|
|
|
Božjem Slugi Ivanu Merzu Hrvatskoj zemlji kao poklon sveti, Ivane dobri, tebe Nebo dade; uzor nam budi na životnoj stazi, nek svetost tvoja cvjeta svjetlom nade. Bosanskog krša izdanak si kamni, tu prve snove u cvjetanju svio; rano te Milost i ispunila Dobrom, u dušu rosnu krepost jedru slio. Sazreo rano u svetištu sreće, uz Krista svio Savez vjere rodne, Majka ti bila Gospa Djeva sveta, Hostija izvor poletnosti plodne. Tvoj um se Vjerom ispunoi cijeli, Bratstvo u Križu bilo ti je znamen, Crkva i Papa i Hrvatski Narod sjedinjeni žarko - tvoga srca plamen. Ivane dobri, Hrvatska te moli: pred licem Božjim zagovornik budi, isprosi svima dar Slobode vječne što srećom diše i blaženstvo nudi. Slava ti, Bože, za dar sveca umnog, u kom se naša trajno brusi nada; podari, Oče, da i našem nebu tvoj Mir i Ljubav u obilju vlada. Mirko Validžić AKADEMIJA U ČAST SLUGE BOŽJEGA IVANA MERZA U nedjelju 14. prosinca 1986. godine, prigodom 90. obljetnice rođenja Sluge Božjega dra Ivana Merza, održana je u Dječačkom sjemeništu na Šalati u Zagrebu prigodna akademija. Uvodnu riječ, zanosno i poletno, izrekao je Actor causae Sluge Božjega Ivana Merza, preč. gosp. Vito Cipriš, župnik sv. Petra u Zagrebu. On je u svom govoru, među ostalim, izrazio zahvalnost Ivanu Merzu za svoj vlastiti rast u vjeri pod njegovim duhovnim vodstvom. Uz tri referata koje donosimo u ovom biltenu, bilo je više glazbenih točaka koje su izvodili mladi župe sv. Fabijana i Sebastijana iz Varaždina, zatim mladi župe Sv. Petra u Zagrebu - VIS »Kefa« te mladi iz Bazilike Srca Isusova u Zagrebu - VIS »PALMA«. IVAN MERZ UZOR LAIKA UOČI GODINE LAIKATA Kad sam se primio obveze pisanja ovog kratkog izlaganja o I. Merzu, prva misao koja mi je pala na pamet bila je: »Ništa lakše od toga«, ali odmah zatim i da je to na žalost vrlo teško. Na ovim našim prostorima sve poprima neku drugu dimenziju, pa je tako i bilo sa I. Merzom. Koliko je samo zbog toga patio, pa je na koncu i svoj mladi život položio za hrvatsku katoličku mladež. I dan danas, nakon gotovo 60 godina želi se osporiti značaj I. Merza, valjda zato što im ne odgovara njegova svetost, istinska i nepomućena. U stanovitu smislu to čini i najnovija »Danica«, i to ništa manje nego iz pera samog urednika. Jasno, na indirektan se način umanjuje svetost kako je naziva monaškom i bez naročitih briga a pogotovo ako su bili intelektualci i članovi nekih organizacija. Zar da nam oni budu uzor laičke svetosti, a k tome ih još nazivaju pretečama II. Vat. koncila. Ne znam na koga se ovdje među ostalima misli, ako ne i na I. Merza. Očito se pero istrošilo pa je počelo škripati. Čovjek može pobjeći i na Himalaju, a da ne pobjegne od napasti. Znamo vrlo dobro da je dobar dio Merčeva života bio borba i svladavanje vlastite slabosti. Tek je u zreloj dobi u potpunosti ovladao sobom. Čitam tako i predzadnju »Kanu«, kao također svjež primjer. To je prijepis jednog pisma upućenog biskupu J. Arneriću iz 67. god. o apostolatu laika. Pisac pisma strahuje od bilo kakva pokretanja mladih i starijih, strahuje od međuratnog razdoblja u pogledu laičke aktivnosti. Čak se spominje samoubojstvo katoličke vjere u Hrvatskoj i Jugoslaviji, ukoliko bi se bilo što slično organiziralo. Sama činjenica što je objavljen prijepis toga pisma danas, znači da to još uvijek važi, pogotovo u godini laikata i pred biskupsku sinodu o laicima u Rimu iduće godine. Toliko toga i na takav način, i još iz svećeničkih usta, kao da su vjernici obično stado. Očigledno predrasude fosiliziraju pisca, a s druge strane po napisu ispada kao nešto zastrašujuće i strano. Postoji u ovoj zemlji i Ustav i zakon, a naše je da ga, bez obzira na ponekad bolne nesporazume, ispunjavamo u suživotu i izborimo se za pravednu primjenu ne mrzeći nikoga. Nadalje, htjeli to ili ne, mi se ne možemo, što je i prirodno, vratiti u to razdoblje, a niti želimo. Mi živimo u ovom vremenu, ovdje i sada, ali zato neke vrijednosti građene na Božjim zakonima važe za sva vremena do konca svijeta. Mladi danas hoće svoje, ne prihvaćaju kopije starijih, a oni će već znati na što će se nadograditi. Hvala Bogu, imamo takovu vjersku baštinu s kojom se možemo itekako ponositi. Osim toga u Crkvi je sve dobrovoljno. Sjetimo se samo skupa u Asiziju. Nitko