|
|
|
MARICA STANKOVIĆ
Uz 20. obljetnicu smrti
Marica Stanković rođena je u Zagrebu 31. prosinca 1900. Osnovnu školu, građansku i učiteljsku polazi kod sestara Milosrdnica. Također u Zagrebu završava Višu pedagošku i kao nastavnica službuje u Podravskoj Slatini, Čakovcu, Kutini, Gračacu. 1935. god. dobiva stalno namještenje u Zagrebu u tadašnjoj građanskoj školi (Draškovićeva ul.). Potaknuta primjerom i osobnim poticajima dra Ivana Merza prihvaća ideju orlovstva (pokret katoličke omladine) i sudjeluje u pripremama za osnivanje Sveze hrvatskih orlica. Po osnutku Sveze ulazi u odbor kao prosvjetna referentica a 1927. postaje prvom predsjednicom i ostaje na tom položaju do 1929. god. kad je Orlovstvo dokinuto od tadašnje beogradske vlade. Iduće godine 1930. osniva se križarska organizacija i Marica Stanković postaje predsjednicom ženske grane križarstva (Velikog križarskog sestrinstva) i na tom položaju ostaje do 1945. god. U toj funkciji obilazi sve hrvatske biskupije gdje su postojali ogranci organizacije, drži brojne sastanke, predavanja, organizira tečajeve i podržava osobne kontakte. Još od 1926. god. postaje urednik i glavni suradnik časopisa »Za Vjeru i Dom«, glasila katoličke ženske mladeži i to ostaje dok časopis bude izlazio. 1944. god. izdaje knjigu »Mladost vedrine« u kojoj iznosi povijest organizacija katoličke ženske mladeži kao i svoje poglede na odgojni rad s katoličkim djevojkama. 1942. god. prigodom 15. godišnjice njezinog javnog katoličkog rada Papa Pio XII. dodijelio joj je visoko crkveno odlikovanje »Pro Ecclesia et Pontifice« (Za Crkvu i Papu) za njezine zasluge na polju katoličkog odgoja i apostolata među hrvatskom mladeži. Još 1938. god. o 10. obljetnici smrti dra Ivana Merza postavlja prve temelje za ostvarenje Merčeve ideje - osnivanje svjetovnog instituta. Tek nakon rata Institut je osnovan pod nazivom »Zajednica suradnica Krista Kralja« koji je 1953. god. od Crkve formalno odobren. Marica Stanković umrla je 8. listopada 1957. u Zagrebu i sahranjena je na Mirogoju. Na njezinom pogrebu kojega je vodio sam tadašnji zagrebački nadbiskup Franjo Šeper a prisustvovalo mu ogromno mnoštvo vjernika, govornik o. Ivan Kozelj DI. slijedećim riječima sažeo je njezin život: »Sestra Marica je uz dra Merza bila najsnažniji nosilac i pokretač katoličkog gibanja u Hrvatskoj. Dobrotom i ljubavlju osvajala je srca naše mladeži za Božanskog Učitelja i Kralja. Nikakvi zemaljski ni lični motivi nisu je pokretali već živa i duboka vjera u Krista. Od sestre Marice njezin Učitelj je zatražio na vrlo osjetljiv način da za Njega i Njegovo Kraljevstvo trpi. Ona Mu je i u trpljenju i nošenju križa ostala do kraja junački vjerna!«
»Jedna nezapažena godišnjica«
Bio je to naslov jednog članka, kojeg je pred trideset i pet godina pisala s. Marica Stanković o utjecaju dra Ivana Merza na razvitak i duh ženske katoličke organizacije Sveze Hrvatskih Orlica. Piše Marica: »… Odgojiti potpunog katoličkog čovjeka, potpunu katoličnost u smislu najelitnijeg katolicizma, to je bio naš odgojni zadatak onda kao i sada. A nije ni čudo kad se sav taj rad razvijao pod neposrednim utjecajem Božjeg Orla dra Ivana Merza. Sve odgojne metode organizacije i sva vanjska dinamika njezina, apostolat u najdubljim dubinama duša kao i na širokim područjima neuzoranih hrvatskih njiva, sve se to stvaralo, realiziralo, odvijalo u neposrednoj blizini Merzove velike duše. Ta Merz je bio jedan od glavnih sudionika u osnivanju Sveze… Merz je dao svoju dušu, jer je stvorio ideološki program organizacije…«. I na ovu »nezapaženu« 20. godišnjicu smrti s. Marice Stanković možda je zgodno progovoriti i o utjecaju dr Merza na duhovni razvitak i rad ove zaslužne žene na polju katoličkog odgoja. Nije baš svakidašnja pojava, da jedva koju godinu stariji mladić djeluje na svoje vršnjakinje odgojno u smislu produbljivanja religioznog života i aktiviteta u ostvarivanju duhovne obnove. A dr Merz je baš bio za veliku grupu djevojaka kao neki duhovni vođa, savjetnik u svim životnim problemima, animator i pokretač skrivenih snaga do tada neangažiranih u obnoviteljskom radu Crkve. Činio je to posebnom finoćom, taktom i strpljenjem. Piše o tome s. Marica u pismu o. Vrbaneku, 7. XI. 1942: »Merz se prema nama držao kao mnogo stariji brat, koji ima pravo da savjetuje pa i nadzire i ukori ako je trebalo. Nama je to bilo drago, jer smo imali apsolutno povjerenje u njega zbog njegove svetosti… U svakoj zamršenoj stvari njemu smo se obraćali, njega pitali i njegovo mišljenje je bilo mjerodavno«. Poznanstvo i prvi