Božidar NAGY, «lvan Merz - apostol hrvatske mladeži (1896-1928)», Susreti - Zbornik radova Susreta hrvatskih studenata u tuđini, Zagreb - Bochum 1986., br. 6, str. 39-49

Ivan Merz - apostol hrvatske mladeži (1896-1928)

BOŽIDAR NAGY

Nacionalnim euharistijskim kongresom, održanim u Mariji Bistrici 8. i 9. rujna 1984. g., Katolička Crkva u Hrvata zaključila je devetogodišnje slavlje Trinaest stoljeća kršćanstva. U toj dugoj povijesti postojale su mnoge osobe koje su svojim životom i radom zadužile kako narod, tako i Crkvu u Hrvata. Iz ovoga stoljeća to je sigurno osoba dr. Ivana Merza, mladog profesora koji je svojim svetačkim životom ostavio duboku brazdu u hrvatskom katolicizmu i za svoje zasluge našao se dostojan da postane kandidat oltara. Postupak za njegovo proglašenje blaženim pokrenut je 1958. Da bismo mogli bolje shvatiti i razumjeti jedinstvenost osobe Ivana Merza i plodnost njegova rada, koji je značio novo sadržajno gibanje među hrvatskim katolicima, potrebno ga je smjestiti u prostor i vrijeme i reći nešto o povijesnom ambijentu, društvenom i crkvenom, u kojem se Merz pojavio poput meteora.

Hrvatski katolički pokret

Osoba i djelo Ivana Merza neodjeljiva je od Hrvatskog katoličkog pokreta u kojem je on u svojim srednjoškolskim i studentskim danima sudjelovao i odakle se nadahnjivao idejama u svojim plemenitim stremljenjima. Hrvatski katolički pokret bilo je duhovno gibanje među hrvatskim đacima, studentima i intelektualcima što ga je početkom ovoga stoljeća pokrenuo dalekovidni i hrabri krčki biskup Antun Mahnić. Naime liberalizam je sve više prodirao i u hrvatske krajeve istiskujući iz javnog života vjerske i moralne vrijednosti. Da bi se odupro tom štetnom utjecaju liberalnih ideja i stavova koje su poput otrova ulazile u dušu hrvatskog naroda odgovor je katolika pod vodstvom biskupa Mahnića bio: ponovno unijeti Krista u javni život, u obitelji u duše pojedinaca. Radilo se o kršćanskoj obnovi cijeloga naroda. Katolički pokret angažirao je u sebi brojne katoličke laike i razgranao se u nekoliko pravaca: vjerskom, kulturnom, ekonomskom, političkom.

Životni put Ivana Merza

Ivan Merz rođen je u Banjoj Luci 16. prosinca 1896. Otac mu je bio austrijski oficir, ali je vršio građansku službu šefa banjalučke željezničke stanice. U Banjoj Luci Ivan je pohađao osnovnu školu i gimnaziju. Nakon mature 1914. polazi po želji roditelja u Vojnu akademiju u Bečko Novo Mjesto, gdje ostaje svega tri mjeseca. Početkom 1915. upisuje na Bečkom sveučilištu studij prava. U ljetu iste godine pozvan je u vojsku. Godine 1916. polazi na talijanski front, jer je rat već bio u punom jeku i ondje ostaje sve do konca. Boravak na ratištu, gdje je svakodnevno gledao smrti u oći i bio izložen stradanjima svake vrste, produbio je njegovu vjeru i učvrstio kršćanski nazor na svijet, te na povratku gleda na život i stvarnost oko sebe samo nadnaravnim očima.

Po svršetku rata započinje studij književnosti u Beču. Godine 1920., dobivši stipendiju iz Francuske, nastavlja tijekom dvije godine isti studij u Parizu, na Sorboni i na Institut Catholique. Po završetku studija 1922. dolazi u Zagreb, gdje postaje profesor francuskog jezika na Nadbiskupskoj gimnaziji. 1923. g. postiže doktorat filozofije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu radnjom koja nosi naslov „Utjecaj liturgije na francuske književnike”. Od 1923. do 1925. zajedno sa svojim prijateljem dr. Dragom Čepulićem privatno studira, pod vodstvom p. Alfirevića, DI, kršćansku filozofiju i teologiju, te sve važnije papinske i crkvene dokumente posljednjih desetjjeća. Tijekom samo šest godina svoje djelatnosti u Zagrebu razvija u slobodno vrijeme, izvan svojih profesionalnih dužnosti veliku apostolsku djelatnost u katoličkim organizacijama. Njegovo ime tijesno je vezano uz dva gibanja među hrvatskom mladeži: Orlovstvo i Katolička akcija. Povezujući ih u jedno, Merz je usmjerio tisuće i tisuće mladih prema onom korjenitom opredjeljenju za beskompromisnu vjernost, poslušnost i ljubav prema hijerarhijskoj Crkvi i papi kao Kristovu Namjesniku, u čemu je on prvi prednjačio svojim nenadmašivim primjerom. Svoj radikalizam za Boga, Krista i Crkvu Merz je sažeo u tri riječi - „Žrtva-Euharistija-Apostolat” - što je postalo geslo tisućama mladih koji su ga ostvarivali i živjeli poput svoga nenadmašivog uzora Ivana.