ih nije natjerao silom, natjerala ih je ljubav prema čovjeku i prema miru. Prije nekoliko godina govorio sam i pisao pod naslovom : »Katolički laikat danas« pa vidim da taj danas stalno traje. Naprosto se vrtimo u krugu. Sve ovo dosad napomenuo sam radi toga da shvatimo kako je lako i teško govoriti o Merzu kao uzoru današnjim mladima. Na žalost ni ostala područja nisu izuzeta i pošteđena kojekakvih sukoba. Merz je u ono vrijeme odbacio mnoge primamljive ponude i odlučio se sav posvetiti mladima. Kad čovjek čita ono što je Merz sam pisao, a toga nije malo, i ono što su drugi pisali i govorili o njemu, nema drugog zaključka nego - svetac još za života. Svatko tko ima nešto protiv I. Merza, neka dođe za okrugli stol, neka donese svu literaturu, pa zajedno listajmo stranicu po stranicu, može i u ovoj dvorani, pa da vidimo što je to sporno i što nije sveto kod tog čovjeka. Argumenti, stvarni, s bilo koje strane mogu samo pomoći. Imao sam sreću prije 5-6 godina posjetiti onda još živu služavku Merčeve obitelji, i od te stare i priproste žene, koja i ne zna drugačije govoriti nego kako misli, čuti na svoje vlastite uši o Merčevoj svetosti. Nikad taj čovjek nije protivnika ponizio, nikad nikog uvrijedio. Merzu je to bilo strano, nespojivo. Oni koji ga napadaju bilo službeno bilo privatno, neka čitaju sami u tišini sobe gdje ih nitko ne vidi, licem u lice, kao u zrcalu. Vjerujem da bi poželjeli da mu budu bar malo slični, ako ne oni, a ono bar njihova djeca. Koliki su roditelji, tzv. suvremeni i moderni, toliko slobodni da su se i vjere oslobodili, a toliko trpe na svoj način zbog vlastite djece. Bježe im od kuće, ubijaju se i budu ubijana, drogiraju se, odaju prostituciji i tko zna čemu sve još. Pitajmo se zašto? zato što nemaju UZORA ni u komu i ni u čemu, a ponajmanje u roditeljima, počevši od samog rođenja. Kakav strah od Boga, kakav Bog prijatelj, čemu to. Takvi roditelji često jedno govore, a drugo čine, nemaju dosljednosti osim u ispunjavanju vlastitih zahtjeva. Da je dati jednima i drugima bar malo one Merčeve smirenosti i topline, krila bi dobili od radosti. Zašto bi Merčeve vrline bile zastarjele? Kamo sreće da ovaj narod ima što više uzora koji ne pričaju o idealima dok se valjaju u vlastitom blatu, već žive istinski svoju vjeru primljenu od svojih djedova i pradjedova. Narod i država bili bi sretni, kakav sukob ateisti-teisti, čovjek bi volio čovjeka. Na nama je da se u ovom društvu kao istinski vjernici (makar je po statistikama preko tri četvrtine vjerujućih) izborimo za to da zatiremo mržnju koja rađa zlo, i da se njome nikad ne služimo. Sve ovo što govorimo u stvari je Merz, a njegova je biografija križni put kao što je to životopis svih nas, nečiji teži nečiji lakši. Merz je riješio svoj životni problem. Za nas je on u nebu i mi to vjerujemo i želimo ga nasljedovati da i mi onamo dođemo, ne sami veći i sa svojim najbližima. Čovjek teži istini na različite načine i kroz razne kulture, od rođenja kad mu počnemo tepati pa do kraja života. Kako onda kad odraste da ne traži taj odjek, tu istinu, tog Boga kad je to iskonski u njemu. Pričao mi je, ne tako davno, jedan stari uzoriti svećenik staroga kova s jednog našeg dalmatinskog otoka svoj dijalog s nekolicinom boraca iz Mjesne zajednice. Razgovor prijateljski, uz malo provokacije, jasno, u pitanju vjere i čemu uopće vjerovanje. Starina se nije dao pa veli: »Ja vjerujem, svećenik sam i to je tako; ako Boga nema nikom ništa, prevario sam se i gotovo, ali što ako ga ima? Sugovornici su zašutjeli, i ostali bez odgovora.« Dragi mladi, naša vjera nije neko religijsko traženje i lutanje. Mi imamo svoju vjeru, izravni doticaj s Bogom Stvoriteljem i mi vjerujemo da nas je On stvorio. Koliko je misli prošlo kroz Merčevu dušu dok nije došao do te spoznaje o Bogu. Nijemac podrijetlom, majka Židovka, rođen u Hrvatskoj, zavolio ju je, ukorijenio se u njoj i postao Hrvatom. Domovinu je našao, a roditelje obratio na katoličku vjeru. O ocu u starosti, kad je ostao sam, brinuo se ratni ilegalac-komunist, štitio ga i tješio, spasio od izgona. Jedna tetka pogubljena u plinskoj komori od nacista, a danas ga imaju hrabrosti po balkanskom uzoru nazvati čak ustaškom glavešinom za bijednu nadnicu. Zagrebački »Vjesnik« je