susreti s. Marice i dra Merza zbili su se nakon njegova povratka sa studija iz Pariza. Vratio se kao već izgrađena i zrela ličnost, pun novih ideja i svjestan svoje uloge u pokretu katoličke obnove onoga vremena. Uključuje se u rad ondašnjih katoličkih organizacija, pa i ako nije zauzimao predsjedničke položaje (osim u početku kad je bio izabran za predsjednika Hrv. kat. omladinskog Saveza na godinu dana), zapravo je on davao idejne smjernice za čitav odgojni rad, za produbljivanje duhovnog života, obnovi liturgijskog i sakramentalnog života hrvatske mladeži. Piše o tome s. Marica: »Tek dolaskom dra Ivana Merza iz Pariza taj naš i moj manje više tradicionalni, frazerski i retorički kršćanski život postajao je polagano pod utjecajem bogatstva njegove katoličke kulture, a još više pod intimnim osjećajem da je Merz duša u kojoj se Bog na naročiti način manifestira - dublji, intenzivniji, suživniji, prodorniji, radikalniji.« U druženju sa članicama vodstva katoličke organizacije, Merz je zapazio pozitivne kvalitete s. Marice i predvidio je za nju ulogu ne samo u samom vrhu i vodstvu organizacije, nego i u osnivanju jednog »civilnog reda«, kako je zvao današnje sekularne institute. U zajedničkim šetnjama do Remeta, u radu i posjetima upozorava je na katoličku literaturu, nabavlja joj je i posuđuje, govori zanosno o dubljem euharistijskom životu a posebno o potrebi i ljepoti zavjeta čistoće za one koji rade za druge. Njegov je odgojni utjecaj na s. Maricu bio smišljen, planski, svjestan ali još više je djelovao na nju njegov život, njegovo »življenje Evanđelja«. Tvrdi s. Marica: »Činilo mi se da sam pod utjecajem Merzovim polagano ulazila u život koji mi je svaki dan bio sve bliži i ljepši, ali kome nema kraja, jer svršava u nebu«. Pod direktnim utjecajem dra Merza s. Marica je učinila zavjet vječne čistoće kojim se je potpuno posvetila Bogu i stavila se na raspolaganje u njegovu službu. Bio je to prvi ozbiljan korak u njegovoj namjeri da osnuje »civilni red«. Uzor mu je u tom smislu bila »Družba sv. Pavla« u Italiji, s kojom je upoznao i s. Maricu prilikom hodočašća u Rim pokazujući joj mogućnost osnivanja slične ustanove kod nas. No ipak još će mnogo vremena i molitava trebati, dok se konačno ostvari barem djelomično Ivanova zamisao »civilnog reda«. Merz do smrti potiče na molitvu i pripravu, sam pravi nacrte pravila i priprema pojedine mladiće a s. Marici sedam mjeseci prije svoje smrti piše: »Veoma se radujem da ste se molitvom dali na pripravu za „Operu“ (civilni red). To je najnaravniji početak… Svakako pišite u „Za Vjeru i Dom“ u tom duhu, kako uz veliki poziv što ga žena imade kao majka i supruga, danas trebamo djevica, koje u svijetu poput redovnica sudjeluju u osvajalačkoj, spasavajućoj i posvećujućoj misiji Crkve. Ovim načinom će se u dušama za to zvanih orlica početi buditi želja za ovom vrsti apostolata u svijetu, komu je uz ljubav također podloga i vječna čistoća.« Merz je umro a da nije vidio ostvarenje svoje ideje koja je međutim kao bačeno zrno polako klijala. O desetoj obljetnici smrti dra Merza 1938. u Banjoj Luci postavljeni su prvi temelji »civilnom redu« - njegovoj ženskoj grani. S. Marica je iz bogate duhovne baštine dra Merza kao iz nepresušnog vrela crpla snagu i poticaj za vođenje duša, za pisanje pouka, kao i za sastavljanje pravila »civilnog reda« - »Zajednice Suradnica Krista Kralja«, kojemu je do kraja života ostala voditeljicom. Toj zajednici koja nije bila ništa drugo nego ostvarenje Merčeve zamisli, s. Marica ostavila je sve bogatstvo njegovih i svojih misli. Njega je postavila kao uzor svim mlađim generacijama koje će doći potičući ih da studiraju njegov život i njegovo djelo, da ga nasljeduju u svom dnevnom životu, da čuvaju njegov kult i prenose ga na slijedeće generacije u Ustanovi i da mole za njegovu beatifikaciju. S. Marica slijedećim riječima završava treće poglavlje Komentara pravila Suradnica Krista Kralja koje je cijelo posvetila dru Merzu i njegovoj ulozi u osnivanju Ustanove: »U temelje naše Ustanove ukopan je mladić sveta života… apostol hrvatske mladeži i korektor katoličke misli u Hrvatskoj. On koji je čeznuo za „vječnim grljenjem Oca, Sina i Duha Svetoga“ počiva na Mirogoju pod sivim granitnim kamenom kao čuvar, zaštitnik i molitelj za djelo, kojeg je zasnovao. Kolika garancija za uspjeh! Koliki poticaj za ozbiljan rad! Kako jaki poziv na duboki nutarnji život! Na svetost! Na rad za duše! U temelje naše Ustanove ukopan je mladić sveta života. Apostol katoličke misli! Naš dragi brat Dr Ivan Merz!«. M. Č.