Hrvatsko orlovstvo

Orlovstvo je bio pokret među katoličkom omladinom, a nastao je najprije u Češkoj koncem prošloga stoljeća da bi se onda proširio u Sloveniju početkom ovoga stoljeća, odakle se nakon 1. svjetskog rata proširio u hrvatske krajeve. Izvorno je orlovstvo bio tjelovježbeni pokret, te je time veoma mnogo privlačio mlade po hrvatskim krajevima, koji su inače već bili učlanjeni u razne organizacije Katoličkog pokreta. Jedna od njih bila je Hrvatski katolički omladinski savez sa sjedištem u Zagrebu, kojemu je Ivan Merz postao predsjednikom odmah po svome dolasku u Zagreb. Vodstvo Katoličkog pokreta, videći sve veću privlačnost orlovstva za mladež, s jedne strane, te da se izbjegne nepotrebno udvostručavanje pripadnosti katoličkim organizacijama, s druge strane, osniva 16. prosinca 1923. Hrvatski orlovski savez (HOS) kao jedinstvenu organizaciju sveukupne hrvatske katoličke omladine. Ovo osnivanje Hrvatskog orlovskog saveza dobilo je odobrenje od hrvatskih biskupa za nepuna dva mjeseca. U osnivačkom odboru bio je dr. Ivan Merz, koji je potom izabran za tajnika i potpredsjednika HOS-a, a dr. Ivo Protulipac za predsjednika. Za duhovnika bio je imenovan o. Bruno Foretić, isusovac. Zasluga je Ivana Merza kod osnivanja HOS-a bila u tome što mu je odmah dao izrazito vjersku orijentaciju, unoseći u njegov program ideje Katoličke akcije. Također je na Merzov prijedlog geslo nove organizacije odmah prihvaćeno: „Žrtva-Euharistija-Apostolat”. Za cijelo vrijeme postojanja, do svoga ukinuća beogradskom diktaturom 6. siječnja 1929., hrvatsko orlovstvo je sačuvalo svoj izraziti vjersko-kulturni smjer prema načelima Katoličke akcije.

Katolička akcija

Orlovstvo u Hrvata neodvojivo je od Katoličke akcije koju je pokrenuo papa Pio XI 1922., a njezin prvi širitelj u Crkvi u Hrvata bio je naš Ivan. Katolička akcija jest poseban pokret među katoličkim laikatom, a sastojao se u uskoj suradnji laika u apostolatu Crkve pod vodstvom biskupa i svećenika. Suočen sa sve većim prodiranjem liberalizma među kršćane, Kristov Namjesnik putem Katoličke akcije poziva kršćanske laike da se pridruže svećenicima u naviještanju Evanđelja, te da brane i šire kršćanska načela u javnom i privatnom životu. Merz je prvi kod Hrvata shvatio ozbiljno taj papin poziv, pa započinje širiti papine ideje o Katoličkoj akciji. Nije namjeravao osnovati posebnu organizaciju, nego je našao spretno rješenje time što je najmasovniju organizaciju katoličke omladine - orlovstvo - usmjerio prema načelima Katoličke akcije. Međutim, i izvan orlovstva Merz je širio njezine ideje, nastojeći da i druge, već postojeće organizacije, usvoje njezin duh i načela. U svome nastojanju oko provedbe djelatnosti Katoličke akcije Ivan Merz je nailazio na mnoge poteškoće i nerazumijevanja što je samo pospješilo da se još više istakne njegova herojska ljubav prema papi i Crkvi.

Novi čovjek u Kristu

Da je Ivan Merz imao tako velik utjecaj, kako za svoga života, a tako isto, možda još više, i nakon svoje smrti, treba u prvom redu zahvaliti njegovoj duboko izgrađenoj osobnosti kao katoličkog intelektualca. Uz snažnu inteligenciju i naobrazbu Merz je spojio i svetost života, što je bilo odlučujuće za njegov snažan utjecaj na njegovo doba.

