«Jedna značajna osamdesetgodišnjica», Župni list Karlovca i okoline, Karlovac 1977., br. 1, str. 9

JEDNA ZNAČAJNA OSAMDESETGODIŠNJICA

16. prosinca 1976. godine navršilo se osadeset godina od rođenja Ivana Merza. I pored ograničenosti prostora u našem Župnom Listu ne možemo ne spomenuti tom prigodom svjetli lik ovoga mladog čovjeka koji je u svom kratkom životu učinio mnogo za dobro Crkve, osobito mladih. Rođen 16. prosinca 1896. u Banja Luki, a preminuo 10. svibnja 1928. u Zagrebu. Bio je profesor francuskog jezika i književnosti.

Studijem, otvorenim gledanjem života, a osobito u krvi i plamenu rata postaje potpuni vjernik, izraziti katolički intelektualac. - Svoje slobodno vrijeme posvećuje mladeži zalažući se za njezino nadnaravno dobro. - Jedan je od prvaka liturgijskog pokreta među Hrvatima. - Budi ljubav i odanost prema Papi i njegovom zaslugom uvedene su proslave Papinog dana. - Veliki je štovatelj i širitelj pobožnosti prema Majci Božjoj. - Čovjek je žive vjere, duboko sabrane molitve, samoodricanja, dnevne Pričesti, klanjanja, predanog trpljenja i velike kulture. - Bio je bliz ljudima i svakom je čovjeku iskazivao kršćansku ljubav. - Umro je na glasu svetosti! - Otvoren je proces za njegovo proglašenje blaženim.

Preporučujemo vjernicima bilten »IVAN MERZ - Glasilo postolature i njegov životopis od B. Nagy »Borac s bijelih planina - Ivan Merz«. - Možete dobiti sličice sa molitvom za devetnicu Ivanu Merzu. Utičimo mu se u zagovor! -

Neka ga osobito zavoli naša mladost!

Dobri Ivane, hvala Ti za primjer života, hvala Ti za sve što si lijepa napisao, za sve što si rekao, za svu žrtvu koju si podnio!

«Ivan Merz», Džepni kalendar Danica, Zagreb, 1977.

Ivan Merz

Rođen u Banjaluci 1896, umro u Zagrebu 10. V 1928. kao profesor Nadbiskupske gimnazije. Bio je doktor filozofije, organizator i ideolog katoličkog pokreta. Pokrenut informativni postupak.

Čedomil ČEKADA, «Naš Merz», Vjesnik đakovačke biskupije, Đakovo 1977., br. 1, str. 16-18

Naš Merz

(Uz 80-godišnjicu rođenja sluge Božjega)

Mi smo se, hrvatski katolici, posljednjih godina našli, s jedne strane, Bogu i nebu bliže. Još su dvojica ljudi od našega roda, nanovo, ušla u časni katalog svetaca i blaženika Crkve: brzo jedan iza drugoga. Najprije sv. Nikola Tavelić, a onda bl. Leopold Mandić. Nismo više, s te strane, beskućnici među katoličkim narodima. Šest ih je već od naših sada s aureolom, svetačkim vijencem, oko glave. A bit će ih, ako Bog da, za koju godinu i više: lijep ih je još broj, za koje se vodi kanonski proces.

Samo: svi su nam sveci, dosada, svećenici i redovnici. Najviše redovnici: svi osim bl. Marka Križevčanina, koji je bio dijecezanski svećenik, kanonik, i, kao takav, pretrpio mučeništvo, u doba reformacije, u Kaloči. Nemamo još laika-sveca. A nemamo ni mladih svetaca: sve se to popelo na oltar ili u zreloj životnoj dobi ili pod kraj života. Nemamo još ni sveca iz »širokoga svijeta«: sveca, koji je stajao u vrevi života. Onoga danas tipičnog, gradskog, modernog intelektualnog.