jedini donio ispravke i uvidio kamo to vodi. Hajka je uvijek hajka, i ona za vrijeme Poncija i ova danas. Cilj je uvijek isti, razapni ga! Koliko u takvim situacijama znači mudrost, smirenost i pravednost, i još ako je na položaju i ima vlast. Takvih nam, Bože, daj! (Čulo se to nedavno iz usta M. Gorbačova!) Kolika je samo bila povika na orlove i kasnije na križare, da su zastranili, da su ovo i ono. Najprije oni koji su nekada bili križari, a zastranili na jednoj ili na drugoj strani, ne mogu biti dokaz protiv te organizacije, a što se tiče same organizacije, ona je do prestanka svojeg djelovanja ostala dosljedna načelima I. Merza. Samo jedna natuknica. Sam B. Adžija neposredno prije rata u tjedniku »Naše Novine« isticao je nepolitičnost i nestrančarstvo križara, kao pozitivan element te omladinske kat. organizacije. Govoreći o zastranjenju mogli bismo i ovako postaviti stvar: Zbog ponekog zastranjenja u Crkvi, mogli bismo je ukinuti, zbog devijacija u Partiji mogli bismo je ukinuti, zbog nekih loših točaka u stabilizacijskom programu privrede, mogli bismo ga ukinuti, itd. itd. Kamo bi nas to odvelo? Tako se ponašaju samo površni ljudi, koji su inače u svemu površni, i štete ovom narodu i ovoj državi jer kako inače protumačiti novinsku informaciju da je Merz, koji je umro 1928., bio ustaški glavešina. Nije smiješno, nego žalosno. Merz je upravo bio onaj koji je bježao od politike. Njegova politika, ako to možemo reći, bila je provođenje Božjeg zakona i življenja po njemu. Vama koji ste zainteresirani najprije za Merza, pa biskupa Langa, P. Barbarića i V. Vošnjaka preporučam, čitajte, prosudite, proučavajte i borite se za njihovo proglašenje svetima! I to je jedna vrsta laičkog apostolata, isticati univerzalne vrijednosti. Prije 5-6 godina Dr. Slavko Šarić predložio je postulaturi da svi oni, kao ozbiljni kandidati, budu zajedno proglašeni blaženima Zaista vrlo dobra i mudra ideja. Uspjet ćemo u tome ako se i Duh Sveti uplete u to, a ne samo biskupi i mi, i ako su naša nastojanja iskrena. Ako netko hoće nekoga drugoga za sveca, neka radi, načela su za sve jednaka. Još se nije dogodilo u povijesti Crkve da je netko postao svetac, a da nije bio dostojan časti oltara. Tu se najbolje vidi vodstvo Duha Svetoga. Što se tiče svetosti, bila ona redovničkog tipa ili onih iz baze, po meni postoji samo jedna svetost. Ili je netko svet ili nije, a putevi do svetosti mogu biti različiti. Jedno je sigurno - da je svaki put, put križa. Postavlja se pitanje zašto bi muka Isusova na križu bila veća muka od muke nekog recimo običnog čovjeka, oca brojne djece u bilo kom dijelu svijeta mučenog i muški ubijenog? Pa svi smo mi doslovce sinovi jednoga Oca. Kristova smrt na križu bila je žrtva svakog čovjeka, ama baš svakoga. Kao što otac voli svoju djecu, i dobru i lošu, čak je ljubav za izgubljenim sinom još i veća, kako tek Isus pati za svakom izgubljenom dušom od početka pa do konca svijeta. Ima danas dosta zagovrnika u Crkvi koji kažu: »Bog je toliko dobar da će svima oprostiti!«, pa nema razloga toliko se čuvati grijeha. Uživajmo u životu, ionako je kratak. Tako pomalo i ispovijed nestaje, a osjećaj za grijeh sve više otupljuje. Očito bi čovjekova sloboda, a i Božja pravednost izgubili svoj smisao. Križ je naša stvarnost, i moramo ga strpljivo nositi, a Merz ga je objeručke prihvatio svjesno i s ljubavlju. Vlastodršci ovoga svijeta koji nose mržnju u sebi neka ne strahuju da će im vjernici, sljedbenici Kristovi oduzeti vlast. Vlast im mogu uzeti samo oni koji su slični njima, a nas neka puste na miru. Merz se borio da Crkva kao mistično tijelo Kristovo ne padne u napast politike, a naročito ne one dnevne koja se mijenja kao vrijeme. Ako se i dogodi da Crkva uđe u politiku, u obranu svakog čovjeka, kao recimo u Poljskoj, onda je to automatski obrana Bažjih načela, ne silom nego ljubavlju i razumijevanjem. Zato se u Poljskoj i nije prolila krv kao u drugim dijelovima svijeta. Mogla je to biti Mađarska. U Poljskoj svi razgovaraju, Država, Solidarnost, Crkva. To je ipak suživot na svakom pa i političkom planu. Kod nas svako malo persona non grata, pa i s crkvene strane i tako razgovr i ne započinje. Merz nije bio takav. On je bio zastupnik dijaloga, volio je svoju kat. org. koja