Marica Stanković o Ivanu Merzu
Zapravo ono najdublje, što nas kod Ivana Merza zadivljuje, nije ni njegova katolička intelektualna snaga, ni požrtvovnost, ni nesebičnost u radu, ni jačina pera i govora, ni istančani »sentire cum Ecclesia«, po kome može i mora biti uzor svake suradnice, već njegova vjernost milosti. Otkako ga je milost takla, da ga izvuče iz banalne pomalo skeptične, a pomalo liberalne sredine, u kojoj su se kretali mladi ljudi nakon prvog svjetskog rata, pa kroz život na fronti, kroz studij u Beču i Parizu, kroz rad među katoličkom omladinom, on se milosti nije opirao već ju je slijedio vjerno i potpuno do smrti. Ako ga je milost poticala na molitveni život, on je spremno zašao u njegove dubine. Ako ga je Stvoritelj poticao na djela samozataje, on im se spremno predao. Ako ga je Gospodin posjetio većim ili manjim križem, on je svakoga spremno zagrlio. Čitav njegov nutarnji život od Beča i Pariza do Zagreba i posljednjih njegovih dana bio je neprestani uspon, milosna crta, koja se je dnevno dizala i rasla. Nikakvih zastajkivanja, okretanja natrag, većih ili manjih zastoja, već uvijek naprijed, uvijek vjerno naprijed k Srcu Božjem. Na Njemu je i otpočinuo 10. V. 1928. godine. (Komentar Pravila, s. 39-40).
Tragom ideja Ivana Merza SUSRET MLADIH U LYONU
Možda će se netko zapitati u kojoj vezi stoji ovaj susret mladih u Lyonu s Ivanom Merzom. Naši čitatelji sjećaju se sigurno Internacionalnog hodočašća mladih u Rim 1975. o čemu je opširno izvijestilo ovo naše Glasilo Postulature prije dvije godine. Organizatori hodočašća 1975. bili su potaknuti upravo primjerom Ivana Merza koji je slično hodočašće organizirao za Svetu godinu 1925. Susret u Rimu s mladima iz drugih zemalja prije dvije godine urodio je prijateljstvom i jačanjem internacionalne katoličke svijesti među mladima. Tako su rimski organizatori potaknuti prisutnošću mladih iz Hrvatske organizirali 1976. Internacionalno hodočašće mladih u Mariju Bistricu prigodom hrvatskog jubileja (vidi Glasilo Postulature br. 1-2, 1976) a ove godine prigodom 1800. obljetnice lyonskih mučenika internacionalni susret mladih u Lyonu, kojemu je prisustvovalo 50 mladih iz Hrvatske pod vodstvom vjeroučitelja-isusovaca iz Bazilike Srca Isusova u Zagrebu.
Lyon slavi svoje junake
Godine 177. za vrijeme krvavih progona u Rimskom carstvu posvjedočilo je svoju vjeru svojom krvlju 47 mučenika kršćana u Lyonu i obližnjem gradiću Vienne-i. Bili su to uglavnom ugledniji članovi kršćanske zajednice, među njima i sam biskup Potin, ali su se svojim junaštvom u podnašanju muka isticali i oni jednostavniji iz kršćanskog puka, kao što je bila ropkinja Blandina i petnaesgodišnji mladić Pontik. To su ujedno bili prvi poznati mučenici na tlu današnje Francuske i koji su ukopani u temelje Katoličke Crkve u Francuskoj. Svoje junake kršćanski Lyon dostojno je komemorirao i proslavio ove godine kad se navršava 1800. obljetnica njihova mučeništva. U okviru te proslave bio je organiziran i susret mladih, o kome ćemo sada nešto više reći. Susret je bio zakazan za početak rujna 1977., točnije od 31. VIII. do 4. IX. Zbog velike udaljenosti naši mladi iz Zagreba, njih pedest, u jednom autobusu kreću 30. VIII. ujutro. Zaustavljaju se u Bresci, rodnom mjestu Sv. Oca Pavla VI., gdje noće i sutradan ujutro nastavljaju put u Lyon zajedno s prijateljima Talijanima iz Brescie i Novare. Poseban doživljaj predstavlja prolaz kroz tunel ispod Mont Mlanc-a. Dan je bio i lijep pa se je Mont Blanc mogao izvrsno vidjeti. Pred veče stižemo u Lyon. Već je prije bilo dogovoreno da će naši mladi biti smješteni po obiteljima pa smo svi bili znatiželjni kako će sve to uspjeti. Ugošćuje nas župa sv. Luke s mladim poletnim kapelanom vlč. Bernard Preynat koji je organizirao ovakav smještaj među svojim župljanima. Kako se sumrak počeo hvatiti, tako malo po malo stižu obitelji po svoje štićenike. »Meni dvije djevojke, nama jedan mladić, k nama mogu troje itd.