«Bibliografski podaci o Ivanu Merzu», Ivan Merz. Glasilo postolature za beatifikaciju Dr. Ivana Merza, Zagreb, god. III/1975., br. 1-2

BIOGRAFSKI PODACI O IVANU MERZU

 

1896. 16. XII. - Rođen je u Banjoj Luci. Otac mu je bio austrijski oficir i šef željezničke stanice. Tu pohađa gimnaziju (realku) i maturira s odličnim uspjehom.

1914. Nakon mature polazi u Vojnu akademiju u Bečko Novo Mjesto gdje ostaje samo tri mjeseca.

1915. Upisuje na Bečkom sveučilištu studij prava. U ljetu iste godine pozvan je u vojsku.

1916. Polazi na talijansku frontu i ostaje ondje do konca rata. Boravak na ratištu, gdje je svakodnevno gledao smrti u oči i bio izložen stradanjima svake vrste, produbio je njegovu vjeru i učvrstio mu kršćanski nazor na svijet.

1919. Po svršetku rata dolazi u Beč i započinje studij književnosti na Bečkom sveučilištu.

1920. Dobiva stipendiju iz Francuske, dolazi u Pariz gdje nastavlja isti studij na Sorboni i Institut Catholique.

1922. Završivši studij dolazi u Zagreb i postaje profesor francuskog jezika na Nadbiskupskoj gimnaziji.

1923.-1925. Privatno studira kršćansku filozofiju i teologiju te sve važnije papinske i crkvene dokumente posljednjih decenija.

1922.-1928. Kroz šest godina svoga boravka u Zagrebu razvija ogromnu apostolsku djelatnost u katoličkim organizacijama za mladež unoseći u njih Kristov duh Evanđelja. Širi ideje o Katoličkoj Akciji, budi ljubav i odanost prema Papi i Crkvi. Jedan je od suosnivača Hrvatskog Orlovskog Saveza, u kojem vrši dužnost tajnika i potpredsjednika do konca života. Jedan je od najvećih pobornika liturgijske obnove i euharistijskog života u hrvatskom narodu. Sam živi uzornim kršćanskim životom ispunjenim ljubavlju prema bližnjemu. Svima svijetli nenadmašivim primjerom revnosti za proširenje Kristova Kraljevstva i nadnaravno dobro bližnjih, napose mladih.

1928. 10. V. - Umire od meningitisa, nakon operacije sinusa, na glasu svetosti. Sahranjen je na Mirogoju u Zagrebu.

1958. 10. V. - Pokrenut je informativni biskupijski proces za njegovo proglašenje blaženim.



«Ivan Merz i Sveta godina», Ivan Merz. Glasilo postulature za beatifikaciju Dr. Ivana Merza, Zagreb, god. III/1975., br. 1-2, str. 1

 

IVAN MERZ I SVETA GODINA

 

Dr Ivan Merz bio je u punom jeku svoga apostolskog rada u Zagrebu među hrvatskom mladeži kada se 1925. god. u kršćanskom svijetu i u Rimu prema stoljetnoj tradiciji slavila Sveta godina. Već za svoga studija a napose po dolasku u Zagreb Ivan je pokazao svoju papinsko-rimsku orijentaciju i sinovsku odanost prema Crkvi i svemu onome što je ona živjela, što je propovijedala, propagirala, pokretala, organizirala. Čim je proglašena Sveta godina 1925. za našega slugu Božjega Ivana Merza bio je to jedan čitav program djelovanja.

Što radi naš Ivan u Svetoj godini? Prije svega puni stupce naše katoličke štampe svojim člancima o značenju i smislu Svete godine. Prevodi Papine govore, drži predavanja o temama Svete godine. U časopisu »Za vjeru i dom« kroz cijelu 1925. vodi rubriku »Vječni Rim«.

Uz suradnju vođa Hrvatskog orlovskog saveza organizira hodočašće hrvatske mladeži u Rim u mjesecu rujnu koje se priključuje Internacionalnom hodačašću mladih. Ivan je bio duša svim pripremama ovoga hodočašća, idejni vođa čitavog života hodočasnika u samom Rimu i kopča između hrvatske mladeži i delegata omladinskih organizacija iz drugih zemalja.

Poslušajmo sada samoga Ivana, njegove misli i riječi iz njegovih članaka o velikim temama Svete godine!

U članku »U Vječni Rim« piše: »Nama je potrebno da idemo u Rim. Hoćemo i mi da se tamo opojimo vjerskim oduševljenjem, ushićenjem i zanosom. Želimo da u našim srcima sve jače usplamti ljubav prema Bogu-Stvoritelju. Želimo da se u Rimu što čvršće nakalemimo na Kristu-Bogu, Kristu euharistijskom, Kristu stijeni koji živi u papama.« (Mladost, br 3, 1925, str. 65).

U članku »Papa« objavljenom u listu »Za vjeru i dom«, br. 12. 1925. Ivan piše: »U Rimu imate osjećaj da je Crkva perpetuum mobile ili bolje reći da neka nevidljiva sila pokreće taj divski stroj. Imate intuiciju da sve na svijetu može propasti, narodi, države, carstva, ali će rimska biskupija unatoč bura i oluja, koje tresu po moru povijesti ljudskog roda ostati neozlijeđena. Imate živ osjećaj da je sve krhko i nestalno, da svemu prijeti opasnost da potone u bezdanima, ali da se Papina lađica bez bojazni njiše usred valovlja i munja, jer je usidrena na nepokolebljivoj Petrovoj stijeni.

U Svetoj smo godini dublje shvatili što znači papinska nadčovječnost. Shvatili smo da veličina naroda ovisi o njihovoj vjernosti papi, ovisi o tome kako se oni ravnaju prema zapovijedima i željama Kristovog namjesnika.«

A kada je sveti otac Pio XI. primio u posebnu audijenciju hrvatsku mladež, 18. rujna 1925., naš Ivan ovako opisuje taj susret sa Sv. Ocem: »Papa! Vidjeli smo njegovu bijelu pojavu, poljubili njegovu svetu ruku i od ljubavi prema vidljivom Kristu bili spremni - milošću Gospodnjom predati mu neograničeno svu svoju egzistenciju.«

 

Grupa vjeroučitelja iz Zagreba ove Svete godine 1975. organizirala je također hodočašće mladih iz Hrvatske u Rim koje se pridružilo Internacionalnom hodočašću mladih. Na to ih je potaknula činjenica da je isto takovo hodočašće mladih bilo organizirano prije 50 godina pod vodstvom tadanjih apostola hrvatske mladeži. Budući da su oba hodočašća u neku ruku nadahnuta osobom i idejama dra Ivana Merza, apostola hrvatske mladeži, to u ovom broju Glasila Postulature donosimo opširan izvještaj o ovogodišnjem hodočašću hrvatske mladeži u Rim prigodom Svete godine.

JUBILEJ 1975.

 

Jedna neuobičajena vijest prošla je kroz svjetske teleprintere 9. svibnja 1973.: Papa je navijestio da će se 1975. god. slaviti Sveta, Jubilarna godina. I to 1974. u lokalnim crkvama a 1975. u Rimu za univerzalnu Crkvu. I još jedna novost: Papa daje poseban smisao i temu ovoj Svetoj godini: Obnova i Pomirenje.

Kršćani su radosni! Nešto novoga događa se u velikoj Božjoj obitelji - Katoličkoj crkvi. Jedno strujanje novih ideja, gibanje među kršćanima, očekuju se mnogovrsni susreti među članovima Božjeg naroda. Sve to znači duhovno obogaćenje, duhovni rast praćen velikim milosnim darovima koje Crkva u Svetoj godini dijeli svojoj djeci.

 

Što je Sveta godina?

 

No mnogi se pitaju odakle Sveta godina, zašto se slavi, koji joj je smisao?

Ustanova Svete godine potječe još iz Starog zavjeta kada se svake 50. godine prema Mojsijevu zakonu slavila jubilejska godina u kojoj se zemlja vraćala starim vlasnicima, opraštali se dugovi, oslobađali robovi. A sve se to činilo radi Boga i priznavanja Njegove vlasti i očinstva u čije je ime Mojsije sve to određivao (Lev. zak. 25, 8 i dalje). U Novom zavjetu Isus Krist predstavlja se kao onaj koji u potpunosti ispunjava stari jubilej »navještajući blagu vijest siromasima, sužnjima oslobođenje, vid slijepima proglašujući godinu milosti Gospodnje« (Lk 4, 16-21).

No Sveta godina kako se danas slavi u Katoličkoj Crkvi uvedena je 1300 god. odredbom pape Bonifacije VIII. U početku je zamišljeno da se slavi svakih sto godina na razmeđu stoljeća. Kasnije je svedena na 50, pa na 33 dok se od XV. stoljeća slavi svake 25. godine.

U katoličkoj tradiciji Sveta godina ili Jubilej (riječ dolazi od hebrejske riječi »yobel« - trublja od roga kojom se naviještala Jubilarna godina u Starom zavjetu) prije svega znači jedan duhovni religiozni događaj kako individualni tako i kolektivni. Sa svojim manifestacijama i obredima Sveta godina doziva nam u svijest najvažnije dimenzije kršćanskog života, učvršćuje vjeru, potiče na obraćenje i vršenje kršćanskog milosrđa, omogućava dublje jedinstvo u Crkvi i izvan nje, potiče na svjedočenje vjere u Krista u zajedništvu s Crkvom. Na vidljiv način to se očituje kroz hodočašća u četiri rimske bazilike gdje se trebaju izvršiti propisane molitve i obredi nakon čega Crkva dijeli jubilarni oprost svima koji su ispunili uvjete.

 

Rim - centar svetogodišnjeg hodočašća

 

Hodočašće u kršćanskoj tradiciji i praksi ima visoku vrijednost svetog simbolizma. Sugerira nam ideju da je naš život u stvari jedno putovanje. Doziva nam u svijest eshatološki cilj prema kojemu svi mi težimo.

Cilj hodočašća u Svetoj godini jest grad Rim. Ali ne onaj Rim slavne prošlosti sa svim svojim povijesnim i umjetničkim vrijednostima niti moderni Rim s nesumnjivim sjajem svoje civilizacije. Taj Rim može bili cilj turizma. No, hodočasnik traži drugi Rim, onaj u kojem nalazi Katoličku Crkvu i u njoj znak »Nebeskog Jeruzalema«, prema kojemu svi mi putujemo.

Hodočastimo u Sveti, Vječni grad? To je Rim! Ali ne u svojoj materijalnosti nego u vrijednosti znaka i proročkog navještaja svetosti. Rim kao znak nalazimo u spomenicima onih koji su za vjeru u Krista položili svoje živote. U Rimu je katedra s koje Crkva ne samo propovijeda Kristovu nauku nego uzvisuje svece cijeloga svijeta.

No nadasve Rim je vidljivi znak Crkve osnovane od Petra i Pavla i sabrane u svjedočanstvu i molitvi oko onoga što su oni naučavali i predali.

Zato hodočasnik dolazeći u Rim nalazi živu Crkvu, svoju vlastitu domovinu, veliku obitelj Božjeg naroda kojega je član. I upravo to je jedan od velikih plodova Svete godine: otkriće Crkve tog uzvišenog i usrećujućeg misterija zajedništva između Boga Oca i svih otkupljenih po Isusu Kristu. Tu u Rimu hodočasnik u svoj punini spoznaje što to znači da je Crkva jedna, sveta, katolička i apostolska.

U Rimu nam Crkva živo govori koje je njezino poslanje u vremenu pred velikim spomenicima prošlosti koja se ne vraća i pred znakovima budućnosti koje u sebi sadržava. Ona nastavlja u vremenu otkupiteljsko djelo spasenja čovječanstva koje je izveo Otkupitelj svijeta a Njegova Crkva ga čini prisutnim svim vremenima.

U Rimu nam Crkva jasno govori da je »budućnost« započela Kristovim križem i uskrsnućem i da je čovječanstvo već počelo živjeti tu budućnost.

I još nešto. U Rimu nalazimo samog vidljivog Kristovog namjesnika u osobi Svetog Oca koji kao nasljednik Petrov upravlja cijelim Božjim narodom i vodi lađu Crkve kroz stoljeća prema sigurnoj luci spasenja.

