Božidar NAGY, «Ivan Merz, 1928-1978. Srce Isusovo u životu Ivana Merza», Glasnik Srca Isusova i Marijina, Zagreb, lipnja 69/1978., br. 6, str. 199

Srce Isusovo u životu Ivana Merza

 

Sve ono što Crkva pruža vjerniku za njegovo posvećenje i duhovni napredak Ivan Merz je u svome životu spremno prihvaćao i ostvarivao. Tako i pobožnost Srcu Isusovu u njegovu životu zauzima vidno mjesto.

Još kao student Ivan je obavio pobožnost devet prvih petaka. Kad je primio posljednju sv. Pričest na završetku Velike devetnice spasa, ovako bilježi u svome dnevniku: »Jučer je bio najznamenitiji dan u mojem životu. Obavio sam devetu sv. Pričest na slavu Presv. Srca Isusova i vjerujem da ću gledati dubine Presvetog Trojstva. Neizmjernu onu ljubav Kristovu moram barem nekako ovdje zaslužiti pa ću s Božjom pomoću gledati da djelo posvećenja što snažnije nastavim« (5. IX 1919).

Kad su mu od kuće javili da mu je otac prigodom srebrnog pira primio nakon 25. godina sv. Pričest, bilježi Ivan u dnevniku: »Moje su molitve Srcu Isusovu uslišane. U pismu što mi ga je pisao, vidim jasan primjer obraćenja - Milost - nadnaravnu silu - koja ga je obratila. Još ostaje mama na brizi! Srce Isusovo pomozi!« (20. I 1921).

Da što više duhovno koristi svojim roditeljima i da ih privede dubljem vjerskom životu, Ivan je organizirao posvetu cijele njihove obitelji Presv. Srcu Isusovu, koju je obavio njegov duhovni vođa o. J. Vrbanek 21. V. 1925. Spomen-slika na taj čin visjela je na najodličnijem mjestu u sobi roditelja, gdje je do tada stajala Ivanova slika.

Ivan se obraća Srcu Isusovu i u svojim osobnim poteškoćama. Radilo se o bolesti očiju, koja mu je priječila rad i studij. Tako 24. IV. 1921. bilježi u svome dnevniku: »Bol moja još uvijek traje i radi toga ne pisah skoro ništa. Za prošlost hvalim Isusu Kristu što sam mogao za vrijeme korizme, zaroniti u more boli Njegovog Srca i da sam živio u tako uskoj vezi s njime. Uslijed te moje očne boli ne mogoh se posvetiti učenju kako bih želio… Srce Isusovo, Tebi posvećujem svoj život; ako je na Tvoju slavu da trpim i tako dođem k Tebi, neka bude Tvoja volja i molim Te, da uza me budu u Tvome Kraljevstvu i moji roditelji.«

I u svome apostolskom radu Ivan ne zanemaruje Srce Isusovo. Tako u predgovoru »Zlatnoj Knjizi«, pravilniku orlovske omladine piše: »Neka ova knjiga doprinese nešto da posvuda kod nas zavladaju načela svete Rimokatoličke Crkve, i da na taj način Presveto Srce Isusovo privine što veći broj naše braće u svoj Božanski zagrljaj.«

Kad je poveo skupinu đaka u Rajhenburg, u trapistički samostan, slijedećim riječima opisuje dojmove s prisustvovanja njihovim molitvama: »Moradosmo se požuriti na Nonu i zatekosmo trapiste gdje recitiraju Mali časoslov. Taj nas sat podsjeća na smrt Spasiteljevu na križu. To je čas kad su iz njegovoga presv. Srca potekli Sakramenti, ova vrela našeg posvećenja. Jer zemaljsko sunce već počinje zalaziti, mi molimo Gospoda da Krist duhovno sunce, nikada ne zapadne našim dušama«.

I kao što je drugima preporučivao da se mole Srcu Isusovu, tako je to on i primjerom pokazao. U njegovu posljednjem tekstu testamenta zapisao je i ove riječi: »Očekujem milosrđe Gospodinovo i nepodijeljeno, potpuno, vječno posjedovanje Presv. Srca Isusova.« Takvo očekivanje Srce Isusovo sigurno nije ostavilo neispunjeno, kako se smijemo nadati! A njegovi zemaljski ostaci odnedavna počivaju u crkvi Srca Isusova, simbolički izražavajući Ivanovo stanje u vječnosti.