« javljali su se naši gostoprimci a organizatori su nastojali udovoljiti i jedne i druge. Kad su svi bili razdijeljeni i otišli sa svojim gostoprimcima, organizatori nazvaše ovaj dan »Dan kada su dijelili djecu« prema istoimenom filmu koji je obrađivao sličnu tematiku. Sutradan ujutro prvo sve nas je zanimalo, kad smo se u devet sati opet sastali, kako smo se proveli kod svojih domaćina. Svi zadovoljni. Dapače neki se ne mogu nahvaliti srdačnog prijema kojim su bili primljeni od svojih domaćina. Prije podne u bazilici bl. Djevice Marije na brežuljku Fourvière, koji dominira cijelim Lyonom, imamo sv. misu za sve grupe. Doznajemo da nas ima ukupno pet stotina. Osim nas tu su Talijani, Španjolci, predstavnik Irske i naravno domaćini Francuzi. Naše narodne nošnje, kojih smo imali dvadesetak, privlače svačiju pažnju a fotoaparati ne prestaju škljocati; nas opet zanimaju mali uniformirani katolički skauti (izviđači) njih 150, koji su nam tih dana bili na raspolaganju i usluzi. Tog prvog dana kao i narednog razgledavamo Lyon pod vodstvom naših vodiča. Dvomilijunski grad smješten na ušću Rhône i Saone ima svoju dugu povijest. Nastao je za vrijeme rimskog imperija najprije na brežuljku Fourvière a onda se malo-po-malo sve više širio do današnjih razmjera. Od industrije poznat je po proizvodnji svile i to još za starih Rimljana. Doznajemo da su naši vojvođani upravo iz Lyona nabavljali svilu za izradu svojih narodnih nošnji. Sačuvane su mnoge rimske građevine: veliki teatar, ostaci kuća bivše najprometnije ulice, amfiteatar, a u obližnjem gradiću Vienne-i nalazimo još više tragova rimske dominacije i prisutnosti od čega grob Poncija Pilata posebno privlači našu pažnju.
Pohod Arsu
Trećeg dana našeg boravka u Lyonu bio je organiziran cjelodnevni posjet Ars-u i njegovom junaku sv. Ivanu Vianeyu, župniku arškom. Krećemo ujutro autobusima a onda zadnjih osam kilometara pješice kroz lijepu prirodu i valovita polja i livade. Put do Arsa provodimo u molitvi, razmišljanju i pjesmi prema određenim tekstovima što su nam ih organizatori za tu zgodu pripremili. Upoznajemo se tako sa životom i osobom skromnog župnika arškog, koji je za života privlačio k sebi cijelu Francusku a nakon smrti postao uzor i zaštitnik svećenika. Došavši u to malo mjestance posjećujemo crkvu, grob župnika arškog, njegov stan i kuću (posebno nas zanima prostorija u kojoj se borio s demonom i koju mu je taj zapalio). Poslije podne nakon ručka i vesele rekreacije na livadi, gdje su mali Francuzi oduševljeno slušali naše pjesme koje smo spontano izvodili, imamo u doljnoj novoj bazilici arškoj sv. misu. Posebno se molimo za svećenička zvanja. Vraćamo se kući osvježeni i odmoreni s ove oaze mira, sabranja i svježe prirode.
Posljednji dan
S nedjeljom 4. rujna službeno je završio naš internacionalni susret u Lyonu. Imali smo toga dana veoma bogat program. Prije podne u lyonskoj katedrali završna sv. misa s lyonskim kardinalom. Svi naši opet su u narodnim nošnjama. Poslije sv. mise zajedničko fotografiranje s kardinalom. Nakon ručka sve grupe sakupljaju se u rimskom amfiteatru, gdje su mučenici prolili svoju krv za Krista. Pred očima našega duha oživljuju scene od prije 1800. godina koje su se odigravale na ovome tlu: divlje zvijeri, mučitelji, razjarena poganska svjetina, postojanost i junaštvo kršćana koji radije podnose sve pa i samu smrt, ali se svoje vjere ne odriču. Nakon kratkog nagovora i komemoracije mučenika susret završavamo zajedničkim pjevanjem Vjerovanja kao izrazom one iste vjere koja povezuje lyonske mučenike i nas, iako nas dijeli osamnaest stoljeća. Naša hrvatska grupa ima još jedan dirljiv susret toga poslijepodneva: s našim radnicima i njihovim dušobrižnikom vlč. Marijanom Skomeržom. Prisustvujemo njihovoj sv. misi u crkvi gdje se redovito okupljaju svake nedjelje. Zajedno s njima pjevamo i na koncu sv. mise ori se iz svih naših grla »Lijepa naša«. Poslije sv. mise susret i razgovor s našim ljudima uz zakusku, koju su nam pripremili. Upoznajemo se malo s njihovim sudbinama, s njihovim problemima. Unatoč materijalnoj prednosti, tuđina je tuđina. Mnogi se žele vratiti, drugima to nije moguće, iako bi htjeli. Našim posjetom, našim pjesmama i narodnim nošnjama donijeli smo im kutić domovine, kako su nam sami rekli. Naveče toga dana po zadnji puta sve grupe su zajedno u jednoj vili na otvorenoj pozornici. Naši domaćini priredili su nam bogat program. Koncert domaće muzike, nastup lyonskih folklornih grupa. U programu je sudjelovala i naša folklorna grupa sa svojim krakim programom, koji se morao ponoviti na zahtjev publike. U međuvremenu imali smo večeru sve na otvorenom. I na koncu su nam skauti prikazali jednosatnu dramu pantomimu u šest slika o lyonskim mučenicima, koja se sviju posebno dojmila. Budući da nije bilo puno govora, nego se sve usredotočilo na geste i akciju, to se radnju moglo lagano razumjeti. Po završetku pozdravljamo se s našim prijateljima iz raznih zemalja u nadi da ćemo se opet vidjeti negdje u Evropi.
