|
|
|
hrvatski duhovni portreti 1896. — 1928.
Ivan Merz I ove je godine 10. svibnja u Zagrebu svečano komemorirana obljetnica smrti sluge Božjega dra Ivana Merza. Svečanu koncelebriranu misu predvodio je u Katedrali biskup rodnog mjesta lvana Merza preuzv. g. Alfred Pichler. Svečanosti su prisustvovali mnogi svećenici i bogoslovi i mnoštvo vjernika štovatelja dra Merza. Već je prošlo četrdeset i šest godina od njegove smrti a njegova je uspomena neobično živa ne samo u Zagrebu nego i u hrvatskom narodu. S pravom se čovjek pita što je to bilo u tom mladom zagrebačkom profesoru da privlači i oduševljava i one generacije koje ga nisu poznavale. Nije navršio niti 32 godine kad je pošao s ovog svijeta, kao svršeni profesor živio je i djelovao u Zagrebu samo šest godina a za sobom je ostavio duboki trag u hrvatskom katolicizmu, zapalio jedno svjetlo čiji traci sežu i do naših dana. U ovom prikazu želimo iznijeti u glavnim crtama, uz biograske podatke, osnovne komponente duhovne veličine te izuzetne pojave u Katoličkoj Crkvi među Hrvatima. LIBERALNI ODGOJ Dr Ivan Merz rođen je u Banjoj Luci 16. prosinca 1896. Otac mu je bio austrijski oficir i vršio je službu šefa banjalučkoga željezničkog kolodvora. Roditelji Ivanovi bili su samo po vanjskoj tradiciji katolici. Ivan je od njih primio pristojan građanski odgoj, ali bez religiozne pozadine. Rastao je u jednoj liberalnoj sredini koja je uvelike cijenila svjetske vrednote. Po prirodi je Ivan bio veoma nadaren napose u umjetničkom pogledu. To se očitovalo u njegovu posebnom interesu za književnost koju je kasnije i studirao. Osnovnu školu i gimnaziju Ivan je pohađao u Banjoj Luci. Maturirao je 1914. god. odličnim uspjehom. Iako je u školi imao vjeronauk, po njegovu vlastitu svjedočanstvu, nije mu puno koristio za njegov religiozni život. Jedina pozitivna ličnost koja je na mladog Ivana u gimnaziji učinila veliki utjecaj bio je njegov profesor hrvatskog jezika dr. Ljubomir Maraković. Ivan će kasnije za njega izjaviti: »Spasio me za vječnost.« Prof. Maraković bio je izgrađeni katolički intelektualac koji je svojom karakternošću, širokom naobrazbom, i svojim iskrenim religioznim uvjerenjem imponirao mladim ljudima, napose Ivanu. Preko njega je Ivan, vođen milošcu Božjom, našao put k vjeri i pravim životnim vrednotama. PITOMAC VOJNE AKADEMIJE — STUDENT-VOJNIK Nakon završene mature polazi Ivan po želji roditelja u vojnu akademiju u Bečko Novo Mjesto. Ondje ostaje svega tri mjeseca jer volju za vojništvo nije nikada imao. Boravak u akademiji ipak mu je koristio jer je iz bližega upoznao moralno siromaštvo mnogih ljudi s kojima je živio. Da udovolji majčinoj želji upisuje potom studij prava na Bečkom sveučilištu, koja nikako nije odobravala njegovu težnju za studijem književnosti i umjetnosti. Međutim prvi je svjetski rat u jeku i Ivan je već u ljetu 1915. god. pozvan u vojsku. U KRVI I PLAMENU I. SVJET. RATA Nakon osnovne vojne obuke Ivan je upućen na talijanski front gdje ostaje do konca rata. Iako je rat za mnoge bio uzrok duševnog osiromašenja, za Ivana je naprotiv značio obogaćenje, napose u religioznom smislu. Neprestano suočen sa smrću, izložen patnjama i stradanjima svake vrsti, promatrajući oko sebe tolike tragedije ljudskog života, sve je to doprinijelo da se okanio literarno-estetskog gledanja na svijet. Iz rata Ivan izlazi prekaljen, učvršćen u svojoj vjeri, potpuno svjestan da život samo onda ima smisla ako se živi kršćanski. Njegovi životopisci tvrde da je upravo rat najviše doprinio učvršćivanju njegova vjerskog uvjerenja. STUDIJ U EUROPSKIM METROPOLAMA Nakon rata nastavlja Ivan studij u Beču. Konačno upisuje što je već odavno želio: studij književnosti: romanistiku i germanistiku. 1920. g. dobiva stipendiju iz Francuske i polazi u Pariz gdje nastavlja isti studij na Sorboni i Institut Catholique. Već kao student Ivan provodi duboki duhovni život, kako će nastaviti u Zagrebu. U Beču se učlanjuje u organizaciju naših studenata koja nosi naziv Hrvatska. Vrši službu tajnika. Sa svojim kolegama marljivo se priprema za kasniji apostolski rad u domovini. U Parizu učlanjuje sebe i svoje drugove u društvo sv. Vinka Paulskog i brine se za parišku sirotinju. Osim studijem, Ivan i na drugi način širi svoje kulturne horizonte. Posjećuje kazalište, operu, koncerte, upoznaje se s mnogim katoličkim javnim radnicima i omladinskim katoličkim organizacijama. Od svojih srednjoškolskih dana Ivan vodi dnevnik. Nastavlja ga pisati i u vojnoj akademiji, na frontu, i na sveučilištu u Beču i Parizu. Sačuvale su nam se tako dragocjene stranice na kojima možemo pratiti stopu u stopu razvoj njegove duše. Mnogi današnji mladi čovjek naći će mnogo toga zajedničkog na stranicama njegova dnevnika. Ivan je u svome dnevniku bilježio sve: svoje sumnje i kolebanja, svoja traženja čvrstih životnih nazora, svoje uspomene na prvu mladenačku ljubav, svoje dojmove o pročitanim književnim djelima i posjećivanim priredbama, svoje religiozne doživljaje i svoje molitve. Listajući njegov pariški dnevnik i čitajući njegovu korespodenciju iz tog vremena, vidimo da je to već potpuno izgrađen čovjek, duboko prožet vjerom kojoj želi posvetiti sav svoj život. Majci iz Pariza piše: »Znadeš da me je život na sveučilištu u Beču, onda rat, studij i napokon Lurd potpuno uvjerio o istinitosti katoličke vjere i da se zato moj cijeli život kreće oko Krista Gospodina« (20. X. 1921.). NOVI ČOVJEK U ZAGREBU Po završetku studija u Parizu dolazi u Zagreb u jesen 1922. god. kamo su se već bili preselili njegovi roditelji. Odmah dobiva namještenje kao profesor francuskog i njemačkog jezika na Nadbiskupskoj gimnaziji. Tu službuje do konca svog života. Slijedeće je godine doktorirao na Filozofskom fakultetu Zagrebačkog sveučilišta radnjom koja nosi naslov Utjecaj liturgije na francuske pisce od Chateaubrianda do danas. Mnogo je bilo naših ljudi koji su se tih godina vraćali sa svoga studija kao gotovi ljudi a da njihov dolazak u domovinu nije bio posebno zapažen. Kod Ivana je bilo drugačije. Lijepo je to izrazila Marica Stanković: »Novi se čovjek pomaljao na našem obzorju. Dolazio je čovjek kojemu vjera nije bila tradicija već život, a katolički rad nije smatrao športom već borbom za neumrle duše« (Život, br. 5., 1938.). Ivan je znao što hoće, imao je pred sobom jedan cijeli program. »Katolička je vjera moje životno zvanje« -- pisao je majci iz Pariza. To će zvanje Ivan ostvariti preko svakog očekivanja na udivljenje svih koji budu s njim surađivali. Što radi taj »novi čovjek« u Zagrebu? Šest godina njegova rada i života u Zagrebu mogli bismo izraziti slijedećim riječima: utjelovljena ljubav prema Bogu i bližnjemu koja ne poznaje nikakva osobnog interesa. Upravo do heroizma provodi Ivan te dvije kršćanske zapovijedi, i to svakodnevno, ustrajno, vjerno do posljednjeg daha kada i život prikazuje Bogu žrtvjući ga za dobro hrvatske mladeži. Bio je to naoko sasvim običan život. Savjesno obavlja svoju profesorsku službu i ostale dužnosti, a slobodno vrijeme posvećuje radu među katoličkom mladeži. Nije Ivan u tom radu bio sam. Mnogo je bilo javnih katoličkih radnika među laicima. Iako je kod Ivana bilo nešto posebno, jedinstveno. Bogatstvo njegove duše pune nadnaravne ljepote očitovalo se u svim njegovim djelima i pothvatima. Njegovo biće ispunjao je Bog svojim svjetlom i svojim čarom i preko njega davao dokaz svoje nazočnosti. Mnogi su izjavili da su u njegovoj blizini doživljavali poseban osjećaj Božje prisutnosti. SUDJELOVANJE U UNUTRAŠNJEM BOŽJEM ŽIVOTU Učemu je tajna duhovne veličine dra Merza? Koji su to izvori iz kojih je crpio snagu za svoje djelovanje i hranio svoju dušu? Kad su mu u jednoj anketi postavili pitanje što je to duhovni život, Ivan je odgovorio: »Duhovni je život razmatranje o božanskim stvarima; sudjelovanje u unutrašnjem Božjem životu; postati u neku ruku Bog.« Da li vam je duhovni život potreban? i zašto? »Jest. Jer bih bez njega prestao bivstvovati. Bez toga je pakao«, odgovara Ivan. Nema sumnje da je intenzivan duhovni život bilo pravo vrelo odakle se hranilo njegovo apostolsko djelovanje. Centar njegova molitvenog života bila je svakodnevna sv. misa i sv. pričest. Svaki je dan obavljao razmatranje u trajanju od tri četvrt sata, kako sam izjavljuje u anketnom odgovoru. I moljenje svete krunice pripadalo je njegovoj dnevnoj pobožnosti. Često su ga prijatelji nalazili u stanu s brevijarom u rukama. Nekoliko puta tjedno dolazio je na galerije bazilike Srca Isusova i tu je u poslijepodnevnim satima nesmetan i neopažen obavljao pobožnost križnog puta. Rado je i često adorirao pred presv. Sakramentom. Ivan nije bio samo molitelj nego i apostol molitve. Mnogi njegovi članci objavljeni po raznim časopisima potiču čitatelje na duhovni život. U svom stanu organizira kružok duhovnog života i upućuje svoje prijatelje i suradnike kako će obavljati molitvu razmatranja. Ivan nije bio član kakva reda ili instituta koji bi mu pravilima propisivao način ili obllik molitve. Sve što je i kako je molio činio je slobodno, spontano, neusiljeno, od srca. I upravo je to tako simpatično, tako privlačno za nasljedovanje. PIONIR LITURGIJSKE OBNOVE Ako želimo dublje prodrijeti u bit Merčeva odnosa s Kristom, nemoguće je mimoići područje liturgije. Još kao student u Beču Ivan se zainteresirao za liturgiju. U Parizu skuplja materijal a u Zagebu doktorira obradivši temu o liturgiji u francuskoj književnosti. Sam živi dubokim liturgijskim životom. Svakodnevnu sv. misu prati iz svoga velikoga francusko-latinskog misala, želeći što bolje razumjeti molitvu Crkve. Drži predavanja i piše oduševljene članke o liturgiji. U svom programatskom članku Duhovna obnova po liturgiji (Luč, 1924., br. 1.) piše: »Po liturgijskom razmatranju svaki katolik postaje velik i unuverzalan. On ostavlja po strani svoje osobne interese i počinje osjećati što osjeća sama Crkva, taj velebni odraz samog neizmjernog Krista. Na temelju liturgije svaka se pojedina duša odgaja. Može se reći da je liturgija pedagogija u pravom smislu riječi, jer pomoću nje vjernik u svojoj duši proživljava sve faze vječnog Kristova života . . .« U drugom članku Liturgija i umjetnost (Život, 1924., br. 6.) kaže: »Tako je čarobna ljepota katoličkih obreda da čovjek koji je jednom osjetio njihove čari, osjeća u duši čežnju da sve ostavi i sav svoj život provede u liturgijskim molitvama, pjevajući dan i noć bez prestanka hvalospjeve Presvetom Trojstvu.« O. Vrbanek, DI, Ivanov ispovjednik i duhovni vođe tvrdi da mu je liturgija bila umjetnost i život. I sam Ivan tvrdi u istom članku: »Liturgija je umjetnička cijelna u kojoj surađuju sve umjetnosti i koja je djelovala na sve umjetnosti.« Kad je u hrvatskom jeziku izašao prijevod Rimskog misala 1921. god., piše Ivan recenziju u Hrvatskoj prosvjeti (br. 3.—4., 1922.) pod naslovom Razmatranje o rimskom misalu. Uz ostalo veli: »Prijevod ovako fundamentalnog djela epohalna je pojava u našem književnom životu. Mogli bismo što više reći da je to najvrednija knjiga, što je mi uopće imamo na hrvatskom jeziku.« Imajući u vidu sve ono što je Ivan činio i govorio za liturgiju, sva njegova nastojanja da probudi liturgijsku svijest i život među hrvatskim katolicima, s pravom mu se pridaje naziv pionira liturgijske obnove u Hrvatskoj. CRKVENO SRCE Druga velika Ivanova ljubav bila je Crkva na čelu s rimskim Prvosvećenikom. Teško je naći među Božjim ljudima, kandidatima oltara posljednjih stoljeća tako jasno izraženo životno shvaćanje mističnog tijela Kristova kao što ga nalazimo kod dra Merza u odgovoru na pitanje jedne ankete: Zašto ljubim Katoličku Crkvu i sv. oca papu? Merz odgovara: »Jer u njoj vidim jasnu sliku preljubljenog Spasitelja i Boga Isusa sa svim njegovim savršenstvima a u sv. Ocu Papi pod prilikama čovjeka vidim Boga svoga i Gospoda svog.« Ove nam riječi odaju dušu sličnu Pavlovoj koja je duboko zaronila u tajne mističnog tijela Kristova. Ivanova ljubav prema Crkvi nije bila samo dio njegove privatne pobožnosti. Svojim apostolskim djelovanjem, riječju i perom probudio je kod hrvatskih katolika svijest što je to Crkva i to univerzalna Crkva na čelu s papom Kristovim namjesnikom. Svojim nastojanjem oko provedbe načela Katoličke akcije, koju je pokrenuo Pio XI., svojim zalaganjem za studij papinskih enciklika, nastojanjem da se uvede slavljenje papina dana, učinio je prisutnu univerzalnu Crkvu nacionalnoj Crkvi u Hrvatskoj. »Merz je bio čovjek enciklika — piše u svojim sjećanjima o Ivanu naš kardinal Franjo Šeper, koji ga je osobno poznavao. »Za njega je Papina riječ bila svetinja. Sentire cum Ecclesia — osjećati s Crkvom, to je bilo utjelovljenje u njemu. Nije to bila kod njega samo neka vojnička poslušnost ili pokornost, nego ljubav prema Crkvi, koja je govorila iz svake njegove riječi.