mu je pružala te mogućnosti. U to doba bilo je dinamike, jer to je bila org. mladih; bilo je i krivudanja od prevelikih želja za dobrim i sve je to, po meni, normalno. Ako se vratimo još jednom na napis u »Kani« koja naprosto strahuje od organiziranosti, pitam se zar je uopće nešto moguće činiti bez organiziranosti. Što sve nije organizirano počevši od Svemira pa do Mjesne zajednice. Tek kad je nešto aktivno a neorganizirano, postoji strah od skretanja. Ako netko strahuje od predrasuda da se nešto ne bi dogodilo, pa to odmah uguši, nalikuje mi na abortus učinjen iz straha da se kojim slučajem ne bi rodilo defektno dijete. Zašto KS, odnosno njeni nosioci i sam pisac naslova »Apostolat laika je rad, a ne organizacija« nisu uzeli u načelo i prvi dio naslova, već su se itekako organizirali u izvancrkvenom Sektoru, jer da bi, itd. itd. Ja bih taj naslov promijenio u »Apostolat laika je i rad u organizacijskoj strukturi«. Što se tiče prijedloga u pogledu ipak nekakve organiziranosti na kraju članka, a radi se o uvođenju prve faze, doslovce piše: »Prva je faza istraživanje i evidentiranje postojećih snaga«! Ako ova Crkva ovdje i sada to ne zna i ako pisac navedenog članka tako zagrijan prijedlogom nije poradio na evidentiranju kroz svih 19 god. od prve javne pojave prijedloga, onda je bolje da nas u tome mimoiđe II. Vat. koncil, dok se ne evidentiramo! Dragi mladi, u ovih petnaestak minuta nemoguće je reći sve što je u vezi s Merzom, bilo direktno bilo kao baština. Čitajte, istražujte i sami se uvjerite. Da Merz nije onakav kakvim ga mi vidimo, ne bismo danas bili ovdje i govorili o Njemu. Nije Merzu, ni nama, do veličanja njegova imena, radi imena, već radi djelâ njegovih, kako bismo i mi došli lakše odavde do vječnosti, ali putem koji nam je pokazao jedan laik. istinski intelektualac, ili, kako su ga još zvali, »Borac s bijelih planina«. Neka nam i ovom prigodom u godini laikata pokaže još jednom put k suncu, odnosno Bogu! Zagreb, prosinac 1986. Ing. Josip Kokić DR. IVAN MERZ I SVEĆENSTVO Nekih činjenica čovjek postaje kasnije svjestan. To je osvjedočeni aksiom našeg života - nešto s nama povezano. Sjećam se kad sam kao gimnazijalac promatrao mladiće i djevojke koji su svake prve nedjelje u mjesecu odlazili na svetu ispovijed i hranu na stolu Gospodnjem u šest km udaljenu župnu crkvu. Očito je da ih je na to poticao mladi kapelan koji je kao odgojitelj ovih mladih ljudi sam sebi, a i njima, stavljao u dušu sadržaj misli: Ako je to mogao činiti mladi intelektualac svetačkog života, zašto mu mi ne bismo barem povremeno mogli biti slični?! Ovim svojim pitanjem doticao se svetačkog života dr. Ivana Merza. I moram ustvrditi: uvelike uspješno! Ja moram ustvrditi da su idejno-životna gledanja sa svetačkog stabla Ivana Merza utjecala ne samo na ovog mladog kapelana, već i na pretežni dio klera, svećenstva njegova doba, a i svećenstva nakon njegove smrti. »Da se kršćanstvo digne, mora u prvom redu kler biti svet, mora uvijek imati pred očima Krista na Gori maslinskoj. Odgoj je volje aktualna tema za hrvatski kler«, piše Ivan 6.9.1920. u svom dnevniku. A to je bilo za njegovih studentskih dana.1 Kad reflektiram na spomenute mladiće i djevojke mog rodnog mjesta, koji su svake prve nedjelje pristupali Stolu Gospodnjem da prime snagu neba, meni je sasvim jasno da je to bio plod utjecaja, i to značajan, na generaciju svećenika Merčeva vremena. Merz ima svoje polazno stanovište: »Budući da je grijeh najveće zlo, zapravo jedino zlo, jer nas lišava jedinog dobra - Boga, slijedi da grijeh valja najviše mrziti i svim se sredstvima protiv njega boriti...« »Ako čovjek katolik to tako ne doživljava u svojoj vjeri, on je izložen opasnosti da proigra svoj vrhunaravni Cilj, milosno poslanje i božansku zadaću. Da to ne bi bilo, da se to ne dogodi, treba upotrijebiti snagu duha, da se otvore oči duše kod svakog i u čitavom narodu, te da bi njegova orijentacija bila: život u milosti, život bez grijeha. To je okvir u koji ulaze druge vrste apostolata: čisto vjerski, prosvjetni, politički, ekonomsko-socijalni...