Posjet drugim svetištima u Francuskoj
Iako je naš susret u Lyonu završio, boravak u Francuskoj produžuje se za još jedan dan. Kad smo već ovdje, ne možemo ne posjetiti još neka mjesta, duhovne centre, o kojim smo već prije puno tog čuli. Naš cilj u prvom redu jest Paray-le-Monial, centar odakle je potekla pobožnost Srcu Isusovu po cijelom svijetu i s kojim naša bazilika Srca Isusova stoji u posebnim duhovnim vezama. Sv. misu imamo u kapelici ukazanja, gdje se nalazi i grob sv. Margarite Marije Alacoque. Već oko podneva produžujemo naš put do Nevers-a u posjet sv. Bernardici. Neki od nas bili su u Lurdu, drugi će sigurno ići. Kad smo već ovdje, svakako moramo vidjeti mjesto gdje je sv. Bernardica provela svoj redovnički život. No, najviše nas zanima ona sama. Njezino tijelo, koje je sačuvano potpuno neraspadnuto već 98 godina, izloženo je u staklenom lijesu. Stojimo pred pravim čudom koje nije teško razjasniti: Bog je izuzeo Bernardičino tijelo od prirodnih zakona raspadanja da bi time dokazao indirektno autentičnost lurdskih ukazanja i lurdske poruke: Gospa je pozvala svijet na molitvu i pokoru za grijehe. Posjetili smo također i Cluny sasvim kratko i samo izvana. Bio je to veliki duhovni centar Francuske napose u XI. stoljeću u kojem je djelovao cistercitski red. Danas je samo muzej i skup ruševina jer je za francuske revolucije bio porušen i popaljen.
Susreti na povratku
Ujutro 6. rujna napuštamo Lyon i vraćamo se istim putem kući. Dan je bio još ljepši pa je prolaz kroz Alpe bio još zanimljiviji. Kratko se zaustavljamo u Chamonix-u, odakle nas je očarao pogled na Mont Blanc koji se kupao u suncu, a blještavilo snijegom pokrivenih njegovih vrhunaca odražavalo se na čistom plavom nebu. Da smo imali samo pola dana vremena, išli bismo na vrh jer se onamo lako dođe žičarom. No treba nešto ostaviti i za drugi put. Naveče stižemo u Bresciu, gdje ćemo opet noćiti. Ujedno se upoznajemo s tri mladića Talijana iz Bresci-e, članovi Katoličke Akcije: Claudio, Gianfranco, Gigi. Jedan od njih upravo toga dana slavi svoj 15. rođendan. Svi mu ga čestitamo. Druga dvojica su malo stariji od njega, ali još nisu navršili 16 godina. Sutradan nas sva trojica prate u Padovu. U autobusu imamo s njima mali intervju o njihovom katehetskom radu. Sva trojica su katehisti, predaju vjeronauk mlađoj djeci. Gotovo je teško vjerovati da se mladići u toj dobi bave i ovakovim hobijem. Nisu sami, međutim. U njihovoj župi ima ih tridesetak. Bilo je to ugodno iznenađenje slušati te mladiće kako pričaju o svome radu, o motivima zašto su se odlučili. Ujedno su nam i otpjevali uz gitaru i nekoliko pjesama, što ih pjevaju mladi kršćani u Italiji. U Padovi posjećujemo grob našeg blaženika o. Leopolda Mandića, gdje imamo i sv. misu. Navraćamo se svakako i u baziliku sv. Antuna. Opraštamo se s našim prijateljima iz Bresci-e, koji se vraćaju kući vlakom, a mi nastavljamo put prema kući bez stanke. U Zagreb stižemo već oko 10 sati naveče. I kao što smo naše hodočašće započeli molitvom i sv. misom u kapelici bazilike Srca Isusova, tako ga u njoj i završavamo. Zahvaljujemo Bogu na tolikim lijepim stvarima i doživljajima, koje smo kroz ovih devet dana doživjeli, a bilo je toga veoma mnogo. Zahvaljujemo također i na lijepom vremenu, koje smo imali kroz svih devet dana našega putovanja. Kršćansko bratstvo, koje smo na poseban način živjeli kroz to vrijeme, odlučili smo i dalje živjeti kroz godinu u »Oazi Prijateljstva«. To je možda najveći plod našeg hodočašća.
MERZ GOVORI
Među mnogim Ivanovim prijateljima i znancima s kojima je podržavao prisne prijateljske veze bio je i mladi inžinjer agronomije Dragan Marošević, s čijom obitelji se Ivan poznavao još od studentskih dana. Kako se ove godine navršilo 50 godina od prerane smrti inž. Dragana Maroševića, koji je kao mladi katolički intelektualac mnogo obećavao na polju apostolata, to donosimo iz Ivanova pera kratki nekrolog što ga je napisao nakon njegove smrti u Vjesniku Marijinih Kongregacija travanj 1927., br. 5, str. 70-71.