« SUOSNIVAČ HRVATSKOGA ORLOVSKOG SAVEZA Još za vrijeme studija Ivan je bio u vezi s mnogim katoličkim organizacijama iz europskih zemalja. Proučavao je njihov rad, pravila i način djelovanja. Pratio je također razvoj katoličkog pokreta među mladima u domovini. Po dolasku u Zagreb Ivan je bio odmah izabran za predsjednika već postojećeg Omladinskog saveza katoličke mladeži. Ivanovim nastojanjem, kao i drugih katoličkih radnika, taj se savez za godinu dana pretvorio u Hrvatski orlovski savez, kojemu je Ivan bio tajnik i potpredsjednik do konca života. Orlovski je savez imao za cilj odgoj i formaciju mladeži u vjerskom, intelektualnom, moralnom i tjelesnom pogledu. Zahvaljujući Ivanovim nastojanjima Hrv. orlov. savez poprimio je snažnu vjersko-kulturnu dimenziju. Religiozna usmjerenost HOS-a očitovala se već u geslu koje je Ivanovim zalaganjem prihvatila organizacija: Žrtva-Euharistija-Apostolat. Ivan je sastavio i pravilnik organizacije Zlatnu knjigu prema slovenskom uzorniku. Obogatio ju je međutim novim smjernicama i idejama: ljubav i odanost prema Crkvi i Kristovu namjesniku — papi. Svom apostolatu dao je Ivan i znanstveni temelj. Kroz dvije godine od 1923. do 1925. privatno studira pod vodstvom o. Alfirevića, DI, kršćansku filozofiju i teologiju. Mladež s kojom je Ivan svakodnevno dolazio u kontakt nije u njemu gledala samo svog apostola i idejnog vođu. Za svakoga je on bio pravi iskreni prijatelj, napose kad se radilo o usmjerenju mlada čovjeka na pravi put. U tome je bio nenadmašiv. Premnogi mladić i djevojka, a danas ljudi već u godinama spominju njegove savjete, njegovu pomoć i nastojanje kojima ih je usmjerio prema pravim životnim vrednotama. REVOLUCIONAR KATOLIČKE AKCIJE Pod konac 1922. god. izdao je papa Pijo XI. encikliku o Katoličkoj akciji. Godinu dana iza toga svi biskupi Jugoslavije u svojoj pastirskoj poslanici preporučuju provođenje Kat. akcije. Čim je papina enciklika bila objavljena, Ivan se prihvatio posla. Ljubav ga je prema Kristu volidla te je spremno poslušao glas Kristova namjenika i počeo provoditi u djelo što je papa želio. Papa je u stvari Katolićkom akcijom pozivao laike vjernike da sudjeluju u hijerarhijskom apostolatu Crkve. Ivan nije pokušavao osnovati posebnu organizaciju Kat. akcije, nego je u već postojeća katolička udruženja unosio njezine ideje i načela. Međutim, nailazio je često na nerazumijevanje i otpor. »Često smo mu znali reći da je revolucionar«, sjeća se o. Jäger, Dl, »da provodi revoluciju unoseći papinske ideje u našu javnost. On bi nam tada odgovarao: ‚Čudne mi revolucije ponavljati ono što Papa govori!’« S velikom strpljivošću i blagošću i kršćanskim praštanjem prema svojim idejnim protivnicima Ivan je ipak uspio proširiti ideje o Kat. akciji među hrvatskim katolicima. VJEČNO ČISTOĆA TREBA DA JE GESLO Da može bolje razumjeti mlade, trebalo je da njihov budući apostol doživi sve ono sto svaki moralan mladić i djevojka proživljava kroz godine svoga mladenaštva. Doživljaj prve mladenačke ljubavi ostavio je u Ivanovoj duši duboki trag, kako se to vidi iz njegova dnevnika. Ivan je dosta rano shvatio da kršćanski život znači borbu i to najprije sa samim sobom, koja se očituje u nastojanju da u svojoj nutrini uspostavi red i harmoniju među svojim strastima i nagonima. I Ivan rado prihvaća tu borbu stvarajući od svoje duše uz pomoć milosti Božje remek-djelo. Gotovo svake godine obavlja duhovne vježbe i u toj prigodi čini odluke iz kojih se jasno razabire kako živo teži da postigne kršćansku savršenost. Kako je Bog sve više ispunjao njegovu dušu, to Ivan osjeća u sebi poziv na jednu veću, savršeniju ljubav. On cijeni kršćanski brak, ali ga čistoća i djevičanstvo sve vise privlače. Prije odlaska u vojsku bilježi u svom dnevniku: »Čistoća, i vječno čistoća treba da je geslo.« Već 1915. god. zavjetuje Ivan Bl. Djevici Mariji čistoću od ženidbe, a 1923. za blagdan Bezgrešnog Začeća polaže Ivan vječni zavjet čistoće kojim svu svoju ljubav predaje Kristu a preko njega svakom čovjeku kojega je susretao na svom životnom putu. ŠTOVATELJ BLAŽENE DJEVICE MARIJE Prikaz duhovnosti Ivana Merza ne bi bio potpun kad ne bismo spomenuli njegovu posebnu pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji. Napose je štovao Gospu Lurdsku. Nekoliko je puta bio u Lurdu i sam je organizirao hodočašća u Lurd. Držao je predavanja i pisao članke o Gospi Lurdskoj. Što je za njega značio Lurd, jasno se razabire iz pisma svome prijatelju ing. Dragi Maroševiću: »U Lurdu čovjek ima zaista ‚predokus’ neba. Da, u Lurdu sam naučio što je krunica i ona mi je odsada dragi i najbolji prijatelj. Molio sam i prije, dakako u duhu vjere, ali Lurd je mojoj razumnoj vjeri pridodao i osjećajni momenat.« Jednoj djevojci preporučuje molitvu sv. krunice slijedećim riječima: »Kada Vam bude u životu teško i kada Vas snađu nevolje, uzmite Gospinu krunicu i ona će Vas utješiti i dati Vam snage da sve mirno snosite s potpunim predanjem u Volju Božju.« PRIJATELJ FRANJEVAČKOG REDA Ivan je kontaktirao s mnogim svećenicima i redovnicima. Često je zalazio u franjevačku crkvu na Kaptolu u Zagrebu da ondje pribiva svečanom bogoslužju, uživa u ljepoti gregorijanskog korala ili da zajedno s redovnicima moli časoslov prigodom većih blagdana. Na njegov poticaj oci franjevci na Kaptolu uvode u svojoj crkvi gregorijansko pjevanje za Božić 1924. g., a kada im je u tisku to bilo prigovoreno Ivan se hrabro jednim člankom diže u njihovu obranu. U Liturgijskom kutiću, koji vodi u Posestrimstvu, preporuča ljubiteljima liturgije da pođu i u franjevačku crkvu ako žele doživjeti ljepotu svečanog bogoslužja. Sam surađuje u Franjevačkom vjesniku svojim brojnim člancima. Zanimljiva je činjenica da ga je još za vrijeme rata jedan franjevac u Bolzanu uputio u »tajne sistematske meditacije« koju je Ivan od tada svakodnevno obavljao. KNJIŽEVNIK I APOSTOL PERA »Jak talenat u pamćenju, sudu i volji« - piše za Ivana njegov duhovni vođa o. Vrbanek u svojoj biografiji o Ivanu – »smogao je naučiti deset jezika, svladati građu koje se traži za dva doktorata i osposobiti se za četiri zvanja: oficira, profesora, književnika i svećenika«, iako ovo posljednje nije bio. Još od svojih gimnazijskih dana Ivan je puno čitao, uglavnom djela književne vrijednosti a onda i mnoge teološke knjige koje su proširile njegove religiozne horizonte. Svoj književni talenat stavio je kasnije u službu Božju. Osim svoje doktorske dizertacije pisane na francuskom jeziku (385 str.) i opširnog dnevnika (800 str. u prijepisu) Ivan je objavio šest što većih što manjih knjižica i preko stotinu članaka po raznim časoposima katoličke orijentacije. Članci mu se mogu stvrstati u nekoliko grupa prema tematici koju obrađuju: književna kritika, liturgija, katoličke organizacije, Katolička akcija, Rim — papa, Lurd, suvremeni moralni problemi, razno. SVIMA JE POSTAO SVE Već Ivanova silna zauzetost za svrhunaravno dobro bližnjih, napose mladih, govori nam o njegovoj velikoj ljubavi prema bližnjemu. No, ta se ljubav spustila do sasvim konkretnih potreba svakodnevnog života. 10% svoje plaće davao je Ivan siromasima. Mnogi bečki, pariški, a napose zagrebački siromasi osjetili su njegovu dobrotu. »Dani u kojima ne učinimo ništa za druge, već samo za se, to su izgubljeni dani«, reče jednoj mladoj učiteljici koja ga je požalila što je za nju cijeli jedan dan izgubio pribavljajući joj putne isprave za hodočašće u Lurd. Njegova ljubav imala je razumijevanja i za one slučajeve koje društvo često najgore žigoše: pale djevojke i iznevjerena duhovna zvanja. Bivša pedagoškinja kod zagrebačke policije s. Marija Franciska pripovijeda kako je Ivan s ljubavlju dobrog pastira slušao njezine izvještaje o palim djevojkama i delinkventnoj djeci i bio joj moralni pomagač u tom radu. ŽIVOT MI JE BIO KRIST Ivan se tužio na slabi vid još od djetinjstva. Međutim od 1927. god. neprestano je pobolijevao. Bila je to najprije upala dušnika i vrata, onda plućnih vršaka i porebrice. Početkom 1928. g. dobio je akutnu upalu čeljusne šupljine i morao je poći na operaciju sinusa. Na žalost, operacija nije dobro uspjela, nastupile su komplikacije, Ivan je dobio meningitis i od toga je umro na zagrebačkoj klinici 10. svibnja 1928, god. u još nenavršenoj 32. godini života. Ivan je, izgleda, predosjećao da bi s operacijom mogao završiti i njegov život pa je prije odlaska na kliniku sastavio latinskim jezikom svoj nadgrobni natpis. Nađen je u ladici njegova pisaćeg stola poslije smrti. U hrvatskom prijevodu natpis glasi: »Umro u miru katoličke vjere. Život mi je bio Krist a smrt dobitak. Očekujem milosrđe Gospodinovo i nepodijeljeno, potpuno, vječno posjedovanje Presv. Srca Isusova. Ivan Merz blažen u pokoju i miru. Moja će duša postići cilj radi kojega je stvorena. U Kristu Bogu.« Čitajući ove retke ne možemo a da s udivljenjem ne promatramo duševno raspoloženje tog mladog čovjeka koji svjesno ide u susret smrti. Nema kod njega ni traga strahu, ni trunka neizvjesnosti pred misterijem koji se zbiva nad svakim čovjekom u času smrti. Iz svake riječi izbija samo vedra nada i sigurno pouzdanje u vječna dobra obećana onima koji vjeruju. Ivan je sahranjen na Mirogoju u Zagrebu a kao natpis za nadgrobni spomenik uzete su njegove misli koje je sam sastavio prije svoje smrti. HVALA TI, ORLE KRISTOV, STO SI NAM POKAZAO PUT K SUNCU! Veličanstveni sprovod kojim je katolički Zagreb ispratio svog apostola nije bila jedina počast koju su mu iskazali njegovi prijatelji i mladež s kojom i za koju je radio. Ni jedna godišnjica njegove smrti nije prošla bez komemoracije bilo na njegovu grobu bilo u crkvama diljem Hrvatske ili dvoranama katoličkih organizacija. Mnoštvo komemorativnih članaka odmah nakon smrti a potom svake godine u našem katoličkom tisku nastojali su što više osvijetliti i prikazati duhovnu veličinu toga jedinstvenog lika katolicizma u našoj domovini. Već četiri godine nakon Ivanove smrti izlazi prva njegova opširna biografija od dra Kniewalda. 1938. pojavljuje se zbornik članaka i eseja pod naslovom Božji čovjek Hrvatske — Ivan Merz. O 15. obljetnici smrti izdaje o. J. Vrbanek, Dl, novi životopis Vitez Kristov — Ivan Merz. Nakon rata izdana su još dva Ivanova životopisa: Borac s bijelih planina (1971.) i Prijatelj mladih (1974.). Ivanove ideje, njegov duh nastavili su živjeti i nakon njegove smrti u srcima tisuća hrvatske mladeži koja ga je smatrala svojim ideologom, apostolom i vođom. Ivan nije dospio ostvariti svoju zamisao da osnuje jedan sekularni institut za one koji žele raditi za Kristovo Kraljevstvo a nemaju izrazito duhovnog zvanja. Njegovu ideju ostvarila je djelomično njegova bliza suradnica u radu s mladeži Marica Stanković osnovavši nakon njegove smrti prvi sekularni institut u Hrvatskoj »Suradnice Krista Kralja«. Što je Ivan značio za hrvatsku mladež možda su najbolje izrazili mladići i djevojke iz Vinkovaca u natpisu na vijencu koji su mu položili na grob: »Hvala ti, orle Kristov, što si nam pokazao put k Suncu!« ČOVJEK KAKVA TRAŽl 2. VATIKANSKI KONCIL U svojoj propovijedi 10. svibnja ove godine u zagrebačkoj Katedrali prigodom komemoracije obljetnice smrti Ivana Merza biskup Pichler istaknuo je posebnu važnost i suvremenost Ivana Merza za naše vrijeme. Rekao je: »Ivan Merz jest upravo onaj čovjek kakva traži 2. vat. koncil. Ivan je bio laik. Među dokumentima Koncila ima jedan dekret o apostolatu laika. O istom predmetu govori i druga dogmatska konstitucija o Crkvi. Tu su o vjernicima iznesene zapravo sasvim nove nauke. Jedan vjernik kršćanin mora imati svoju svjetovnjačku svetost. On mora posvetiti ovaj vanjski svijet kamo svećenik uopće ne može stići . . . Čitajući nedavno životopis Ivana Merza shvatio sam da je on izvanredno suvremen čovjek. I ne samo suvremen. Kad svijet potpuno shvati dekret 2. vat. koncila o apostolatu laika, onda će on istom postati poznat i biti još suvremeniji.« I u drugim koncilskim dokumentima, napose onom o liturgiji i o Crkvi u suvremenom svijetu, mogu se pronaći mnoge ideje koje je zastupao dr. Merz, odnosno smjernice koje je on provodio u djelo već četrdeset godina prije Koncila. Čitatelji se sami mogu o tome uvjeriti čitajući koncilske dokumente i uspoređujući ih sa životom i radom dra Merza. PREMA OLTARU Velike Ivanove zasluge za Crkvu u Hrvatskoj i svetost njegova života potaknuli su crkvene vlasti da je 1958. god. započeo u Zagrebu biskupijski postupak za proglašenje Ivana Merza blaženim. Proces se pomalo bliži kraju. Svi predloženi svjedoci već su dali svoje svjedočanstvo pred crkvenim sudištem. Uskoro će se pristupiti ispitivanju čudesnih uslišanja po zagovoru sluge Božjega. Nadajmo se i na tu se nakanu molimo da toga vjernog sina Katoličke Crkve ugledamo što prije na našim oltarima. 1972. otvoren je u prostorijama Rezidencije Dl u Zagrebu, Palmotićeva ul. 31, spomen-muzej sluge Božjega u kojem su smješteni mnogi predmeti i stvari koji su mu pripadali. Lanjske godine Postulatura Ivana Merza pokrenula je njegov list u kojem se iznose sve informacije u vezi s razvojem njegova procesa, donose se njegovi originalni tekstovi i objavljuju zahvalnice za milosna uslišanja. Glasilo izlazi dva puta godišnje. Postulatura je ove godine objavila njegov kratki životopis Prijatelj mladih kao i nove sličice s devetnicom. Sve to kao i glasilo postulature te opširnija biografija I. Merza Borac s bijelih planina (372 str.) mogu se dobiti na adresi: Postulatura Ivana Merza, 41001 Zagreb, Palmotićeva 31, pp. 699.