Karizmu dr. Ivana Merza, njegovu duhovnu fizionomiju kao katoličkog laika-intelektualca, mogli bismo opisati ovako: bila je to utjelovljena vjera i ljubav prema Kristu, prisutnom u svome mističnom tijelu-Crkvi, očišćena od svih estetsko-literarnih elemenata, produbljena i učvršćena krizama, trpljenjem i osobnim studijem, vjera i ljubav koje se neprestano hrane na liturgijskim vrelima i na svemu onome što govori Kristov Namjesnik. Tu ljubav prema Kristu, Bogu-Spasitelju, Merz nipošto ne zatvara u uzak krug svoga individualiteta, nego je svu ižarava na svoju okolinu, potpuno se posvećujući radu za nadnaravno dobro bližnjega, napose mladeži, i istodobno pokazuje pravu kršćansku ljubav prema svakom čovjeku kojega susreće na svome životnom putu. Tu novost koju je Ivan Merz unio u našu katoličku javnost lijepo je izrazila Marica Stanković, njegova bliza suradnica u radu među katoličkom omladinom: „Novi se čovjek pomaljao na našem obzorju. Dolazio je čovjek kojemu vjera nije bila tradicija, već život, a katolički rad nije smatrao sportom, već borbom za neumrle duše.” (Život 1938, br. 5). Isti dojam imali su svi koji su Merza iz bližega poznavali i s njime surađivali. I sam Ivan Merz je to potvrdio još prije nego je došao u Zagreb. Javljajući se majci iz Pariza 1921. g. piše: „Znadeš da me je život na sveučilištu u Beču, onda rat, studij i napokon Lurd potpuno uvjerio o istinitosti katoličke vjere i da se zato moj cijeli život kreće oko Krista Gospodina.”

Ljubav i odanost Crkvi i papi

Svi se slažu da je Merzova ljubav prema papi i Crkvi najjača crta njegova duhovnog lika kao izgrađenog katoličkog intelektualca. Teško je naći među laicima njegova vremena nekoga tko bi kao on imao tako jasno i životno izraženo shvaćanje mističnog tijela Kristova. Možda je to on sam najjasnije izrazio u onom poznatom odgovoru na pitanje jedne ankete: „Zašto ljubim Katoličku Crkvu i Svetog Oca Papu”? Merz je odgovorio: „Jer u njoj vidim jasnu sliku preljubljenog Spasitelja i Boga Isusa sa svim njegovim savršenstvima, a u Svetom Ocu Papi pod prilikama čovjeka vidim Boga svoga i Gospoda svog.” Ta se njegova ljubav prema Crkvi i papi očitovala u prvom redu u ozbiljnom prihvaćanju i provođenju svega onoga što su papa i biskupi govorili u svojim dokumentima, enciklikama, poslanicama. Kardinal Franjo Šeper, u svojim sjećanjima na Ivana Merza piše: „Za njega je Papina riječ bila svetinja, Sentire cum Ecclesia - osjećati s Crkvom, to je bilo utjelovljeno u njemu. Nije to bila kod njega samo neka vojnička poslušnost i pokornost, nego ljubav prema Crkvi, koja je govorila iz svake njegove riječi.” Merzovi tekstovi o Crkvi i papi puni su zadivljujuće odanosti i njegova osvjedočenja da samo u tome leži ispravnost svakog katoličkog rada i osobnog duhovnog života. Naravno da je čovjek, koji je ovako duboko živio otajstvo Crkve, te svoje spoznanje širio na druge, a tisućama mladića i djevojaka utisnuo je duboko u duše odanost i ljubav prema papi i Crkvi koju je on na primjeran način živio i u svakoj prilici očitovao. I zato nije čudo da su nakon njegove smrti u sarajevskom „Katoličkom tjedniku” o njemu napisali i ove riječi: „Premda nikad nije obukao reverende, bio je stup Crkvi Božjoj.”

Promicatelj liturgijske obnove

Široko područje Ivanova interesa bila je liturgija. Ovdje stojimo pred jednim od paradoksa Ivanova života. Uz tolike svećenike, redovnike i redovnice on mladić, svjetovnjak, postaje jednim od najvećih promicatelja liturgijske obnove u Hrvatskoj. Kako je po naravi bio usmjeren prema umjetnosti, u liturgiji je našao vrhunac umjetničkog ostvarenja i sklada gdje surađuju sve umjetnosti s duhovnim potrebama čovjeka. Sam je izrazio da je za njega liturgija umjetnost i život.