Ing. Dragan Marošević
Član zagrebačke kongregacije »Academica Maior« preminuo je u Gospodu u Zagrebu 5. veljače o. g. Bio je veoma oduševljeni i revan zbornik Marijin. Uza svu svoju tešku bolest nije do posljednjih dana propustio ni jedan sastanak, ako je ikako bilo moguće doći… Uzgojen je od uzornih katoličkih roditelja, a za gimnazijskih nauka bio je članom katoličkih organizacija. Pohađao je više škole u Beču i uvijek je boravio u društvu svojih katoličkih drugova i bio tamo članom Hrv. katol. akademskog društva »Hrvatska«. Zbog sušice morao je prekinuti svoje nauke i njegovoj je ustrajnosti uspjelo da, unatoč bolesti, položi sve ispite i dobije diplomu inžinjera agronomije. Veoma je budno pratio razvoj našega narodnog političkog života i o svemu je bio veoma točno informiran. Osobito se radovao razvoju Katoličke Akcije kod nas i svom je dušom prionuo uz nju. Od mladog se Orlovskog pokreta nadao katoličkom preporodu Hrvatske i još je na smrtnoj postelji izjavio da bi Orlovskom Savezu stavio na raspolaganje svoje sile, kada bi ozdravio. Njegova je smrt bila pravo čudo Božje - smrt pravoga kongreganista. Nije se bojao. Vidio je da je izgubljen i radosno je iščekivao. Želio je umrijeti na Svijećnicu - da se probudi u nebu prigodom tako lijepe svečanosti. Kada toj njegovoj želji nije bilo udovoljeno, sve je svoje trpljenje prikazao Gospodu. Još tri dana pred smrt, na Svijećnicu, molio je da mu se čita na latinskom jeziku, koga je osobito volio, sav obred blagoslova svijeća i cijela misa toga dana. Kako je ljubio sv. rimsku liturgiju, uživao je u njoj sve do zadnjih časova. Tako su mu iz liturgije čitali latinski himnu Svih Svetih i opise neba od sv. Ivana Ev., kako ih donosi svesvetska liturgija. Kada bi mu ovi opisi postali preteški, čitali su mu nježne latinske himne Presv. Imena Isusova. To kao da nije bilo umiranje već priprava na vječne zaruke. To je bila radosna smrt, kakvu pisac ovih redaka, koji je boravio dvije godine na ratištu, nigda nije vidio. Ta smrt, puna ufanja i radosti, bila je dokaz da…
AVELIN ĆEPULIĆ
Prošle godine, 1976, navršilo se 40 godina kako je u Zagrebu 2. II 1936. preminuo mladi liječnik i aktivni katolički radnik dr. Avelin Ćepulić Iako je njegova godišnjica već prošla, to ipak ne priječi da mu posvetimo nekoliko redaka u našem Glasilu, tim više što je bio bliži suradnik dra Ivana Merza i zajedno s njime veoma angažiran u radu tadašnjih katoličkih organizacija. Dr. Avelin Ćepulić rođen je 17. srpnja 1896. u Bakru, gdje mu je otac bio sudac, djed također sudac i političar te član Hrvatskog Sabora. Osnovnu školu polazi Avelin u rodnom mjestu a gimnaziju u Varaždinu i Zagrebu. Medicinu studira u Innsbrucku, Grazu, Beču i Pragu, gdje je godine 1922. doktorirao. Dolazi potom u Zagreb gdje vrši liječničku službu najprije kao bolnički liječnik a posljednjih godina službuje kao liječnik u Nadbiskupskom dječačkom sjemeništu u Zagrebu i kao profesor higijene u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji. Osim toga bio je besplatni liječnik mnogih katoličkih pa i nekatoličkih obitelji u Zagrebu, koje nisu imale sredstava da plate liječničku pomoć. Već kao gimnazijalac Avelin Ćepulić aktivno je sudjelovao u radu katoličkih omladinskih društava, koja su u ono vrijeme postojala gotovo u svim mjestima Hrvatske. Došavši na studij u Beč susreće istomišljenika Ivana Merza i otada će ih iste ideje i isti ciljevi povezivati u zajedničkom nastojanju da učine nešto za katoličku stvar. U Beču zajednički obnavljaju studentsko društvo »Hrvatsku«, koje je odigralo veliku ulogu u duhovnom odgoju i usmjeravanju mnogih kasnijih katoličkih intelektualaca. Nekoliko godina kasnije obojica se ponovno nalaze u Zagrebu kao članovi vodstva hrvatske katoličke orlovske organizacije. Poput Ivana Merza i Avelin obilazi mnoga orlovska društva po svim krajevima naše domovine, održava stotine predavanja, bilo za mladež bilo za širi puk, kao i konferencije za studente i intelektualce. Teme njegovih predavanja jesu u prvom redu vjerske, zatim socijalne pa nacionalno-povijesne. Oni koji su ga dobro poznavali tvrde da je najznačajnija karakteristika njegove duhovne fizionomije bila caritas - ljubav prema bližnjemu. Dati sve svoje i dati samoga sebe ljudima potrebnima i bijednima, to je bio Avelin Ćepulić. Bio je mnogima liječnik bez honorara, ili kako su ga nazivali »liječnik zagrebačke sirotinje«: liječnik koji svojim pacijentima kupuje i lijekove a ne rijetko se znalo dogoditi da bi siromašnom pacijentu nakon izvršenog pregleda diskretno gurnuo u ruku ili u džep novac za lijek ili kao pomoć u nevolji. Nakon Avelinove smrti jedan njegov bliži prijatelj ovim je riječima sažeo njegovu pojavu i njegove glavne vrline: »Umro je mlad, neoženjen, upravo žrtvovan u duhovnoj borbi svoga naroda i za spasenje svoga bližnjega, kao utjelovljena dobrota i ljubav, osamljeni asket, meteor plemenitosti i pravo čudo skromnosti, ne ostavivši za sobom ništa i nikoga do li svjetlosti, aureolu čovjeka, kroz koju će svi ljudi, koji su ikada došli u njegovu blizinu, slutiti ispunjenje čovještva u nekom apsolutnom smislu. Pa, dokle god se bude spominjalo ime dra Merza, spominjat će se i ime njegova najintimnijega, ali i najskromnijega prijatelja dra Avelina Čepulića. Njihova zemaljska sudbina bila je uklopljena u jedinstvenoj misiji: jedan je živio ne u sjeni, nego u svjetlu drugoga, pa će njihove zvijezde iz dalekih perspektiva trajno bacati sjaj na sve one kojima je još boriti se i trpjeti za ljude, a još više od ljudi u ime Kraljevstva Božjega na zemlji…« D. C.
