Damijan DAMJANOVIĆ, «Sreli smo se na Trsatu», Marijin Trsat, 1977., br. 4(47), str. 4

SRELI SMO SE NA TRSATU

 

Za svoga sam prvog boravka u Rimu 1957. pod vodstvom svoga starog prijatelja, dobrog poznavaoca rimskih kršćanskih starina i svetinja, hodočastio i u Mamertinsku tamnicu koju su svojom svetom nazočnošću na poseban način posvetili mnogobrojni mučenici iz vremena rimskih progona. Jedan od njih bio je i apostolski prvak sv. Petar. Misao o svetosti toga mjesta me je toliko obuzela da sam u cijelome svom biću doživio veliko i uzvišeno strahopočitanje. Kad sam na ploči iz novijega vremena pročitao cijeli niz imena pojedinih svetaca koji su tu tamnicu pohodili kao pobožni hodočasnici, to moje strahopočitanje je poraslo. Među spomenutim imenima nalazi se i ime sv. Terezije od Djeteta Isusa. Našla se tu onom zgodom, kad je u Rim hodočastila sa svojim dragim ocem i kad je onako odvažno prigodom skupne hodočasničke audijencije zamolila tadašnjega papu Leona XIII. da joj odobri s petnaest godina stupiti u Red bosonogih karmelićanki.

Obnavljajući tako jednom zgodom na Trsatu nezaboravne uspomene svoga rimskog hodočašća, prenio sam se duhom u svoju mladost i počeo obnavljati isto tako drage i svete uspomene koje me ugodno i neraskidljivo povezuju sa Svetištem naše Majke Milosti na Trsatu.

To Svetište ima svoju spomen-knjigu u koju se unose i sažeto opisuju značajniji događaji te imena uglednih osoba koje su hodočastile na Trsat. Da li je ovo što ću vam ukratko ispripovijedati upisano u spomen-knjigu, ne znam. No, to za mene nije ni važno, jer se radi o doživljaju koji ima posve osobni karakter.

Hrvatska franjevačka provincija je od svog osnutka (1900) imala svoj novicijat na Trsatu. Smatram se sretnim što sam i sam tu u Gospinu Svetištu obukao franjevačko redovničko odijelo i počeo ulaziti u divna i bogata prostranstva franjevaštva.

Jedne smo večeri - bilo je to nekako u proljeće 1926. godine - došli u blagovaonicu na večeru. U blagovaonici je vladala duboka šutnja kao da će sad-na započeti kakav sveti obred. Po svom redovničkom običaju smo se postavili u dva reda, stojeći sučelice jedni prema drugima. Na drugoj sam strani među našom redovničkom subraćom ugledao nepoznata svjetovnjaka srednjeg stasa koji se tada nekako približavao tridesetoj godini života. I on se kao gost uključio u našu redovničku šutnju. U rukama je imao neku odeblju knjigu. Mirno je i sabrano čekao da poglavar započne molitvu. Za vrijeme te molitve sam na neznanca bacio nekoliko radoznalih pogleda. Taj mladi svjetovnjak mi je bio posve nepoznat. Njegova me se ozbiljnost i pobožno držanje za molitve duboko dojmiše te se toga i danas živo sjećam. Nisam tada ni slutio da ću se ubrzo ponovno sresti s tim trsatskim hodočasnikom. Već iste jeseni sam ga imao prilike još bolje upoznati, jer mi je bio profesorom francuskog jezika. Tako su naši susreti postali vrlo česti.

Prvi dojam što sam ga stekao o tom svom profesoru francuskoga jezika nisam nikada poslije morao ništa mijenjati, jer je on isto tako ozbiljno i pobožno nastupao pred nama i u razredu kao što se držao onomade u staroj blagovaonici trsatskoga samostana. Uvijek je svoja predavanja nastojao začiniti kojom duhovnom misli ili nekim duhovnim poticajem. - U to je vrijeme taj mladi čovjek bio jedan od najistaknutijih prvaka u okupljanju, organiziranju i duhovnom izgrađivanju hrvatske katoličke mladeži. Mladi su ga već za života smatrali uzorom koji privlači i osvaja, a nakon njegove prerane smrti su poznavači njegova života i njegovih kreposti zamolili nadležnu crkvenu oblast da bi se pokrenuo kanonski postupak za njegovo proglašenje blaženim i svetim.

A znate li tko je bio taj mladi, ozbiljni trsatski hodočasnik? Bio je to prof. dr. Ivan Merz. - Kad sam ga sreo prvi puta na Trsatu, imao je dva akademska naslova, bio je profesor i doktor, a sada, pošto je pokrenut postupak za njegovu beatifikaciju i kanonizaciju, nosi još časniji naslov. Ima pravo da mu pridajemo naslov »sluga Božji«. Sv. Crkva taj naslov daje kandidatima za čast oltara, tj. onima za koje se vodi kanonski postupak da ih Crkva službeno proglasi najprije »blaženima«, a zatim »svetima«.

Dra Ivana Merza, dok je onom zgodom boravio na Trsatu, nisam imao prilike promatrati pred milosnom Gospinom slikom pa o tome ne mogu ništa kazati, ali sam kao njegov đak imao prilike slušati ga kako zanosno govori o Gospi, napose o čudesima koja se po njezinu zagovoru zbivaju u Lurdu, o »trajnom lurdskom čudu« koje se neprestano zbiva u Gospinu kupalištu, tzv. piscinama itd. Sluga Božji Ivan Merz nam je s toliko bogoslovske spreme, znanja i oduševljenja znao govoriti, npr. o junačkom ili herojskom stupnju kreposti što ga moraju posjedovati svi oni za koje se vodi kanonski postupak da budu blaženima i svetima, da sam ostao zadivljen.

»Marijin Trsat«, uz ostalo, svoje čitaoce redovito informira o stanju i razvoju kanonskog postupka koji se vodi za beatifikaciju i kanonizaciju sl. Božjeg Vendelina Vošnjaka koji je, kao što znate, za života bio najtješnje povezan s trsatskim Svetištem. Nakon ovdje iznesenih činjenica o duhovnoj povezanosti i sl. Božjeg Ivana Merza s Trsatskom Gospom smatramo se na poseban način sretnima što uz Vendelinovo svijetlo ime u spomen-knjigu Svetišta možemo uvrstiti i ime ovoga 35 godina mlađeg Božjeg ugodnika koji se četiri godine prije Vendelina preselio u blaženu vječnost.

Dok u ovom vremenu velikoga vjerskog indiferentizma i sustavne ateizacije bolno proživljavamo raznolike krize i na različitim područjima Kristove Crkve i dok tražimo putove i načine, kako da zaustavimo vraćanje svoga naroda u poganstvo, budimo svjesni toga da se tome može uspješno suprotstaviti samo istinita svetost. Zato su nam više od svega ostaloga potrebni sveci, heroji kreposti.

o. Damijan DAMJANOVIĆ