«, zapisao je Ivan u svoj dnevnik 28. ožujka 1926. i sve je to stavljao u odnose žrtve i susreta s Euharistijskim Bogom. Žrtva, Euharistija, apostolat!2 Tako je govorio ovaj »svećenik« bez svećeničkog reda. No ne ostanimo kod toga, jer bi nam to izgledalo previše teoretski, premalo životno, egzistencijalno. Merz je ljubio svoj kler, hrvatsko svećenstvo. No ne samo sugestijama, mislima, teoretiziranjem. Daleko od toga. On je ljubio životno. Ništa mu u tom smislu nije bilo teško, ništa »ograničeno« zaprekama. Bio je uvjeren u to da je za posvećenje glavna stvar snaga volje prožeta milošću. Polazio je od sebe da tako svećenstvu dadne životni primjer. Exemplum vobis dedi, mi bismo mogli mjesto njega naglasiti, jer njegova skromnost to nikada ne bi učinila. Da, ovo možemo reći bez pretjerivanja, bez namještenosti, koja se prije ili kasnije razotkriva. Ono što je Ivan nosio u svojoj duši od djetinjih dana - a to je bilo kasnije tako često apostrofirano: uvijek težiti k Bogu i sve disponirati, privesti k Bogu - osobito je bilo potvrđeno u Ivanovoj duši preko kontakta s onim dijelom francuskog svećenstva koje ga je edificiralo a ne sablažnjavalo. On za vrijeme svog studija u Parizu prisustvuje udruženjima, kongresima, debatama francuskog svećenstva i francuske katoličke omladine. Ostaje u tom ambijentu duboko impresioniran primjerom svećenstva i tisućama mladih ljudi, koji jednostavno hoće i čisto nose Boga u svojim dušama, u svojim srcima. Osjećao je potrebnim zabilježiti te časove duboko utisnute u njegovu dušu: »Bio sam na zadnjoj sjednici »Congrès régional de l’association catholique«. Duboki dojam učinila je na mene molitva. Nakon svršenih debata, gdje se je raspravljalo o svim potrebama javnog života, svi se okrenuše spram Presvetog sakramenta i jednoglasno zapjevaše »O salutaris Hostia«, »Magnificat«, »Tantum ergo«. Oduševljeno pjevanje bilo je izražaj jedinstvenosti njihovih duša, afirmacija vjere... Zaista se Francuzi, barem oni koje sam danas slušao, mogu ponositi svojim klerom i svojom mladeži!« Tako piše u svom Dnevniku 30. siječnja 1921. Takvih je dojmova bila željna Ivanova duša. On je tu nalazio sebe onakova kakva ga je trebala njegova domovina Hrvatska. To mu je bilo ozračje iz kojeg je tako rado uzimao snagu za svoj duhovni napredak. Bilo mu je jasno da se tako mora i u domovini stvoriti laikat usko povezan sa svećenstvom, s hijerarhijom Crkve koji će milosno i snažno djelovati u narodu. Taj laikat mora postati apostolat koji će preko svećenstva dobivati impuls za duhovnim vrednotama osvijetljenima Kristocentričnom orijentacijom. Za njega je bilo jasno: što je francuski kler učinio na omladinu neizbrisiv dojam ispunjen duhovnim vrednotama, tako će to učiniti i svaki drugi - u prvom redu je mislio na hrvatski – kad bude djelovao onako kao francuski. Kasnije je zabilježio: »O taj francuski kler! Kako je bijedno odjeven?! Kako li se na njihovim licima vidi siromaštvo i tegoban život; život što ga provode francuski svećenici?! Nisu li među njima neki, koji idu svojim vlastitim župljanima u nadnicu za poljske poslove, da zarade koricu kruha. I eto, po vanjštini ove bijedne, nelijepe pojave, ti svećenici Božji pjevaju u euharistijskoj procesiji u Lourdesu zanosno i oduševljeno, puni ushićenja i ljubavi, uzvišene euharijstijske himne.« (Dnevnik 21. kolovoza 1924.) Takvih je svećenika nadničara i kod nas bilo iza Drugog svjetskog rata. Merz je Božji čovjek. Sav je ispunjen Bogom i nadnaravnim idealima. On je gledajući i poznavajući utjecaj svećenstva na omladinu i sav katolički život u Francuskoj htio tako nešto učiniti, presaditi na naš kler, a preko njega na našu omladinu i uopće katoličku životnu orijentaciju. Htio je u Hrvatskoj regenerirati duhovnu snagu, koja je trebala samo primjerni poticaj - bilo je njegovo duboko uvjerenje. Kler treba osloboditi od posvjetovnjačenja... kler se treba crkveno orijentirati. U svim perspektivama života, u svim okolnostima svećenstvo se treba držati papinskih enciklika, odredaba i direktiva. To je za svećenstvo najbolja orijentacija, jer je duhovna, crkvena. Tako preko klera ponajprije i preko njega duhovno osvježene omladine, preko laika, da se izrazimo njegovim i koncilskim terminom, mora crkveni duh prodirati u široke krugove vjernika. No svećenik - valjan, prožet Božjim duhom - mora biti vođa svega toga zbivanja - ne teoretski, već egzistencijalno, životno. To je osnovna funkcija