Njegova doktorska dizertacija, za koju je gradivo skupio u Parizu, nosi naslov: „Utjecaj liturgije na francuske književnike od Chateaubrianda do danas.” Sam je objavio dosta članaka i studija o liturgiji. U svom prvom članku te vrste, „Duhovna obnova po liturgiji”, piše: „Liturgija je službena molitva Crkve, službena molitva Zaručnice Kristove, razgovor između Zaručnice i Božanskog Zaručnika... Po liturgijskom razmatranju svaki katolik postaje velik i univerzalan. On ostavlja po strani svoje osobne interese i počinje osjećali što osjeća sama Crkva, taj velebni odraz samog neizmjernog Krista. Na temelju se liturgije svaka pojedina duša odgaja. Može se reći da je Liturgija pedagogija u pravom smislu riječi, jer pomoću nje vjernik u svojoj duši proživljava sve faze vječnog Kristova života.” Na drugom mjestu, u članku „Liturgija i umjetnost”, Merz piše: „Tako je čarobna ljepota katoličkih obreda da čovjek koji je jednom osjetio njene čari, osjeća u duši čežnju da sve ostavi i sav svoj život provede u liturgijskim molitvama, pjevajući dan i noć bez prestanka hvalospjeve Presvetom Trojstvu.”

Važnost rada Ivana Merza na području liturgijske obnove u Crkvi u Hrvatskoj razabire se i na temelju toga što je prva doktorska dizertacija oMerzu napisana na temu odnosa Merz-liturgija. Napisao ju je svećenik splitske nadbiskupije dr. Marin Škarica u Rimu na talijanskom jeziku i uspješno obranio na Papinskom liturgijskom institutu Anselmianumu godine 1975.

Kad je riječ o liturgiji, sigurno da u tom sklopu treba spomenuti Euharistiju, koja je središte liturgijskog života, a isto je tako bila i središte Merzova duhovnog života. Tijekom posljednjih šest godina života, a to je činio i u Parizu, Merz je svakodnevno prisustvovao svetoj misi i redovito se pričešćivao.

U Zagrebu je redovito pohađao Baziliku Srca Isusova u Palmotićevoj i ondje pribivao kod svete mise ujutro u 6,30 s. prateći je iz svog velikog francusko-latinskog misala. Njegov apostolski žar poticao ga je da euharistijski duh širi oko sebe napose među omladinom, s kojom je radio, smatrajući euharistiju najjačim sredstvom u odgoju mladeži. Evo što piše o važnosti Euharistije za duhovni život katolika:

„Sveta Pričest najbrže i najlakše preporađa i diže naš nutarnji život. U svetoj Pričesti duša slavi svoje trijumfe, ona postaje slična svome Božanskom Zaručniku, postaje božanska. Po svetoj pričesti postajemo dionicima beskrajnog života Riječi Božje. U tom činu gdje se Vaše tijelo i vaša duša ujedinjuje sa samim božanstvom mora da je vrhunac vašega života; u tom je činu i vrhunac cjelokupne liturgije. Sv. Euharistija vodi nas k vrhuncu kršćanske savršenosti, pravog nutarnjeg života. Ona je naša prva radost na zemlji; po njoj već postajemo dionicima buduće nebeske slave. Ona je vatra koja u nama pali rđe grijeha, daje život našoj duši tako da i ona usplamti novim žarom. Tada mi sami u sebi iskusimo riječi sv. Pavla koji veli: živim ja, ali ne ja, nego u meni živi Krist.” (Tko je Ivan Merz, Zagreb, 1980, str. 35.).

Prema kršćanskoj savršenosti

Već od mladih dana, kako vidimo iz njegova dnevnika, Ivan Merz osjeća ozbiljnu težnju prema kršćanskoj savršenosti i svetosti koja će sve više dolaziti do izražaja u njegovu spremnom prihvaćanju svih sredstava da to ostvari. Iz njegovih duhovnih bilježaka doznajemo o njegovu iskrenom usponu prema vrhuncima kršćanske svetosti. Gotovo svake godine, još od studentskih dana, Ivan je obavljao duhovne vježbe. Nekoliko dana povukao bi se u tišinu i osamu i ondje posvetio vrijeme molitvi i razmišljanju o temeljnim istinama svete vjere. Za vrijeme duhovnih vježbi redovito je donosio odluke koje su odraz njegova ozbiljnog asketskog života i sklonosti prema pokori i svladavanju tijela i njegovih prohtjeva. Tako čitamo u odlukama što ih je donio još kao student u Parizu: „Na sasvim tvrdom ležati. U petak glad osjećati. Suvišak svojih dobara siromahu pokloniti. Ići u neugodne situacije. Poniženja pred ljudima s veseljem primiti...” U svom usponu prema svetosti Merz se nije oslanjao na svoje nahođenje nego, kako je to pravilo, imao je svoga redovitog duhovnika i ispovjednika koji ga je u tome pomagao. U Zagrebu je to bio o. Josip Vrbanek, isusovac.