O. BOŽIDAR NAGY, DI Božidar Nagy: PRIJATELJ MLADIH — IVAN MERZ. Kratka biografija Ivana Merza, džepni format, str. 130. Prikladna za svakoga tko nema vremena čitati prijašnje opširnije biografije Ivana Merza. Namijenjene napose mladima. Ukusna oprema. Može poslužiti i kao poklon za imendan ili rođendan. Izišla iz tiska 1947. g. Cijena 17 din. Naručuje se na adresu: Postulatura Ivana Merza, 41001 ZAGREB, Palmotićeva 31, pp. 699. Biskupijski postupak za beatifikaciju Ivana Merza bliži se kraju
Kako je već poznato našoj katoličkoj javnosti, biskupijski postupak za proglašenje blaženim Ivana Merza započeo je 1958. god. o tridesetoj godišnjici njegove smrti. Prije nego što kažemo nešto o samom procesu Ivana Merza, čitatelje će sigurno zanimati kako se uopće postaje blaženik, odnosno svet, kako je organiziran proces koji prethodi beatifikaciji i kanonizaciji. Štovanje blaženih i svetih kao i prethodni postupak prošao je dugi razvoj kao i cijela liturgija. Svoj korijen vuče iz prvih kršćanskih vremena kada je u Crkvi bilo rašireno štovanje mučenika. Na njihov smrtni dan obavljala bi se liturgija na njihovim grobovima; kršćani bi posjećivali i preko godine mjesta njihova mučeništva, kao i grobove. S vremenom se razvilo štovanje i ne-mučenika, ljudi i žena sveta života, koje se prakticiralo po raznim biskupijama odobreno od nadležnog biskupa. Budući da je broj kandidata za svece postajao veoma velik, javila se potreba da se stvari reguliraju. S evolucijom papine vlasti proglašenje svetaca potpalo je pod njegovu kompetenciju, i tako je ostalo do danas. Prva formalna kanonizacija, u kojoj je bio angažiran jedan papa, bila je 993. god. Sam prethodni postupak je dobio svoju pravnu formu i uvršten je u Crkveno pravo nastojanjem pape Benedikta XIV. koji je 1738. svojim opširnim djelom »O beatifikaciji i kanonizaciji slugu Božjih« udario temelje današnjem postupku za beatifikaciju i kanonizaciju. Današnji postupak za beatifikaciju izgleda ovako: na molbu vjernika, župe ili redovničke zajednice, koja želi da se njezin član proglasi blaženim, biskup otvara proces imenujući crkvene suce koji će proces dalje voditi. To crkveno sudište najprije ispituje osobe koje su poznavale slugu Božjega i koje trebaju svojim iskazom potvrditi da je sluga Božji vršio kršćanske kreposti u herojskom stupnju. Kada je ispitivanje svjedoka završeno, prelazi se na proučavanje spisa sluge Božjega koji trebaju pokazati kako kandidat nije ništa pisao protiv vjere i morala. Potom slijedi ispitivanje uslišanja i čudesa koja su se dogodila po zagovoru sluge Božjega. Za beatifikaciju potrebna su dva ozbiljna čuda koja služe kao dokaz da je Bogu po volji da se sluga Božji proglasi blaženim. Kada je postupak u biskupiji završen, dokumenti se šalju u Rim na Kongregaciju za kauze svetaca, gdje ih nadležni proučavaju i potom predlažu Sv. Ocu da slugu Božjega proglasi blaženim. Iz navedenoga se vidi da je Crkva veoma savjesna i stroga kada se radi da se nekoga proglasi blaženim. Kandidat mora zaista biti uzor u svemu da kao takav može s oltara svijetliti drugima. Kakva je razlika između blaženika i sveca? Očito da niti beatifikacija niti kanonizacija ne pridaje niti uveličava već postignute zasluge sluge Božjega, kandidata oltara. To su službeni čini Crkve kojima se potvrđuju i zasluge i uzoran život sluge Božjega. Međutim, dok kod beatifikacije papa dopušta javno štovanje sluge Božjega u određenoj biskupiji, odnosno narodu, kod kanonizacije on ga naređuje cijeloj Crkvi. U svjetlu ovoga što smo do sada rekli kako stoji proces Ivana Merza? Najvažniji dio, ispitivanje svjedoka, nedavno je završen. Svi predloženi svjedoci dali su svoj iskaz pred crkvenim sudištem. To ne znači da onaj koji to želi ne može još naknadno dati svoje pismeno ili usmeno svjedočanstvo o sluzi Božjem. Sada se proučavaju spisi dra Merza, kojih ima veoma mnogo. Kada to bude završeno, preći će se na ispitivanje čudesa i čudesnih uslišanja. Iako imamo već neka koja bi mogla doći u obzir, bilo bi veoma potrebno da ih ima što više. Stoga Postulatura Ivana Merza upućuje svim vjernicima i njegovim štovateljima ozbiljan poziv na molitvenu akciju da izmolimo od Boga po zagovoru Ivana Merza takova čudesa kojima će Bog pokazati da je Ivan Merz dostojan da bude uzdignut na čast oltara.
DA LI SU NAM SVECI DANAS POTREBNI Netko bi, možda, mogao pitati: nema li usred intenzivnog duhovnog previranja unutar Crkve, usred tolikih i važnih zadataka, koji svuda čekaju hitnu pomoć i zalaganje njezinih vjernika — nema li mnogo prečih, korisnijih i potrebnijih stvari negoli voditi brigu, ulagati sile, trošiti materijalna sredstva da se pospješi dan kada će jedan član Božjeg naroda, koji je živio među nama u ovom stoljeću, kao jedno novo, izvorno svjetlo zasjati na našim oltarima, kada će se na nebu Crkve pred očima čitavog Božjeg naroda opet pojaviti jedan između nas okrunjen aureolom autentične svetosti? Dovoljno je samo malo razmisliti pa poslušati mišljenje današnjih vodećih teologa da se uvidi kako je ovo pitanje suvišno a prigovor neopravdan. U knjizi »Odgovori velikih teologa« uz ostale, dva vodeća njemačka teologa, K. Rahner i J. B. Metz u dijalogu iznose i pretresaju centralne i sudbonosne probleme s kojima je pokoncilska Crkva suočena. Govori Rahner: »Prvo i zadnje pitanje, koje se Crkvi danas postavlja, nije zapravo pitanje o njezinoj teologiji, nego pitanje da li je ž i v o t n a s n a g a r e l i g i o z n e e g z i s t e n c i j e u stvarno proživljenoj vjeri, nadi i ljubavi, u nasljedovanju Krista Raspetoga, u odvažnosti radi Boga kadra riskirati ovu zemaljsku egzistenciju ili se naprotiv Crkva, bilo to njezino konzervativno ili progresivno krilo, na koncu konca pokušava smjestiti u ovom svijetu na jedan posve buržujski način . . . pitanje da li kršćanstvo doista proživljavamo i onda kada je ono proturječje (izazov!) »svijetu« ili znamo o tom samo pametno govoriti; to mi se čini nekako zadnje pitanje, koje se naravno ne rješava niti institucionalnim promjenama niti nekom modernom sublimnijom teologijom.« »S time se posvema slažem« prihvaća Metz. »Mi smo danas kadikad tako siromašni, da nam se čini da ne samo što ne možemo među nama pronaći nikakvih svetaca nego da više pravo i ne znamo kako bi oni trebali izgledati, da ih kao takve mognemo prepoznati. Htio bih naglasiti da je, možda, zadnje i odlučno pitanje kako uspješno ostvariti onu životnu praksu, koju nazivamo praksom vjere, nade i ljubavi u ovom našem svijetu.« Ove dvije »zvijezde« na teološkom nebu nisu jedine koje tako misle. Isto uvjerenje izrazio je francuski teolog H. de Lubac u jednom svečanom govoru pred američkom javnošću 1969. god.: »Kada se radi o tom da konačno prosudimo što jest a što nije pravo kršćanstvo, mi uvijek radije vjerujemo svecima, koji kršćanstvo danas kao i nekad žive ne pokušavajući iz njega pobjeći, nego filozofima, koji bi ga htjeli prenadograditi. . . Unatoč svemu ostaje sigurno to da sva budućnost Crkve, sva plodnost njezine misije ovisi danas o jednoj energičnoj obnovi vjere.« Drugi poznati prvak današnje teologije E. H. Schillebeecks govori slično: »Kršćanski život, činjenica da među nama susrećemo s v e c e, to je konkretni apologetski dokaz naše vjere.« . . . Na drugom mjestu piše: »Ljudi su siti naših propovijedi. Oni traže snagu za svoj život. . . Kršćani treba da ljudima djelom pokažu da je kršćanstvo sila koja preobražava život . . .«. Crkva je uvijek smatrala da je pojava svetosti obilježje koje je pred čovječanstvom najefikasnije legitimira kao Božje djelo. Ona je — po utjelovljenju — na novi, posve izuzetan način s Bogom ujedinjeno čovječanstvo. Zato je ona ontički, bitno sveta. Sveci su najočitiji znak i najizrazitiji plod te svetosti. Tako svetost konačno i nije drugo do stvarni, neposredni i živi: Bog s nama! Ona je proniknutost, prožetost čitavog ljudskog bića i života s Bogom. Ona je ponovno i neposredno bogojavljenje u povijesti čovječanstva. Čovjek se nikada tako neposredno i intimno, i na način koji tako odgovara njegovoj naravi, ne susreće s Bogom kao kad se susretne sa svecem. Ta to je upravo čovjek koji je pun Boga. Čovjek koji je postao živo prebivalište Tri put Svetoga. Biće koje je milosni, neiznakaženi i nepomućeni odsjev Njegova lica. Zato su susreti s pravim svecem uvijek velika životna milost. Ništa ne iznenađuje da je za obraćenje gotovo svih velikih konvertita u prvoj polovici stoljeća bio presudan i odlučujući susret s kojim svetim Božjim čovjekom. Ta je milost današnjem čovječanstvu prijeko potrebna. Današnji je čovjek često puta toliko izmoren, razočaran i prezasićen svime da se već unaprijed od svega ograđuje; da se nigdje ne želi angažirati; da se pred svim kritički upitljivo, sumnjičavo i skeptički zaustavlja. Ne želi se ničemu i nikome više povjeriti i predati. Pogotovo ne povjerenjem i predanjem kakvo vjera traži i uključuje. Samo pred pojavom s v e t o s t i, kod susreta s autentičnim svecem i moderni čovjek kao pred nečim novim, dotad neviđenim, neočekivanim zastane. Iznenađen, zatečen, zadivljen. Izbačen iz svojih običnih kategorija i zato zbunjen. Taknut u svojim najdubljim ljudskim dubinama. Nešto se u tim dubinama, odavno duboko zakopano, pokrene i u svojim temeljima zadršće. Kao da nakon dugog lutanja i uzaludnog traženja čitavo biće predusrećući svako razmišljanje i vaganje spontano progovara: heureka — našao sam! Sve u nama kao da govori: to je ono pravo. Tu kao da prestane svako kolebanje. Tu kao da nema više mjesta diskusiji. Očevidnost je Istine neodoljiva. Upravo kao što nas u pravoj umjetnini, onaj s p l e n d o r v e r i — sjaj ideje — naprosto podjarmljuje i mi mu se bez opiranja i s radošću predajemo. Takav je sjaj u svetom životu utjelovljene Riječi. On zahvaća čitavo biće. Djeluje gotovo neopazice, diskretno, nenametljivo. A ipak privlači ono najdublje u nama, tako neodoljivo, da se pred njim lomi svaki otpor: da smo kao nemoćno dijete spremni na kapitulaciju; da smo na pristajanje i prihvaćanje Istine, koja nam se tako objavljuje, pripravni čitavim svojim ljudskim bićem. Velik je broj onih koji su tu milost doživjeli u svom susretu s Ivanom Merzom. Njegov je život bio božanska umjetnina. Uspjelo i divno ostvarenje evanđeoske Istine. Premda mlad, bio je uistinu velik, ozbiljan i zreo muž. Sav u Bogu a u isti mah sav otvoren i u djelotvornoj ljubavi nadvijen nad konkretnim čovjekom i njegovim svakidanjim potrebama. To svjetlo koje je za sobom ostavio ne smije oslabiti, a kamoli utrnuti. Još mnogi treba da na tom vrelu crpe svjetla i životne snage. Nastojanje oko njegove kanonizacije bit će za sve nas neprestani memento i snažan poticaj na ono što je najpotrebnije i najvažnije, što Crkva i čovječanstvo, kojemu je ona poslana, najviše i prije svega trebaju: kršćanstvo u konkretnom, svakidašnjem životu ostvareno, autentična svetost. o. Ivan Kozelj, Dl