svećenstva, koje prije svega treba proživljavati svet život. Tako će hijerarhijsko prvenstvo svećenika - i samo tamo - pred laicima imati svoj nedvojbeni uspjeh. U tom će smislu prvotni položaj svećenika biti osiguran ne samo pravno, već duhovno, nadnaravno, milosno: egzistencijalno. To je vječno vrijedna, nikad dovoljno provedena misao, koju je Merz svakom prilikom naglašavao.3 On će, povezujući ove misli s najboljim poznavaocem papinskih enciklika biskupom Mahnićem, pisati: »Mi vjerujemo da je kršćanin dignut u vrhunaravski red. Cijeli naš rad ide za vrhunaravskim ciljem: da se među ljudima stvori »katolička kultura«, koja je usmjerena prema tom vrhunaravskom cilju. Svećenstvo je vođa ove nadnaravne falange, a to je točno sadržano kasnije u riječima Pia XI: »U toj se nuždi katoličko svećenstvo ogleda za saveznicima. Takav saveznik svećenstva u obrani katoličke stvari jest obrazovani katolički laikat. Taj treba svećenstvu priskočiti u pomoć. Otkad postoji katolička Crkva, nikada se, možda, nije toliko osjećala kao danas, potreba za suradnjom između katoličkog laikata i svećenstva.«4 To su suvremene koncilske misli, ali kod nas već davno naglašene: svet život svećenika mora imati utjecaj na katolike, laike, koji će Krista i njegovo Evanđelje unositi u znanost i umjetnost, u javni moral, u ljudske i međuljudske odnose. Preko svećenika odgojeni laici imaju promicati božanski gledane probitke svakog čovjeka, u svakom obliku ljudskog života, ljudskog društva. Da bude konkretniji naglasuje: »... polje se katoličkog rada otvara osobito u obitelji, gdje vrši dio dušobrižničke misije, koju vrši svećenstvo na spasavanju duša.«5 (Dr. Dragutin Kniwald: Dr. Ivan Merz: Život i djelovanje, Zagreb, 1932. str. 149.) Merz će ovaj odnos svećenika i laika apostrofirati Mahnićevim riječima: »Laiku se, koji nije dovoljno obrazovan u filozofskoj i teološkoj struci, nameće dužnost da u pitanjima načelne naravi, napose ukoliko se odnose na vjeru, traži savjet onih koji su teološku struku ex professo učili i koji su pozvani da autoritativno tumače riječ objavljenog Božjeg nauka...« i još nešto, ali naglasimo već za ono vrijeme: »ne spada na svećenika kao takvog, kao službenika Isusa Krista, da se bavi politikom, da upravlja političkim strankama, da bude politički vođa.« (Kniewald: Dr Ivan Merz: Život i djelovanje, Zagreb 1932. str. 149.) Da naše vegetirajuće kršćanstvo dobije nove snage, poleta i životnog sadržaja, treba prije svega kler sveto živjeti... »Kristovu vjeru treba štititi u Crkvi i izvan nje. Same propovijedi neće toliko djelovati, koliko osobe koje ostavljaju neizbrisiv trag u svojoj okolini.«6 Na Merza je duboko djelovao slučaj koji je doživio u svibnju 1920. godine u St. Gabrielu, kada je sedamnaestorici novozaređenih svećenika-misionara bila upravljena riječ, misao propovijedi: »Propovjednik im je održao propovijed o žrtvama, koje ih čekaju iza oceana i o uzoru misionara Isusa Krista, koji mora živjeti u njima, ako hoće učiniti herojsko djelo: ostaviti domovinu i roditelje i poći u tuđinu propovijedati Evanđelje i tamo umrijeti.7 Kada bismo mi dolje (u Hrvatskoj) imali misionara, silno bi se raširilo herojsko shvaćanje kršćanstva.« Pa nastavlja u svojim bilješkama specijalno za naše prilike: »Secesija »žutih« svećenika bi se tada tom istom narodu, kad bi se usporedila s herojima kršćanstva, pokazala u pravom svjetlu. Blago narodu koji rađa misionare.« (6. svibnja 1920.) Tako je Merz gledao na svećenički poziv. To je nešto božanski uzvišeno, što je potrebno pretvoriti u zbilju. Samo ćemo tako imati prave vođe vjere. Narod neće lutati, neće se sablažnjavati, već slijediti svetost svećenika. No i još nešto: sam će sticati posvećenje. Merz je bio karakter koji nije »dijelio lekcije«, već koji se s tim mislima o svećeništvu sam izgrađivao. To je pokazivao više njegov život nego napisane riječi. Tako je ona postao velikan duhovnog života, duhovnog posvećenja. Jednostavno Božji velikan. Nemamo li štošta naučiti od njega i još više: u mnogočemu ga nasljedovati? Josip Kribl MERZ I KATOLIČKA AKCIJA Odgovarajući 1925. godine u jednoj anketi na pitanje kojemu se staležu misli posvetiti, dr Merz odgovara: »profesor«. Na pitanje zašto, dodaje: »Jer se najviše može raditi za