Ali dobit ćemo, po svemu izgleda, brzo i jednog takoga. Našega dragog Ivana Merza. Već je i njegova »kauza« u Rimu. Svršio se je već za njega »informativni« proces u njegovu, - njegovu radom, i ako ne rodnom, - Zagrebu. Sve je, kako kažu, išlo glatko i ispalo, kako treba. Prikupilo se bezbroj dokumenata i svjedočanstava. I onih najmjerodavnijih i najkonkretnijih. I od ljudi koji su ga izbliza poznavali: bili mu suvremenici, vršnjaci, kolege, suradnici. Ništa na njegovu liku nije ostalo neosvijetljeno. Kandidat je za sveca bez oporbe i bez prigovora. Ne će s njim u Rimu imati puno posla »Advocatus diaboli«.

Pa ćemo, eto, dobiti, mi Hrvati, i jednoga mladoga sveca.

Istom mu je bila trideset i jedna, kad je, u Zagrebu, umro, g. 1928. Da ga je dragi Bog ostavio koju godinu dulje na zemlji, mogao je i danas biti živ među nama. Prošlog Božića navršio bi osamdesetu: rodio se je 16. XII 1896. Toliki njegovi vršnjaci i drugovi još i danas žive.

Pa ćemo, eto, imati, mi Hrvati, na oltaru sveca u civilu i sa kravatom pod vratom, mjesto u talaru ili habitu. Predstavljat će među nama, punopravno, sve one, nebrojene, koji su od našeg roda i plemena »omiljeli Bogu od početka« (Mudr 9, 19). I, zasinuli pred njim, gore na nebesima, »kao zvijezde u vječne vjekove« (Dan 12, 3).

Pa će, eto, među našim hrvatskim svecima stajati i jedan, dojučerašnji, doktor i profesor - svjetovnjak: esteta i erudita, čovjek od knjige i od položaja. I čovjek svetac baš za naše vrijeme: vrijeme velike moralne i religiozne krize, koja je već, i dok je on još živio, bila uhvatila maha u Evropi. Na sceni su bili, već i tada, svi današnji pravci, pokreti i struje, tipični za moderni svijet. Ono, što se sada, iza njegove smrti, događa, samo je njihova logična evolucija, primjena, dopuna.

I imat će, baš kao takav, - kao mlad svetac, kao svjetovnjak, kao moderni intelektualac, - specifičnu i eminentnu misiju, aktualnu misiju, - u našem hrvatskom katolicizmu.

Naš mlađi katolički naraštaj dobit će u njemu svoj, svetački, uzor i svoga, nebeskoga, zaštitnika. Bio je mladić i volio je mlade. Među njima je najviše živio i djelovao. Poznavao je njihov život i njihovu psihu. Iz bliza je i s intimnim interesom promatrao sve njihove probleme, borbe, posrtaje, poraze, pobjede. Poznaje ih i razumije: bio je i sam dijete našega vremena. Ali bio je i kršćanski mladić: mladić, koji je vjerovao, koji se je molio, koji je nevino, sveto, djevičanski živio. Nije se dao zarobiti od strasti mladosti, ni okaljati od blata života. Nije se dao otrgnuti od svoga Boga. Skupom cijenom pokore i samozataje čuvao je on i očuvao ljiljan svoje čiste, mlade duše. Znao je, kamo će sebe i njih povesti, da ostanu jaki i dobri. Pred oltar ih je i pred Euharistiju vodio, kalio ih je odricanjem i žrtvom, izvodio ih pod razvijenom zastavom na bojno polje apostolskih zadataka. Dao im je i parolu, koja je sve to zbila u samo tri riječi: Euharistija, žrtva, apostolat«. No nije ih nikada učio mrzovolji ni turobnosti: ožarivao im je lica plemenitom radošću života, kultom ljepote i vedre društvenosti, odgajao ih za obiteljske ideale; za sreću ognjišta i za, žrtvenu sreću očinstva i materinstva. Ali i za nesebičnu i požrtvovnu ljubav k narodu i čovječanstvu. Križ im je i knjigu turao u ruke, a pjesmu u usta. Viteštvu ih je učio: finoći i otmjenosti manira. I tijelu im je jačao: sportom i gimnastikom. Pa stvorio lako od njih jednu generaciju mladih koja je bila neprispodobivo vitalnija i idealnija. Generaciju zdravu i na duši i na tijelu. Generaciju kršćanskih vjernika i idealista. Za njom, njezinim putem, treba da pođe i današnja naša katolička omladina.