PIONIR LITURGIJSKE OBNOVE Kad čovjek razmatra nad životom dra Ivana Merza, kako nam ga opisuju njegovi životopisci, i ako čita njegova izvorna djela, upravo je iznenađen metodičkim stavom koji je Merz imao prema katoličkoj obnovi. To je isti stav kakav je zauzeo i II. vat. koncil. Obnova treba da započne s obnovom liturgijskog života. U tom svom stavu Merz je ustrajao do kraja svog plodnog života, premda kratkog života, i još danas skoro pedeset godina nakon njegove smrti njegove ideje o katoličkoj obnovi u stanju su rasvijetliti mnoge naše suvremene pokoncilske dileme. Nemoguće je u jednom članku obuhvatiti sve što je Merz napisao o liturgiji ili učinio za liturgijsku obnovu. Zaustavit ćemo se samo na onim pojedinostima koje nam se čine naročito poučne za ovo naše vrijeme. Prvi susret s liturgijom doživljava Merz u St. Gabrielu kraj Modlinga u Austriji prilikom tzv. liturgijskih duhovnih vježbi. O tome što je tada doživio bilježi u svome dnevniku: »Beč, 5. IV 1920. . . . Bio je to moj najljepši Uskrs: proživljavao sam umjetnički refleks velikih doživljaja — Kristovu muku i njegovo uskrsnuće — uživivši se u liturgijsku umjetnost. U početku smo postili, šutjeli, razmišljali. Kada se svjetska buka raspršila i duša ostala mirna, sama sa sobom, iz dubina se poput pjene, dizalo blato grijeha, koje se skoro nesvjesno nakupilo. Zatim sjajno pjevanje lamentacija, pa divna misa Vel. Četvrtka . . . Otkrivanje križa i trpljenje križnoga puta potresli su (na Vel. petak) mojom dušom. U subotu opet ono silno veselje nad uskrslim Spasiteljem, koje je našlo tako divan izražaj u liturgiji. Kao što je teologija centralna znanost, tako je liturgija centralna umjetnost. Ona je sasvim objektivna i odgovara Wagnerovu idealu, koji je htio sve umjetnosti sjediniti u jednu. Liturgija je izražaj duše Crkve, na njenom bi temelju bilo lako izgraditi teoriju umjetnosti. U liturgiji se, kao u kakvu zrcalu ogledava život Kristov. Liturgija je dosegla vrhunac: ona je najveća umjetnička tvorevina, koja postoji u svijetu a uz to je centralna umjetnost, jer umjetnički prikazuje život Kristov, koji je centar povijesti. . . Samostan St. Gabriel ostat će mi nezaboravan cijelog života.« Navedeni Merzovi dojmovi na prvi pogled odišu estetskim liturgizmom koji zanosi katoličke umjetničke krugove u Francuskoj u 19. stoljeću. Međutim, nije to bilo samo prolazno estetsko oduševljenje. Liturgija postaje središnja os Merzova života. On će kasnije stalno liturgiju proučavati, za nju će oduševljavati pojedine utjecajne osobe. Nastojat će da ljepotu liturgije dožive skupine na koje on ima utjecaja. Od početka studija u Parizu i dalje do kraja života moli misu iz misala. Razmatra misne tekstove. Za doktorsku dizertaciju uzima temu »Utjecaj liturgije na francuske pisce od Chateaubrianda do danas.« Piše o liturgiji i liturgijskoj obnovi u brojnim novinama i časopisima. Oduševljen je prijevodom Rimskog misala koji je izišao 1921. god. na hrvatskom jeziku. O tome piše u Hrvatskoj Prosvjeti (1922. br. 3—4, str. 81—87) pod naslovom »Razmatranja o Rimskom misalu — povodom prvoga hrvatskog prijevoda«: ». . . Prijevod ovako fundamentalnog djela epohalna je pojava u našem književnom životu. Mogli bismo što više reći da je to najvrednija knjiga, što je mi uopće imamo na hrvatskom jeziku.« Merz je za pjevanje mise, a ne za pjevanje kod mise raznih pjesama i parafraza misnih dijelova. U njegovo je vrijeme to bilo moguće jedino uz uvjet da se pjeva na latinskom jeziku. To je osnovni razlog njegova zalaganja za latinski jezik u liturgiji, budući da se prema tadašnjim liturgijsko-pravnim propisima središnji liturgijski čini kao misa i brevijar nisu smjeli obavljati na živom narodnom jeziku. Merzu je u prvom redu stalo do toga da vjernici kod tih čina stvarno i aktivno sudjeluju, tj. da mole i pjevaju one dijelove koji su u misalu i brevijaru označeni, a ne nešto drugo. Taj isti razlog na II. vat. saboru doveo je do napuštanja isključive upotrebe latinskog jezika i do uvođenja živog narodnog jezika u liturgiju. Merz se za liturgijsku obnovu zalaže također u osobnom kontaktu s utjecajnim ljudima. Potpresjednicu Društva za sveudiljno klanjanje, gđu Mariju Springensfeld, potiče da s Društvom drži »liturgijska sijela«. Oci franjevci na Kaptolu u Zagrebu na poticaj Merza uvode u svojoj crkvi gregorijansko pjevanje na Božić 1924., a sestre milosrdnice u crkvi sv. Vinka isto pjevanje 1927. Oca Milana Pavelića, Dl, potiče i ohrabruje da prevede crkvene himne. Sve nastojanje Ivana Merza ide u smjeru doživljene liturgije. Osobito mu je stalo do toga da liturgijski duh prožme omladinu. Jednu skupinu kongreganista, učenika Klasične gimnazije u Zagrebu, poveo je u Reichenburg da u trapističkom samostanu dozive ljepotu svečane mise i oficija na blagdan sv. Ivana Evanđeliste. Svoje doživljaje toga dana opisuje u članku »U krilu svete liturgije (Hrv. Prosvjeta, 1924, br. 12, str. 510—518). U toj se skupini đaka-kongreganista nalazio i sadašnji prefekt Kongregacije za nauku vjere, kardinal dr Franjo Šeper. Koliko je dr Merz na njega utjecao svojim smislom za liturgiju, može se zaključiti po onome što je on kasnije kao svećenik i rektor bogoslovije činio za liturgijsku obnovu. Uza sve svoje nesebično nastojanje Merz nije bio potpuno shvaćen. Teško je bilo shvatiti čovjeka, kojim ne gospodari vrijeme, nego on vlada vremenom. Bio je toga svjestan, ali s uvjerenjem da svaki veliki pothvat redovito nailazi na nerazumijevanje i otpor. Pionirima liturgijske obnove bilo je mnogo teže nego promicateljima te obnove danas. Oni su bili osamljeni pojedinci i postizavali rezultate isključivo na temelju osobnog autoriteta. Danas iza liturgijske obnove stoji sveukupni autoritet Crkve, ona je proklamirana i naređena brojnim dokumentima crkvenog učiteljstva. Time je zalaganje dra Merza za buđenje liturgijskog duha ne samo priznato od najvišeg foruma Katoličke Crkve, nego njegovo djelo na području liturgijskog apostolata postaje za nas uzor i poticaj da provedemo u djelo želju II. vat. koncila izraženu u čl. 14. Uredbe o svetom bogoslužju: »Liturgija je naime prvo i nenadoknadivo vrelo iz kojega neka vjernici crpe pravi kršćanski duh! Stoga je pastiri duša moraju dužnim proučavanjem marljivo promicati u čitavoj svojoj pastoralnoj djelatnosti.« Marija Grgić
M E R Z G O V O R I O IVANU MEŠTROVlĆU Upravo sam došao s Meštrovićeve izložbe. Obasuli su me mlazovi ideja. Razapeti Krist, Krist i Magdalena, Krist i Samaritanka, Pietà, Krist tjera Židove iz hrama, Madonna s djetetom, Krist i napasnik, Japanske Madonne . . . Sve je sama lirika, subjektivizam. Ekspresionizam. Neanatomske forme realiziraju silan intenzivni unutrašnji život. Autodidakt Meštrović došao je u svijet i trpljenje čovječanstva postaje za nj problem. On, koji je do sada bio liberalac, koji je do sada samo uzgred obradio koji religiozni motiv, najednom vidi jedan poseban svijet, koji se oduvijek bavio kardinalnim ljudskim problemima. Meštrović se sada bavi kršćanskom religijom i unaša u vanjske forme kršćanstva svoju vlastitu dušu, koja razara te forme. Nema sumnje, Meštrović je od Boga silno obdaren čovjek. U njemu je moderni subjektivizam našao tipičnog reprezentanta. Meštrović je bio u Americi. Možda je na nj djelovao religiozni pokret Kvekera. Možda mu je prijala njihova čežnja za Beskrajnim i njihovo subjektivno interpretiranje Evanđelja. Nikada do sada nije potanje poznavao kršćanstva. Nije studirao, na primjer, opise milieua, iz kojeg je nikao Krist, sve njegove životne faze, što je trpio, zašto je radio. Nije do sada imao pred sobom živa Krista, kao npr. što ga ima katolik koji živi liturgijski. Kad najednom ispaćeni bezbožni liberalac Meštrović dobi u ruke Evanđelje i u njemu Kristovu nauku, koji li mlazovi ideja najednom iskočiše! Meštrović vidi Krista sub specie svoga »Ja«. On motri tu povijesnu pojavu kao pravi reprezentant XX. stoljeća, koje je otpalo od Krista. To nije historijski Krist, ali iz mora tih efemernih poteza XX. stoljeća, tu i tamo prodire po koja crta pravoga, historijskog Krista. Meštrović je prema tome čisti lirik, koji je svojim Kristovima dao izreske iz svoje duše, duše koja ispod ruševina idejnih vrednota dvadesetog stoljeća polako nalazi put k Isusu Kristu. Valja se diviti Meštroviću da je tolikom virtuoznošću znao izraziti svoj unutrašnji život. Umjetnici su tipovi čovječanstva. Kad iznesu svoj put k Isusu Kristu i svoj duševni svijet, pokazuju smjer onima koji su nikli iz one okoline, iz koje su i oni došli. To je civilizirana zapadna Evropa, koja je u stanju konverzije, a nipošto jugoslavenski milieu. Meštrović je nama tuđ i dao Bog da naš narod nikada ne dođe u stadij onih naroda, čijem psihološkom raspoloženju odgovara Meštrovićevo raspelo. (Dnevnik, 13. X. 1920.) VJEČNI RIM U časopisu »Za vjeru i dom« u godini 1925. vodi Ivan Merz rubriku »Vječni Rim«. Ovdje donosimo njegov uvodni članak u skraćenom obliku objavljen u 1. broju. Jedna je od bitnih karakteristika svakog rimskog katolika, da ljubi sv. Oca Papu i da sve svoje misli i sva svoja djela ravna prema njegovim odredbama i željama. Rimski je papa vidljivi Krist među ljudima. On je nepogrešiv u pitanjima vjere i ćudoređa, kada govori službeno ex cathedra. On imade trostruku vlast: učiteljsku, kraljevsku i pastirsku . . . U uzburkanom moru zabluda i strasti koje tresu čovječanstvom — poglavito danas — Petrova je stolica sidro nade i luka spasa (Bened. XV.) za koju se valja uhvatiti i u kojoj moramo naći zaklonište ako ne želimo i mi stradati. Štovanje svete Stolice osobito je važno za Hrvate katolike . . . Program je rubrike VJEČNI RIM, da što više učvrstimo u našim srcima uvjerenje da nam je dužnost da ljubimo sv. Oca Papu i da prema smjernicama, koje on daje sveopćoj Crkvi, i mi upriličimo naše privatno kao i javno djelovanje. Pravi su, naime, katolici spremni da i u privatnom kao i javnom životu ispovijede i djelima dokažu svoju ljubav, osobito time da će što više iskazivati neograničenu poslušnost Apostolskoj Stolici, za koju će biti spremni da sve pretrpe i da za nju proliju svoju krv. Mi ćemo stoga donositi u ovoj rubrici o svetoj Stolici »nova et vetera« (Mat. 18, 52), nove i stare dokumente što ih je sveta Stolica izdala, a imaju načelno ili praktično značenje za privatni ili javni život katolika. LURD Ivan Merz bio je nekoliko puta u Lurdu. Sam je bio veliki štovatelj Gospe Lurdske. Objavio je nekoliko članaka i jednu brošuricu o svojim dojmovima iz Lurda. Donosimo ovdje kraći izvadak iz njegovog članka »Lurd«, objavljenog u Katoličkom listu 11. IX. 1924. . . . U 4 s. i četvrt pođem k špilji; no bilo je toliko svijeta pred crkvom sv. Krunice, da sam morao pričekati na procesiju s Presv. Oltarskim Sakramentom . . . Orleanski kardinal Touchet blagosivao je svakog pojedinog bolesnika s Presvetim, a jedan je svećenik snažno zazivao: »Gospode mi ti se klanjamo, Gospode mi se ufamo u Te, Gospode mi te ljubimo . . . Gospode daj da progledam, Gospode, daj da prohodam . . . tada je jamačno mnogo oko proplakalo. Sav je narod jednodušno opetovao ove bolne usklike i tako zasvjedočio vjeru u prisutnost Galilejskog čudotvorca Isusa Krista, Sina Božjega i u istinitost vjere katoličke . . . Jedan je kardinal svete rimske Crkve nosio Svetootajstvo, a svećenstvo je rimske Crkve molilo u ime naroda i pred narodom. I ako tom prilikom koji bolesnik zaista u tren oka ozdravi, onda je Bog pod prilikama pšeničnog kruha nazočan i svi su »apsurdi« Crkve katoličke živa spasavajuća istina. I sveti je Sakramenat polako prolazio pokraj ispruženih i sjedećih bolesnika . . . Sama (noćna) procesija bila je čarobna: tisuće upaljenih svijeća, električnim žaruljama rasvijetljena bazilika, čiji se nebotični zvonik na daleko vidio . . . sve mi je to bilo kao bajka uzeta iz carstva djetinje mašte . . . Nakon procesije sav je narod s upaljenim svijećama, kao s gorućim tulipanima u ruci pjevao urnebesni »Credo — Vjerujem«. . . . Kad je pjesma došla do riječi »i jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu«, kao da se to užareno jezero podiglo za metar više, i sav je narod polako pobožno pjevao svaki ovaj atribut Crkve. Činilo se kao da je tako prionuo uz svaku riječ, da je teška srca prelazio na drugu. — Oh, čarobne li bajke o rasvijetljenim crkvama, vatrenim rijekama i jezerima, zanosnim pjesmama, čudesnim ozdravljenjima i svetim ljudima koji iz ljubavi bližnjemu žrtvuju svoj život; bajovita li prizora, što ga Otac nebeski priređuje svojoj zemnoj dječici!
Bibliografija pismenih radova Ivana Merza Dr Ivan Merz u svom kratkom životu ostavio nam je u baštinu veliki literarni opus. Tu je najprije njegov opširan dnevnik koji u prepisu iznosi 800 stranica. Zatim njegova doktorska dizertacija »Utjecaj liturgije na francuske pisce od Chateaubrianda do danas« 385 str. Potom šest što većih što manjih knjižica i brošura te oko sto članaka o raznim temama objavljenih u tadašnjim katoličkim časopisima i drugim publikacijama. Od ovoga broja pa nadalje počinjemo objavljivati bibliografiju njegovih članaka razvrstanih po određenim temama. LITURGIJA Razmatranja o Rimskom Misalu. — Hrv. Prosvjeta, IX/1922., br. 3—4. Upliv Liturgije na francusku književnost od Chateaubrianda (1801.) do danas. — Kat. List 1922., br. 33, 37, 38. Lamentacije u katedrali. — Nar. politika, 24. III. 1923. Crkveni koncert. — Nar. politika, 24. III. 1923. Paul Claudel i liturgija. — Hrv. Prosvjeta, 25. VII 1923. Liturgijska predavanja u Zagrebu. — Nedjelja, 4. V. 1924. La liturgie catholique dans l’oeuvre de Baumann. — Cahiers catholiques française du 10 octobre 1924. Preporod crkvene glazbe. — Nar. Politika. 3. I. 1923. Liturgijski kutić. Posestrimstvo, u svim brojevima od prosinca 1923. do konca 1924. La liturgie catholique dans l’oeuvre de Paul Claudel. Les Amitiés catholique françaises, 15. travanja i 15. svibanj 1924. Nešto o ljepoti rimokatoličke liturgije. — Život, rujan 1924. Duhovna obnova po liturgiji. — Luč. 4. XI. 1924. Liturgija i umjetnost. — Život, studeni 1924. U krilu sv. Liturgije. — Hrv. Prosvjeta, XII/1924. Katolička liturgija i neki obraćenici. — Život br. 1/1925. Božično bogoslužje kod otaca Franjevaca. — (Odgovor »Hrv. Pravu«). — Kat. List, 22. I. 1925. Art pour Dieu. — Hrv. Prosvjeta, ožujak III/1925. i svibanj V/1925. Himan djevica. — Za Vjeru i Dom, V/1925. Oblačenje redovnica. — Za Vjeru i Dom, IX—X/1925. Isus prijatelj malenih. — Kat. List, 29. X. 1925. Ljepota crkvene godine. — Život, kolovoz 1926. Obred oblačenja novakinja. — Franjevački Vijesnik, I/1928. Gregorijanska glazba. — Život, veljača 1928. Liturgija i sv. Franjo Saleški. — Franjevački Vjesnik, IV/1928.