 

Prije 50 godina

 

Učinili bismo neoprostiv propust kad bismo ovom prilikom mimoišli hodočašće hrvatske mladeži u Rim 1925. god. kada se već prema stoljetnoj tradiciji slavila također Sveta godina. U mjesecu rujnu bilo je organizirano Internacionalno hodočašće mladih, kojemu se pridružila i hrvatska mladež - 118 mladića članova Hrvatskog orlovskog saveza i 250 drugih hodočasnika iz Hrvatske. Glavni organizator hodočašća mladih iz Hrvatske bio je dr Ivan Merz, suosnivač Hrv. orl. saveza, njegov potpredsjednik i tajnik. Uz njega mlade hodočasnike iz Hrvatske predvodili su i drugi članovi vodstva HOS-a: dr Ivan Protulipac, predsjednik, p. Bruno Foretić, DI, duhovnik, dr Avelin Ćepulić, te dva biskupa, sarajevski nadbiskup Ivan Evanđelista Sarić i šibenski biskup Jerolim Mileta. Kako su hrvatski orlovi bili obučeni u svoje posebne odore, to su svojim organiziranim nastupom ostavili izvanredan utisak na sve hodočasnike u Rimu. Zbog toga su imali posebnu čast da u svim procesijama budu na čelu povorke Internacionalnog hodočašća noseći križ i ostale oznake. 18. rujna 1925. cijelo hrvatsko hodočašće mladih primio je u posebnu audijenciju Sveti Otac Pio XI. i uputio im značajan govor iz kojega donosimo nekoliko važnijih citata.

»U ovoj Svetoj jubilejskoj godini eto već po drugi put dolaze ovamo naši dragi sinovi iz Hrvatske da proslave s nama dva jubileja: općeniti jubilej sa čitavom ostalom Crkvom i svoj veliki povijesni jubilej kao spomen na onaj dan kad je Naš predšasnik Ivan X. podigao Hrvatsku na kraljevstvo. (1925. g. slavili su Hrvati 1000. obljetnicu kraljevstva). Veselimo se stoga da vas vidimo, pozdravimo i blagoslovimo ovdje u očinskoj kući… Nadasve privlači naš pogled ova divna reprezentacija katoličke hrvatske omladine, ovi orlovi, koji su nekada u stara vreme­na odlijetali iz carskog Rima da osvoje svijet. A danas vidimo cvijet hrvatskog naroda, još ljepše okrunjene orlove, radosne, miroljubive i prožete mladenačkim zanosom, kako se vraćaju u Rim, kao majci svojih duša… S velikim zadovoljstvom i ganućem čitali smo lijepi pozdrav koji ste nam upravili u ime svih hrvatskih orlova. U njem se zavjetujete da ćete kao i vaši pređi ostati uvijek vjerni svojoj vjeri, Rimskoj crkvi i nasljedniku Petrovu Papi. Naši su predšasnici s potpunim pravom nazvali vaše redove Antemurale Christianitatis (predziđe kršćanstva). Ovu divnu pohvalu podijelili su vašem narodu kao znak osobitog priznanja, jer ste zaista bili bedem kršćanstva. Treba da i vi velikodušno nastavite ove slavne tradicije i da budete bedem svete Crkve… Dragi moji orlovi! Vašom iskrenom i zanosnom vjerom prožetom zdravom katoličkom kulturom svrstani ste kao nepobjediva vojska. Ovu vjeru treba da sve više probuđujete i svojim apostolskim primjerom širite među ostali svijet.«

 

Mladi i Sveta godina

 

Računa se da će u Svetoj godini 1975. posjetiti Rim nekoliko milijuna hodočasnika iz cijelog kršćanskog svijeta. Osim redovitih obreda za njih se priređuju tom zgodom razne manifestacije, zborovanja, susreti, kongresi, kako bi Svetu godinu mogli što plodonosnije doživjeti.

Posebna briga u Svetoj godini posvećena je mladima. Ustanovljena je posebna komisija za mlade pod predsjedništvom Mons. P. Carrol-Abbinga koja koordinira sve inicijative i manifestacije mladih u Svetoj godini. A tih je veoma mnogo. Nabrojit ćemo samo one najvažnije koje su već održane ili će se održati: Mladi slave dan mira - 1. siječnja; hodočašće talijanskih mladića-vojnika 29. I. i 19. II.; Gen-Fest 1-2. III. okupio je oko 20.000 mladih pripadnika pokreta fokolarina; 23. III. - Cvjetnica, 15.000 mladih oko Pape; Ekumenski marš od Asiza do Rima 23-30. ožujka; Pokret solidarnosti 7-9. III.; Dan kršćanskog svjedočenja 1. IV.; Pozdrav mladih Mariji 20. V.; Internacionalno hodočašće mladih 22-26. VIII.; Rujan 1975. - mjesec mladih; Sveta godina sportaša 4. X.; Mani Tese - Pružene Ruke - listopad 1975.

 

Mladež iz Hrvatske sprema se u Rim

 

Još prošle godine 1974. u mjesecu kolovozu čim je najavljeno Internacionalno hodočašće mladih u Rim, vjeroučitelj Bazilike Srca Isusova u Zagrebu, o. Božidar Nagy, DI, dao se na posao. Cijelo hodočašće mladih iz Hrvatske jest u stvari njegova inicijativa i njegova organizacija. Svu godinu bio je s tim zauzet. Organiziranje prijevoza, traženje smještaja u Rimu, skupljanje hodočasnika, obavještavanje raznih centara, pripremanje posebnog hodočasničkog vodiča za mlade - sve je to zahtijevalo puno truda i vremena.

Tako se na koncu sakupila grupa od 250 mladih iz svih krajeva Hrvatske te Bosne i Hercegovine. Razdijeljeni u 5 autobusa agencije »Zagorjetrans« bili su predvođeni svojim vjeroučiteljima. Kao pomoć vođama puta bile su časne sestre i poneki roditelji, kojih je prisutnost na ovako velikim putovanjima od velike koristi. Autobus Palma 1 vodio je o. Božidar Nagy, DI, - mladi pretežno iz Zagreba; Autobus 2 - Rudeš-Palma predvodi vlč. Ivan Matijević, salezijanac uz pomoć o. Ivana Štanfela, DI; Autobus 3 - Jordan predvodi dr Ivan Fuček, DI, i o. Ivan Tambolaš, DI; Autobus 4 - Kloštar Podravski vodi o. Bernard Rubinić, franjevac trećoredac uz pomoć vlč. Mate Lešića i vlč. Josipa Babića, svećenika iz Osijeka. U tom autobusu nalazi se mladež iz cijele Slavonije. Autobus 5 - Siget, vode o. Tadej Vojnović, franjevac, kateheta studentske mladeži Zagreba i o. Marko Malović, franjevac. Osim Zagrepčana u tom autobusu nalaze se mladi iz Bosne i Hercegovine.

Pored ovih 5 autobusa vlč. Andrija Kopilović iz Subotice organizirao je još dva autobusa mladih subotičke biskupije, ukupno njih 80, od čega je bilo 20 mladih mađarske nacionalnosti. Oba subotička autobusa pridružila su se ostalima tek u Rimu tako da je ukupan broj mladih iz Jugoslavije koji su sudjelovali na Internacionalnom hodočašću bio 330. Sigurno da nas je moglo biti više da je bilo više interesa među svećenicima jer se mladi javljaju tek onda ako ih njihovi vjeroučitelji oduševe i pođu zajedno s njima. No izgleda da je nacionalno hodočašće u mjesecu svibnju iscrpio sve energije naših svećenika i biskupa pa više nije bilo sila da se misli na organiziranje još jednog hodočašća. S druge strane gledajući stvari sada nakon hodočašća možda je i bolje da nas nije bilo više, jer smo i ovako bili najbrojnija i najzapaženija grupa među svim mladim tih dana u Rimu pa bi naš eventualan velik broj zasjenio ostale grupe. Cijelom Internacionalnom hodočašću računa se da je prisustvovalo oko 3000 mladih iz svih krajeva svijeta.

 

Početak hodočašća - zajednička Euharistija u Hrvatskom narodnom svetištu Srca Isusova u Zagrebu

 

Srijeda 20. kolovoza osvanula je vedra i sunčana. Već od ranih jutarnjih sati mladi hodočasnici skupljaju se pred bazilikom Srca Isusova. Dolaze iz svih krajeva naše domovine. Neki su već došli dan ranije. Poslije 7 sati autobusi »Zagorjatrans« već stižu pred baziliku. U 8 s. svečano zasviraše orgulje. Započinjemo zajedničkom Euharistijom naše hodočašće. Dvije zastave, jedna Srca Isusova, druga Gospina, koje će nas predvoditi na ovom našem putovanju vjere dostojanstveno drže dvojica mladića pred oltarom. Koncelebriraju svećenici voditelji pojedinih grupa. O. Božidar Nagy, DI, u homiliji naglašava: »Ovo je naš odaziv Crkvi koja nas poziva da u Svetoj godini pohodimo njezin centar, vječni grad Rim koji se diže nad grobovima apostolskih prvaka Petra i Pavla. Polazimo onamo da posvjedočimo svoju vjeru i da se u njoj još više učvrstimo. Želimo izvršiti ono što Crkva od nas očekuje u ovoj Svetoj godini: doživjeti iskreno pomirenje s Bogom i nutarnju obnovu koja će nas nositi dalje kroz život. I ako to ne ostvarimo, moramo reći da naše hodočašće nije uspjelo.«

Na svetoj Misi prisutno je 250 mladih hodočasnika i mnogi njihovi roditelji i članovi obitelji koji su ih došli ispratiti na ovo putovanje vjere. Klupe su sve popunjene a mnogi i stoje. Većina pristupa sv. Pričesti. Završavamo sv. Misu i izlazimo prema autobusima dok sva crkva odzvanja od našeg oduševljenog pjevanja »Do nebesa«, praćenog fortissimom obnovljenih orgulja.

Autobusi polaze jedan za drugim. Jedan autobus je u zakašnjenju. Tri putnika nisu imali u redu pasoše. Radije ćemo ih pričekati nego im uskratiti radost koju su tako dugo očekivali. I tako poslije 10, 30 s. zadnji autobus s mladim hodočasnicima napušta Zagreb i putuje prema Vječnom Gradu.

 

Kod Marije Kraljice nad Trstom

 

Prva naša postaja jest monumentalno Marijino svetište nad Trstom - »Marija Majka i Kraljica«. Izgrađeno je nakon rata kao izvršenje zavjeta tršćanske biskupije što je Trst bio pošteđen od velike nesreće koja mu je prijetila pri koncu rata. Razgledavamo ogromnu građevinu modernih arhitektonskih oblika izrađenu svu od betona. Divno dominira nad Trstom i okolicom, na granici Istoka i Zapada. Prekrasan pogled na grad i more. Idealno mjesto tišine, sabranja, gdje čovjek u miru može uzdići svoje misli Kraljici svijeta, koje prisutnost tako živo osjećamo na ovom mjestu odakle se prostiru divni vidici na sve strane, gdje se pogled gubi na prostranstvima morske pučine i beskrajima svemirskih daljina.

Predstavnici svakog autobusa silaze u Trst gdje na najbrži mogući način mijenjaju novac jer se dinare najbolje isplati mijenjati ovdje. Već je prošlo 18 sati kad naša karavana od pet autobusa napušta Trst i kreće prema Veneciji. U Trstu su se pridružila još četiri mlada hodočasnika. Tea studentica sa svoja tri brata Damirom, Goranom i Jadranom. Tokom putovanja s njima se upoznajemo. Zadivljuje nas njihov apostolat među napuštenom djecom i bolesnicima.

 

Ulje curi iz motora

 

Autobusi jure modernom auto-stradom. Sumrak se već počeo hvatati. Odjednom autobus Palma 1 daje signale, prelazi žutu traku i zaustavlja se. Svi stajemo. Što je? Ozbiljan kvar na motoru. Ulje je gotovo sve iscurilo. Gospodin Rajko, mehaničar, kojega je agencija dala u pratnju da priskoči u slučaju potrebe, odmah se laća posla. Šoferi mu pomažu. Obavještavamo policiju i cestovnu službu. Ubrzo dolaze. Popravak će trajati malo duže. Ostala četiri »zdrava« autobusa nastavljaju put prema Veneciji da je razgledaju u noćnim satima. Tu prvi puta osjećamo susretljivost talijanske službe. Veoma ljubazni čine sve što mogu da nam ubrzaju popravak. Ipak koristili su nam utoliko što su imali veliki francuski ključ, kojega mi nismo imali. Sve ostalo je učinio spretni gospodin Rajko, i šofer gospodin Mirko ali ih je usput ulje i čađ sve zamazalo. Popravak je završen i radosni krećemo. Iskreno govoreći vođa Palme 1 je zadovoljan zbog ovog providencijalnog kvara. Kad već nismo mogli stići za dana u Padovu, kako smo predviđali, u Veneciju i njezinu gužvu mu se nije dalo po noći nikako ići jer je u njegovu autobusu bio znatan broj suputnika ispod 18 godina, a za takove noćne šetnje po Veneciji nisu preporučljive. Poslije ponoći kod jednog motela opet se sastajemo s drugim autobusima i nakon kraćeg odmora krećemo pred jutro polaganom vožnjom dalje.