Mladi današnjice o Ivanu Merzu Putokaz u izgradnji karaktera
Prvi put sam Ivana Merza upoznao prije nekoliko godina kad sam za vjeroučitelja dobio o. Božidara Nagy-a, koji nam je o njemu često govorio. No, pobliže sam se s njime upoznao tek nedavno, pročitavši biografiju »Borac s bijelih planina«. Moram odmah priznati da me je knjiga oduševila i da sam je čitao u jednom dahu i siguran sam da bi mladi trebali čitati takovu kršćansku literaturu, koja bi im pomogla u izgradnji značaja. Sam Merčev lik doživio sam kao lik čovjeka koji se ustrajno bori za ostvarenje svojih ideala i nastoji u svakom trenutku biti dobar kršćanin i u tome može biti uzor našem naraštaju. Posebno mi se svidio njegov dnevnik u kojem sam našao mnogo toga zajedničkog što i ja doživljavam. Mnoge njegove misli i zapažanja vrijedne su posebne pažnje. Na primjer, one njegove riječi koje je zapisao nakon susreta s jednim čovjekom izuzetnih moralnih kvaliteta: »Sam osjećam da me se ne znam kako inteligentan čovjek nikada ne bi mogao tako dojmiti kao čisti. Stvarno je tako i baš mi ovo potvrđuje istinitost kršćanskih moralnih načela. Čistoća i vječno čistoća, treba da je geslo.« Duboko me se dojmila snaga njegove vjere i ljubav za čovjeka. On je u potpunosti shvatio smisao svog života na zemlji i usavršavao se u službi Bogu. Mi mladi smo često puni tako sjajnih misli, plemenitih namjera, osjećamo nešto uzvišeno, no začas opet zaboravljamo sve lijepe odluke, jer sva okolina, sve vidljivo vuče na se pozornost i čovjek instiktivno čini dosta toga zlo. Merz bi nam ovdje mogao pomoći svojom ogromnom životnom energijom, samosvladavanjem i odricanjem. Kad smo u brizi, poteškoći, razgovor s Bogom najbolje će nam pomoći. Posebno su mi se svidjele Merčeve pariške odluke i njegovi napori da tijelo podvrgne volji duha. U nekim njegovim odlukama pokušavam ga i ja slijediti, na primjer: gimnasticirati svaki dan, o sebi nikada ne govoriti, o svojoj boli nikada ne govoriti, svaki se dan bar jednom posvema Bogu pomoliti, poniženje pred ljudima s veseljem primiti, ne odati se nikada odviše jednostrano znanosti, biti sa životom u najužem kontaktu. Neke druge njegove odluke o asketskom životu ipak su neostvarljive za prosječnog mlada čovjeka i nije ga lako u potpunosti i u svemu slijediti, gotovo je nemoguće biti tako savršen kao Merz. No s druge strane, to ga čini idealom prema kojemu treba neprestano težiti. Imponirala mi je i Merčeva izvanredna naobrazba. Današnja omladina teži da sa što manje napora (a time i znanja) osigura svoju životnu egzistenciju i jednostrano se posvećuje svom pozivu. Merz bi nam trebao biti putokaz kako da svestranije i osmišljenije koristimo svoje slobodno vrijeme u izgradnji svog duha i karaktera. Miro, srednjoškolac, Zagreb
U susret 50. obljetnici smrti dra Ivana Merza - Godine dra Ivana Merza -
U mjesecu svibnju 1978. godine navršava se pedeset godina kako je umro dr Ivan Merz. Ovu značajnu obljetnicu trebat će dostojno komemorirati pa je dobro da se na to već sada misli ne samo u Zagrebu nego i drugdje. Ovom zgodom sjećamo se dviju značajnih činjenica u vezi s proslavom važnijih godišnjica njegove smrti. Čitamo o tome u tadašnjim katoličkim časopisima. Kada se približavala 10. obljetnica Ivanove smrti, tadašnja katolička organizacija koja je naslijedila i nastavila ostvarivati duh i ideje dra Merza prozvala je cijelu školsku godinu 1937/38 »Merzova godina« i pod tim naslovom objavila ovu obavijest: »Kako se u svibnju 1938. navršava deset godina od smrti pok. Dra Merza odlučilo je vodstvo VKB-a da se društvena godina 1937-1938. na poseban način posveti uspomeni na pok. Dra Merza. Tu društvenu godinu prozvalo je vodstvo 'Merzovom godinom', koja traje od 1. rujna 1937. godine do 1. rujna 1938. godine. U toj godini će članovi uopće, a članovi đaci napose, posvetiti najveću pažnju proučavanju idejnih osnovica svoje organizacije u vezi s onim što je pisao i radio pok. Dr. Merz. A posvetit će se i najveća pažnja praktičnoj provedbi čistih ideja pok. Dra Merza u život. Đaštvo organizacije će već na ovogodišnjem svom tečaju stvoriti odluke o svemu što valja učiniti u Merzovoj godini. Akademskom bratstvu »Mahnić« povjereno je da razradi cio program Merzove godine i da je što bolje organizira.