«Naš Merz», Zvona, Rijeka, veljača 1977., br. 2(113), str. 2

NAŠ MERZ

/uz 80-godišnjicu rođenja sluge Božjega)

Nemamo još sveca iz „širokoga svijeta“: sveca, koji je stajao u vrevi života. Onoga danas tipičnog, gradskog, modernog, misaonog.

Ali dobit ćemo, po svemu izgleda, brzo i jednog takvoga. Našega dragog IVANA MERZ-A. Već je i njegova kauza u Rimu.

Istom mu je bila 31 godina, kad je, u Zagrebu umro g. 1928. Da ga je Bog ostavio koju godinu dulje na zemlji, mogao je i danas biti živ među nama. Prošlog Božića navršio bi osamdesetu: rodio se je 16. XII 1896. Toliki njegovi vršnjaci i drugovi još i danas žive.

Eto, i mi Hrvati imati ćemo na oltaru sveca u civilu i s kravatom, umjesto u talaru ili habitu. Predstavljat će među nama, punopravno, sve one, nebrojene, koji su od našeg roda i plemena „omiljeli Bogu od početka“ (Mudr 9, 19) i, zasinuli pred njim, gore na nebesima, „kao zvijezde u vječne vjekove“ (Dan 12, 3).

Među našim hrvatskim svecima stajati će i jedan, dojučerašnji, doktor i profesor i svjetovnjak: umjetnik i učenjak, čovjek od knjige i od položaja. I čovjek svetac baš za naše vrijeme: vrijeme velike moralne i religiozne krize, koja je već, i dok je on još živio, bila uhvatila maha u Evropi. Na sceni su bili, već i tada, svi današnji pravci, pokreti i struje, tipični za moderni svijet. Ono, što se sada, iza njegove smrti, događa, samo je njihov logični razvitak, primjena, dopuna.

UZOR SVIMA

Naš mladi katolički naraštaj dobit će u njemu svoj, svetački, uzor i svoga, nebeskoga, zaštitnika. Bio je mladić i volio je mlade. Među njima je najviše živio i djelovao. Poznavao je njihov život i njihovu dušu. Iz bliza je i s intimnim interesom promatrao sve njihove probleme, borbe, posrtaje, poraze, pobjede. Poznaje ih i razumije: bio je i sam dijete našega vremena. Bio je i kršćanski mladić; mladić, koji je vjerovao, koji se je molio, koji je nevino, sveto, djevičanski živio. Nije se dao zarobiti od strasti mladosti, ni okaljati od blata života. Nije se dao otrgnuti od svoga Boga.

Naši katolički svjetovnjaci vidjet će u njemu, gdje im je mjesto u Crkvi. Nisu joj učitelji, ali su njezini glavni apostoli i branitelji. Ništa joj nisu manje potrebni od svećenika i redovnika. Punoljetni su joj sinovi i kćeri. Živa su i široka Božja Crkva.

Naša katolička inteligencija naći će u njemu jedinu pravu, načelnu orijentaciju. Bolest suvremenoga kulturnog svijeta, to je njegovo krivo umovanje i mudrovanje, njegovo idolopokloničko obožavanje ljudskoga uma i ljudskoga napretka. Umovanje posve materijalizirano, puno ohologa samoobožavanja. Umnost i znanost, koja se rasplinjuje i gubi u pojedinostima svijeta i života, a zaboravlja na njegovo vrhovno i središnje počelo, na „pravu istinu“ života, na Stvoritelja i Gospodara svega.

Zato je, eto, toliko važno, da naš Ivan Merz još u ovom naraštaju, od Crkve i službeno bude kao uzor i svetac: da bude podignut na oltar. Bio bi suvremen i providencijalan svetac baš u naše dane i za ljude našeg vremena. Njegovo bi ime bilo program svima onima, koji žele i dalje ostati uz evanđeosko, apostolsko, svetačko kršćanstvo. Ne može se biti Merčev poklonik i sljedbenik, a očijukati sa svijetom raskalašenosti, nadmudrivanja, slobodarstva, modernizma, na osporavanju. Merz je katolički i rimski čovjek. On time prosvjeduje protiv materijalizma, posvjetovnjačenja, obesvećenja, kojoj, masovno, robuje današnji naraštaj.

Molit ćemo se, stoga, svi za njegovu što skoriju beatifikaciju.

(Vjesnik đakovačke biskupije 1 /77)