kristov poziv i u suradnji s biskupima i svećenicima unose svijetlo vjere u sva područja ljudskoga djelovanja i napredovanja.

I pred II. vatikanski koncil u Crkvi je bila živa potreba »odrasla kršćanstva«, svestrano razvijena apostolskoga raspoloženja, koje bi vodilo dovoljan broj duhovno i stručno izgradjenih vjernika i vjernica iz svjetovnih staleža, što bi se žrtvovali, pojedinačno ili skupno, kako već prilike dopuštaju, za posvećenje svojih bližnjih u slobodnom svijetu, na područjima, u kojima je vjera izložena progonstvima, u misijama i nerazvijenim predjelima svijeta.

Mi Hrvati kao da smo u ocjeni svojih kreposnika i umnika osudjeni na pretjeranost: ili ih ne priznajemo, što je kod nas općenitija pojava, ili ponekada uveličavamo njihove odlike i zasluge. Da je Ivan Merz doživio II. vatikanski koncil, vjerojatno bi ga duhovna vlast pozvala medju saborske promatrače ili slušače, jer, kako na početku spomenusmo, Merz je u svoje doba bio najodličniji predstavnik naših svjetovnjačkih apostolskih radnika. Opravdano je tvrditi, da je mogao biti priznat i u čitavom suvremenom katoličkom svijetu. Prije nego u svijetlu II. vatikanskoga koncila promotrimo njegove apostolske vrline, smatramo korisnim navesti još neka vanjska svjedočanstva i priznanja njegovoj duhovnoj veličini. Poznato je, da mi Hrvati nerado pišemo i čitamo životopise svojih velikih ljudi. U petnaest godina nakon Merzove smrti štampana su dva vrijedna djela o njegovu životu i radu:  1932. Kniewaldova kritički pisana opširna knjiga:  »Dr. IVAN MERZ / ŽIVOT I DJELOVANJE«, a 1943., kao dopuna Kniewaldovu  djelu, kraći spis, koji je sastavio Merzov ispovjednik, isusovac o. Josip Vrbanek. Učeni i kreposni nadbiskupi, biskupi, svećenici, redovnici, svjetovnjaci, suradnici, prijatelji, protivnici pok. Merza: svi se uglavnom slažu u ocjeni njegovih visokih duhovnih odlika i apostolskih kreposti. Poveden je i biskupijski postupak za ispitivanje Merzova života, kreposti, spisa i milosti, dobivenih po njegovu zagovoru, da se nakon toga biskupijskog ispita predmet pošalje svetom Zboru obreda u Rim, da pokrene postupak za Ivanovo proglašenje blaženim. Merzova je duhovnost izrazito marijanska. U Marijinu je kongregaciju stupio, dok je još bio u nižim razredima gimnazije u Banjaluci. U Zagrebu je bio izabran za tajnika Marijine kongregacije intelektualaca (Academica maior), koju je službu vršio do smrti. Gospinu krunicu molio je svaki dan, i kad bi se pružila prilika, činio je to sa svojim roditeljima, gostima i prijateljima. Nije mu bilo dovoljno, što je iz Pariza hodočaslio u Lurd, ponovio je to i poslije iz Zagreba. Do smrti je ostao neumoran glasnik slave Lurdske Gospe, o kojoj je pisao i držao predavanja širom hrvatskih krajeva. Po Mariji išao je k Isusu. U Euharistiji bijaše izvor njegove snage i apostolskoga žara. Pred oltarom bi u razmatranju tražio i nalazio rješenje najdubljih pitanja čovječanskog i kršćanskoga života i javnoga rada. Za prve kršćane zabilježeno je da su se nakon pričesti osjećali hrabri kao lavovi: i Merz o sebi slično bilježi, da je ljeti 1920. na djačkom sastanku u Mariboru govorio »sa žarom, koji mi je dala presveta Euharistija«.