Katoličku Akciju«. Upravo iste godine kad se Merz vratio u Zagreb i počeo djelovati kao profesor na nadbiskupskoj gimnaziji g. 1922., objavljuje papa Pio XI encikliku »UBI ARCANO DEI« o Katoličkoj Akciji. Godinu dana kasnije katolički episkopat kraljevine SHS u svojoj pastirskoj poslanici ističe važnost i preporuča provedbu Katoličke Akcije u našim krajevima. Čim je Enciklika bila objavljena, Merz se prihvatio posla i počeo provoditi u djelo ono što je Papa želio. Katoličku Akciju naziva »suvremenom manifestacijom djelatnosti Duha Svetoga u Crkvi« i izdaje brošuru u kojoj tumači smisao i zadatke Katoličke Akcije. Katolička je Akcija, veli Merz, sudjelovanje laikata u hijerahijskom apostolatu Crkve. Cilj joj je socijalno kraljevstvo Isusa Krista, čime se ostvaruju preduvjeti da čovjek bolje uzljubi Boga i tako postigne svoju konačnu svrhu. Sredstva kojima se služi jasno su određena: - odgoj volje prema crkvenim načelima - izobrazba uma filozofsko-teološkim studijem - socijalna izobrazba. Vanjsko promicanje Kristova Kraljevstva temelji se na proučavanju i promicanju svih papinskih enciklika i uputa mjesnih biskupa. Po Katoličkoj Akciji Crkvi se Božjoj krči put u svjetovno društvo. Crkva preko nje širi unutrašnje Kraljevstvo Božje, Kraljevstvo milosti, i tako pripravlja duše za Kraljevstvo slave kojemu moraju težiti sva ljudska nastojanja. No da bismo razumjeli Merčevu neumornu revnost na sprovođenju Katoličke Akcije u Crkvi među Hrvatima, moramo prije svega naglasiti »rimsku orijentaciju« njegova javnog života i djelovanja. Uz naslov »Božjeg djeteta« čini se Merzu za svakog katolika najčasniji naziv »filius Petri« - sin sv. Petra. U već spomenutoj anketi, na pitanje »Zašto ljubim Katoličku Crkvu i Svetog Oca Papu?« - Merz odgovara: »Jer u njoj vidim jasnu sliku preljubljenog Spasitelja i Boga Isusa, a u Svetom Ocu Papi pod prilikom čovjeka vidim Boga svoga i Gospoda svoga.« On je bio čisti katolik, katolik s Papom i za Papu. Još kao maturant bilježi u svoj dnevnik: »Treba priznati duhovni autoritet jer bez autoriteta nema sloge.« Duhovni autoritet je ona magična sila koja će mladog profesora i doktora filozofije učiniti najodanijim sinom Katoličke Crkve. Postat će apostol ideje spasenja i jedinstva kroz Krista koji živi ne samo u Euharistiji nego i u svakoj intelektualnoj i vjerskoj zamisli rimskoga Biskupa. On shvaća od kolike je presudne važnosti u hrvatskom katolicizmu ideja rimske Crkve i rimskog Pape, te sav izgara za tu ideju. »Jedna je od bitnih karakteristika svakog rimskog katolika«, piše Merz, »da ljubi Svetog Oca Papu, i da sve svoje misli i sva svoja djela ravna prema odredbama i željama njegovim. Rimski je Papa vidljivi Krist među ljudima, zaručnik sveopće Crkve. U uzburkanom moru zabluda i strasti koje tresu čovječanstvom, Petrova je Stolica »sidro nade i luka spasa«... Osobito mu je draga ova misao pape Pija X: »Kad se ljubi Papa, ne zaustavlja se na diskusiji o onom što on savjetuje ili traži, u ispitivanju dokle sigurno ide dužnost poslušnosti. Kad se ljubi Papa, ne predbacuje mu se da nije govorio dovoljno jasno, ne stavljaju se pod sumnju njegove naredbe jer, tobože, ne dolaze direktno od njega, nego od njegove okoline...« U listu »Za vjeru i dom« Merz prihvaća uređivanje stalne rubrike pod naslovom »Vječni Rim«. Kao motto svojoj rubrici uzima i opet riječi Pija X: »A koliko valja ljubiti Papu? Ne riječima niti jezikom, već djelom i istinom«. Kad se ljubi jedna osoba, to se u svemu nastoji prilagoditi njezinim mislima, izvršiti njezina htijenja, protumačiti njene želje. Ako želimo dokazati svoju ljubav prema Papi, potrebno je slušati ga.