Naši katolički svjetovnjaci vidjet će u njemu, gdje im je Mijesto u Crkvi. Nisu joj učitelji ali jesu njezini glavni apostoli i branitelji. Prvi su na fronti. U matici su bitke. Potrebni su Crkvi. Nenadoknadivi su joj. Ništa joj nisu manje potrebni od svećenika i redovnika. Punoljetni su joj sinovi i kćeri. Živa su i široka Božja Crkva. Bez njih je nema. Vojska su joj, koja je hrani i brani. Njezina mirotvorna vojska. Njima je prije sviju drugih namijenjena blagovijest Evanđelja. Treba da je prime i prihvate. A treba i da je dalje nose, predaju i šire. Visoka je i njihova radna zadaća. Braća su i sestre za Božjim stolom. Graditelji su i graditeljice Božjega grada i Božjega Kristova kraljevstva: ovdje i gore. Uvijek im je prostrt njegov euharistijski stol. Bog i Crkva gledaju u njih kao u svoju prvu nadu. Valja da mu, Kristu, osvoje svijet. Ali i da usreće svijet. Da Boga u nj unesu. Da njegovu životu dadnu smisao i nutarnje ravnovjerje. Da ga podignu, humaniziraju, u Bogu diviniziraju. Riječju i primjerom.

Naša katolička inteligencija naći će u njemu jedinu pravu, načelnu orijentaciju. Bolest suvremenoga kulturnog svijeta, to je njegov krivi intelektualizam i racionalizam, njegova idolopoklonićka apoteza ljudskoga uma i ljudskoga napretka. Intelektualizam sav materijaliziran, pun ohologa samoobožavanja. Intelektualizam i scijentizam, koji se rasplinjuje i gubi u pojedinostima svijeta i života, a zaboravlja na njegov vrhovni i centralni princip, na »pravu istinu« života, na Stvoritelja i Gospodara svega. Zaboravlja na uzrok i svrhu svijeta. Na prvu normu i prvoga zakonošu svega. A upada u fatalnu pometnju i tragičnu trku i himerama. A Merz nije tako radio. On je bio specifičan intelektualac, ali intelektualac koji je uvijek polazio od bitnih istina života i ostajao im u svemu vjeran: povlačio iz njih sve konsekvencije. On je, vođen duhom milosti, kojemu se bio vas predao, pao pred Onoga koji je jedini moćan, mudar i svet, pa njemu posvetio, - do kraja posvetio, - i svoj um i svoje srce. Poslušao odmah njegovu riječ i u prirodi i u objavi. Priznao i njegov zakon: priznao je Evanđelje. Priznao je i njegovu instituciju spasenja: u Crkvi. Priznao i njegov moral, upisan u dubinu svakoga ljudskoga srca. Pa je sve, u sebi i oko sebe, podložio toj Božjoj mudrosti Križa, a svako ljudsko mudrovanje i veličinu, svaki razum, zarobio i pokorio Kristu (2 Kor 10, 4. 5). Sva je svoja intelektualna nadahnuća provjeravao na vrelu objave i usklađivao s naukom Crkve. Podređivao svoje ljudsko umovanje, ograničeno i defektibilno, Božjoj riječi i Božjemu sveznanju, i sve ljudske hipoteze i kombinacije ispitivao i korigirao na nepogrešivom pravorijeku vjere. A bio je u tome do kraja dosljedan: nikada se u tome nije pokolebao. Konzultirao je uvijek »Pisma« i sinovski slušao Rim. Za razliku od tolikih drugih »katoličkih« intelektualaca i teologa danas koji sebi arogiraju pravo da Crkvu poučavaju i ispravljaju i da joj svoje ideje, - ideje, što kotiraju za katedrama profanoga i emancipiranoga svijeta, - nameću kao normu i korektiv: da kontestiraju apostolskom magisteriju Crkve. Merz je u svemu stajao uz kršćanske tradicije i uz rimske norme: dogmatičke i moralne. Popularizirao ih je: sustavno ih je prikupljao i izdavao. Bio je katolički »integralac« u najboljem smislu te riječi. Njegova je askeza bila otačka i svetačka. Njegovi odgojni principi, doslovce i u svemu, evanđeoski, njegova životna mudrost križa. Prakticirao je sve ono, historijski karakteristično za crkvenu tradiciju. Često se ispovijedao i pricešćivao. Bio je veliki poklonik i adorator Euharistije. Vjerovao je čitavom dušom i u euharistijsko čudo i u sve druge izvanredne zahvate Božje u vidljivi svijet: i u proroštva i u objave. Bio je pravi bard Marijina štovanja, krunićar, i oduševljeni lurdski hodočasnik. Bio je isposnik i pokornik: mrtvio se ne samo postom nego i bdijenjem, i spavanjem na zemlji i obuzdavanjem sjetila. Revnovao je za misije, ozbiljno uzimao općinstvo svetaca i neke od njih i na poseban način častio. Često je čitao Sveto Pismo, studirao teologiju, bio veliki propagator liturgijske obnove, - uvijek je sobom nosio misal, - poštivao je biskupe, svećenike, redovnike, bio papinski čovjek i čovjek sabora i enciklika, živio djevičanski i visoko cijenio i urgirao svećenički celibat, ispitivao svaki dan savjest, svake godine obavljao dulje duhovne vježbe, pomagao siromasima s punim povjerenjem i u svemu surađivao sa crkvenom hijerarhijom i sa svećenstvom: bio je to jedan od glavnih praktičnih principa njegove apostolske djelatnosti. Bio je u svemu kršćanin, i kada drugi oko njega to nisu bili, sve je činio da Kristova istina, sva, ostane u njemu (2 Kor 11, 10), ali i u svima drugima, koji su u nj gledali i za njim išli (Gal 2, 5). Bio je, eto, Bogu i istini odan do heroizma. Ali bio je i čovjek, otkupljeni Božji čovjek: uvijek čovjekoljubiv i mirotvoran. Pa je i uspijevao. Bog je, očito, njegovo djelo priznao za svoje i blagoslovio ga. Otvarala su mu se sva srca dobre volje. Stvorio je u našemu narodu čitav široki pokret mladih katoličkih idealista, a onda ga proširio na sve katoličke staleže u »Katoličkoj Akciji«. Bilo ih u njoj, pod konac njegova života i nekoliko godina iza njegove smrti, preko 50 tisuća. Bio je Božji intelektualac i laički apostol bez mane: treba da se u njega ugledaju svi, koji reflektiraju na tu čast.