 

Grad u kojem trijumfira umjetnički genij

 

Firenza je još spavala kad je naša karavana ulazila u taj slavni grad vrhunskog dometa svih umjetnosti koji i danas privlači na stotine tisuća poklonika Michelangela, Leonarda da Vinci-a, Rafaela, Dantea i plejade drugih imena koji prenesoše njezinu slavu po cijelom svijetu. Prve zrake jutarnjeg sunca pozlaćivale su kupole i tornjeve njezinih crkava, palača i građevina. Naši autobusi zaustavljaju se pred katedralom. Nakon malog odmora slijedi zajednička sv. Misa koju nam predvodi o. Petar Galauner, asistent slavenskih isusovaca u Rimu. S par srdačnih riječi pozdravlja naše hodočasnike na njihovom putu vjere u Svetoj godini. Poslije sv. Mise razgledavamo grad: Piazza della Signoria, Palazzo Vechio, Ponte Vechio, Giardini Boboli, Santa Maria Novella, Capella Medici, San Lorenzo… Tih nekoliko prijepodnevnih sati ljubiteljima umjetnosti i starina samo učvršćuju želju da se još jednom vrate ovamo i razgledaju u detalje o čemu su sada dobili tek opći pojam.

 

U ovom ćeš znaku pobijediti

 

U kasno poslijepodne stižemo do prvih rimskih predgrađa. Naši autobusi jure po cesti Via Cassia, jednom od pet prometnica koje su povezivale još stari Rim sa cijelim Carstvom i koje su kroz stoljeća dovodile prema Rimu najrazličitije vrste putnika - vojske, osvajače, hodočasnike, trgovce, apostole, vjerovjesnike, misionare, umjetnike, svece… Nakon malog lutanja po modernim četvrtima evo nas pred Tiberom - Ponte Milvio (Milvijski most). Prvi susret s povijesnim Rimom, s Rimom u kojem je prošlost tako živa, tako prisutna, da će nas pratiti na svakom koraku našeg boravka u Vječnom Gradu.

Prisjećamo se povijesti. Odlučujući događaj koji je zaokrenuo poviješću Evrope i kršćanstva zbio se upravo ovdje na Milvijskom mostu. Konstantin 312. god. pobjeđuje rimskog cara - tiranina Maksencija. Ali, pobjeda je izvojevana na neobičan način. U noći prije odlučujuće bitke car Konstantin, koji je već bio sklon kršćanstvu, vidi na nebu dva slova X P, početna slova Kristova imena na grčkom - Kristov monogram, i čuje tajanstvene riječi »U ovom ćeš znaku pobijediti«. Odmah izdaje naredbu i Kristov znak stavlja se na zastave, bojne znakove, vojničke štitove. Sva je vojska obilježena Kristovim imenom. Sutradan započinje bitka. Maksencije se povlači pred neobičnom snagom Konstantinovih legija. Jedini spas - Ponte Milvio i druga strana Tibera. Ali drveni most nije mogao izdržati neuobičajenu težinu tisuća Maksencijevih vojnika pod teškim teretom bojne opreme. Uz veliki prasak lomi se i ruši u Tiber a s njime i Maksencijeve čete. I sam Maksencije nalazi smrt u valovima. Tibera.

Konstantin slavodobitno ulazi u Rim pozdravljan od tisuća Rimljana koji u njemu gledaju velikog osloboditelja od tiranije i samovolje rimskih poganskih careva. Monumentalni Konstantinov slavoluk, spomen na taj pobjedonosni i osloboditeljski Konstantinov ulazak u Rim još danas stoji pokraj Koloseuma.

Ali još se netko obradovao Konstantinovom dolasku. Oni koji u svojim srcima nosiše Kristovo ime - kršćani. Iduće godine 313. Konstantin daje kršćanstvu slobodu. Crkva izlazi iz katakomba, prestaju progoni i mučenja, kršćanstvo uskoro postaje jedina vjera Rimskog Carstva.

Sve to oživljava pred našim očima. I mi nosimo u srcima Kristovo ime i već sada osjećamo da s njegovim imenom pobjeđujemo ne materijalne, zemaljske protivnike, nego jedino pravo zlo, a to je grijeh. Konačno uživanje plodova pobjede očekujemo zajedno s Kristom - u Vječnosti!

Naši autobusi polagano voze desnom obalom Tibera. Gledamo u tu rijeku koja je bila svjedokom tolikih događaja iz prošlosti rimskog imperija i krije u svojim dubinama tolike tajne. Priča se da su današnji američki Židovi tražili od talijanske vlade da im dopusti na neko vrijeme skrenuti Tiber drugim tokom - što bi sve oni financirali (koliki milijuni!) - jer žele na njegovu dnu pronaći svoju nacionalnu svetinju - zlatni sedmerokraki svijećnjak kojega je Tito zaplijenio i donio u Rim nakon što je bio razorio Jeruzalem 70. godine. Svijećnjak je kasnije bačen u Tiber. Talijanska vlada odgovorila je negativno. Ne zato što ne bi dopustila skretanje Tibera na neko vrijeme; to bi još išlo. Nego, Tiber se nakon skretanja sigurno više ne bi vratio u svoje korito jer bi ono postalo velik muzej, budući da njegovo dno sadržava velike arheološke i povijesne vrijednosti. A za to Rim u sadašnjim uvjetima još nije spreman.

»Kupola Sv. Petra!!!« - netko je glasno povikao u autobusu. Zaista, na lijevoj strani ugledasmo kupolu kako izranja među neboderima, tornjevima, visokim gradnjama i sve ih natkriljuje kao majka djecu, obasjana još uvijek jakim svjetlom sunca koje se polako primicalo zapadu. Svima zastaje dah od ushićenja. Konačno ugledasmo makar i na trenutak cilj svoga hodočašća. Bila je tako čista, bijela, sjajna svečana u tim večernjim satima s pozadinom nebeskog plavetnila vedrog rimskog dana koji se polako primicao kraju. Spontano nam dolaze riječi iz Apokalipse o Crkvi, Kristovoj zaručnici, koja je sva ukrašena, čista za svoga zaručnika Krista, kojega očekuje.

Kad smo se smjestili u konačišta, neki, iako nisu spavali cijelu prošlu noć, smogli su toliko snage da su se odšetali do Trga sv. Petra da pozdrave makar izvana centar kršćanstva kojemu teže srca svih kršćana.

 

Zaboravljeni jubilej hrvatskog kralja Zvonimira

 

Rim se kupao u jutarnjem suncu kad je rijeka naših mladih hodočasnika sa Piazza Venezia kretala prema najljepšoj baroknoj crkvi Rima, prototipu svih baroknih crkava i crkvi matici Isusovačkog reda Al Gesù. Prema programu u toj crkvi imala je naša hrvatska skupina svoje pokorničko bogoslužje zajedno sa svetom Misom. Tu smo se ispovjedili i svi pričestili ispunivši jedan od glavnih uvjeta za postizanje jubilarnog oprosta. Propovijed koju je izrekao o. Božidar Nagy, mnogih se dojmila: »Prije 50 godina 1925. slavila se također Sveta godina. Iste godine slavili su Hrvali 1000 godišnjicu svoga kraljevstva. Ova Sveta godina 1975. poklapa se opet s jednim značajnim jubilejem iz naše hrvatske povijesti. Prije 900 godina, 1075. okrunjen je u Solinu Dmitar Zvonimir za hrvatskog kralja. Krunu mu je podijelio u ime Pape njegov legat opat Gebizon. Kod svoje krunidbe položio je kralj Zvonimir svoju zakletvu vjernosti Papi po kojoj se obavezao na posebnu odanost sv. Ocu i Crkvi. Po toj prisezi kralj Zvonimir ne samo da se smatra Crkvi najodanijim vladarom među hrvatskim kraljevima nego je po njoj ušao u svjetsku povijest kao primjer uske povezanosti jedne države sa Svetom Stolicom. Svakog Hrvata kršćanina mora posebno veseliti i hrabriti svijest da su već prije 900 godina postojali tako prisni odnosi odanosti i vjernosti naših vladara i našeg naroda s Kristovim namjesnikom na zemlji. To nam također mora biti divan poticaj da nasljedujemo i oživimo vjeru svojih pradjedova, to najdragocjenije blago koje smo od njih naslijedili. I zato je važno da se ove značajne godišnjice upravo sada sjećamo kada smo i mi potomci svojih pradjedova došli u Rim izraziti svoju vjernost i odanost Kristu u njegovom namjesniku na zemlji Sv. Ocu - Papi.«

 

Predziđe kršćanstva se ruši

 

Dalje je propovjednik naglasio kako je cijela naša kasnija povijest također isprepletena divnim primjerima vjernosti i odanosti Katoličkoj Crkvi. Na tu našu povijest osvrnuo se posebno današnji papa Pavao VI. u svome govoru upućenom hrvatskim hodočasnicima prigodom nacionalnog hodočašća 1. svibnja ove godine. Pažljivi analizator Papina govora primijetit će jedno: Papa ne spominje onog časnog naziva kojim je papa Leon X. 1519. g. nazvao Hrvate »predziđe kršćanstva« gledajući njihovu hrabru borbu protiv onih koji su uništavali sve što je kršćansko. Koji je razlog ovoj Papinoj šutnji? Slučajan ili namjeran - ne znamo, ali svakako odgovara stvarnosti. »Pitate zašto? Zid se počeo rušiti, predziđe kršćanstva pada, nestaje. Ovaj sud počiva na statistikama. Još pred 35 godina na području zemlje u kojoj živimo bilo je 41% katolika. Danas katolika ima 31%. I ako tako bude išlo dalje, za jedno sto godina katolika među Hrvatima više neće biti!« (Statistike uzete iz »Crkva u svijetu«, br. 1, 1975, str. 12). O. Nagy je pokušao pronaći razloge ovom izumiranju katolika Hrvata: bijela kuga i iseljavanje. Pozvao je tada sve prisutne da molimo Boga za oproštenje ne samo za svoje osobne grijehe nego i za grijehe svega našega naroda jer smo sada ovdje u Rimu njegovi predstavnici ali solidarni s našim narodom kako u dobru tako i u zlu. I molitva vjernika koja je slijedila svaki zaziv bila je priznanje i molba da Bog oprosti teška zla koja tište naš narod - psovku, pijanstvo, razorene obitelji, bračnu nevjeru, zanemarivanje i prezir Boga…

Na koncu nas voditelj koncelebracije kratko upozorava na sliku i kapelicu Gospe od puta koja je u stvari bila prva crkva Isusovačkog reda. Kasnije je kapelica srušena da bi dala mjesto veličanstvenoj bazilici, ali je slika Gospe od puta, pred kojom je sv. Ignacije Lojolski često molio, sačuvana i časti se u pokrajnoj kapelici. Pod tim nazivom štuje se Blažena Djevica Marija u Isusovačkom redu pa joj i danas mnogi Rimljani dolaze s molbom da im pokazuje put u životu i njihovim potrebama. Naši hodočasnici kupuju ovdje prve suvenire napose one za automobile s natpisom »Gospo od puta štiti nas na putovanju« jer kako u duhovnom putu tako i na cesti Gospa je spremna uvijek pomoći onima koji je zovu.

Osobno obnovljeni napuštamo ovo divno svetište u kojem počiva osnivač Isusovačkog reda sv. Ignacije i svi generali toga reda a uz njih i hrvatski isusovac Bartol Kašić, pisac prve hrvatske gramatike i neumorni borac za hrvatski književni jezik i pismo čija se 400. obljetnica rođenja navršava upravo ove godine.