Prolazeći kroz teške kušnje njegova je duša uvijek čuvala vezu s Gospodinom, koji joj je osiguravao nadahnuće i smirenje, što je potrebno za duhovne borbe i pobjede. Premda je ozbiljno razmišljao o svojim uvjetima za svećeničko i redovničko zvanje, ostao je u svijetu, jer se uvjerio, da će tako bolje odgovoriti Božjoj volji i uspješnije djelovati za Crkvu medju Hrvatima. Nije mu bilo stalo do časti ni do prvih mjesta u vodstvu organizacija: zadovoljavao se ulogama, koje su mu osiguravale dovoljan upliv na ideološku, kršćansku duhovnu izgradnju članstva i potom što brojnijih duša u narodu. Njegova krepost i poznavanje naprednih katoličkih pokreta olakšavahu mu odgovoran posao. Merz je trijezno i mirno nastojao shvatiti stav i mišljenje drugih, ali je bio svetački nepopustljiv, kada se radilo o oblikovanju glavnih smjernica katoličkih organizacija. Njegova je ponizna i ustrajna misao sretno pogadjala važna načela, koja su kasnije zastupali Pio XI. o Katoličkoj Akciji i Pio XII. o svjetovnjačkom apostolatu. Ivan je pravedno cijenio sve grane katoličkoga javnoga rada: rodoljubni, dobrotvorni, socijalni, kulturni, književni i politički, ali je neprestano dokazivao, da bez duboke katoličke duhovne izgradnje članstva i vodstva ne može biti trajnijeg uspjeha u radu katoličkih organizacija.

Poznato je, da je hrvatsko orlovstvo, i nakon njegova nasilna dokinuća, križarstvo okupilo idealan dio hrvatske katoličke mladeži, muške i ženske. Priznajući dobre strane i drugih naših katoličkih organizacija držimo, da je pravedno Merzu upisati u zaslugu, da je orlovstvo svojim katoličkim i rodoljubnim nadahnućem uspjelo medju Hrvatima ostvariti oblik svjetovnjačkog apostolata, koji bi, da je bilo slobode, bio sposoban odgovoriti i suvremenim potrebama i provesti promjene, što ih je drugi vatikanski koncil izglasao. Naravno, velike su zasluge za to imali naši biskupi, svećenici, redovnici i toliki svjetovnjaci, ali svi su se slagali u sudu, da je Merzova uloga u oblikovanju katoličkih organizacija bila jedintsvena i odlučna.

Dubina njegova unutarnjega života, širina njegova poznavanja katoličkih pokreta u velikim narodima, sinovska vjernost Crkvi i njezinu učiteljstvu omogućiše Ivanu u našim organizacijama, uza sva vanjska i unutarnja ograničenja, na koja su nailazile, ostvariti i opsegom i duhom nov zamah svjetovnjačkog apostolata, koji je sadržavao mnoge oznake, što ih II. vatikanski koncil proglasi bitnima za moderni katolički laički organizirani apostolski rad. Ne smije se zaboraviti, da je katolički pokret, kojem je Ivan onako savjesno i požrtvovno izgradjivao smjernice, djelovao samo nekoliko godina, pa nije u svoja pravila ni primio svih pojedinosti Merzove duhovnosti, te ni one, koje su prihvaćene, nijesu došle do potpuna izražaja. Povijesna je činjenica, da je Ivan mogao biti sretan slušajući, kako Pio XI. hvali euharistijsku i papinsku značajku orlovske duhovnosti, koju je Merz preko mladeži želio proširiti na sve hrvatske vjernike. O čvrstoći orlovske duhovne izgradnje svjedoči i činjenica, što se nakon beogradske zabrane orlovstva doskora uspio razviti križarski pokret, u bratstvima i sestrinstvima, kada su naši biskupi spasili okosnicu ukinutoga pokreta i tisućama mladih duša omogućili organizirano nastojanje oko života milosti. Ni križarsko ime nije uzeto bez Ivanove zasluge: on je u Francuskoj bio upoznao euharistijske križare i ozbiljno razmišljao, kako bi sličan pokret osnovao medju Hrvatima. U svibnju 1928. izišao je njegov članak »Križari novoga doba«. Merzov životopisac dr. Kniewald bilježi, da je to posljednji Ivanov spis, koji je sam predao u štampu. Priredjujući dekret o laičkom apostolatu u naše doba čla­novi II. vatikanskoga koncila jamačno su imali pred očima uzorne katoličke svjetovnjačke apostolske radnike iz nedavne prošlosti i sadašnjosti. Medju tim uzornicima dostojno je mjesto zaslužio pokojni Ivan Merz. Njemu je, kako je sam bio nabacio riječi za svoj nadgrobni natpis, »život bio Krist«. Ivan je veoma savjesno suradjivao s Božjom milošću, koja je bila plodna za njegov duhovni razvoj i za njegov rad oko posvećenja bližnjih. Njegovo životno nastojanje zgodno je izraženo i riječima, koje je zabilježio u duhovnim vježbama: »Isuse, želim da Te po Mariji svaki dan više ljubim!« Kao da je predosjećao, da će mu život na zemlji biti kratak, u svoje je duhovno nastojanje unosio tako mnogo pokore, kao da je bio član strogoga crkvenoga reda.