Po Mariji k Isusu

Da je Blažena Djevica Marija imala posebno mjesto u Ivanovu životu, doznajemo iz njegova dnevnika, napose ratnog dnevnika, u kojem je ostavio dirljive molitvene zazive Mariji. Još kao đak, sa 19 godina, bilježi u dnevnik kako je zavjetovao Blaženoj Djevici Mariji čistoću do ženidbe, primjećujući da će to možda trajati i do smrti, kako je i bilo. Posebno je štovao Gospu Lurdsku. Sam je hodočastio u Lurd nekoliko puta. 0 Lurdu i Gospi Lurdskoj napisao je nekoliko članaka i jednu brošuru. Molitvu svete krunice visoko je cijenio. Svaki dan ju je molio i preporučivao drugima. Jedna je djevojka sačuvala njegov savjet koji joj je puno značio u životu. Jednom prigodom rekao joj je Merz: „Kad vam bude u životu teško i kada vas snađu nevolje, uzmite Gospinu krunicu i ona će vas utješiti i dati vam snage da sve mirno snosite, s potpunim predanjem u volju Božju.”

Svima je bio sve

„Dani u kojima ništa ne učinimo za bližnje, to su izgubljeni dani” - bile su to Ivanove riječi, upućene jednoj djevojci koja ga je bila požalila što je izgubio cijeli dan, čineći joj razne usluge. Taj savjet je Ivan inače sam najozbiljnije provodio u djelo. Sačuvale su nam se bezbrojne zgodice gdje je Ivan Merz očitovao iskrenu i nesebičnu ljubav prema svakome koga je susretao, pa i prema prosjacima. 10% svoje plaće Ivan je davao za siromahe, u karitativne svrhe. Njegova ljubav prema bližnjemu posebno je dolazila do izražaja u opraštanju nanesenih uvreda koje su mu i javno znali nanijeti. Merz bi tada običavao govoriti: „Samo da ne bude povrijeđena kršćanska ljubav. Tko hoće da bude pravi radnik za Božju stvar, ne smije poznavati sebe; osobni je kult najveća zapreka mnogim uspjesima našega rada.”

Zamisao nove kršćanske zajednice

Ivan se najozbiljnije bavio mišlju da osnuje svjetovni institut koji bi okupljao laike, spremne da porade za Crkvu i proširenje Kristova kraljevstva. O tome su nam se sačuvali razni dokumenti i svjedočanstva. Na žalost, prerana smrt ga je u tome spriječila. Ali njegova ideja ipak nije s njime otišla u grob. Ostvarila ju je, djelomično, njegova najbliža suradnica u radu sa ženskom mladeži, Marica Stanković, osnovavši 1938. g. Suradnice Krista Kralja. Institut okuplja danas ženske osobe koje poput Ivana potpuno posve­ćuju svoj život Bogu, živeći u svijetu u raznim zanimanjima, i prema svojim mogućnostima rade za proširenje Kristova kraljevstva.

Književnik i apostol pera

Merz je živio svega 32 godine, a u tom kratkom razdoblju ostavio je za sobom mnoge spise. Bio je izrazito literarno nadaren. Njegov duhovnik pisao je za njega da se osposobio za četiri zvanja: profesor, književnik, oficir, a posjedovao je znanje i vrline koje se traže i za svećeničko zvanje. Merz je ostavio oko tri tisuće stranica napisanih vlastitom rukom, ne računajući ovdje njegovu opširnu korespondenciju. Dobar dio onoga što je napisao je objavljeno. Kompletna bibliografija njegovih objelodanjenih radova nalazi se u knjizi njegovih izabranih tekstova „Put k Suncu” (Zagreb, 1978). Među spisima svakako treba najprije spomenuti njegov opširan dnevnik od oko 800 stranica, koji je započeo pisati u svojoj 17 godini i putem kojega možemo pratiti cijeli razvoj njegove duše prema kršćanskoj zrelosti. Objavljene Ivanove radove možemo razvrstati po ovim temama: književna kritika, liturgija, katoličke organizacije, Katolička akcija, Rim-papinstvo, Lurd, moralni apostolat, tjelesni odgoj, razno. Sve što je Ivan napisao, kao i ono što su o njemu poslije njegove smrti napisali, predstavlja dragocjenu duhovnu baštinu, iz koje se mogu crpsti ideje i nadahnuća za kršćanski život i rad, kao što su to činili mnogi koji su uzeli njegovo ime za program svoga života.