APOSTOL SVETOG DUHA O. Ambroz Vlahov, franjevac-konventualac, bio je jedan od istaknutih radnika u Crkvi među Hrvatima između dva rata. Suvremenik dra Ivana Merza, njegov prijatelj i suradnik, iznosi nam u ovom članku svoja sjećanja i uspomene na dra Merza. Nakon I. svjetskog rata zapadna periferija grada Zagreba, današnji Črnomerec i Kustošija, nije imala ni jedne crkve. Cijelo to područje potpadalo je župi sv. Blaža, koja je tada brojila 64.000 vjernika. Bilo je to doba kada je Zagrebom, a posebno u predgrađima, vladala životna nesigurnost. U okolnim šumama skrivale su se raspršene dezertirane jedinice bivše vojske te ugrožavale živote građana. Zaslugom i nastojanjem vrlo revnog i svetog župnika sv. Blaža, Vladimira Kerdića, otvorili su 4. X. 1922. god. oci franjevci-konventualci svoj samostan uz malu kapelicu na tada još nenastanjenom brijegu sv. Duha. Odmah su počeli prikupljati djecu i mladež kao i sve kategorije odraslih. Iste godine došao je u Zagreb dr Ivan Merz i počeo svoj apostolski rad, koji se kasnije proširio po cijeloj našoj domovini. Bio je među prvima koji je prohodao tim dijelom zagrebačke periferije vođen apostolskim ciljevima. Gotovo tjedno prolazio je ulicom sv. Duha do u Mikuliće i Kustošiju da organizira i drži predavanja sakupljenoj omladini i starijima. Kada je kasnije izgrađen dom sv. Franje, jedan od prvih katoličkih domova u Zagrebu, još češće smo ga viđali među nama. Više je na nas djelovao svojim svetačkim držanjem i vladanjem negoli svojim zanimljivim i upravo proročkim predavanjima. Sjećam se njegovih prvih predavanja o Katoličkoj Akciji, za koju smo tek preko njega čuli. Sve nas je poticao da k njoj pristupimo. Pa njegova predavanja o enciklikama zadnjih papa kada se jedva što smjelo reći o papi i njegovu imenu u našoj katoličkoj javnosti. Znao je o tome govoriti bez kraja i konca. Držao je predavanja o katoličkoj štampi koju treba čitati pa o katoličkom pokretu biskupa Mahnića, koji se bio snažno razvio među radničkom i đačkom mladeži. Preko toga pokreta osnovana su uz naš samostan društva katoličkih muževa, i žena, te treći red sv. Franje. Bile su tu i Marijine kongregacije, kojima su pripala sva muška i ženska omladinska društva, pa pjevački zbor i konačno mala i velika limena glazba. Sve je te akcije uz pomoć drugih katoličkih javnih radnika probudio u prvom redu mladenački i svetački duh Ivana Merza. Kada je tako bio već organiziran cijeli kraj s 19 aktivnih društava, dana je samostanu župa pod imenom sv. Antuna Padovanskog. Ubrzo nakon toga počela se graditi i velika crkva sv. Antuna. Dr Merz je bio centar onih pet velikih »Katoličkih dana« koji su proslavljeni u cijelom Zagrebu, napose »Papinih dana« kao i drugih velikih skupova katoličke omladine. Njegova se »Zlatna knjiga« kojoj je geslo bilo »Žrtva, Euharistija, Apostolat« učila i čitala po organizacijama kao katekizam. Nije zato čudo da je sva mladež iz naših organizacija mjesečno išla na sv. Ispovijed i sv. Pričest. Nedjeljama i blagdanima recitirala se uvijek zajednička sv. Misa iz hrvatskog misala, kojega je dr Merz kao liturgijski apostol nazvao epohalnim katoličkim izdanjem na hrvatskom jeziku. Zahvaljujući apostolskoj revnosti dra Merza sv. Duh je postao centar religioznog života za cijeli tadašnji Črnomerec. O Ivanu Merzu i njegovu radu mogle bi se napisati zaista čitave knjige. Poznavao sam biskupa Langa, Msgra Beluhana i druge naše velike ljude, ali ono što je bio Merz, to se nije susretalo. O njemu se može govoriti samo najbolje i najsvetije. Živi svetac na zemlji! Kroz njega je govorio crkveni, Božji duh. Svoju je ideju tako visoko nosio i tako dosljedno ostvarivao. Posebno se doimao njegov blagi pristup čovjeku kao i prema idejnim protivnicima. Nije se muhi zamjerio niti ikome nanio kakovu nepravdu. Ako smo imali sveca, to je bio on! U njemu ste nalazili, ako hoćete, i svećenika i redovnika i laika katolika, uzor u svakom pogledu. Velik čovjek apsolutno. o. Ambroz Vlahov, franjevac-konv.
DEVETNICA IVANU MERZU Sv. Euharistija i pobožnost Blaženoj Djevici Mariji bili su dru Ivanu Merzu neiscrpivi izvori na kojima je hranio svoj život vjere. Preporuča se stoga za vrijeme devetnice barem jedanput primiti sv. Pričest uz prethodnu sv. ispovijed. Poželjno bi bilo svaki dan izmoliti i jednu desetku krunice. Zatim neka se izmoli slijedeća molitva: Svemogući vječni Bože, u Ivanu Merzu dao si nam divan primjer vjere i ljubavi prema Kristu i Crkvi. U svom kratkom životu Ivan je uz pomoć Tvoje milosti postigao mnoge vrline i potaknuo nas da nasljedujemo njegovu predanost u Tvoju svetu volju, strpljivost u podnašanju križeva svakodnevnog života te njegovu nesebičnu ljubav prema bližnjemu. Njegov neumorni rad za proširenje Kristova Kraljevstva u dušama mladih mnoge je priveo Tebi koji jedini daješ čovjeku pravi smisao života. Uvjereni da Ti je Ivan svojim svetim životom omilio molimo Te da ga se udostojiš proslaviti čašću oltara kako bi njegov primjer pomagao ljudima na putovanju prema nebeskoj domovini. Udijeli nam milost da nasljedujemo čvrstoću njegove vjere, nesebičnost njegove ljubavi te apostolsku revnost da se tako približimo idealu kršćanske savršenosti koji nam je on svojim životom pokazao. Njegovim zagovorom udijeli nam posebnu milost za koju te sada molimo . . . ako je to na korist našim dušama a Tebi na slavu. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen. Oče naš . . . Zdravo Marijo . . . Slava Ocu . . . Ova je molitva štampana na novim sličicama Ivana Merza koje je nedavno izdala Postulatura.
Po njegovoj pomoći osjećam da živi među nama RAZGOVOR SA STUDENTICOM HELENOM O IVANU MERZU
Jedne večeri koncem ožujka došla je u sakristiju Bazilike Srca Isusova u Zagrebu jedna djevojka uplatiti sv. misu kao zahvalu Ivanu Merzu za dobivene milosti. Iz razgovora doznali smo da je studentica. Ime joj je Helena. Zamolili smo je za mali intervju za naš list, čemu se ona rado odazvala.
Kada ste čuli za Ivana Merza? Još 1963. god. u Splitu. Jedan je svećenik držao o njemu predavanje prigodom jedne njegove godišnjice, smrti ili rođenja. I tada sam se za nj oduševila. Nastojala sam pročitati sve što je o njemu bilo napisano. Pokušala sam primijeniti barem nešto iz njegova života na sebe. Uvjerila sam se da je to jedan bogat život, koji nam svima može služiti kao primjer, napose mladima.
Koje ste knjige o Ivanu do sada čitali? Prvu koju sam čitala bila je »Borac s bijelih planina« koja me je zaista oduševila. Ne znam ni sama koliko puta sam je pročitala. Posebno mi se svidio njegov dnevnik koji je tu djelomično objavljen. Zatim »Vitez Kristov« pa onaj kratki prikaz njegova života na talijanskom što je pripremio biskup Nežić. Naravno da sam si nabavila i ovu posljednju »Prijatelj mladih«. Ima i tu lijepih stvari, koje zaista daju poticaj čovjeku da ide naprijed, i kad klone u životu,da se po primjeru Ivanovu digne iz slabosti i zaboravi ono što je bilo loše i pođe dalje.
Što Vas posebno oduševljava kod Ivana? On se cijelim svojim bićem predao Bogu, odnosno Bogu u ljudima. Nije štedio sebe niti žalio truda. Svoj rad je posvetio mladima i nastojao Boga približiti mladeži ne samo riječima nego i primjerom. Eto upravo njegov primjer je ono što oduševljava. Prednost je dao djelima a tek onda riječima, to je ono što privlači. Uvijek sam željela imati barem nešto od te njegove tajanstvene snage, od njegove žive vjere koja se očitovala napose kad je pristupao Euharistiji.
Spomenuli ste prije ovog razgovora da se ne stidite govoriti o tome što za Vas Merz znači, dapače da se Vi njime ponosite. U kojem smislu? Nalazila sam se često puta u takvoj situaciji da nisam znala što raditi. I ja sam čovjek, imam svojih slabosti. Bilo je momenata kada nisam mogla naći rješenje. I u tim časovima potištenosti i patnje čim sam se sjetila života Ivana Merza, bilo mi je lakše, našla sam svjetlo, izišla sam iz depresije. Jer je i on bio čovjek koji je prolazio kroz mnoge životne teškoće ali je uza sve to svoj život dao za bližnjega. Ništa nije uskratio kako bi ljubio Boga u bližnjemu i širio kršćansku vjeru.
Možete li nam spomenuti konkretne zgode kad vam je Ivan pomogao? Toliko puta sam osjetila njegovu pomoć. Bilo je to najprije kad sam imala jednu tešku operaciju. Molila sam mu se da operacija sretno završi, da ozdravim. No pod tim sam mislila i slijedeće: ako Bog vidi da moj život kasnije neće biti dobar primjer drugima, onda sam spremna i umrijeti pod operacijom nego li učiniti kasnije nešto što bi Boga uvrijedilo. Da sam došla do te spoznaje to zahvaljujem Ivanu Merzu. Njega osjećam kao živog čovjeka. Po njegovoj pomoći osjećam i znam da on nije umro nego da živi među nama. Osjećam ga u svojoj blizini. Kad mi nešto ustreba, obratim se njemu s takvim pouzdanjem kao da je živ i to uvijek dobijem. To me tako oduševljava i ne stidim se to javno priznati. Eto baš nedavno mi je pomogao kod jednog važnog ispita što mi je bio neposredan povod da sam došla uplatiti misu zahvalnicu. Bila sam na putu i nisam imala dovoljno vremena da se spremim. A taj mi je ispit bio uvjetni. S druge strane bila sam svjesna da Bog zna što radim, da je moj fakultet takav koji će mi poslužiti da činim dobro drugima. Obećala sam Ivanu Merzu da ću dati odslužiti jednu misu zahvalnicu za sve što mi je do sada pomogao ako sretno položim ispit. I sutra na ispitu izvukla sam pitanja upravo iz onog dijela građe koji sam prešla i na koja sam znala odgovoriti. To me je samo još više učvrstilo u mome uvjerenju kako Ivan Merz zagovara za mene kod Boga.
Rekli ste da si želite nešto od Ivanove tajanstvene snage, da ste pokušali nešto iz njegova života na sebe primijeniti, da Vas napose njegov apostolski život privlači i oduševljava. Možete li nam o tome nešto više reći? Sada mi je već 21 godina. Nazirem pomalo zrelost života. I jer mi je Ivan do sada već toliko puta pomogao, zamolila sam ga da i meni dade nešto snage, hrabrosti te mogu biti primjer i uzor kršćanskim djevojkama, kršćanskoj mladeži. Želim biti svjetlo tamo gdje vlada tama, nastojati Boga ljubiti u bližnjemu, širiti Kristovu vjeru. Osjećam da je moj talenat nekako da s ljudima surađujem. Nadam se da će mi Bog po zagovoru Ivana Merza dati snagu da ljubim svakog čovjeka kojega sretnem na životnom putu. Ne želim praviti razlike da li je netko jedne ili druge vjere, da li je grešnik ili ne. Dapače osjećam i želim raditi za grešenike. Ohrabruju me u tome one Isusove riječi da je veća radost u nebu za jednog grešnika koji se obrati i čini pokoru nego li za devedeset i devet pravednika kojima ne treba pokore. Do sada nisam požalila što sam sve to poželjela, jer u Bogu nalazim sreću, On mi je jedini cilj — sve. Danas kad tolika mladež ide putem grijeha potrebno je izaći na ulicu i primjerom pokazati da Bog postoji, Boga tražiti baš u onim propalim ljudima koji su tako daleko od Krista. U prvom redu zahvaljujem Ivanu i njegovu primjeru što osjećam u sebi to zvanje. On mi ga učvršćuje iz dana u dan. Ne znam kamo će me životni putovi odnijeti, logično da ću se s vremenom priključiti kojoj zajednici. Kada će to biti i gdje to prepuštam Bogu, odnosno Ivanu da mi on od Boga izmoli milost da spoznam taj put, da pođem zaista tamo gdje ću moći širiti Kristovu vjeru kao što ju je Ivan širio u hrvatskom narodu i među hrvatskom mladeži.
Razgovor vodio postulator
USLIŠANJA – ZAHVALE Ponovno zahvaljujem Ivanu Merzu za uspjeh postignut uz njegovu pomoć koji u znatnoj mjeri određuje vrijeme što dolazi. Stjepan, student, Zagreb
Na primljenoj milosti zahvaljujem dru Merzu i dalje se preporučam u njegov zagovor. D. F., Sremska Mitrovica
Zahvaljujem Ivanu Merzu na uspješno položenom ispitu. Jozefina, Rovišće
Hvala od srca dragom Ivanu Merzu na velikom uslišanju — obraćenju na smrtnom času moje sestre te smirenoj smrti. S. Filipović, Zagreb
Zahvaljujem dru Ivanu Merzu na uslišanoj molbi. A. L., liječnik, Zagreb
Zahvaljujem Presv. Srcu Isusovu i dru Ivanu Merzu na primljenim milostima u raznim zgodama života. I u buduće se preporučam. Lucija Pupić-Jović, Zagreb
Zahvaljujem Ivanu Merzu za veliku milost koju sam dobila po njegovu zagovoru. P. Lj., Zagreb
Zahvaljujem Ivanu Merzu što mi pomaže u raznim poteškoćama i što mi je nedavno ispunio jednu veliku želju. Obećala sam mu se javno zahvaliti pa to i činim. Tea Šantalob, Zagreb
Zahvaljujem Ivanu Merzu što mi je pomogao da sam izbjegao jednu neugodnu operaciju. Ivo Arnerić, Dubrovnik
Zahvaljujem dru Merzu za ozdravljenje. Veronika Juzbašić, Županja
Zahvaljujem Ivanu Merzu što je svojim posredovanjem omogućio jednom đaku da položi razred. D. S., Zagreb
Za primljenu milost zahvaljujem sv. Anti Padovanskom, ocu Leopoldu i Ivanu Merzu. I dalje im se preporučam. Stanarević Serafina, Sarajevo
Za pomoć u raznim poteškoćama zahvaljujem Ivanu Merzu. Luić Anka, G. Andrijevci
Iz Postulature OBAVIJEST PRETPLATNICIMA
Budući da je ovo glasilo izašlo prošle godine samo dva puta, a tako će biti i ove godine, prošlogodišnja pretplata od 10 din vrijedi i za ovu godinu. Ujedno molimo sve dužnike da nam što prije namire svoja dugovanja za prošlu godinu, jer će nam se time omogućiti daljnje izlaženje ovoga lista.
PRVI ČETVRTAK U MJESECU
Svakog prvog četvrtka u mjesecu služi se sv. Misa u Bazilici Srca Isusova u Zagrebu, Palmotićeva ul., u 19 sati za što skorije proglašenje blaženim Ivana Merza. Pod sv. Misom kratka propovijed. Štovatelji Ivana Merza pridružite se ovoj molitvenoj akciji!
10. SVIBANJ — Smrtni dan IVANA MERZA
Svečana koncelebrirana sv. Misa služit će se ove godine u Katedrali u 19 sati. Pozivaju se svi Merčevi štovatelji da prisustvuju ovoj komemoraciji obljetnice smrti Ivana Merza.