 

Kod kraljice Katarine

 

O. Bartol Kašić nije jedini Hrvat koji počiva u srcu modernog Rima. Odmah uz spomenik »Oltar domovine« na Piazza Venezia nalazi se crkva Ara Coeli u kojoj je sahranjena posljednja bosanska kraljica Katarina koja se sklonula u Rim 1464. bježeći pred Turcima dok su njezinu djecu Turci pod Jajcem zarobili, odveli u Carigrad i poturčili. Umrla je 1478. g. nakon sveta i pobožna života cijenjena i poštovana kao najuglednija emigrantkinja onoga doba u Rimu. Gledamo njezin nadgrobni spomenik, njezin reljef i kraljevske grbove i čitamo tekst koji je prije bio napisan i bosančicom ali je kasnije uklonjen pa je ostao samo latinski tekst.

Uz centar modernog Rima nalazi se tu i središte starog Rima Forum Romanum, Palatin, Koloseum, Kapitolij - sada samo još ljubomorno čuvane ruševine i ostaci nekadašnjeg slavnog rimskog imperija. - Silazimo u nekad zloglasnu Mamertinsku tamnicu gdje je prema predaji sv. Petar bio zatočen u okovima. Na nas sve to ostavlja dubok dojam. Gledajući sve ove tragove nekadašnje moći Rimskog Carstva razmišljamo o prolaznosti svega zemaljskog i vremenitog. »Sic transit gloria mundi - ovako prolazi slava svijeta« - živo osjećamo stvarnost ovih riječi upravo na tim mjestima koja su samo uspomene nekadašnjeg sjaja poganskog Rima.

 

Pred prvom crkvom kršćanstva

 

Službeno otvorenje Međunarodnog hodočašća mladih zakazano je za 22. kolovoza u 17 sati u Lateranskoj bazilici. To je prva crkva kršćanstva. Dao ju je sagraditi Konstantin odmah nakon svoje pobjede nad Maksencijem i tu su se po prvi puta počeli skupljati slobodni kršćani na javnu molitvu i javno slavljenje Euharistije. Na pročelju velikim slovima ispisan je tekst: URBIS ET ORBIS ECCLESIAE MATER ET CAPUT - MAJKA I GLAVA CRKVE RIMA I SVIJETA. Kroz tisuću godina Lateranska bazilika bila je sjedište papa, koji su se poslije Avignonskog sužanjstva preselili u Vatikan uz baziliku sv. Petra. Ali je Lateranska bazilika i dalje do danas ostala katedrala rimskog biskupa.

Već od četiri i pol sata povorke mladih iz svih krajeva svijeta skupljaju se pred bazilikom oko svojih transparenata. Ovdje nas očekuje prvo iznenađenje. Ustanovljujemo da smo najbrojnija grupa. Jedini mi imamo veliku zastavu. Naše narodne nošnje odmah privlače pažnju stranaca i njihovih foto-aparata.

Malo nam kvare raspoloženje cigani koji kao gavrani oblijeću hodočasnike tražeći milostinju. Da stvar bude tragičnija, ustanovljujemo da su iz Jugoslavije. »To su naši« čujemo ih kako među sobom govore. Malo udijeljenih lira sigurno ne rješava taj teški socijalni problem. Žene i djeca prisiljeni su prosjačiti po danu dok ih muškarci naveče očekuju s batinama ako dosta ne naprose. Odatle i shvatljiva njihova nasrtljivost.

U međuvremenu grupe jedna za drugom sa svojim transparentima ulaze kroz Sveta vrata u baziliku uz pjevanje Litanija svih svetih. Iako smo zadnji po abecedi, daju nam prednost pa među prvima ulazimo u baziliku i dobivamo mjesta odmah naprijed pred oltarom. Pozdravni nagovor čita se na svim jezicima prisutnih grupa. Hrvatski jezik je drugi po redu. Naš mladić, Francek Vrane, u narodnoj nošnji, svojim zvonkim glasom pozdravlja hodočasnike:

»Draga braćo! Evo nas zajedno okupljeni sa svih strana svijeta iz raznih naroda govoreći različite jezike. Ali imamo nešto zajedničko - to je naša mladost. I još važnije - naša VJERA i naše nastojanje da je živimo na konkretan način u današnjem svijetu. Svima vama upravljamo bratski pozdrav, svima vama iskreno želimo da od ovog hodočašća primite obilje milosti koje ćete podijeliti po povratku svojoj braći koja nisu mogla sudjelovati na ovom hodočašću Svete godine; milosti jubileja za obnovu modernog čovjeka i pravo pomirenje unutar obitelji čovječanstva…«

Slijedi služba riječi. I poslanica sv. Pavla koja nam govori o Kristu, jedinom našem osloboditelju, i Evanđelje o dobrom pastiru čitaju se i na hrvatskom jeziku. Nakon molitve vjernika ori se naša pjesma »Do nebesa« pod svodovima Lateranske bazilike.

Po završetku cijelog obreda hrvatska grupa ima još jedan »šou« pred bazilikom. Okruženi brojnim strancima izvodimo im spontani i improvizirani koncert nacionalnih i religioznih pjesama. Naši mladi u brojnim narodnim nošnjama razvijaju čak i kolo dok foto-aparati stranaca samo škljocaju.

Poslije večere jedni pođoše do Bazilike sv. Petra da prisustvuju večernjem križnom putu, a drugi koji su bili već poumorni od mnogih doživljaja toga dana uputiše se u najmoderniji dio Rima EUR da uz umjetno jezero i zelenilo u miru i svježini večernje prirode srede dojmove prvog dana boravka u Vječnom gradu.

 

Hrastovina slavonskih šuma nad grobom orijaša kršćanstva

 

Bazilika Sv. Pavla izvan zidina druga je po veličini u Rimu. Izgrađena je nad grobom sv. Pavla - apostola naroda. Današnji oblik bazilika je dobila u prošlom stoljeću kada je nakon požara 1823. g. toliko stradala da je morala biti iz temelja obnovljena. Među mnogim biskupima koji su davali svoj doprinos za obnovu bazilike bio je i naš đakovački biskup Strossmayer koji je poklonio hrastovinu za strop bazilike.

Obići četiri velike rimske bazilike sastavni je dio slavljenja jubileja u Svetoj godini. U subotu 23. kolovoza svi sudionici Internacionalnog hodočašća sakupili su se u Bazilici sv. Pavla na prvu zajedničku euharistiju. Tu na grobu tog najgorljivijeg Kristova apostola opet slušamo njegovu poruku i razmišljamo o svjedočastvu njegova života koji je bio sav posvećen Isusu Kristu od prvog susreta pred Damaskom do posljednjeg na Via Ostiense. Sv. Pavlu s pravom se pridaje naziv apostol naroda. Njegov nadnaravni žar učinio je da je kršćanska poruka probila krug židovskog zakona i proširila se cijelim Rimskim Imperijem.

Još danas nakon toliko stoljeća, kako je tom najvećem širitelju kršćanstva prvih stoljeća odrubljena glava, riječi njegovih poslanica neprestano odzvanjaju u našim crkvama »objavljujući nam misterij Božje ljubavi sakriven od vjekova a objavljen nama«. Posjet bazilici i grobu sv. Pavla potiče nas da bolje upoznamo tog orijaša kršćanstva kroz pažljivo čitanje i meditiranje njegovih poslanica, jer je Pavao uz Ivana Evanđelistu najbolje proniknuo u srž Kristove objave i njegova spasiteljskog djela. Nakon završenog obreda razgledavamo baziliku, promatramo likove svih papa, izrađene u mozaiku, koji su kroz stoljeća upravljali Kristovom crkvom kao Petrovi nasljednici. Lik vladajućeg Pape osvijetljen je posebnim reflektorom. Posjećujemo kloštar benediktinskog samostana koji se nalazi uz baziliku i ne možemo se nadiviti njegovim umjetnički izrađenim stupovima i divnom cvijeću u vrtu. Pred bazilikom pjevamo zajedno s drugim grupama i tu već počinju prvi kontakti s mladima iz drugih zemalja. Ovdje nas pozdravlja naš benediktinac o. Martin Kirigin, koji se nalazi sada u ovom samostanu.

 

Krv mučenika sjeme kršćana

 

Poslije podne toga dana posjećujemo katakombe. Mnogi od nas imaju pomalo krive i romantične predodžbe o njima. Katakombe su u stvari podzemna groblja prvih kršćana i mučenika. Beskrajni podzemni hodnici u nekoliko katova a u zidu s jedne i s druge strane izdubene grobnice jedna nad drugom. Na ostacima nadgrobnih ploča gledamo urezane prve kršćanske simbole: sidro - znak ufanja, riba i kruh - Euharistija, dobri pastir - simbol spasenja. Križa nigdje ne nalazimo. On se u kršćanskoj ikonografiji počeo pojavljivati tek od 5. stoljeća.

Mnogi su mučenici bili sahranjeni u katakombama. Kasnije su njihova tijela prenesena u crkve njima posvećene. Ali se mjesta gdje su im tijela počivala posebno štuju. Tako vidimo divan kip sv. Cecilije koji je prikazuje u momentu kad joj je krvnik odrubio glavu. Ustima više ne može govoriti ali još rukama ispovijeda svoju vjeru pokazujući prstima: jedan Bog u tri božanske Osobe.

Kad smo obišli katakombe, zaustavljamo se u jednoj od podzemnih kapelica na kratko razmišljanje i molitvu. Sjećamo se tolikih mučenika koji su u prvim stoljećima progona velikodušno položili svoje živote za vjeru i time dali najuzvišenije svjedočanstvo za Krista. Mučenička smrt jest velika Božja milost i od svih svetaca Crkva najviše štuje mučenike jer su oni stupovi Crkve i sjeme novih kršćana, kako se to već od davnina u Crkvi drži.

Svjedočanstvo mučenika ne samo iz rimskih vremena nego i kasnijih, jer kroz sva stoljeća kršćani su uvijek u kojem dijelu svijeta bili progonjeni, u kršćaninu samo utvrđuje vjeru i potiče ga da za nju hrabro svjedoči našao se u bilo kakvim prilikama.

 

Nasljednik galilejskog ribara

 

Za mnoge mlade nedjelja 24. kolovoza bila je najznačajniji dan cijelog hodočašća. Susret s vidljivim Kristovim namjesnikom na zemlji - Papom.

Dok idemo prema papinoj ljetnoj rezidenciji u Castel Gandolfo, gdje se Sv. Otac nalazi na odmoru, voditelji grupa preko autobusnog razglasa pripremaju mlade za taj važan susret. Tko je Papa? Ima puno imena: Kristov namjesnik, nasljednik Petrov, Rimski prvosvećenik, Njegova Svetost, Biskup Rima, Sluga slugu Božjih. No prije svega i iznad svega on je STIJENA VJERE i CRKVE jer je direktan nasljednik apostola Petra kojemu je Krist upravio riječi: »Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću svoju crkvu i vrata je paklena neće nadvladati.«

Bilo da je rođen u Italiji ili Francuskoj, u Africi ili Americi, Papa je nasljednik na Petrovoj stolici i vidljiva glava cijele Crkve. Svih dvanaest apostola poslani su u svijet ali je samo jednom od njih dan primat ljubavi i služenja »da učvrsti svoju braću«. Na ramena Petra i njegovih nasljednika stavio je tako Krst najtežu službu da se brine i upravlja svim ostalim Božjim službenicima. Time je Krist zagarantirao jedinstveno poslanje Crkve i zajedničko svjedočenje Evanđelja.

Papa je vez crkvenog jedinstva i centar katoličanstva. Njegova vrhovna dužnost je bdjeti nad jedinstvom cijele Crkve, omogućavati rast međucrkvenog zajedništva, graditi i učvršćivati mostove duhovnog prijateljstva i pastoralne kolaboracije. To je smisao papinog primata - služba svima u ljubavi.

 

Predstavljate u našim očima veliku nadu

 

S mnoštvom hodočasnika iz svih krajeva svijeta ulazimo ne bez guranja i gužve u veliko dvorište papinske palače. U podne pojavljuje se Sv. Otac na balkonu pozdravljen burnim pljeskom tisuća hodočasnika. Nakon što je završio govor upućen svim hodočasnicima i izmolio Anđeo Gospodnji Sv. Otac obraća se posebno mladima, sudionicima Internacionalnog hodočašća. Govori na talijanskom, onda francuskom pa engleskom.