Žrtva života

U 27. godini života, nakon obavljenih duhovnih vježbi u Zagrebu, u Bazilici Srca Isusova, Ivan Merz odlučuje da će se potpuno posvetiti Bogu, ostajući u svijetu kao katolički laik. Bavio se mišlju da stupi u isusovački red, ali je napokon shvatio da ga Bog želi u svijetu. Želio se ipak Bogu potpuno posvetiti, pa je učinio doživotni zavjet čistoće kojim je sve svoje biće predao Kristu, a preko njega bližnjima, napose mladima za koje je radio kao njihov odgojitelj. Bog je, međutim, od njega tražio još nešto više: žrtvu života. Ivan je bio toga svjestan, kako nam je posvjedočio njegov ispovjednik kojemu je došao, prije nego što je pošao na operaciju sinusa, pripravan na smrt, premda je operacija po sebi trebala biti lagana. Osjećao je da Bog od njega traži žrtvu života za mladež i on ju je spremno prinio. Dan prije smrti primio je rijetku utjehu: blagoslov Svetog Oca kojega je on za života tako poštivao i ljubio. Na smrtnoj postelji, kad ga je pohodio njegov duhovnik o. Vrbanek, Merz je još jednom potvrdio da prinosi svoj život kao žrtvu Bogu za hrvatsku mladež, za koju je radio u orlovskoj organizaciji. Kasniji slijed događaja pokazao je koliko je žrtva njegova života bila plodna i Bogu ugodna, jer je nakon svoje smrti zasjao kao veliki ideal i uzor kršćanskoj mladeži.

Kako je Merz bio spreman na smrt i s kakvim nutarnjim stavom je išao u susret vječnosti najbolje pokazuje njegov testament, tj. tekst koji je on sam sastavio za svoj nadgrobni natpis. Napisao ga je latinskim jezikom, a nađen je nakon njegove smrti u ladici njegova pisaćeg stola. U hrvatskom prijevodu glasi ovako:

„Umro u miru katoličke vjere. Život mi je bio Krist a smrt dobitak. Očekujem milosrđe Gospodinovo i vječno, potpuno, nepodijeljeno posjedovanje Presvetog Srca Isusova. Ivan Merz blažen u pokoju i miru. Moja će duša postići cilj za koji je stvorena. U Gospodinu Bogu.”

Ovaj tekst danas se nalazi, uklesan na mramornoj ploči, na njegovu grobu u Bazilici Srca Isusova, kamo je njegovo tijelo prenijeto s Mirogoja godine 1977.

Hvala ti, Orle Kristov, što si nam pokazao put k Suncu

Ovaj naslov „Hvala ti, Orle Kristov...” napisali su mladi na svilenoj vrpci vijenca što su ga položili Ivanu na grob o godišnjici njegove smrti. Natpis izvrsno sažima sve što je Ivan Merz značio za tadašnju mladež. Nakon svoje smrti, kad je objavljena njegova biografija i kad su tolike nepoznate pojedinosti postale dostupne javnosti, Merz je postao pravi ideal i uzor tisućama mladića i djevojaka. Pošto je orlovstvo, kao katolička omladinska organizacija bilo dokinuto 1929. takozvanom Šestojanuarskom diktaturom, iduće godine osnovana je nova katolička organizacija, križarstvo, kao grana apostolata molitve. Sva omladina, koja je bila u orlovstvu, prelazi u križare koji se još više šire i postaju najveća katolička organizacija hrvatske mladeži, te djeluju sve do 1945. godine, kad ih je zbog nemogućnosti daljnjeg djelovanja raspustio tadašnji zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac. Kako orlovi, tako su i križari gledali u Ivanu Merzu pravi uzor kršćanskog života na čijem su se primjeru nadahnjivali. Dostatno je prolistati tadašnje časopise i pročitati samo naslove članaka koji su posvećeni Ivanu Merzu. Tako čitamo: Svjetlo na gori, Vitez Božji, Papin čovjek, Božji čovjek, Heroj Kristov, Naš dragi sveti Ivan, Najljepši ideal hrvatske mladeži, Put naših dana, Uzor modernog katolika...

