Božidar NAGY, «Merz i Euharistija», Glasnik Srca Isusova i Marijina, Zagreb 69/1978., br. 4, str. 123

Merz i Euharistija

Kada su u prosincu prošle godine zemaljski ostaci Ivana Merza bili preneseni u Baziliku Srca Isusova, o. Pero Bulat, superior i župnik Bazilike, u svom je pozdravnom govoru između svih vrlina Ivana Merza najviše istaknuo njegov euharistijski život. Rekao je između ostaloga: »čovjek je ono što jede; ako jede samo zemaljski kruh, završava u zemlji. Ako jede nebeski, postaje dionikom božanske gozbe u Vječnosti. Ivan Merz se u ovoj Bazilici svakodnevno hranio nebeskim kruhom - euharistijom. Ovaj prijenos njegovih zemnih ostataka u našu Baziliku Srca Isusova želi potvrditi naše uvjerenje da je našao počinak na Srcu Isusovu kako je to sam očekivao nakon što je često blagovao euharistijskog Gospodina«.

Osim svoga primjera svakodnevnog pričešćivanja Ivan nam je ostavio mnoge zapise o euharistiji, bilo u svom dnevniku, bilo u mnogim svojim člancima i drugim pisanim radovima. Tu se vidi koliko je euharistija prožela njegov duhovni život i bila upravo temeljna značajka njegova religioznog iskustva. Ivan nema nikakve poteškoće da prihvati veliku i za neke tešku istinu da je Isus Krist stvarno prisutan u euharistiji pod prilikama kruha i vina. Za njega je to divna usrećujuća stvarnost, od koje živi i kojoj želi približiti sve one s kojima je apostolski radio.

U svome članku »Unutarnja snaga kongregacije« Ivan piše: »Euharistija je najjače sredstvo koje u nama pali rđe grijeha i daje život našoj duši. Ona nas vodi k vrhuncu kršćanske savršenosti. Ona je naša prva radost na zemlji; po njoj već postajemo dionicima nebeske slave. Mi živimo u sretno doba; mi svi možemo uživati plodove pontifikata Pija X.: možemo često i dnevno biti s onim koji je sva naša radost.

U svetoj Pričesti duša slavi svoje trijumfe, ona postaje slična svome Božanskom zaručniku, postaje božanska. Granice unutarnjeg savršenstva kao da prestaju; duša postaje dionik neizmjernosti i vječnosti.«

Kada su Ivanu u jednoj anketi postavili pitanje koja su po njegovu iskustvu najsigurnija sredstva da mladić očuva čistoću svoje duše, on je odgovorio: »Oduševljenje za sv. Crkvu, koje se temelji na poznavanju vjere. Dnevna sv. Pričest. Sistematsko dnevno svladavanje tijela.«

Ivanovo štovanje presv. Euharistije i njegovo pričešćivanje udaralo je u oči svima koji su imali priliku vidjeti ga kod toga svetog čina. Tako njegov bliži prijatelj, svećenik don Mate Blašković, piše: »Jednom mi je služio kod sv. Mise. Kad sam mu pružio sv. Pričest, pričinilo mi se da mu s lica izlaze neke zrake, tako je ono bilo anđeoski svijetlo, gotovo preobraženo, kakvo se tek vidi na slikama sv. Alojzija… Nikad neću zaboraviti one minute otkrivenja! Oh, ti bi zaslužio da misiš, a ja da ti ministriram, govorio sam u sebi, vraćajući se sav uzbuđen s njime u sakristiju, gdje je on opet dugo, dugo molio…«.

A njegov duhovni vođa p. Josip Vrbanek, koji ga je sigurno najbolje poznavao, ovako prikazuje Ivanov odnos prema euharistiji: »Činjenica je da je Ivanu Hostija središte svemu: i dnevnom redu i životnoj osnovi; i njegovoj orlovskoj organizaciji i zamisli jednog romana: i unutarnjem liturgijskom životu i vanjskim crkvenim proslavama. Gdje god se Ivan pojavi, bit će i nešto euharistijsko; a u zadnjih pet godina Ivanova života u našoj katoličkoj javnosti je i obrnuto: gdje god je bilo što veliko i lijepo euharistijsko, tu je bio i Ivan svojim lijepim udjelom.«