»Pozdravljamo vas mladi Internacionalnog hodočašća u Svetoj godini. Neka vaš dolazak u Rim, obnoviteljski trenuci molitve i razmišljanja u direktnom kontaktu s uspomenama apostola i mučenika bude temeljna etapa da vas formira u zrele osobe u Kristu da tako doprinesete društvu željeni doprinos obnove u ljubavi i pravednosti. (Sv. Otac nastavlja dalje francuski). Vi predstavljate u našim očima veliku nadu: jedne mladosti koja ima žeđ za istinom, dubokim razmišljanjem, za autentičnom molitvom i tišinom, za bratskim zajedništvom i radošću, zauzetosti u službi jednog svijeta koji će biti više ljudski, pravedniji, otvoreniji za Boga. Gledajte u Krista kao u vašeg Učitelja! Oko Njega, s nama, s vašim biskupima, vašim svećenicima izgrađujte crkvene zajednice, čvrste u vjeri i svijetleće ljubavlju. (Slijedi engleski) S radošću proglašavamo riječ Gospodinovu vama i svim mladima cijeloga svijeta:…, da vjerujemo u Ime Sina njegova Isusa Krista i da ljubimo jedni druge kao što nam je zapovjedio' (1 Iv 3, 23). Dragi mladi, kao kršćani trebate uvijek biti potpuni u vjeri i autentični u ljubavi. Mjera ove autentičnosti jest vjernost Kristovoj Riječi, vjernost njegovoj zapovijedi ljubavi. Isus sam kaže: ,Vi ste moji prijatelji ako činite što sam Vam zapovjedio' (Iv 15, 14). Ali ne bismo bili pošteni ako Vam ne bismo rekli što Krist traži; njegova ljubav poziva na samodisciplinu, samopredanje, požrtvovnost. Ali prijateljstvo s Isusom jest najveći posjed mladosti. Nikad ga ne napustite! Budite uvijek autentični, uvijek vjerni, uvijek prijatelji Isusovi! S našim apostolskim blagoslovom.«

 

Tko su ovi crveni

 

Nakon zahvalnog pljeska Sv. Otac primjećuje u prvim redovima skupinu mladića sjemeništaraca iz Nigerije i kratko ih pozdravlja. Onda se zbiva nešto neočekivano protiv svih pravila protokola. Sv. Otac primjećuje naše mlade u narodnim nošnjama koji su bili odmah iza crnaca. Okreće se svome tajniku i pita: »Tko su ovi crveni?«. Tajnik sliježe ramenima. Tada se sam Papa naginje preko balkona prema skupini naših mladih i pita na francuskom: »Iz koje ste vi zemlje?« »Croati«, uzviknuo je netko od prisutnih a svi naši su odmah prihvatili: »Croati, Croati!« Sv. Otac je odmah razumio i obraća nam se na talijanskom: »Poseban blagoslov za vas i vašu zemlju. Hvala vam da ste ovdje prisutni. Pozdravljamo vas i želimo sve najbolje čitavom hrvatskom narodu.«

 

Zaglušni pljesak kao veliki izraz zahvalnosti ispratio je Papu jer su te riječi bile posljednje koje je uputio prisutnim hodočasnicima. Svi smo bili radosni, ushićeni ovom spontanom pažnjom Sv. Oca. Ovo nije imao napisano, unaprijed pripremljeno. Svratili smo njegovu pažnju svojim nacionalnim blagom narodnim nošnjama koje su otkrile što osjeća prema nama i cijelom našem narodu. Netko je pitao što bi bilo da nismo imali narodne nošnje, posebno crvene marame, koje su nosile djevojke iz Kloštra Podravskog? Zadovoljili bismo se Papinim riječima koje je uputio svim mladima sudionicima Internacionalnog hodočašća. Iako su Sv. Ocu dostavili popis svih grupa sudionika hodočašća mladih gdje smo bili i mi spomenuti, Papa nije posebno spominjao pojedine grupe jer za to nije bilo vremena nego je uputio zajednički pozdrav na tri jezika svim prisutnim mladima. No zbog naših narodnih nošnji prošli smo bolje nego svi drugi.

 

Susret kod Tre Fontane - mjestu mučeništva sv. Pavla

 

Prošlo je dosta vremena dok su se naši autobusi probili kroz mnoštvo vozila i svijeta kroz uske uličice Castel Gandolfa. Jedni odlaze fokolarinima u Rocca di Papa, drugi u centar isusovca P. Lombardija »Za bolji svijet«, gdje se krijepe ručkom iz »sachetta« koje su sa sobom ponijeli. Oba centra smještena su uz Albansko jezero pa nam vožnja i divan pogled na jezero i okolicu dolaze kao pravo osvježenje.

Nedjelja poslije podne bila je rezervirana za susrete svih grupa mladih kod Tre Fontane. Mnogi su se odazvali a naša hrvatska grupa bila je opet najbrojnija. Prisutni su i predstavnici UGOPI-a. Izmjenjujemo mišljenja i iznosimo religiozna iskustva dok se prevodioci znoje da točno prevedu na druge jezike što predstavnici pojedinih grupa iznose.

Jedan mladić iz Italije veoma realno iznosi situaciju talijanske mladeži tvrdeći da proživljava duboku krizu u odnosu na religiozne vrednote. Slično je stanje mladih i u drugim zemljama Zapada. Mnogi pitaju kako je kod nas. Mogli smo reći samo to da naša kršćanska mladež još ne proživljava one probleme koje živi mladež Zapada jer zbog drugačijih prilika u kojima žive više su zauzeti da od ateizacije škole i društva očuvaju vjeru i svoje kršćansko uvjerenje koje su eventualno primili u obitelji. Našom prisutnošću na ovom hodočašću, što nismo imali vremena korigirati, dali smo povoda da su si mnogi mogli stvoriti krivu sliku o religioznom stanju hrvatske mladeži. Jer naša brojnost nipošto ne dokazuje da je sva naša hrvatska mladež takova. Odazvali su se samo oni najvjerniji, dok znademo da, na žalost, većina mladih nema kontakta s Crkvom.

Neki još nalaze vremena te posjećuju u neposrednoj blizini centralu Malih sestara Charlesa Foucold-a, koje svojim posebnim načinom života prodiru u sve krajeve svijeta. Ima ih već kod nas. Često ih susrećemo na zagrebačkim ulicama u njihovoj karakterističnoj skromnoj plavoj odjeći.

 

Moja duša Bogu, moje tijelo domovini Irskoj, moje srce Rimu

 

Te nas je večeri čekao još jedan veliki doživljaj. Susret s mladima iz Irske. Njih stotinu pod vodstvom svojih vjeroučitelja pridružili su se također hodočašću mladih. Mladi autobusa Palma 1 stanovali su u neposrednoj blizini Irskog kolegija, gdje su bili smješteni mladi Irci, pa smo se poslije večere odšetali k njima. U pozdravnom govoru naših vjeroučitelja istaknuto je da Irci i Hrvati imaju tri stvari zajedničke: oba naroda su katolička već više od tisuću godina, oba su naroda malena od oko 4 miliona i oba su naroda kroz cijelu svoju povijest morala voditi dugu borbu za svoju slobodu. Susret je bio više nego srdačan. Uz naizmjenično pjevanje pjesama, izvođenje nacionalnih plesova, međusobni razgovor, večer je tako brzo prošla da nam se bilo veoma teško rastati od naših novih prijatelja.

Pri odlasku posjetili smo spomenik velikog katolika vođe i borca za slobodu i nezavisnost irskog naroda O'Connel-a. U spomenik je pohranjeno njegovo srce prema njegovoj posljednjoj želji. Na putovanju prema Rimu smrtonosna bolest ga je zatekla u Genovi. Prije smrti izrekao je one znamenite riječi koje čitamo urezane na samom spomeniku: »Moja duša pripada Bogu, moje tijelo domovini Irskoj, moje srce Rimu.« S našim prijateljima Ircima još smo se viđali narednih dana izmjenjujući na veliko adrese, a prva avionska pisma na liniji Zagreb-Dublin poletjela su odmah po našem povratku kućama.

 

Ruđer Bošković spasio kupolu sv. Petra

 

Ponedjeljak 25. kolovoza - zajednička svečana sv. Misa u najvećoj bazilici svijeta, centru kršćanstva - Sv. Petru. Diže se nad grobom apostolskog prvaka kojemu je Krist dao obećanje »na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju« - riječi koje čitamo pod svodom veličanstvene Michelangelove kupole. Prvu baziliku nad Petrovim grobom dao je sagraditi još car Konstantin. Trajala je do početka 16. stoljeća kod ju je zub vremena nagrizao te se morala srušiti da dade mjesto ovoj kojoj se danas divimo. Gradnja bazilike trajala je više od sto godina ali je zato stvoreno veličanstveno remek-djelo kršćanske arhitekture, dostojno da na vidljiv način izrazi duhovnu stvarnost centra kršćanstva. Radove su programirali i među ostalim izvodili trojica slavnih graditelja i umjetnika renesanse: Bramante, Michelangelo, Bernini. No spomenimo još i to da je u XVIII. stoljeću naš hrvatski isusovac, učenjak, matematičar i fizičar Ruđer Bošković uspješno sanirao pukotine nastale tokom vremena na kupoli i apsidama, spasivši tako od potpunog rušenja ovo nenadmašivo Michelangelovo djelo. Između ostalog Bošković je izračunao da je kupola sv. Petra teška 56,208.837 kg i 46 dkg.

 

Veliko iznenađenje u Sv. Petru

 

Sve grupe mladih svrstavaju se pred bazilikom Sv. Petra u dugu procesiju. Ponavlja se isto što i pred 50 godina kada su naši hrvatski orlovi stupali na čelu procesije međunarodnog hodočašća noseći križ i druge oznake. I ove Svete godine naša hrvatska grupa je na čelu procesije. Naš svećenik salezijanac Ivan Matijević u pratnji mladih u narodnim nošnjama nosi križ vodeći dugu procesiju svih mladih kroz Sveta vrata u unutrašnjost bazilike dok svi prisutni pjevaju Litanije svih svetih. Nije to bilo jedino iznenađenje. Tek kad je započela sveta Misa, mnogi mladi nisu mogli vjerovati svojim očima, i ušima. Glavnom voditelju naših mladih iz Hrvatske o. Božidaru Nagy UGOPI je povjerio čast da u prisutnosti 72 svećenika iz svih strana svijeta s papinske katedre predvodi svečanu koncelebraciju Internacionalnog hodočašća mladih. Bilo je to veliko priznanje hrvatskoj grupi i njezinim organizatorima. Iz toga se najbolje vidi što je značila naša prisutnost i naša brojnost na hodočašću mladih u Rimu. Naši su mladi sjedili na najčasnijim mjestima odmah iza svećenika. Za vrijeme sv. Mise čitanja, zazivi i hrvatske pjesme odjekivale su pod svodovima Vatikanske bazilike. Na prikazanje naši mladi donose darove na oltar. No ono što smo trebali ponijeti s ovog svetog mjesta naše svete vjere, kako je istaknuo o. B. Nagy u pozdravu na hrvatskom na početku sv. Mise, to je učvršćenje u vjeri. »Tu smo s braćom iz cijeloga svijeta na grobu apostolskog prvaka, stijeni, na kojoj se diže zgrada Crkve i naše vjere. Naša prisutnost ovdje jest ispovijest naše vjere, tog najdragocjenijeg dobra našeg života. Molit ćemo kod ove sv. Mise da nas Bog u toj vjeri sačuva i uzdrži, da po toj vjeri što dostojnije živimo, da k toj vjeri privede i one koji su od nje daleko i da njezinu baklju, kao što smo je zapaljenu primili od svojih pređa, još svjetliju i bukteću predamo budućim naraštajima našega naroda«.

Nakon zajedničkog fotografiranja pred bazilikom jedni odlaze u Vatikanske muzeje a drugi pod vodstvom č. s. Bogdane u detalje razgledavaju baziliku. Silaze u kriptu, posjećuju iz bliza grob sv. Petra, pape Pia XII. i Ivana XXIII. Vrijeme ne dopušta da se penjemo na kupolu, a i onako ne bismo puno toga vidjeli jer je dan bio maglovit. I ovdje shvaćamo kako bi trebalo više vremena da sve ove divne spomenike naše vjere detaljnije razgledamo i što dublje upijemo u dušu poruku koju su nam njihovi graditelji htjeli njima prenijeti. Još jedan pogled na Michelangelovo remek-djelo Pietà, i napuštamo ovo srce kršćanstva sa željom da se opet što prije u njega vratimo.