Zato je, eto, toliko važno, da naš Merz još u ovoj generaciji, bude od Crkve i formalno sankcioniran kao uzor i svetac: da bude podignut na oltar. Bio bi aktualan i providencijalan svetac baš u naše dane i za ljude našeg vremena. Njegovo bi ime bilo program svima onima, koji žele i dalje ostati uz evanđeosko, apostolsko, svetačko kršćanstvo. Ne može se biti Merčev poklonik i sljedbenik, a paktirati sa svijetom libertinizma, racionalizma, modernizma, kontestacije. Tko kaže: Merz, on je katolički i rimski čovjek. On time protestira protiv materijalizma, sekularizacije, desakralizacije, kojoj, masovno, robuje današnji naraštaj.

Molit ćemo se, stoga, svi za njegovu što skoriju beatifikaciju. Raspačavat ćemo njegove slike. Čitat ćemo njegove životopise i njegov pravi svetački duhovni dnevnik. I proučavat ćemo odmah, - još i prije nego što bude formalno beatificiran, - njegove obnovne i apostolske metode. I imitirat ćemo ih. Ulazit ćemo u duh njegova, prosvijetljenog i s neba inspiriranog kršćanstva. Molitvenog, sakramentalnog, žrtvenog. A odlučno ćemo otklanjati svaki kompromis s duhom svijeta. I sa svim neozbiljnim pokušajima, da katoličkim Minimalizmom, »ublaživanjem« kršćanske istine i razvodnjivanjem evanđeoskog morala, predobivamo, tobože, mase za Krista. Nesretan je to bio eksperimenat. Žalosni događaji oko nas i po katoličkom svijetu to dokazuju. Ostali smo bez zvanja, ostali smo bez konvertita. Ljudi više u nama ne gledaju kvasac i so. Vraćati nam se je na Merčev put i Merčev reformni sistem. K radikalnom, nadnaravnom, crkvenom, živom i ponosnom kršćanstvu. K ozbiljnoj i dubokoj katoličkoj religioznosti!