« (Nedjelja, br. 22, 30. VI. 1937.) Ista inicijativa pokrenuta je pet godina kasnije kad se slavila 15. obljetnica Ivanove smrti. O tome čitamo u časopisu »Za Vjeru i Dom« br. 7, rujan 1942. pod naslovom »Godina Dra Ivana Merza«: »Na spomen petnaeste obljetnice smrti dra Ivana Merza otvara se 13. rujna nova radna godina, koja će biti sva prožeta Merčevim duhom. Sva društva trebaju toga dana prisustvovati s cjelokupnim svojim članstvom zajedničkoj sv. misi, sv. pričesti i svečanom zazivu Duha Svetoga, koji će se diljem cijele domovine održati po svim crkvama gdje god ima članova organizacije. Poslije podne istoga dana neka se prirede svečani sastanci, na kojima će se prikazati u kratkim crtama cjelokupni život i rad prvoborca i pionira Katoličke Akcije u Hrvatskom narodu, dra Ivana Merza. Uz to će svako društvo sastaviti plan u radu kroz cijelu novu radnu godinu, koji će se sastojati u produbljivanju Merčeve ličnosti, njegovom upoznavanju sa najširim slojevima naroda i intenzivnom izgrađivanju nas samih uz molitvu da bi Bog dao da ga što prije ugledamo uzdignutog do časti oltara.« Iako nam danas nije moguće u ovakvom opsegu komemorirati 50. obljetnicu Ivanove smrti, ipak nam to može poslužiti kao poticaj da se ova značajna godišnjica što dostojnije i prikladnije proslavi u čemu bi se štovatelji dra Ivana Merza mogli posebno angažirati.
Iz Postulature Osservatore Romano o Ivanu Merzu
Prošle godine u prosincu, kada se navršilo 80. godina od rođenja dra Merza, osim naših katoličkih časopisa (Glasa Koncila, Vjesnik đakovačke biskupije, Zvona, Glasnik Srca Isusova, Crkva u svijetu), obljetnicu njegova rođenja komemorirao je i vatikanski dnevnik Osservatore Romano. Prof. Tommaso Federici iz Rima, čitateljima ovoga Glasila već poznat po svome članku »Otkriće Ivana Merza« (Glasilo Postulature 1975, br. 1-2), objavio je u Osservatore Romano od 19. XII. 1976. opširan članak pod naslovom »Ivan Merz i hrvatska Katolička Akcija - obljetnica od značajnog interesa«. Prof. Federici u članku daje u prvom redu kratak biografski prikaz dra Merza naglašavajući posebno one njegove crte i svojstva koji ga čine suvremenim i u naše dane. Ističe njegove jedinstvene vrline kao laika i čovjeka potpuno odana Bogu, koji se sav stavio na raspolaganje Kristu i njegovoj Crkvi. Prof. Federici članak završava ovim riječima: »U ovoj 80. obljetnici rođenja Ivana Merza katolički svijet, katolička mladež, ima dužnost upoznati ovaj moderni uzor svetosti, dobrote i požrtvovnog predanja za dobro svijeta. Crkva će onda već odlučiti da li i kada će ga postaviti svojim sinovima osim za divljenje također i za štovanje.«
USLIŠANJA - ZAHVALE
Zahvaljujem Ivanu Merzu na primljenim milostima po njegovu zagovoru - M. G., Zagreb (Prilog od 20 nd. za potrebe Postulature). Zahvaljujem I. Merzu za primljene milosti i preporučam se u daljnji zagovor za zdravlje - Petry Hilda, Štrigova (Prilog 100 nd. za potrebe Postulature). Za ozdravljenje moje tetke Apolonije zahvaljujem Ivanu Merzu - Marija Bogdan, Sombor. Zahvaljujem Dru Ivanu Merzu za namještenje moga brata - N. N., Zagreb (Prilog 100 nd. za Postulaturu). Na mnogim milostima zahvaljuje Ivanu Merzu M. Svoboda, Zagreb (Prilog 1.000 nd. za Postulaturu). U ime nećaka Drage zahvaljuje Ivanu Merzu na primljenim milostima - Katica Martinović. Donja Matičina (Prilog 150 nd.). Zahvaljuje Ivanu Merzu za pomoć u poteškoćama - E. Svinjarevci. Zahvaljujem Ivanu Merzu što već dvije godine nisam imala poteškoća sa zdravljem - Stela Trošelj. Zagreb. Čovjek se najžarče moli kad je u nevolji. I njegova vjera je tada najčvršća. Moleći s takvom čvrstom vjerom devetnicu Ivanu Merzu bila sam uslišana. Položila sam jedan težak ispit i mojoj sreći i veselju nema granice. Hvala Ti Ivane. Uz mali prilog - Studentica. Zagreb. |