 

Pod Marijinom zaštitom

 

Prebrzo je došao posljednji dan našega hodočašća, utorak 26. kolovoza. Sve su se grupe još jednom sastale u posljednjoj velikoj rimskoj bazilici Sv. Marije Velike - Maria Maggiore. Najveća i najstarija crkva u Rimu posvećena Majci Božjoj. Ujedno i prva marijanska crkva kršćanskog Zapada. Gradio ju je papa Siksto III. nakon Efeškog sabora 431. g. koji je Mariju proglasio Bogorodicom. U toj se crkvi posebno štuje njezina stara slika pod nazivom »Salus populi romani - spas rimskog puka« pred kojem se Rimljani već stoljećima okupljaju na molitvu u svojim potrebama i nevoljama.

Posebno u ovoj crkvi nailazimo ni mnoge uspomene važne za hrvatski narod. Iz ove su crkve krenuli s papinim blagoslovom apostoli braća Ćiril i Metodije da slavenskim narodima donesu blagovijest Evanđelja. U ovoj je crkvi sahranjen jedini papa Hrvat, Siksto V., umro 1590. god. Tu je i grob našeg zemljaka sv. Jeronima, prvog prevodioca Biblije na latinski jezik. U ovoj je crkvi služio svoju prvu sv. Misu naš pok. kardinal Alojzije Stepinac.

Nema sjedećih mjesta za sve. Bez ustručavanja sjedamo na pod i krasan mozaik koji ukrašava tlo bazilike. Naš primjer slijede i časne sestre. Pjesme i molitve na svim jezicima uzdižu se Majci kršćanstva, Majci sviju nas s molbom da nas prati u život na svim našim putovima i pomogne stići u vječnu domovinu.

Prije završnog blagoslova, kojega su podijelili svi prisutni svećenici, predsjednik UGOPI-a Mons Balastrier službeno zaključuje Internacionalno hodočašće mladih i upućuje prisutnim mladima na rastanku srdačan oproštajni pozdrav:

»Dragi mladići, drage djevojke!

Na koncu ovog Međunarodnog hodačašća mladih dužnost nam je da izrazimo zahvalnost u prvom redu našem nebeskom Ocu koji nas je ispunio posebnim milostima Svete godine; zahvalnost Kristu koji nam je zaslužio te milosti svojim križem, smrću i udjeljuje nam ih po sakramentima pokore i Euharistije; zahvalnost Blaženoj Djevici Mariji, Majci Kristovoj, Majci Crkve i našoj Majci kojoj smo se došli pokloniti i pomoliti u ovu baziliku njoj posvećenu; zahvalnost Crkvi čiji nam se misterij jasnije objavio ovdje u Rimu, misterij njezinog jedinstva unatoč različitosti naroda koji je sačinjavaju; zahvalnost Papi, nasljedniku Petrovu i Kristovu namjesniku, koji nam je govorio u nedjelju, blagoslovio nas s vidljivom srdačnošću; ali također zahvalnost direkciji UGOPI-a koja je u svojoj revnosti za dobro mladih s posebnom smionošću priredila ovaj susret mladih raznih nacija i raznih kultura ali povezanih nadnaravnom vezom vjere; zahvalnost svećenicima i voditeljima koji su nam iskazali povjerenje i odgovorili na naš poziv; oni su vas doveli u Rim da proslavite Jubilejsku godinu i preuzeli teret odgovornosti oko organiziranja ovog hodočašća. Svima im zahvaljujemo.

Hvala i vama, dragi mladići i djevojke, koji ste tokom ovih rimskih dana pokazali dobar duh i posvjedočili svoju vjeru. Doživjeli smo jedno iskustvo, usrećujuće i djelotvorno iskustvo. Nadam se da ga želite obnoviti i podržavati veze koje su se ovdje stvorile.

Pođite radosna srca u svoje zemlje! Povratite se dragi prijatelji Talijani u svoje oratorije tako dragocjene i potrebne i uznastojte da se vaše divno nacionalno udruženje Sv. Pavla uvijek dalje razvija i cvjeta te duhovno obogati Crkvu u Italiji!

Pođite radosna srca dragi sinovi Irske, one Irske koja je prozvana »zemljom svetaca« i pokazuje se tako plemenita u iskušenjima!

Pođite radosna srca dragi mladi iz Belgije, Španjolske, Njemačke, Austrije, Švicarske! Crkva u Vašim zemljama računa na vas. Vi ste njezina budućnost.

Pođite radosna srca vi hrabri sinovi iz Slovačke i Hrvatske! Vi ste bili za nas lijep primjer, primjer koji nećemo moći zaboraviti. Vaša kršćanska hrabrost učvrstit će vjeru vaše braće koja su vas upoznala i divila vam se, mislit će na vas i molit će se za vas.

Pođite radosna srca dragi prijatelji iz Francuske i budite odsad vjerniji više nego ikad svojim duhovnim ocima i sestrama koji su posvetili svoj život vašoj kršćanskoj sreći!

Pođite radosna srca vi dragi sjemeništarci iz Nigerije, koji ste uljepšavali naše obrede svojim pjesmama i ritmom svojih muzičkih instrumenata! Ako smo znali cijeniti vaše talente i vašu kulturu, znajte da još više cijenimo vašu revnost.

Ponesite u svojim srcima Papine riječi! Riječi milosti, ne izgubite ih, čuvajte ih! Evo što vam je rekao: 'Mladići i dejvojke, vi predstavljate u našim očima veliku nadu: jedne mladosti koja ima žeđ za istinom, dubokim razmišljanjem, za autentičnom molitvom i tišinom, za bratskim zajedništvom i radošću… Gledajte u Krista kao u svoga učitelja. Oko Njega, s Nama, s vašim biskupima, vašim svećenicima, izgrađujte crkvene zajednice, čvrste u vjeri i svjetleće ljubavlju!'

Ponesite ove Papine riječi kao BLAGO! Ponesite ih kao SVJETLO, koje će obasjavati putove vašega života!

Do viđenja! U Bogu uvijek sjedinjeni, uvijek, braća, uvijek kršćani!«

Svi prisutni svećenici posljednji put podjeljuju zajednički blagoslov prisutnom mnoštvu mladih hodočasnika, i drugih vjernika. Voditelj obreda bio je veoma dosjetljiv. Jedna zajednička marijanska pjesma i te kako je bila poželjna da se otpjeva na koncu i to ona koju svi znaju. Nije bilo drugog izbora nego lurdska himna »Sred te se pećine«. Tu pjesmu zaista svi znaju. I dok svećenici u dugoj povorci odlaze prema sakristiji a mladi se tiskaju prema izlazu, »Ave, Ave, Ave Maria« ori se iz svih grla. I upravo ta završna pjesma, koja nas je sve tako sjedinila i opet nam dala osjetiti da smo svi djeca istog Nebeskog Oca da imamo svi zajedničku Nebesku Majku Mariju, bila je najuspješnija točka toga dana i došla je kao kruna na cijelo naše hodočašće.

 

U građu Asiškog siromaška

 

Nakon završetka obreda u Maria Maggiore još nekoliko fotografija pred bazilikom, nekoliko brzih srdačnih pozdrava s prijateljima Ircima i izmjenjivanje adresa koji to još nisu učinili pa sjedamo u autobuse. Ostavljamo grad Rim, Vječni grad koji nam je toliko toga daravao ovih milosnih dana našega pohoda u Svetoj godini. Mnogi su bacili novčić u Fontanu Trevi sa željom da se u nj opet povrate a tome se nadaju i koji to nisu učinili. Jer, svakako u Rim treba doći još jedanput i u miru razgledati sve o čemu smo ovom zgodom dobili tek opći pojam. Teško je već sada govoriti o dojmovima jer je njih toliko da će trebati nekoliko dana dok ih sve sredimo i svedemo na jedan zajednički nazivnik i zaključak.

Na povratku u planu je posjet Assis-u, gradu sv. Franje Asiškog i kolijevci Franjevačkog reda. Dolazimo onamo u kasno poslijepodne. O. Tadej i o. Marko, franjevci iz autobusa 5 - Siget ovdje su domaći. Vode nas i sve nam tumače. Tu je još jedan naš franjevac Hrvat pa nam on pokazuje sve u detalje. Gledamo onu malu crkvicu Santa Maria degli Angeli gdje je mladić Franjo dobio poziv »Franjo crkva se moja ruši«. I Franjo se odmah laća posla i popravlja crkvicu koja je bila ruševna. Ali, kasnije shvaća da je Krist mislio nešto drugo, na Crkvu, zajednicu vjernika, koja je bila u velikoj opasnosti od bogatstva i svjetskog duha koji ju je bio veoma zarazio. I onda siromašni Franjo započinje jedan od najvećih pokreta duhovnosti u povijesti Katoličke crkve nadahnut evanđeoskim siromaštvom iz kojeg se rađa Franjevački red u XIII. stoljeću, koji je Crkvu zaista obnovio i toliko dobra učinio i danas čini njezinim članovima. A to mi Hrvati i te kako dobro osjećamo jer se franjevci već od svojih početaka nalaze na teritoriju naše domovine gdje već stoljećima šire svoj blagotvorni utjecaj i ono što je siromašni i ponizni Franjo svagdje donosio »MIR I DOBRO«.

 

Te Deum u Loretu

 

Nakon dobro prospavane noći u Ozimu ujutro stižemo u Loreto, gradić u kojem se prema legendi čuva Nazaretska kućica koja je, prije nego što je ovamo bila prenesena, tri godine boravila kod nas na Trsatu. Za nas kritične ljude XX. stoljeća nije toliko važna materijalnost podataka i vjerodostojnost onoga što nam je tradicija prenijela koliko činjenica da se u ovoj bazilici posebno štuje misterij Marijinog navještenja i Kristova utjelovljenja. I na koncu to je ono najvažnije što privlači našu pažnju i naša srca. Jer misterij Kristova utjelovljenja znači početak našega pobožanstvenjenja.

Ovdje smo posljednji puta zajednički okupljeni oko Euharistije. I tu službeno završavamo svoje hodočašće mladih iz Hrvatske. Naša gromka i skladna pjesma kao i naša brojnost još jedanput zadivljuje prisutne talijanske hodočasnike koji ne vjeruju svojim očima da ovolika grupa mladih iz jedne socijalističke zemlje može biti okupljena u Marijinom svetištu svjedočeći svoju vjeru.

Pjesmom zahvalnicom »Tebe Boga kvalimo« na koncu sv. Mise zaključujemo svoje hodočašće. Riječi nam idu iz dubine srca. Zahvaljujemo Bogu za sve što smo vidjeli, doživjeli i primili na ovom putovanju vjere. Velike milosti su nas obnovile i njihove plodove - radost, sreću, mir, jedinstvo - nosimo svojim kućama, svojim bližnjima, svome narodu.

Poslijepodne oko tri sata stižemo u San Marino. Jednosatni boravak u toj minidržavici dostatan je da pokupujemo nešto originalnih suvenira kao dokaz našeg posjeta toj zanimljivoj republici koja nas na svojoj granici velikim natpisom pozdravlja »Dobro došli u staru zemlju slobode!« U sedam i pol (po našem vremenu) stižemo u Padovu. Dok razgledavamo baziliku sv. Antuna samo izvana, jer je već zatvorena, dotle vođa puta, o. Nagy, trči da telefonira u Zagreb kad ćemo poprilici stići. Jedan sat čeka ali ne može dobiti vezu. Ostavlja poruku na porti isusovačkog samostana i oni tek oko 9 sati uspijevaju telefonirati u Zagreb obavještavajući samostan u Palmotićevoj kad stižemo. Telefonirali smo još dva puta, u pola noći iz Trsta i oko 3 sata ujutro iz Postojne. Željeli smo upravo predusresti da roditelji ne budu u brizi za svoju djecu i da uzalud ne čekaju po noći. Na žalost ipak je bilo roditelja koji se ili nisu snašli ili su se ustručavali pitati telefonski naš samostan te su tako cijelu noć na kiši i vjetru čekali pred bazilikom svoju djecu koja su stigla tek poslije šest sati ujutro. Ovo spominjemo najviše da se roditelji znaju u buduće ravnati. Neka se ne ustručavaju zvati telefonom u bilo koje doba noći ili dana onu crkvenu ustanovu u čijoj su organizaciji njihova djeca pošla na hodočašće ili sličan pohod, jer će se vođe puta uvijek pobrinuti da u slučaju zakašnjenja obavijeste bazu kad se predviđa povratak.