Prema oltaru

Štovanje Ivana Merza nakon njegove smrti sve se više širilo. O 15. obljetnici smrti, kad izlazi i njegova druga biografija što ju je napisao njegov duhovnik o. Josip Vrbanek, predlaže se u javnosti, u katoličkom tisku, da se po­krene postupak za Ivanovo proglašenje blaženim. Prijedlog se prihvaća, ali proces biva otvoren tek 1958. posebnim zalaganjem tadašnjeg zagrebačkog nadbiskupa Franje Šepera. U međuvremenu štovanje Ivana Merza sve se više širi. Godine 1971. izlazi iz tiska njegov treći životopis, prvi poslije rata: „Borac s bijelih planina”. Pokreće se časopis „Ivan Merz” kao glasilo Postulature za njegovu beatifikaciju. Uslišanja po Ivanovu zagovoru sve se više množe. U Zagrebu je 1978. svečano proslavljena 50. obljetnica njegove smrti. Bio je održan simpozij o pojavi i značenju Ivana Merza u Crkvi u Hrvata, svečano bogoslužje u zagrebačkoj katedrali, što ga je predvodio zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić, te svečana akademija, u nedjelju, na blagdan Krista Kralja 26. studenoga. Godinu dana ranije, u prosincu 1977., uoči proslave 50. obljetnice njegove smrti, Ivanovo tijelo je preneseno sa zagrebačkog groblja Mirogoj u Baziliku Srca Isusova, u kojoj je Ivan Merz tijekom šest godina svakodnevno sudjelovao na svetoj misi i pričešćivao se. Grob mu se nalazi uz oltar sv. Alojzija, i to uz mjesto gdje je Merz običavao klečati, sudjelujući na svetoj misi. Također 1978. pokreće se hodočašće mladih u Rim, nadahnuto Merzovom ljubavlju prema papi, Crkvi i Rimu. Ova hodočašća redovito svake godine okupljaju sve veći broj mladih.

Papa Ivan Pavao II o Ivanu Merzu

Prilikom dolaska mladih Hrvata u Rim Sveti Otac Ivan Pavao II redovito ih je pozdravio na hrvatskom jeziku, spomenuvši u svojim pozdravima Ivana Merza i potaknuvši ih da slijede njegov primjer. Evo važnijih izvadaka iz tih papinih pozdrava i govora.

Skupini od 200 mladih Hrvata papa Ivan Pavao II rekao je 30. IV. 1980.: „Pozdravljam sve mlade hodočasnike iz Hrvatske, a posebno grupu mladih koji su došli u Vječni Grad, na spomen hodočašća koje je vodio u Rim pok. profesor, sluga Božji doktor Ivan Merz. Vi nastojte slijediti stope tog velikog katoličkog laika.”

Dne 29. IV. 1981. skupini od 250 mladih Hrvata papa govori: „Već po peti put grupa mladih iz Hrvatske, koji se oduševljavaju životom i radom sluge Božjega profesora doktora Ivana Merza, došla je u Rim i traži blagoslov Svetog Oca... Vama je uzor profesor Merz, i to je dobro. I vi, kao Što je Merz, tražite Isusa preko liturgije, da ga možete što bolje upoznati i slijediti. Budite dosljedni kao što je bio Merz. Izbjegavajte grijeh. Hrabro svjedočite za Isusa, bez straha, ponosni da ste katolici. Primite moj apostolski blagoslov i prenesite ga svima svojima u mojoj dragoj Hrvatskoj.”

Godine 1982. došla je u Rim skupina od 300 mladih. Dne 29. travnja u generalnoj audijenciji papa ih je pozdravio ovim riječima: „Dragi moji mladi Hrvati, štovatelji Sluge Božjega Ivana Merza! S radošću pozdravljam vas koji ste u tako velikom broju došli u Vječni Grad. Vi se nadahnjujete idejama profesora Merza. On je veoma ljubio Crkvu i Kristova Namjesnika. Kada su ga jednom pitali zašto ljubi Katoličku Crkvu i Svetog Oca odgovorio je: ’Jer u Crkvi vidim jasnu sliku Spasitelja i Boga Isusa a u Svetom Ocu Papi pod prilikama čovjeka vidim Boga i Gospodina svoga.’ Evo vam primjera! Pozdravite mlade u dragoj mi Hrvatskoj i recite im neka i oni kao dr. Merz budu uvijek vjerni Crkvi i hijerarhiji, neka ljube Isusa i Mariju.”