IZ DJETINJSTVA IVANA MERZA
Pod konac 19. stoljeća Bosna je postala sastavni dio Austrougarske Monarhije. To je prouzrokovalo dolazak raznih namještenika, radnika, vojnih lica iz sjevernih dijelova Monarhije. Tako je u Bosnu došao i Ivanov otac, porijeklom iz Češke. Bio je austrijski oficir a u Banjoj Luci dodijeljena mu je uprava željezničke stanice. Ivanova majka već se bila ranije doselila sa svojom obitelji iz Mađarske. Njezin otac bio je trgovac. Naš se Ivan rodio u Banjoj Luci 16. prosinca 1896. g. Kod poroda majka je bila oboljela pa je Ivan ostao jedinac. Kršten je na Svijećnicu, 2. veljače 1897. u roditeljskom stanu. Krstio ga je vojni svećenik Petar Andrassy. Iako Ivan ne potječe od roditelja slavenske krvi, kad je odrastao, on se svjesno opredijelio za pripadnost hrvatskoj naciji. Njegov znanac iz djetinjstva a kasnije kolega sa studija, dr. L. Vlašić pripovijeda o njegovu djetinjstvu: »Ivan je imao djetinjstvo i mladost da si nije mogao bolje poželjeti. Odgojen u građanskoj obitelji, uvijek elegantno obučen, već je rano vozio bicikl, učio klizanje, kuglanje, igrao šah. Privatno je učio engleski, violinu, klavir. Sjećam se s kakovim sam ga divljenjem gledao na teniskom igralištu u boriku blizu kasarne kako još kao dečkić igra tenis s austrijskim generalima, a lopte im kupe vojnici.« Ponarastavši igrao se Ivan s drugovima iz boljih banjalučkih obitelji. Nije volio divljih igara. Već se u to doba zapaža plemenitost njegova srca. Prigodom neke svečanosti u obitelji bili su pozvani mnogi odlični uzvanici. Na stolu je bilo nekoliko torti. Dok su se uzvanici razgovarali, mali je Ivo obilazio od torte do torte, okušao svaku, a onda se neopaženo izgubio iz sobe. Doskora se vratio s čitavom četom svojih malih drugova koje je pozvao na torte. Uzvanici su bili razdragani prisutnošću mališana a Ivanova majka dobro ih je počastila. Jednom je na majčin imendan sa svom ozbiljnošću tražio od oca da izvjesi barjak jer je vidio da ga otac za carev dan izvješava na kuću. Kad kuću kitimo za »carev dan«, trebamo je kititi pogotovo za. majčin imendan, mislio je mali Ivan. Prvi je razred Ivan polazio u Banjoj Luci, drugi i treći u Prijedoru, kamo mu je otac bio neko vrijeme premješten. Potom su se vratili natrag u Banju Luku i tu je Ivan nastavio školovanje do završetka gimnazije (tadanje realke), gdje je i maturirao 1914. g. Prvu sv. Pričest primio je Ivan u desetoj godini 22. IV 1906. Spomen slika prve sv. Pričesti visjela je do konca Ivanova života nad njegovim pisaćim stolom. (Danas se nalazi u njegovu spomen-muzeju u Zagrebu, Palmotićeva 31). Naredne godine primio je sv. Potvrdu. Njegov vjeroučitelj u Banjoj Luci, vlč. Kaurinović, rekao je jednom zgodom majci da bi Ivan morao postati svećenik jer da u razredu najbolje znade vjeronauk. Ivan je od svojih roditelja dobio fini građanski odgoj, ali bez posebne religiozne podloge. Rastao je u jednoj liberalnoj okolini pa nas ne čudi da u svom djetinjstvu i mladosti ne pokazuje posebnu pobožnost što i potvrđuje njegov prof. hrv. jezika dr. Lj. Maraković: »U Merza sve do pred kraj realke (gimnazije) nije bio uopće probuđen smisao za vjeru i vjerski život. Karakteristična je i ta činjenica da je Merz bio jedini đak za čitavog moga rada u Banjoj Luci, kojega sam u 5. razredu morao kod inspekcije u crkvi opomenuti na dolično vladanje, jer je poslije Pretvorbe držao ruke na leđima. Većina njegovih drugova bez sumnje nije bila pobožnija od njega, ali im je baštinjen osjećaj pijeteta prema svetosti čina bio urođen iz obitelji, u kojima je ljubomorno bila čuvana baština otaca.« (Krv. prosvjeta, br. 5, 1938.). Ta nam činjenica samo još bolje osvjetljava ulogu milosti Božje u Ivanovu životu. Jer ono što je Ivan kasnije postao ne možemo pripisati niti obiteljskom odgoju, niti uticaju sredine u kojoj je rastao, nego u prvom redu posebnom Božjem djelovanju na njegov život, koje ga je učinilo putokazom mnogim dušama prema Bogu.
Suvremenici o Merzu
LJUBAV PREMA CRKVI
U životu sam susreo samo dvije osobe koje su samom svojom pojavom djelovale na poseban način i stvarale oko sebe kao neku nadnaravnu atmosferu. Jedan od te dvojice bio je dr Ivan Merz. Bio sam negdje u 7. razr. gimnazije (1922—23) kad sam došao s njim u kontakt. Došao je nekoliko puta k nama u đačku Marijinu kongregaciju i držao predavanje o liturgiji. Tu se moglo osjećati kako je on sav uronjen u liturgiju i kako je liturgija davala hranu njegovom duhovnom životu. Još se danas sjećam kako smo se jednom nakon predavanja u Kongregaciji vraćali Palmotićevom ulicom. Nekako je došao govor na Mali oficij bl. Djevice Marije koji sam povremeno znao moliti. Nisam do danas zaboravio kako mi je protumačio smisao antifona u Vesperama Malog oficija:
1. »Dum esset Rex . . . . « Marija u vječnoj zamisli Božjoj. 2. »Laeva eius . . . . « Marija u Betlehemu. 3. »Nigra sum, sed formosa . . . .« Marija pod križem. 4. »Tam hiems transiit . . . . « Marija na dan Uskrsnuća Isusova. 5. »Speciosa facta es . . . .« Marija u nebeskoj slavi.
Nisam nigdje čitao takva tumačenja; čini se da je to bio plod njegove meditacije. U prosincu 1923. pribavio mi je, na moju veliku radost, latinsko-francuski »Missel quotidien et Vesperal« od Lefebvre-a, koji mi je omogućio svaki dan pratiti sv. misu po liturgijskim tekstovima (na hrvatskom je tada postojao samo Kniewaldov Misal u I. izdanju). Zajedno s o. Alfirevićem Dl odveo je 27. XII. 1923. grupu kongreganista na »liturgijski izlet« u trapistički samostan u Rajhenburg. Iz Zagreba smo otputovali rano ujutro, a on nam je u vlaku tumačio liturgiju toga dana (blagdan sv. Ivana Apostola). U Rajhenburgu smo prisustvovali pjevanoj konventualnoj misi i nekim dijelovima oficija. Kad smo naveče odlazili iz samostana, još smo čuli kako monasi pjevaju »Salve Regina« na kraju Kompletorija. U đačkoj Kongregaciji je tada vladao interes za liturgiju i gregorijanski koral. Izdali smo u tom raspoloženju nekoliko koralnih napjeva kojima smo se služili kod naših pobožnosti. Sveščić je bio umnožen ciklostilom pod naslovom: »Selecta texta liturgica«. Mene je znao koji puta i zaposliti. Kad je priređivao hrvatski prijevod obreda oblačenja kod benediktinki, tražio je od mene da mu prevedem neki liturgijski tekst. Isto tako me je zadužio s prijevodom jedne enciklike Leona XIII. Merz je u svakom slučaju bio »čovjek enciklika«. Za njega je Papina riječ bila svetinja. Insistirao je da se proučavaju Papine enciklike. U tom pogledu može posebno danas, kad se osporava značenje redovitog Magisterija Crkve, biti uzor katoličkim laicima a i svećenicima. »Sentire cum Ecclesia«, to je bilo utjelovljeno u njemu. Kod njega to nije bila samo neka vojnička poslušnost i pokornost, nego ljubav prema Crkvi. Ta je ljubav govorila iz svake njegove riječi. Posjetnici bazilike Srca Isusova u Zagrebu iz onog vremena sjećaju se s kakvom je pobožnosti pristupao sv. Pričesti i kako se je, sav uronjen u misterij, vraćao od pričesnog stola. Jednom sam bio kod njega nakon moje mature, u srpnju 1924. g. Razgovarali smo o nekom planu nekolicine studenata da se obnovi duh jedne katoličke organizacije. Njegovi se savjeti nisu kretali oko vanjske aktivnosti niti oko kakve reorganizacije društva. On je tražio u prvom redu intenzivniji duhovni život kod onih koji žele raditi na obnovi duha. Čuvam danas još bilješke koje sam tada napravio. Evo kakav je plan izradio:
Ujutro: pola sata razmatranja po Filoteji ili iz života Spasitelja ili sv. Obitelji (naročito s obzirom na pasivne kreposti); Dođi Duše Presveti, Primi Gospodine, Dušo Kristova, Zdravo Kraljice, Sv. Pričest. O podne: 5 minuta ispit savjesti, kratko duhovno čitanje. Naveče: Ispit savjesti, Pod obranu se tvoju, psalam Iz dubine za pokojnike. Tokom dana: misliti češće na duhovnu misao, krunica, mortifikacija.
To je bio Merčev savjet katoličkom studentu, laiku. On je to sam sigurno još u potpunijoj mjeri prakticirao. I tu je, po mom mišljenju, bila tajna privlačnosti njegove duhovne ličnosti. Nakon mature poslan sam u Rim na studije. U Rimu sam vidio dra Merza prvih dana lipnja 1925. g. Stanovao je tada nekoliko dana u Germanicumu (bilo je to nakon velikog nacionalnog hodočašća u Svetoj godini). Tada sam imao prilike s njim razgovarati o liturgiji u Kolegiju. Kad se vratio u Zagreb, pisao mi je da mu nabavim neke dijapozitive koji su mu bili potrebni za njegov rad među mladima. Zadnji put sam bio s drom Merzom u mjesecu rujnu 1926. g. Zbog bolesti bio sam poslan kući na oporavak. Jedne večeri bili smo na dugoj šetnji i usput se navratili u crkvu sestara milosrdnica gdje je čitavu noć bila adoracija za svećenike (kvatreni petak). Razgovarali smo dugo. Teme razgovora bile su dvije: liturgija i spor koji je tada bio u toku unutar katoličkih redova. Kad sam bio rektor Bogoslovskog sjemeništa u Zagrebu, naišao sam u knjižnici Bogoslovskog fakulteta na »Liber usualis« koji je bio Merčevo vlasništvo i u kojem ima mnogo zanimljivih bilježaka zapisanih njegovom rukom. Bilo bi zanimljivo temeljitije proučiti te bilješke koje su sigurno plod njegova studija i njegovih meditacija.
Franjo Kardinal Šeper
Mladi današnjice o Ivanu Merzu
NEŠTO OD NAJDUBLJEG MOJEG JA SE PROBUDILO
Za vrijeme Zagrebačkog velesajma ove jeseni posjetio je naše uredništvo jedan mladić, Hrvat, koji živi sa svojom obitelji već odavno u Italiji. Ime mu je Damir Murković. Nedavno se preko knjiga upoznao s Ivanom Merzom i taj ga je susret oduševio. Došao je pohoditi njegov muzej a potom smo ga otpratili i na njegov grob. Želio je što više čuti i doznati o Ivanu Merzu. Aktivan je kršćanin U sredini gdje živi posebno se angažirao sa svojim drugovima u brizi oko napuštene djece. Zamolili smo ga da za naše Glasilo napiše nekoliko redaka što ga se to kod Merza tako dojmilo, što ga je oduševilo. Rado se odazvao našoj molbi pa ovdje donosimo njegove riječi:
Dvadeset mi je godina. Radim u jednom poduzeću koje se bavi izvozom tehničke robe. Pripadam brojnoj obitelji. Slobodno vrijeme provodim s napuštenom djecom. Počeo sam s tim radom prije par godina davajući instrukcije jednom dječaku. Malo pomalo skupili smo se mi prijatelji, nas preko dvadeset, i angažirali se u tome poslu; danas smo prisutni kao »grupa« jer, na žalost, takove djece ima i previše. Unatoč tome što smo protiv zavoda kao takvog, mislimo da je danas s našim stvarnim mogućnostima jedini mogući izlaz biti skupa s djecom i svjedočiti nepravdu njihova stanja. Preko tjedna posjećujemo ih nekoliko puta. Pomažemo im u školskim zadaćama, pripremamo razne igre, izdajemo male novine itd. Koji puta, uglavnom preko nedjelje, vodimo ih u kino, u kazalište, na šetnju ili na igru. Znamo da je sva to skupa premalo da nekako »podmirimo« dug današnjeg društva u njihovu korist, a to je veliko pomanjkanje roditeljske ljubavi. Što se mene tiče poslije prilično dosta intenzivnog takvog rada osjetio sam u sebi neko nezadovoljstvo koje bih mogao točnije nazvati »duševna praznina«. Baš u to vrijeme dobio sam na poklon knjigu »Borac s bijelih planina — Ivan Merz«. Neočekivano me iznenadila jer o Ivanu Merzu do tada nisam ništa čuo. Čitajući knjigu, koju sam »gutao« — ali malo po malo, nešto od najdubljeg mojeg JA se probudilo. Otkrio sam da je prije više od četrdeset godina postojao čovjek koji se nije ustručavao propovijedati i svjedočiti Riječ Božju iako je živio u liberalnoj sredini. Za mene je to veliki poticaj: ne padati stalno u kompromise, nego nastojati biti dosljedan s načinom života prožetim kršćanskim duhom za koji sam se odlučio živjeti. Otkrio sam čovjeka s čistim duševnim i tjelesnim životom bez ikakve dvoličnosti. A to me upozorava na moju nestrpljivost i naglost. Otkrio sam čovjeka koji zna poštivati sve, bez socijalnih razlika: roditelje. Papu, svećenike, siromahe itd. To je za mene divan primjer. Pronašao sam čovjeka koji je znao duboko uroniti u liturgiju. To je za mene opomena mojoj površnosti i nemarnosti. Mogao bih tako nizati dalje. Ali zaustavljam se pred Ivanom kao Apostolom Mladih. Tu mi je on najdraži. Tu se najbolje razumijemo i takav mi je najbliži. Ivan-Damir Murković