Svojim suvremenicima i budućim naraštajima Merz je ostvario ideal »Božjega viteza«, »uzor euharistijskoga čovjeka«, požrtvovna širitelja liturgijske obnove, prijatelja i pomoćnika svih, koji su ga poznavali. Svijesno je želio popravljati sve nesavršenosti u organiziranom katoličkom svjetovnjačkom apostolatu: mladićima i djevojkama u svojim organizacijama bio je brat i savjetnik, pomagao im je rješavati njihove životne i staleške teškoće, pa su ga častili kao duhovnoga vodju. I danas su u domovini i u iseljeništvu tolike plemenite duše, koje mu zahvaljuju za sretan izbor zvanja i djelovanja. Njegov apostolat obuhvatao je njegove učenike i protezao se na sve društvene slojeve: od akademika, sveučilišnih profesora, duhovnih osoba, omladinaca, omladinki, do radnika, nevoljnika i prosjaka. Premda je imao dobro obrazložene nazore, kojih se osobno držao, prema drugima je bio ljubezan, obziran, širokogrudan, nije robovao krutim okvirima ni zvučnim lozinkama: znao je, da u apostolatu Crkve ima mjesta i rada za mnoge oblike organizacija, pa je izbjegavao sukobe, rasprave, polemike, a kada bi ga tko izazvao i uvrijedio, spremno je opraštao i to praštanje pismeno i usmeno svjedočio.

U svojem kratkom životu Merz je ostvario sjajan uzor apostola žrtve, Euharistije, posvećenja bližnjih, izgarao je od oduševljenja za Crkvu i papinstvo. Živi su toliki njegovi suradnici, prijatelji, znanci, učenici i štićenici. Mnogi su već o njemu dali svoje svjedočanstvo, drugi će tu svetu dužnost izvršiti rado, jer je i to oblik apostolata.

Koncilski dekret o svjetovnjačkom apostolatu svečana je povelja, koja nije mogla nastati bez povijesnih preduvjeta za ovaj apostolat. Mi Hrvati u Ivanu Merzu imamo svijetao primjer, kako da sudjelujemo u ovom apostolatu. Izvanredan je Božji dar imati ovakove uzornike i zagovornike kod Božjega prijestolja. Božji dar nameće nam dužnost i odgovornost: da, zahvalni Providnosti, iskreno častimo Merzovu uspomenu i nastavljamo njegov apostolat. Ivanovo vrijeme, bijaše slično našemu: milost Božja pratila je njega, blagosivlje i nas.