 

Plijene se Glasnici Srca Isusova

 

Pred ponoć stižemo na granicu. Umjesto da nas srdačno pozdrave i lijepo dočekaju za ne malu uslugu koju smo učinili svojoj zemlji pokazavši tolikim strancima u Rimu i izvan njega da stanje religije u našoj zemlji nije onakovo kako mnogi od njih zamišljaju, čeka nas ne malo iznenađenje. Minuciozno pretraživanje prtljaga, kao da smo kakovi kriminalci a ne hodočasnici koji se vraćamo s puta vjere. I dok mnogi roditelji u brizi za svoju djecu cijelu noć čekaju pred bazilikom Srca Isusova na kiši i vjetru, dotle pet autobusa u noći čeka na granici gotovo tri sata. No sve bi se to još moglo opravdati činjenicom da carinski organi moraju savjesno izvršiti svoju dužnost. Međutim, događa se nešto neočekivano. Uz grube riječi i porugljive izraze carinici počinju plijeniti Glasnike Srca Isusova koje smo ponijeli sa sobom iz Zagreba da ih usput čitamo. Upozoravamo da je to legalna vjerska štampa koja izlazi u Zagrebu. »To se nas ne tiče« - glasio je odgovor. I ne samo da nam plijene nego nam ih pred našim očima trgaju i bacaju! Zaprepašteni smo nad ovakvim prelaženjem kompetencije carinskih službenika i vrijeđanju vjerskih osjećaja.

Ipak prelazimo preko ovog incidenta. Ne muti naše raspoloženje ni oduševljenje koje nosimo iz Vječnog grada. Za svoju vjeru spremni smo podnijeti i teže stvari. Svjesni smo da nam to samo učvršćuje naše kršćansko uvjerenje jer se bolje cijeni ono za što treba nešto pretrpjeti i podnijeti.

 

Što nosimo iz Vječnoga grada

 

Za cijelo vrijeme našeg boravka u Rimu Radio Vatikan je svaki dan izvještavao u svojoj emisiji na hrvatskom jeziku o toku našeg hodočašća. Neki mladi dali su svoje intervjue. Na radiju, a i za vrijeme povratka, mnoge smo pitali o njihovim dojmovima o Rimu i hodočašću. Evo samo nekih izjava:

Željko: Polazim iz Rima s mnoštvom dojmova i utisaka. Posebno sam doživio jedinstvo naše Crkve. Oduševili su me toliki susreti s mladima iz domovine i drugih zemalja.

Francek: Najradosniji trenutak u mom životu bio je kad sam ugledao Sv. Oca. Svi smo bili sretni a posebno onog časa kad je pitao za nas Hrvate tko smo mi i kad nas je onako lijepo pozdravio.

Mirjana: I za mene je susret sa Sv. Ocem bio vrhunac doživljaja. Osjetila sam da je naša kršćanska zajednica veoma velika. A drago mi je što sam doznala za neke probleme mladih iz drugih zemalja.

Ivan: U svakom slučaju ovo je hodočašće uspjelo. Učvrstili smo se u svojoj vjeri, sklopili nova prijateljstva, posebno s Ircima. No za mene je bio najveći doživljaj što su Hrvati u Bazilici sv. Petra bili glavni.

Tea: Ja sam doživjela jednu jedinstvenu stvar. Budući da živim u Trstu, dobro sam upoznata s vjerskim problemima mladih u Italiji. Mladi ondje proživljavaju duboku krizu u najbitnijim vrednotama i idealima. Iako sam i ja po prvi puta u živo vidjela Sv. Oca, ipak moram reći najveći dojam je bio u tome da mi koji vjerujemo nismo sami. Ima toliko mladih poput mene koji vjeruju i koji žele biti kršćani. I to me je ispunilo zadovoljstvom.

Josip: I za mene kao i za većinu susret sa Sv. Ocem bio je najveći doživljaj. No još me je nešto posebno potaklo na razmišljanje. Obilazeći bazilike i promatrajući tolika umjetnička djela pitao sam se kolika je morala biti vjera svih tih umjetnika koji su stvarali ovakove umjetnine spajajući materijalno s duhovnim. Sve to umjetničko blago stavljeno je u službu duhovnih vrednota a to je velika poruka za današnji svijet.

Dubravka: Cijelo vrijeme nastojala sam promatrati onaj Rim koji počiva na temeljima vjere. Pokušala sam što bolje otkriti Krista radi kojega smo se i okupili u Rimu. Sigurno da sam ga najviše doživjela u susretu s njegovim vidljivim namjesnikom - Sv. Ocem.

Mirjana: Na mene su poseban dojam ostavile katakombe - mjesta koja su posvećena uspomenom tolikih mučenika i prvih kršćana.

Ljubica: Teško je izdvojiti jedan poseban momenat s ovog hodočašća. Puno dojmova. Svakako susret s Papom, i Bazilika sv. Petra. U svakom slučaju jedna velika hvala organizatorima.

Dragan: Sve je bilo jako lijepo i da je samo tako svaki dan!

 

Obavili smo svetogodišnje hodočašće i što sad?

 

Kad smo se dobro odmorili, naspavali i napričali svojim najbližima o svemu što smo vidjeli i doživjeli i kad smo se opet vratili u svakidašnjicu, vjerujemo da je svatko osjećao prvih dana neku malu tugu i nostalgiju, osamljenost. Tako je bilo divno u društvu istomišljenika, u klimi prijateljstva i bratstva, koje se stvorilo u autobusu, na putovanju, za onih zgoda i nezgoda koje su nas međusobno približile i povezale. Čovjek zaželi trajno živjeti u takvoj bratskoj zajednici prožetoj kršćanskim idealima! I vjerujemo da je upravo to bio jedan od najvećih doživljaja našega hodočašća: otkriće Crkve kao naše velike obitelji, a ne kao hladne institucije. I ta naša velika nadnacionalna obitelj sadržava u sebi Kristovu ljubav koja nas poput magneta povezuje i iznutra grije i čiji smo čar i toplinu susretali na svakom koraku našeg hodočašća. Stojiš pokraj crnca iz Nigerije, rukuješ se s djevojkom iz Španjolske, pružaš mir mladiću iz Francuske, moliš sa svima isti Oče naš… Mnogima ne razumiješ jezika ali živo osjećaš: to su ti braća i sestre u Kristu s kojima te tako čvrsto povezuje ista vjera, isti Bog, ista zajednica Katolička crkva.

I što možemo drugo nego biti Bogu iskreno i duboko zahvalni što imamo tu neprocjenjivu sreću da smo rođeni i odgojeni u Katoličkoj crkvi, što već od malena primamo tolike darove milosti koje nam ona preko svetih sakramenata daje!

Svaki od nas koji je bio na hodočašću osjeća se obnovljen kroz susrete s tolikim svetim mjestima naše vjere i s tolikom braćom kršćanima iz cijeloga svijeta. Svi dojmovi i doživljaji slili su se u jedno svjetlo i toplinu koji nam daju energiju i koji nas usmjeravaju dalje kroz život. Jer, mi nismo samo obavili svetogodišnji jubilej, učvrstili svoju vjeru, proširili svoje kršćanske horizonte, nego smo dobili od Kristova namjesnika i jedan zadatak - graditi kršćanske zajednice čvrste u vjeri i svijetleće u ljubavi. Zadatak koji svaki može i mora ostvariti u krugu zajednice u kojoj živi doprinoseći prema svojim mogućnostima, pa makar i udovičin dar, da Krist unese sreću u ljudska srca, da se raširi Njegovo kraljevstvo u našem narodu i po svoj zemlji kako bi svi narodu mogli pjevati:

KRIST KRALJ VLADA, KRIST POBJEĐUJE, KRIST KRALJ VJEČNO KRALJUJE!



«Bibliografija pismenih radova Ivana Merza», Ivan Merz. Glasilo postulature za beatifikaciju Dr. Ivana Merza, Zagreb, god. III/1975., br. 1-2, str. 29

 

BIBLIOGRAFIJA PISMENIH RADOVA IVANA MERZA

 

Nastavljamo s objavljivanjem bibliografije pisanih radova dra Ivana Merza razvrstanih po određenim temama o kojima je pisao. U ovom broju donosimo članke koje je objavio na temu Katoličke organizacije. Ovamo smo uvrstili i one članke koji su s tom temom srodni.

 

KATOLIČKE ORGANIZACIJE

 

Novo doba. Luč 1918/1919., str. 210-214.

Što hoćemo. Zora-Luč, 1920., I. 4.

Vjerski preporod austrijskih katolika. Nar. Politika 7. IV. 1920.

Katolička internacionalna đačka unija. Nar. Politika, 28. VII. 1920.

Novi tip akademske organizacije. Život, II/1920-21, str. 20-22 br. 2.

Katolička đačka internacionalna Unija. Luč, 23/1920-21, str. 35-37, br. 2, br. 3/4 str. 70-72.

Internacionalni kongres kršćanskih demokrata. Nar. Politika, 10. XII. 1921.

Opera cardinal Ferrari. Kat. List 1922., str. 551 br. 46.

Sedmica katoličkih književnika. Nar. Politika, 26. VI. 1922.

Manifestacija katoličkih umjetnika. Nar. Politika, 10. V. 1922.

Orlovsko slavlje u Međimurju. Nar. Politika, 24. VII.  1923.

Sticanje podmlatka. Luč, 6. XI. 1923.

Unutarnja snaga Marijine Kongregacije. Kat. List, 20. XII. 1923. str. 618, br. 51.

Nove smjernice omladinskog pokreta. Kat. List, 3. I. 1924.

Marija i tjelovježba. Mladost 1924., str. 139, br. 8-9.

Starokatolički pokret i hrv. Sokolstvo. Kat. List 11. XII. 1924.

Na adresu »Hrv. Sokolstva«. Kat. List 15. I. 1925.

Katoličkim roditeljima prigodom proslave dana katoličke omladine. Nedjelja 3. V. 1925.

Posjet odličnog Fracuza-Zadrugarstvo. Nar. Politika 30. V. 1925.

Moj dnevnik. Nar. Politika 10. I. 1925.

Hrvatsko orlovstvo i naši biskupi. Nedjelja 18. i 25. X. 1925.

Hrvatsko sokolstvo proti katol. Crkvi. Nedjelja 15. XI. 1925.

Hrvatsko orlovstvo. Kalendar Srca Isusova i Marijina. XXI/1926. str. 146-147.

Praktični apostolat Orlica. Vjesnik Saveza Hrv. Orlica, VI. 1926.

Junački život sv. Ivane od Arka, Zagreb 1926. - brošura.

Katolički tjelesni uzgoj. Kat. Tjednik 8. VIII. 1926. (preštampano u američkoj »Naša Nada« 1927., str. 226).

Svećenik kao duhovnik omladinskog udruženja. Franjevački Vijesnik XXXIV/1927. str. 85-87 br. 4.

Borba njemačke katoličke omladine proti sportskom materijalizmu. Život, VIII/1927., str. 230-233, br. 4 i str. 282-289 br. 5.

Tjelesni uzgoj kod omladine. Franjevački Vjesnik br. 7, 8, 9, 1927.

Mahnićevim putem. Orlovska Misao, 1927/1928., br. 3 i 4.

Iz pariškog dnevnika. Orlovska Misao, siječanj 1928., br. 5.

Ženska tjelovježba. Kat, Tjednik, 15. I. 1928. (Nedjelja)

Osnivajmo orlovska i orlička društva. Kat. Tjednik 29. I. 1928.

Tjelesno savršenstvo uvjet duševnoga savršenstva. Franjevački Vjesnik XXXV/1928. str. 271-274 br. 9.

Tjelesni uzgoj omladine. Kat. Tjednik, 19. II. 1928.

Križari novog vijeka. Orlovska Straža, svibanj 1928. str. 130. preštampano u: Križ, siječanj 1930., str. 10.

Orlovstvo nije nikakva novotarija. Kat. Tjednik, 30. rujna 1928., str. 5 br. 40 i Merz o Senioratu, ibid. str. 1 (objavljeno poslije smrti).



Tommaso FEDERICI, «Otkriće Ivana Merza», Ivan Merz. Glasilo postulature za beatifikaciju Dr. Ivana Merza, Zagreb, god. III/1975., br. 1-2, str. 30-31

 

Otkriće Ivana Merza

 

Prof. Tommaso Federici, moderator dizertacije dr Marina Škarice o Ivanu Merzu napisao je za naše Glasilo slijedeći članak koji donosimo u cijelosti.

 

Osoba i djelo Ivana Merza izazivaju neizrecivo iznenađenje čim im se čovjek približi. »Velika« evropska kultura bitno utemeljena na osi Pariz-Berlin, s nekim bočnim izdancima, uopće nema pojma bilo o Ivanu Merzu, bilo o onome što je značio za svoju hrvatsku domovinu na religioznom, duhovnom i liturgijskom području. Radi se u stvari o katoličkoj kulturi, tim više nepravednoj ukoliko je bazirana na motivima koji se na koncu realno mogu svesti na nešto rasističko.