M E R Z G O V O R I U VJEČNI RIM Ulazimo u Svetu godinu 1975. Tisuće hodočasnika spremaju se pohoditi Vječni grad Rim i time očitovati svoju živu vjeru i ljubav prema Crkvi i njenom Prvosvećeniku. Prije pedeset godina 1925. prema stoljetnom običaju slavio je kršćanski svijet također Jubilarnu svetu godinu. Bilo je to vrijeme najintenzivnijeg apostolata Ivana Merza među hrvatskom mladeži. I on se odaziva pozivu Crkve. Piše članke o Svetoj godini i sam hodočasti u Rim zajedno s članovima Hrvatskog Orlovskog Saveza. Ovdje donosimo u nešto skraćenom obliku njegov članak »U vječni Rim«, objavljen u časopisu »Mladost«, br. 3., 1925., str. 65—67. Iz toga članka vidi se autentični Merz: pun zanosne ljubavi prema Crkvi i Papi, prema svemu što je kršćansko, rimsko, Kristovo! Sveta godina. Na Badnjak su zazvonila gotovo sva zvona svih katoličkih crkava i navijestila svemu svijetu da je započela Sveta godina. I katolici su u svim zemljama zadrhtali od radosti i puni su nekih velikih slutnja: nepregledne će se bujice božanskih Milosti odsada lijevati na ljudski rod i obnavljati ga u duhu i istini. Pitali smo se odmah: hoće li novi sretniji život zastrujati u gradovima, selima, obiteljima, društvima, narodima i državama? U našim se dušama ukaza slika divske crkve sv. Petra, u čijoj se sjeni dostojanstveno šeće bijela pojava Božjega namjesnika, vječno vidljivog zemaljskog Krista. I k tome Pastiru, k tome Učitelju, tomu Kralju hrle nebrojeni puci: hrle mu hladni Nijemci, i vatreni Španjolci, ozbiljni Englezi i nestašni Talijani; hrli mu i crnac i bijelac, indijac i malgaš. Svi narodi hrle u Vječni Rim, u tu svoju drugu domovinu da se poklone svome Kralju, svome Ocu. Hrle onamo da svemu svijetu, krštenom i nekrštenom, ispovijede svoju vjeru u Crkvu katoličku, jedinu sveopću Crkvu, koju je osnovao Krist i koja će ostati do konca svijeta. Katolici hrle onamo da ispovijede svoju ljubav k Namjesniku Kristovu, koji kao i sam Bog nepogrešivo tumači nauku evanđeosku i koji kao kvasac preporađa ljudski rod. Katolici hitaju u Rim da sami sebe posvete i da tako obnovljeni u svojoj duši preporode svoje prijatelje, svoje obitelji, svoja društva, svoje narode i države. Jer, badava će čovječanstvo težiti za blagostanjem i mirom, za srećom, ako ne bude ljubav Kristova zaplamtjela u svim dušama. I tu će unutarnju vatru ljubavi Bogu i bližnjemu dobiti katolici u Rimu. Tamo će vidjeti i sresti one s kojima su još nedavno ratovali i tamo će se s njima pomiriti i pobratiti. Tamo će osjetiti da su svi narodi samo braća i sestre u zajedničkoj obitelji svetoj Crkvi, koje je otac i poglavica vječni namjesnik Božji, biskup rimski. U Rimu, toj prijestolnici cijelog kršćanskog svijeta, obavljat će se svečana zanosna bogoslužja i tamo će se urnebesnom pjevanom molitvom, slikovitim procesijama i manifestacijama ispovijedati zanos i sreća, što Crkva sveudilj raste i pobjeđuje i osvaja. I svi katolici, svi slojevi, svi narodi, sva zanimanja, staro i mlado, muško i žensko — jednom riječju svi — pristupat će zajednički Stolu Gospodnjem, sjedinit će se s Kristom Bogom u jedno jedinstveno tajanstveno božansko tijelo i molit će ga za sveopći mir svih naroda. I kamo su u prijašnjim stoljećima hrlili uz velike pogibelji i silne poteškoće carevi i kraljevi, knezovi i siromasi, obrtnici i seljaci — sav vjerni narod — kamo je prije jedno šest stotina godina sv. Brigita pješice hodočastila iz Švedske, svladavajući i najteže napore, a kamo se u rujnu ove godine sprema međunarodno organizirana omladina, zar da onamo ne pohrli i hrvatska omladina i ne polete vitezovi Kristovi — hrvatski orlovi? I čim je stigao službeni dopis našeg internacionalnog sekretarijata iz Rima, odlučismo poći u našu prijestolnicu jednim posebnim hodočašćem, da tako dobijemo najpotpuniji oprost i da nas Krist oslobodi iz veriga sotoninih. I na taj način hoćemo i pred ostalim katolicima naše domovine da istaknemo da su hrvatski orlovi izabrana četa, da su oni avantgarda jedne veličajne organizirane katoličke akcije, koja imade svoje čete i u našim najzabitnijim župama, selima, i zaselcima. Nama je potrebno da idemo u Rim: hoćemo i mi da se tamo opojimo vjerskim oduševljenjem, ushićenjem i zanosom; želimo da u srcima našim sve to žešće usplamti ljubav prema Bogu Gospodu, tvorcu zvijezda i sunca, stvoritelju naših brda i dolina; naših rijeka i našega mora, naše domovine i naših narodnih kreposti; želimo da se u Rimu što čvršće nakalemimo na Kristu-Bogu; Kristu euharistijskom, Kristu stijeni, koji živi u Papama — hoćemo da Duh ljubavi napuni naše duše, da se povratimo u domovinu nadahnuti osvajačkim žarom, te da posvuda uzmognemo sijati u duše ljudske ljubav, prema Bogu i svemu onome što se on udostojao stvoriti; da stvorimo u hrvatskim zemljama i među ljudima usred kojih nas je on postavio, jednu kršćansku civilizaciju. I u Rimu ćemo se također moliti za oproštenje naših vlastitih grijeha, naših narodnih grijeha; tamo ćemo se zavjeriti da ćemo se boriti uz ostalo protiv gadnoj kletvi i sramotnom pijanstvu. Molit ćemo se također za našu rastavljenu kršćansku braću — za protestante, pravoslavne i starokatolike — da se i oni jednom natrag povrate u krilo svete Crkve katoličke. I za muslimane i za pogane, za grešnike i za pokojnike — za sve one koje ljubimo, uspješno ćemo se moliti u sretnom Rimu, Rimu papa i apostola, Rimu mučenika i svetaca — Rimu učenjaka, umjetnika, Rimu radi kojega je sam Krist postao Rimljaninom (Dante). »Zaista, grad u koji ćete vi doći jest onaj Rim,« dozivlje nas sadašnji sv. Otac Papa Pio XI.. »koji je Krist naš Spasitelj izabrao da zauvijek bude središtem vjere i sjedištem njegova namjesnika, onaj Rim, iz kojeg svijet crpi u potpunoj sigurnosti čistu nauku Božju i nebesko oproštenje. Tu će vas vaš zajednički Otac, koga vi volite i koji vas voli, blagosloviti; ovdje će vaša pobožnost naći lak pristup starim katakombama, grobovima poglavica apostola (sv. Petra i sv. Pavla), relikvijarima u kojima se nalaze relikvije najslavnijih mučenika; ovdje će vam biti lako da pohodite hramove, koje su podigli vjekovi u čast Božju i svetaca, ta remek-djela sjaja i umjetnosti, kojima se savkoliki svijet divio i kojima će se zauvijek diviti.«
Novi čovjek u Kristu
Od kada Ivan počinje voditi svoj dnevnik, opaža se kod njega neka posebna sklonost prema sakramentu sv. Euharistije združena s iskrenom vjerom u realnu Isusovu prisutnost. On sve više napreduje u razumijevanju toga sakramenta i očituje svoju sve veću čežnju za čestim sjedinjenjem s Kristom po Euharistiji. Lijepi su opisi koje nam je ostavio u dnevniku bilo da iznosi svoje misli o Euharistiji ili da opisuje svoje doživljaje kod sv. Pričesti. Iz njegovih se bilježaka zaključuje da mu je Krist i na iskustven način dao osjetiti milinu svoje prisutnosti u Euharistiji. »U nedjelju je sv. Pričest. Ne mogu shvatiti da će Krist, Bog-Stvoritelj, Onaj, za kojim sve teži, koga čovjek u snu i na javi osjeća, Onaj jaki i svemoćni, koji je dao kretanje svemiru, Onaj koji nad svakom travkom i nad svakim crvićem bdije, da Krist kome su čavle kroz noge i ruke probijali, na koga su pljuvali, Onaj koji je mrtve oživljavao i djecu volio, te kod svoje vlastite smrti sunce zamračio i zemljom potresao, da će Taj biti moj, da će se razgovarati sa mnom čovjekom za koga samo ja pravo znadem. Po tome baš vidim da je to On, jer pokazuje u tome svoju neizmjernu ljubav.« (Dnevnik, Beč — 27. siječnja 1915.) »Čovjek u svakom času vidi kako je malen, a kako je velik Onaj, koji je umro za nas, koji Kruh — Bože, samoga sebe, svu svoju veličinu, svu ljubav — nama daje. Ne može se izreći što se osjeća, kad se On s nama sjedini. Ne, želja za još više i više, za Kristom cijelim, za Svjetlom, za Bogom — Stvoriteljem za kojim srce naše eruptivno teži. I svakog časa čovjek podlegne jednom mišlju, jednim pogledom, jednim ništa. I opet teži i usuđuje se tražiti ono, što sluti da je kao iza nekog zastora u duši što katkad svoju zraku baci i rasvijetli stanovitu stranu nutrine vrhunaravskim sjajem. To bi htio čovjek u svojoj veličini. Htio bi biti ne-tijelo i spojen s tim Sjajem.« (Dnevnik, Beč — 24. studenog 1915.) »Kad bih se sastao s kakvim bezvjercem, ne bih mu znao reći što je Euharistija, ne bih mu znao dokazati što osjećam. Što više: kad sam gdjegod u vedroj, svjetloj, sunčanoj prirodi, pa pomislim na svoje osjećaje kod Pričesti, čudno mi je, kao da je to bio neki san, tajinstven, čudan i lijep san, neki osjećaj, neko ozračje, kojeg sada nemam, a kad sam u tom osjećaju, zaboravim sve, samo me nešto vuče, neodoljivo vuče . . . . « (Dnevnik, Banja Luka — 27. prosinca 1915.) Dolaskom u Zagreb njegova se ljubav pram Euharistiji sve više rasplamsava. Svaki dan prima sv. Pričest. Mladež među kojom je djelovao nastoji što više potaknuti na euharistijski život. I svojim člancima želi oduševiti čitatelje na često primanje sv. Pričesti. U članku »Duhovna obnova po liturgiji« opisuje Ivan kakvo treba biti naše prisustvovanje sv. misi: »Budite uvjereni da je sv. misa bez sv. Pričesti donekle fragmentarna. Spasitelj se mogao utjeloviti također pod prilikama zlata ili kamena; on to nije učinio, već je primio prilike kruha i vina i time nam je jasno rekao da želi da ga blagujemo kod svake sv. mise . . . . Budimo suvremeni katolici, postanimo po sv. Pričesti dionicima beskrajnog života Riječi Božje. U tom činu gdje se vaše tijelo i vaša duša sjedinjuje sa samim Božanstvom mora da je vrhunac vašega života; u tom je činu i vrhunac cjelokupne sv. liturgije. Sve veličanstvene molitve i pjesme, sva naša razmatranja, svi naši čini tijekom dana moraju biti kristocentrični; moraju biti usmjereni prema tom jedinom času našega dnevnoga života. Na taj se način već na zemlji ispunjava naša zadnja svrha i postajemo dionicima same biti Božje« (Luč, br. 1, str. 17, 1924). O Ivanovoj ljubavi i štovanju presv. Euharistije uvjerljivo nam svjedoče njegovi prijatelji i znanci. Idući Zrinjevcem s njim u društvu primijetili su kako nekome skida šešir. Upitan koga to pozdravlja odgovorio bi: »Zar ne znaš da se nalazimo vis-à-vis crkve u Palmotićevoj ulici?!« Učenici i profesori na gimnaziji, gdje je Ivan službovao, često su ga vidjeli kako pod odmorom zalazi u zavodsku kapelicu na kratak pohod presv. Oltarskom Sakramentu. »Kad sam došao na studij u Zagreb« — pripovijeda dr. S. Š., »išao sam s drugim kolegama jutrom na sv. misu i Pričest u crkvi Srca Isusova. Tu smo redovito nalazili dra Merza kako sabrano prisustvuje sv. misi i svaki dan se pričešćuje. Kao studenti već smo se bili počeli kolebati da li bismo išli svaki dan na sv. misu, ali nas je Merčev primjer tako učvrstio u dotadašnjoj praksi te nismo više pomišljali da odustanemo od svakodnevnog polaska u crkvu. Kad ovaj profesor, naš stariji kolega iz organizacije, može svaki dan na misu i pričest, zašto ne bismo mogli i mi mlađi!« Bartul Blašković, rodom sa Hvara, pripovijedao nam je slijedeće: »Bili smo još mladići kad je Merz dolazio k nama na Hvar. Prikupljao nas je i često nam znao govoriti o vjeri, crkvi, papi . . . Još sada mi je živo pred očima kako sabrano kleči pred oltarom presv. Euharistije u hvarskoj katedrali i adorira sav uronjen u molitvu. Kroz cijeli život njegov me je primjer poticao da se po dolasku u crkvu najprije poklonim Isusu u presv. Oltarskom Sakramentu.« Ing. Ljudevit Zechner iz Bjelovara, Ivanov prijatelj još iz Banja Luke piše u svome listu od 7. X. 1970. piscu Merčeve biografije: »U ljetu 1916. opet sam se našao zajedno s Ivanom u školi za rezervne oficire austrougarske vojske u Mürzzuschlagu (Štajerska). On je tada bio gotovo već izgrađen čovjek. Dnevno smo bili zajedno, vodili smo razgovore o svim mogućim temama — o umjetnosti, muzici, o književnosti, o religiji, itd. Za kratko vrijeme stvorila se oko njega cijela grupa istomišljenika iz našeg vojničkog kruga. Bilo nas je npr. koji nisu redovito išli u crkvu na sv. misu, međutim on nas je potaknuo te je naša grupa počela ići na nedjeljnu sv. misu . . . . Koncem 1916. g. završili smo oficirsku školu i očekivali odlazak na bojište. Svi smo bili puni straha, neizvjesnosti i nemira, dok je Ivanov mirni i staloženi duh djelovao na nas kao tješitelj, pa smo se njegovim nagovorom svi mi koji smo činili njegov krug, pred polazak ispovjedili i pričestili.« »Smatrao sam ga ne samo svojim prijateljem, nego i duhovnim vođom« — izjavio je sada već pokojni svećenik sa Hvara don Mate Blašković u prvoj Merčevoj biografiji. »Jednom mi je posluživao kod sv. mise. Kad sam mu pružio sv. Pričest, pričinilo mi se da mu s lica izlaze neke zrake, tako je ono bilo anđeoski svijetlo, gotovo preobraženo, kakvo se tek vidi na slikama sv. Alojzija . . . . Nikada neću zaboraviti te minute otkrivenja! Oh ti bi zaslužio da misiš, a ja da ti ministriram, govorio sam u sebi vraćajući se sav uzbuđen s njime u sakristiju, gdje je on opet dugo, dugo molio . . . « Tri dana prije nego je pošao na operaciju, pisao je Ivan don Mati opširno pismo o književnosti i o knjigama koje mu je preporučivao za njegovo daljnje književno usavršavanje. Pri koncu pisma dodao je: »Međutim, skoro mi je i žao da sam se toliko raspripovijedao o literaturi, jer je važnije od umjetnosti uzgajati i voditi ljude k Isusu, a u tom poslu umjetnost, kao i sve što je stvoreno, ima samo pomagati čovjeku da dođe do Isusa. Stoga znam da ćete se baviti knjigom i umjetnošću samo toliko koliko Vam to ustreba za Vaše stado, da mu budete dobar pastir i da sebe i njega jednom dovedete do vječne Ljepote . . . . « (22. IV 1928.)
Bibliografija pismenih radova Ivana Merza Nastavljamo s objavljivanjem bibliografije pismenih radova Ivana Merza koju smo započeli u prošlom broju. U ovome donosimo popis njegovih članaka koje je objavio o Papi i Rimu: RIM — PAPINSTVO
Mir Kristov u Kraljevstvu Kristovu. — Mladost, VII. 1923. U vječni Rim. — Mladost, br. 3, 1925, str. 65—67. Vječni Rim — Katolička Akcija. — Za vjeru i dom, br. 1—3, 1925. Vječni Rim — Sveta Godina. — Za vjeru i dom, br. 4, 1925. Vječni Rim — Školstvo. — Za vjeru i dom, br. 5—8, 1925. Vječni Rim — Papa. — Za vjeru i dom, br. 12, 1925. Iz misijske izložbe. — Za vjeru i dom, br. 10, 1925. Orlovi u Rimu. — Nedjelja, 29. XI. 1925. Suze Sv. Oca. — Kat. tjednik, br. 51, 1926., str. 9. Njegovoj Svetosti Papi Piju XI. — Za vjeru i dom, br. 2, 1927. Papina država. — Kat. tjednik, 26. VI. 1927.