Godine 1983. dolazi na proljeće također 300 mladih u Rim. Papa ih prima u posebnu audijenciju 2. svibnja. U govoru što im ga je upravio, rekao je: „Dragi moji mladi Hrvati! Kao i prošlih godina i ovaj ste put došli u velikom broju iz Zagreba, Splita i ostalih hrvatskih krajeva posjetiti Rim. Dobro došli!... Vi se nadahnjujete idejama velikog apostola hrvatske mladeži, profesora Ivana Merza. I on je, poput vas, pobožno hodočastio u Rim Svete godine 1925. sa grupom od 100 mladića.” Potom je Sveti Otac, navevši nekoliko misli iz govora pape Pija XI što ga je tada uputio hrvatskim mladićima, nastavio: „Da, dragi moji mladi Hrvati, vi poput vašega ideala profesora Merza trebate ljubiti i biti vjerni Svetoj Crkvi i Svetom Ocu Papi... Kao dr. Merz koji je nadahnuo mnoge mlade duše, tako i vi posebno svratite pozornost na euharistijski život. On je svaki dan primao svetu pričest, često je adorirao, često se ispovijedao i imao je posebnu ljubav prema Majci Božjoj. ...Pozdravite mlade Hrvate u domovini i kažite im da Papa za njih moli, da misli na njih i da ih voli...”

Evropske dimenzije Ivana Merza

Ivan Merz predstavlja zaista jedinstvenu pojavu u Crkvi u Hrvata. Kao laik, ne pripadajući niti jednoj ustanovi ili institutu, izrastao je, vođen milošću Božjom, sam kao hrast i postao oslonac tolikima koji su kroz ideale koje je on živio, našli put prema pravim životnim vrijednostima. Stranci koji ga upoznaju, ostaju pred njim zadivljeni. U njemu otkrivaju ne samo čovjeka potpuno posvećenog Bogu, nego i čovjeka evropskih dimenzija. Po svome podrijetlu i po svojoj formaciji Merz sjedinjuje mnoge elemente evropskih naroda i pod tim vidom ima također velike šanse da se izdigne iznad granica zemlje u kojoj je živio, i to pogotovo danas kad se toliko govori i radi na ujedinjenju Evrope. Evo samo nekih momenata koje treba imati u vidu kad se promatra Merza kroz prizmu ujedinjenja Evrope. Merzov otac bio je podrijetlom Nijemac iz Češke, majka mu je bila Židovka, podrijetlom iz Madžarske. Merz je rođen u Banjoj Luci, na jugu tadašnje Austro-ugarske monarhije, a svoju sveučilišnu naobrazbu prima na evropskim univerzama Beča i Pariza. Duhovno orijentiran potpuno prema Rimu i Crkvi, što su temelji jedinstva Evrope, kako one u prošlosti tako i one koju žele u budućnosti, Merz sav svoj život i rad i konačno svoju smrt posvećuje jednom slavenskom narodu, Hrvatima, koje zadužuje i svojim primjerom i žrtvom svoga života. Ove evropske dimenzije Ivana Merza uočili su organizatori Međunarodnog skupa o zajedničkim kršćanskim korijenima evropskih naroda što se održavao u Rimu od 3. do 7. studenog 1981. te su pozvali pisca ovih redaka da održi predavanje na tom međunarodnom skupu o temi: „Ivan Merz i laička duhovnost”. Predavanje je objavljeno zajedno s ostalim materijalima ovoga skupa na francuskom jeziku.

Hoće li Ivana Merza upoznati evropski narodi puno ovisi o pripadnicima onoga naroda u kojem je Merz rođen, u kojem je živio i kojemu je posvetio svoje energije, svoj rad i sav svoj život. O zalaganju hrvatskih katolika ovisi također da li ćemo Ivana Merza imati što prije na našim oltarima. Za to je potrebno ne samo upoznati njegovu osobu putem čitanja literature o njemu, nego je potrebno i moliti se Ivanu Merzu i poticati da mu se i drugi mole u svojim potrebama. (O dobivenim milostima po njegovu zagovoru treba obavijestiti Postulaturu za beatifikaciju Ivana Merza, Palmotićeva 33, p. p. 699, 41001 - Zagreb. Na istoj adresi dobije se raspoloživa literatura o Ivanu Merzu kao i sličice sa devetnicom njemu u čast.)