Voditi jednu dizertaciju o Ivanu Merzu, kao što sam imao priliku, silno oduševljava. Ulazi se u stvari u vitalnu razmjenu kojoj je teško izmaći i od koje je nemoguće ne naučiti veoma mnogo. Trebalo bi objaviti njegova »opera omnia« da ih upoznaju svi katolici.

Taj laik, mlad, bez puno pomoći sa strane, ujedinjuje izvanredno prodoran genij s ne malim znanjem: prvo, kao prirodan dar, marljivo je kultivirao; drugo, znanje, bilo je sticano kroz godine neprestanog truda. Iako se na liturgijsko-teološkom polju predstavlja kao samouk - a pitajmo se zadivljeni: što bi bio učinio da je slijedio redovni teološki studij? - ipak poznaje velike učitelje svoga vremena, posebno francuske i njemačke, neke osobno a druge kroz njihova djela.

Njegova nadarenost, koja dolazi do izražaja u njegovoj dizertaciji, jest intuicija koja mu omogućava da odmah pronikne u prave probleme duha, društva i budućnosti: zato je anticipirao gotovo 40 godina prije, naravno ne u potpunosti, što je II. vatikanski sabor djelomično sankcionirao, djelomično ohrabrio na području potpune obnove kršćanskog života.

Kao laik i kršćanin, začetnik obnove, zaslužuje divljenje i naklonost. Razabire se veoma dobro iz njegovih spisa, i onda kad su obavijeni duhovnom skromnošću, da je oduvijek odlučio pripadati Bogu i njegovim neotuđivim pravima nad ljudima koje ljubi. Razumije se odatle prava revnost njegovog duhovnog života tako intenzivna u svojoj dramatičnoj kratkoći. Mogu se približno naznačiti tri centra njegova života: studij i integralna asimilacija kršćanske vjere u čemu među svojim suvremenicima u Evropi zaista prednjači; u centar studija stavlja liturgiju, predmet svoga neposrednog interesa kao privilegirani instrument potpune obnove u Crkvi. Zatim život življen s ponavljanim i uvijek potpunijim odlukama u postizanju svetosti ostvarivanim bez pridržaja; u centru tih odluka stoji uvijek liturgijski život kao dokaz ljubavi i zajedništva s Bogom u slavljenju zajednice. Na koncu, apostolat među mladeži, kojemu je stvarno posvetio svoj život i kojemu postavlja kao cilj liturgiju.

Sve je to kao cementirano njegovom neumanjenom vjernošću Crkvi, Papi, biskupima. Radi te vjernosti morao je trpjeti nerazumijevanja, i protivljenja od drugih katolika, koji su, naprotiv, trebali priznati njegov genij i duhovni život. Njegova nauka nadahnuta »Katoličkom Akcijom«, neovisnom od politike, kao pravim načinom prisutnosti »Crkve u svijetu« jest model istine, stvarnosti, lucidnosti, aktuelnosti, od kojega je pisac ovih redaka naučio mnoge značajne činjenice.

Jedna duša žedna Boga i pravedno zauzeta za dobro braće nije mogla ne imati i ekumenskih aspiracija: sudjelovao je u Prvom svjetskom ratu, i vidio je iz bliza »nepotreban pokolj naroda i kršćana«; želio je tako da se nadvladaju podijeljenosti i nasilni sukobi među ljudima, narodima i državama naznačujući također i put: obraćenje srca Bogu i bratu.

Mi profesori Papinskog liturgijskog instituta puni smo divljenja nad liturgijskom naukom Ivana Merza i razumijemo kako je mogao biti pravi začetnik hrvatskog liturgijskog pokreta, činjenice koju hrvatski autori koji su o njemu pisali nisu uvijek razumjeli.

Tako kao laik, jedini od začetnika liturgijskih pokreta i obnova modernog vremena, Ivan Merz je dostojan da ga se nazove ljubljeni, dragocjeni sin Crkve, izabrana duša, Božji ugodnik i da bude predložen kao primjer moderne svetosti, stvarne i življene.

Prof. Tommaso Federici

Papinski liturgijski institut - RIM



«Iz postulature - Prva dizertacija o Ivanu Merzu», Ivan Merz. Glasilo postulature za beatifikaciju Dr. Ivana Merza, Zagreb, god. III/1975., br. 1-2, str. 31.

 

Iz Postolature

Prva dizertacija o Ivanu Merzu

 

U 1. broju ovoga Glasila u svibnju 1973. obavijestili smo naše čitatelje da vlč. Marin Škarica, svećenik splitske biskupije, piše svoju doktorsku dizertaciju o Ivanu Merzu na sveučilištu Anselmianum u Rimu. Sada smo radosni što možemo izvijestiti da je radnju napisao i svečano je vlč. M. Škarica obranio 12. lipnja u Rimu, postigavši tako doktorat iz liturgijske teologije. Obrani je prisustvovao i sam naš kardinal Franjo Šeper što inače nije uobičajeno. Pozvao ga je ne samo vlč. Škarica nego osobno moderator dizertacije prof. Tommaso Federici, pod čijim je vodstvom vlč. Škarica pisao svoju radnju. Obrani je prisustvovao i rektor Papinskog liturgijskog instituta prof. Vagaggini te četrdesetak naših svećenika, redovnika, redovnica i bogoslova koji se nalaze u Rimu.

Radnja ima preko 500 stranica a pisana je talijanskim jezikom. Točan joj je naziv: »Ivan Merz - začetnik liturgijskog pokreta u Hrvatskoj«.

Prof. T. Federici, koji je i sam laik, preko ove dizertacije po prvi puta se susreo s osobom Ivana Merza i ostao je posebno oduševljen. Napisao je za naše Glasilo članak pod naslovom »Otkriće Ivana Merza«, koji donosimo u cijelosti.

Ovo je već druga uvažena osoba stranoga svijeta koja je dala ovako lijepo svjedočanstvo o dru Merzu pa se nadamo da će uz prvu, o. Irenée-a Hausherra, čije smo svjedočanstvo već imali prilike čitati na stranicama ovoga Glasila (Br 1.), i ovo koristiti napretku njegova procesa za proglašenje blaženim.



«Obljetnica Ivana Merza u Zagrebu», Ivan Merz. Glasilo postulature za beatifikaciju Dr. Ivana Merza, Zagreb, god. III/1975., br. 1-2, str. 32

 

Obljetnica Ivana Merza u Zagrebu

 

I ove je godine u Zagrebačkoj katedrali održana svečana komemoracija obljetnice smrti dra Ivana Merza. Koncelebriranu svetu misu predvodio je pomoćni križevački biskup Joakim Segedi a koncelebriralo je desetak svećenika. Prisutni su bili mnogi bogoslovi zagrebačkog Teološkog fakulteta te brojni štovatelji sluge Božjega Ivana Merza. U propovijedi je postulator o. Božidar Nagy, DI, istaknuo djelovanje Ivana Merza u Svetoj godini 1925. kao poseban izraz njegove vjernosti Crkvi i onome što je živjela toga povijesnog trenutka.

Ovo je već 47. obljetnica smrti Sluge Božjega. Za tri godine navršit će se 50. godina, a to će trebati posebno proslaviti o čemu se već sada vodi računa.



Ivo ARNERIĆ, «In memoriam Don Anti Marušiću», Ivan Merz. Glasilo postulature za beatifikaciju Dr. Ivana Merza, Zagreb, god. III/1975., br. 1-2, str. 32

 

In memoriam

DON ANTI MARUŠIĆU

 

U Postirama na Braću umro je 11. rujna ove godine don Ante Marušić. Bio je poznati agilni radnik u prije-ratnim katoličkim društvima među mladima. Rođen je 1896. g., iste godine kada i dr Ivan Merz. Sjemenište je pohađao u Dubrovniku a bogoslovske nauke studirao je u Zadru. Mladu Misu rekao je 1919. g. u svome rodnom mjestu Postirama. Kao kapelan služio je u Pušićima gdje je odmah počeo raditi s katoličkom mladeži. Svoj rad je osobito razvio kao župnik u Milni, gdje je nakon raspusta katoličke organizacije orlova i orlića 1929. god. vodio druge katoličke organizacije za mladež. Tu je i sagradio impozantan katolički dom. Poslije Drugog svjetskog rata premješten je u svoje rodno mjesto Postire. Kao župnik posebnu je brigu posvetio novim svećeničkim zvanjima. Tako je gotovo svake godine u njegovoj župi bila po jedna mlada misa. Naš katolički tisak bila je njegova stalna briga, pa ga je neumorno širio.

Don Ante je bio skroman svećenik. Imao je teških udesa u životu. Zadnjih godina ozbiljno je bolovao na srcu pa je u dva navrata dolazio na odmor u Dubrovnik. Prateći ga na jednoj šetnji po Cavtatu došli smo do ulaznih vrata nekadašnjeg vlastelinskog dvorišta Mata Gradi. Don Anti se posebno svidio natpis na latinskom iz XV stolj. koji je stajao nad ulazom: »Malo imam, s malim sam zadovoljan, malo mi je dovoljno.« Tada mi je dosta pričao o svojoj župi. Molio sam ga da dozvoli da se nešto od toga objavi u našem katoličkom tisku, ali je on u svojoj skromnosti to odbio.

Pogreb mu je vodio šibenski biskup msgr. Josip Arnerić a prisutna su bila 33 svećenika te veliko mnoštvo naroda otoka Brača.

Ivo Arnerić (Dbk)



«Uslišanja - Zahvale». Ivan Merz. Glasilo postulature za beatifikaciju Dr. Ivana Merza, Zagreb, god. 3/1976., br. 1-2, str. 32

 

USLIŠANJA - ZAHVALE

 

Zahvaljujem slugi Božjemu Ivanu Merzu što mi je kći ozdravila od teške bolesti na mozgu. - Furkes Kata, Kop. Ivanec.

Zahvaljujem dru Merzu za primljene milosti i preporučam se i nadalje. - Rošić Uršula, Rijeka.

Zahvaljujem dru Merzu za primljene milosti i uslišane molitve u 1974. god. - M. R., Zagreb.

Zahvaljujem dru Merzu na pomoći prilikom uspješno položenih ispita. - Č. J., student, Sarajevo.

Zahvaljujem Ivanu Merzu na primljenim milostima i nadalje mu se preporučam. - Zlata Pavšić, Osijek.

Zahvaljujem dru Merzu na primljenim milostima. - Katica M., Osijek.

Zahvaljujem Ivanu Merzu za postignuti dobar uspjeh u školi. - J. A, Sarajevo.

Zahvaljujem dru Merzu na primljenoj milosti i uslišanoj molbi i dalje mu se preporučam. - Ljuba T., Zagreb.

Javno se zahvaljujemo slugi Božjemu dru Ivanu Merzu za cijeli niz čudesnih milosti (tjelesnih i duhovnih) koje nam je isprosio svojim zagovorom. - Franciska i Štefica Ivančić, Karlovac.

Zahvaljujem Ivanu Merzu što sam pronašao ukradeni automobil, što sam ga na vrijeme uspio prodati kao i na drugim milostima koje sam od njega primio. - J. N., Zagreb.

Zahvaljujem Ivanu Merzu za primljene milosti. - Stanković Marija, Zagreb.

Zahvaljujem Ivanu Merzu za primljenu milost ozdravljenja. - Marija Franjić, 83. god., Osijek.

Zahvaljujem Ivanu Merzu za primljene milosti. - Manda Jelkić, Osijek.

Za primljenu milost ozdravljenja zahvaljujem Ivanu Merzu. - S. A., Zagreb.

Zahvaljujem od sveg srca slugi Božjemu dru Ivanu Merzu za sretno položeni teški ispit moga unuka. - Stanislava Andrić, Vidović, Split.

Zahvaljujem Ivanu Merzu za primljenu milost poboljšanja zdravlja. - Hilda P., Štrigova.

Zahvaljujem iz dubine srca i duše dru Ivanu Merzu što mi je svojim svetim i moćnim zagovorom od Gospodina Boga izmolio veliku milost za koju sam ga toplo i s velikim pouzdanjem molila. - Č. J., Sunja.

Zahvaljujem Ivanu Merzu za primljene milosti. - Marija Andreis, učiteljica u penziji, Jelsa.

Zahvaljujem dru Merzu za sretno položen ispit. - Biserka Š., Zagreb.