Stari Merzovi suradnici polako odlaze: † DON FRANO VUČETIĆ U Dubrovniku je 4. studenoga umro don FranoVučetić u 95. godini života i 70. godini svećeništva. Sahranjen je na groblje Boninovo. Sprovod je vodio dubrovački biskup dr. Severin Pernek koji je prije sprovoda odslužio sv. misu i održao prigodnu homiliju. Od pokojnika su se nad grobom oprostili u ime svećenstva mons. Karlo Capurso, te u ime katoličkih svjetovnjaka, suradnika i prijatelja Ivo Arnerić. Još je govorio prof. Job i jedan mještanin njegove rodne Vele Luke. Pokojni mons. Frano Vučetić rođen je 26. V. 1879 godine u Veloj Luki na otoku Korčuli. Prvu sv. misu čitao je 1904. godine u Rimu. Službovao je u raznim mjestima Dubrovačke biskupije. Od 1. I. 1925. postaje rektor Biskupske kurije u Dubrovniku. Radi u sjemeništu kao zamjenik upravitelja, a kasnije dugo godina kao upravitelj. Uređuje glasnik sv. Terezije od Malog Isusa, koji je između dva rata izlazio u Dubrovniku. Nakon što je Papa Pijo XI. uputio poziv na rad u Katoličkoj Akciji prvi se medu svećenicima Dubrovačke biskupije tom pozivu odaziva. Surađuje s našim blagopokojnim Dr. Ivanom Merzom u organiziranju katoličke orlovske omladine. Bio je dugo vremena predsjednik dubrovačkog okružja te katoličke omladinske organizacije. Godine 1947. napustio je svoje milo sjemenište i svoj dragi Dubrovnik. Strpljivo podnaša sve kušnje, koje su mu urodile Božjim blagoslovom, jer se povratio s popravljenim zdravljem i doživio duboku starost. Za svoj vrlo aktivan rad stekao je zaslužno priznanje crkvenih vlasti, i primio visoko odlikovanje. Već 1930. bio je imenovan počasnim kanonikom Stolnog kaptola u Dubrovniku, 1941 komornikom Sv. Stolice s pravom na naslov Monsignora, a godine 1961. sv. otac papa Ivan XXIII Dobri imenovao ga je svojim kućnim prelatom. I. A. Dubrovnik
Obljetnica dra Ivana Merza u Zagrebu ČOVJEK KAKVOG TRAŽI II. VAT. SABOR I ove godine svečano je komemorirana 10. svibnja obljetnica smrti dra Ivana Merza u Zagrebu. Svečana koncelebrirana sv. misa služila se u zagrebačkoj katedrali. Sv. misu predvodio je biskup Alfred Pichler iz rodnog mjesta dra Ivana Merza — Banja Luke. Koncelebriralo je trinaest svećenika uz asistenciju bogoslova zagrebačkog Teološkog fakulteta koji su pod misom i pjevali. Brojni štovatelji dra Merza prisustvovali su svečanosti. Biskup Pichler izrekao je prigodnu propovijed. U propovijedi je istaknuo, povezavši Evanđelje toga dana s Ivanom Merzom, kako je Merzu Krist bio put, istina i život. Između ostalog rekao je: »Merz je Krista stavio u sred svoga života. Kod njega se osjećalo da je kršćanin i kad se šali, i kad voli djevojku, i kad ide u rat, i kad trguje, i kad je profesor. Iznenadila me jedna činjenica kad sam pred neki dan opet pročitao njegov životopis. Otkrio sam da je Merz upravo onaj čovjek kakvog traži II. vat. sabor. Među koncilskim dokumentima ima jedan dekret o apostolatu laika. Ivan je bio laik. O tom istom predmetu govori 2. dogmatska konstitucija o crkvi. Tu su o vjernicima laicima iznesene zapravo sasvim nove nauke. Jedan kršćanin ne smije u svom kršćanstvu ići smjerom da nasljeduje recimo svece pustinjake, svece svećenike ili svece biskupe i svece časne sestre. Ne! On mora imati svoju svjetovnjačku svetost. On mora na svom radnom mjestu zračiti Krista; na svom godišnjem odmoru zračiti Krista; u svom razgovoru, zabavi, razonodi, poslu, svugdje. On mora posvetiti ovaj vanjski svijet, kamo svećenik uopće ne može stići. On mora nastojati da tu zavlada pravičnost, ljubav, poštenje, dok ne bude Krist sve u svemu. I shvatio sam da je Ivan Merz izvanredno suvremen čovjek. Kad svijet dobro shvati dekrete II. vat. sabora, tada će tek dr. Merz postati poznat i biti još suvremeniji«.
PROSLAVA GODIŠNJICE IVANA MERZA U OSIJEKU IZVJEŠTAVA DUBRAVKA TOMIČIĆ
Kao što je običaj već desetak godina tako je i ove godine proslavljena obljetnica smrti dra Ivana Merza 10. svibnja u crkvi oo. kapucina u Osijeku. Proslava je uzveličina iscrpnim predavanjem dra Ladislava Vlašića koji je osobno poznavao dra Ivana Merza. Stilom pristupačnim svima rasvijetlio je Merčev lik čovjeka od djetinjstva do smrti te čovjeka zaljubljenika u Kristov križ i žrtvu. Predavač je istaknuo kako je kod Merza posebno uočljiva na djelu milost Božja koja ga je unatoč liberalnom odgoju preobrazila u novog čovjeka. Usporedivši njegovu svetost sa svetošću sv. M. Terezije rekao je: »Čast veličini sv. M. Terezije, koju je čitav katolički svijet objeručke prigrlio kao sveticu, ali usuđujem se reći da je svoju svetost Merz postigao u težim i nepogodnijim uvjetima. Iz kakove samo liberalne, iako građanski odlične okoline postaje velikan duhovnog života! Izrasti iz takove okoline u tolikog katoličkog diva nije mogao svojim vlastitim silama. Eto to je ono po ljudski sudeći nerazumljivo za Merza. Ali mi katolici vjerujemo u milost Božju, čiji su putovi za nas nedokučivi. Ta milost Božja posebno je takla našeg Merza jer bez nje ne bi bilo moguće razumjeti njegov život i veličinu. Usput je predavač spomenuo još drugih dvoje Banjalučana koji su živjeli i odgojeni u sličnim okolnostima kao Merz a postali su uzorni kršćani. Bili su to dr. Srećko N., advokat i M. Laufer, koja je postala kasnije karmelićanka. I njih je predavač osobno poznavao. U kratkim crtama iznio je pred slušatelje glavne momente iz njihova života. Rekao je: »Njih je sve troje Božja desnica jednostavno istrgnula iz njihove mlake, liberalne iako otmjene sredine i odlučno presadila u Božji cvatući vrt. Ovu pobožnu trojku Banja-Luke na čelu s Merzom naveo sam stoga da se bolje osvijetli lik našega Merza. Sve troje rasli su u istim liberalnim okolnostima i sve troje je takla kao Savla milost Božja i pozvala ih pod svoj skut.« Predavač se potom osvrnuo i na druge kršćanske velikane Bosne i Hercegovine kako laike tako i svećenike koji su neustrašivo svjedočili svoju vjeru i onda kad je bilo teško, i kad je trebalo svoj život žrtvovati, postavši tako svjetlo vjere budućim naraštajima. Zaključio je taj dio riječima: »Eto sve sam to nabrojio, da se vidi kako Katolička crkva u svim vremenima, u svim sredinama i u svim narodima obiluje mnogim izuzetnim svetim osobama. Od svih pobrojanih Herceg-Bosanaca ipak se ističe najkrupnija, najsvetija, najintelektualnija, duhovno najizgrađenija, ja vjerujem i najotmjenija figura našeg dragog Merza. Svakako se po školovanosti, načitanosti, zbilji katoličkih nazora, filozofskoj izobrazbi i potpunoj odanosti Bogu nitko ne može s njime mjeriti. Bio je sav katolik, saliven iz jednog komada. U svom dugom životu poznavao sam mnogo ljudi i žena zaista svetog i neporočnog života. Bili su iz raznih sredina, ali između njih sviju kao div iskače Merz.« Nakon predavanja jedna djevojka je pročitala pjesmu Mire Preisler »Naš dobri brat« a druga je izrekla kratku zahvalu dru Merzu što nam je pokazao svu slast euharistijskog blagovanja, svu životnu snagu božanske mane, svu ljepotu prijateljstva s dobrim Pastirom, Mističnim Kristom. Pokretač ovakvog svečanijeg obilježavanja smrti našeg velikog čovjeka dra Ivana Merza, apostola laika, sjajnog uzora mladeži, u ljubavi prema euharistiji, Papi, bližnjemu, križu, čistoći i žrtvi, jest grupa djevojaka ove kapucinske crkve koja je slijedeći Ivanov primjer, krenula cilju na koji smo svi pozvani — svetosti po svakodnevnom sjedinjenju s Isusom u euharistiji, sjedinjenju po molitvi, žrtvi, odricanju i apostolatu.
IZ PISAMA NAŠIH ČITATELJA Gospodine uredniče! — Prije par mjeseci dopao mi je u ruke časopis »Ivan Merz«. Moram Vam priznati da sam tom prilikom prvi puta čuo za to ime i za tog čovjeka koji je živio i umro na glasu svetosti . . . Obratio sam mu se za pomoć pošto sam u to doba polagao neke vrlo važne ispite na fakultetu. Njegovom pomoću sam te ispite i položio. Zbog toga bih Vas zamolio da u rubrici »Uslišanja — zahvale« objavite moju zahvalnicu. Davor Leborić, Zagreb. Poštovani uredniče! — S velikim nestrpljenjem očekujem svaki broj lista o Ivanu Merzu. Redovito u njemu nalazimo toliko toga lijepoga o čovjeku kojega neobično cijenim. U posljednjem broju pored ostalog posebno me je zainteresirao intervju sa studenticom Helenom . . . . Željela bih se s njom upoznati. Mislim da bi jedna drugoj mogle puno pomoći u nastojanjima i ostvarivanju cilja. Unaprijed hvala! Srdačno Vas pozdravlja studentica Lj. K., Zagreb.
(Molimo ovu studenticu da nam još jednom pošalje svoju punu adresu. — Uredništvo.) ». . . . . . . . Primila sam Glasilo postulature »Ivan Merz«. Mene je već 1. broj lani oduševio svojim sadržajem, a Ivan Merz postao mojim pomoćnikom pri svakoj potrebi i nevolji. Zato ja i uz ostale svoje »pomoćnike« dosta lako provodim svoje staračke dane a da ni jedan dan ne odležim u krevetu zbog bolesti . . . . « Marija Kaučić, Zagreb Velečasni oče! — Imao sam običaj posjetiti grob Ivana Merza kad god bih došao u Zagreb. Bio sam član Orlovske organizacije od 1927. god. Čitao sam njegovu Zlatnu knjigu i upoznao vrednote te knjige i čovjeka koji ju je napisao. Sada imam 81 godinu. 1956. posjetio sam njegov grob. Odjednom osjetim jaki miomiris. Kontrolirao sam cvijeće koje je ondje bilo ali miris nije dolazio od njega, niti sa susjednih grobova. Zaključio sam da to može biti samo nadnaravan znak. Od onda kad god mislim na Ivana Merza, sjetim se toga doživljaja jer je na mene ostavio duboki dojam. Čvrsto sam uvjeren da je to bio znak s neba onkraj groba . . . Preporučam se Ivanu Merzu u jednoj potrebi. Bila Božja volja! Jalžabetić Petar, Ferdinandovac Poštovani Oče! Ima već duže vremena kako se spremam da Vam pišem i da Vas izvijestim o mom zdravlju. Moja noga nije još ozdravila, ali mi je puno bolje. Još uvijek se molim dru Ivanu Merzu i nadam se da će rana zacijeliti, ako bude Božja volja. Vjerujem da će mi Ivan pomoći, jer sam toliko dobila duhovne utjehe da Vam to ne mogu opisati . . . Kad god mu se uteknem za pomoć, odmah mi pomogne upravo vidljivo i opipljivo . . . Ankica Luić, G. Andrijevci
USLIŠANJA — ZAHVALE
Zahvaljujemo Ivanu Merzu na uslišanoj molbi. — Obitelj A.
Zahvaljujem Ivanu Merzu za pomoć na maturi. — Lj., Zagreb.
Zahvaljujem dru Merzu na uslišanoj molbi. — Baraga Fany, Zagreb.
Zahvaljujem Ivanu Merzu za sretno položene ispite. — A. Š., student, Zagreb.
Zahvaljujem Ivanu Merzu za postignuti dobar uspjeh u školi. — Franka Jelavić, 5. r. osn. šk., Zagreb.
Zahvaljujem Ivanu Merzu što je pomogao mome sinu da ne izgubi vjeru i da se sredio u životu. — Marija Babić, Zagreb.
Zahvaljujem Ivanu Merzu što mi je spasio sina od teškog poroka. — Terezica Mandić, Zagreb.
Zahvaljujem Ivanu Merzu na dvjema velikim milostima, koje sam primila po njegovom zagovoru. — K. M., Krk
Na uslišanoj molbi zahvaljujem Ivanu Merzu. — Jandrilović Anka, Sibinj.
Za milost koju mi je isprosio dr Ivan Merz te ozdravio moga sina i time spasio njegovu obitelj, duboko se zahvaljujem i dalje preporučam. — Z. M., Zagreb.
Zahvaljujem dru Merzu na pomoći prilikom uspješno položenih ispita. Obećao sam da ću se zahvaliti i ovom prilikom to činim. — Davor Leborić, student, Zagreb.
Javno se zahvaljujem Ivanu Merzu na dobivenoj milosti nakon obavljene devetnice njemu u čast. — Marija Šegota, Zagreb.
Zahvaljujem Ivanu Merzu za pomoć prilikom polaganja stručnih ispita. — Antonija Štivojević, Zagreb.
Zahvaljujem Ivanu Merzu što mi je omogućio hodačašće u Lurd. — Mladen Štulić, učenik, Zagreb.
Zahvaljujemo Ivanu Merzu na postignutom uspjehu u školi, čime nam je bilo omogućeno hodačašće u Lurd. — Željko Horvatić i Davor Horvat, učenici, Zagreb.
Šaljem jedan dolar za zakladu dra Ivana Merza kao izvršenje jednog zavjeta. — Barica Belušić, Buenos Aires, Argentina.
Zahvaljujem Ivanu Merzu za uslišanje. — M. R., Lobor.
Zahvaljujem Presv. Srcu Isusovu i dru Ivanu Merzu na primljenim milostima u raznim zgodama života. I u buduće se preporučam. — Knezović Elvira, Zagreb.
Zahvaljujem se Blaženoj Djevici Mariji i sv. Antunu na uslišanoj molitvi. I dalje im se preporučam za sreću i zdravlje i dobar uspjeh u školi. — Safar Vera, Kalić—G. Kotar.
Iz Postulature
Promjena datuma Merčevog četvrtak od početka 1975. na drugi četvrtak u mjesecu
Do sada se svakog prvog četvrtka u mjesecu služila sv. misa u bazilici Srca Isusova u Zagrebu za što skorije proglašenje blaženim dra Ivana Merza. Uprava bazilike zamolila je da se ta sv. misa prenese na koji drugi dan zbog slijedećeg razloga: već se godinama u bazilici na prvi četvrtak naveče obavlja pobožnost sv. ure kao priprava za prvi petak. U posljednje vrijeme sv. ura je spojena sa sv. misom pa se tako ne može dati posebna važnost sluzi Božjemu Ivanu Merzu kod propovijedi pod sv. misom. Zato će se od početka 1975. sv. misa za što skorije proglašenje blaženim sluge Božjega dra Ivana Merza služiti u drugi četvrtak u mjesecu naveče u 19 sati.
Biografije i sličice Ivana Merza
Kod Postulature mogu se dobiti slijedeće štampane stvari o Ivanu Merzu:
B. Nagy: BORAC S BIJELIH PLANINA — IVAN MERZ. Biografija. Zagreb, 1971. cijena 40 din. 372 str.
B. Nagy: PRIJATELJ MLADIH — IVAN MERZ. Skraćena biografija. Zagreb, 1974. džepni format, 130 str. cijena 17 din.
Sličice Ivana Merza s devetnicom i biografskim podacima. cijena 0,50 din.
Do sada izašli brojevi Glasila Postulature.
Narudžbe se šalju na adresu: POSTULATURA IVANA MERZA, 41001-Zagreb, Palmotićeva 31, pp 699
——————————————
OBAVIJEST PRETPLATNICIMA
Zbog općeg povišenja troškova tiska primorani smo od iduće godine povisiti cijenu našem Glasilu. Pojedini broj stajat će 3 dinara. |