« Cijele godine 1924. Merz neumorno studira Katoličku Akciju po papinskim dokumentima i objavljenoj literaturi na stranim jezicima. U »Katoličkom tjedniku«, »Životu«, »Nedjelji« objavio je 13 članaka o Katoličkoj Akciji, a nebrojeno je puta o toj temi govorio u predavanjima, razgovorima i raspravama. Tokom slijedećih godina objavio je još 16 članaka o Katoličkoj Akciji po raznim listovima, a u gotovo svim svojim člancima, makar bili posvećeni i drugim temama, uvijek se dotiče Katoličke Akcije. Objavio je i knjižicu »Katolička Akcija«. Merz nije pokušavao osnovati posebnu organizaciju Katoličke Akcije nego je nastojao da u već postojeća Katolička omladinska društva unesu njezine ideje i načela. Pri tome je nailazio i na otpore. Mnogi nisu shvaćali da može postojati jedna katolička organizacija koja istodobno ne bi bila i politički orijentirana. Osnovno je pitanje bilo hoće li vodstvo organizacije i načelno i praktički biti u rukama mjesnog biskupa, ili će ono biti uporište kakve političke stranke. Kad je 1923. godine osnovan Hrvatski Orlovski Savez (HOS), Merz je sastavio pismo koje je odbor HOS-a razaslao svim biskupima. U pismu se izjavljuje da će se Orlovski savez postaviti na temelje Katoličke Akcije. Ističe se potpuna ovisnost Orlovstva o biskupu, a rad će se odvijati prema načelima koja je Sveta Stolica postavila Katoličkoj Akciji. Budući da su se u sukobima svi pozivali na Biskupa Mahnića, utemeljitelja Katoličkog pokreta u Hrvatskoj, Merz objavljuje članak pod naslovom »Mahnićevim putem« u kojem među ostalim kaže: »Sekularna pojava biskupa Mahnića ima za nas jedino stoga tu divovsku važnost što je Mahnić bio jeka Rima, trublja Papinstva, muž enciklika i silaba... Kada sustavno uspoređujemo izjave biskupa Mahnića o ulozi katoličkog laikata s odredbama i smjernicama Pija XI, dolazimo do uvjerenja da postoji takoreći potpuno suglasje između oba ova velika muža... Ovo nas ne smije iznenaditi jer je Mahnić bio tek trublja Lava XIII i Pija XI, a Pio XI nadograđuje na radu svojih prethodnika... Zato su Mahnićeve smjernice takoreći identične s Katoličkom Akcijom Pija XI.« U »Zlatnoj knjizi« koju je pripravio za hrvatske Orlove, Merz piše: »Omladina ima uvijek oči usmjerene prema Rimu gdje je svjetionik koji svojim zrakama obasjava svu zemlju... Zato se i obaziremo na one upute koje su zadnji Pape dali Katoličkoj Akciji, a napose omladinskom pokretu.« Zadnjih dana svog života, u članku »iz povijesti Orlovstva«, Merz je ovako rezimirao nastojanje o provedbi Katoličke Akcije u nas: »Otkako je hrvatsko Orlovstvo stalo osvajati naša sela, naše gradove i prodirati u naše škole, počelo se u našoj javnosti mnogo govoriti i pisati o Katoličkoj Akciji. Hrvatsko se Orlovstvo od svojih prvih početaka stavilo na stajalište Katoličke Akcije i olakšalo u javnosti put da je naša hijerarhija uzmogla provođenje cjelokupne Katoličke Akcije uzeti u svoje ruke.« Dr Stanislav Vitković IVAN MERZ PRED PAPOM IVANOM PAVLOM II Prošle godine 25 srpnja 1986. za vrijeme izvođenja večeri hrvatske duhovne kulture pred Papom Ivanom Pavlom II u njegovu ljetnikovcu Castelgandolfu bila je izvedena i jedna točka o Ivanu Merzu. Skupine mladih svaka iz svoga kraja izvela je pred Svetim Ocem određeni program karakterističan za njihovo mjesto. Mladi iz Zagreba recitirali su pred Papom izabrane tekstove Ivana Merza u kojima govori o Papi i Rimu. Tekstovi su bili uzeti iz knjige Put k Suncu. Papa je s velikim zanimanjem pratio na hrvatskom jeziku Ivanove tekstove koje je imao u rukama. Potom su mlađi recitirali pjesmu od Poljaka Jozefa Staszkowiana, velikog Ivanova štovatelja koju je bio spjevao u čast Ivanu. Na koncu su zajedno s drugim mladim hrvatskim hodočasnicima iz raznih mjesta otpjevali pred Svetim Ocem pjesmu Brate Ivane koja je nastala u Varaždinu u čast Ivanu Merzu. PROSLAVA 90. OBLJETNICE ROĐENJA IVANA MERZA PO SVIJETU RIM - Na samu obljetnicu, 16. XII. 1986. u Međunarodnom centru za mladež San Lorenzo, blizu Vatikana služio je komemorativnu svetu Misu o. Božidar Nagy postulator kauze za beatifikaciju Sluge Božjega Ivana Merza. Na sv. Misi bili su nazočni hrvatski štovatelji Ivana Merza te rimska mladež koja se okuplja u tom centru u čijem je predvorju prije nekoliko godina izvješena Ivanova slika. WROCLAW - Poljska - Veliki štovatelj Ivana Merza iz Poljske G. Josef Staszkowian u povodu 90. obljetnice Ivanova rođenja održao je 6. prosinca 1986. posebno predavanje na poljskom jeziku o Ivanu Merzu na sjednici Sinodalne Komisije za Laike 57. Sinode Wroclawske Nadbiskupije. Tako su poljski vjernici laici te nadbiskupije imali prigodu čuti nešto više o Sluzi Božjemu Ivanu Merzu. BUENOS AIRES - Argentina - U hrvatskom katoličkom centru u Buenos Airesu u kojem se okupljaju hrvatski vjernici komemorirana je kod jedne nedjeljne svete Mise u prosincu mjesecu 90. obljetnica Ivanova rođenja. Tamošnji hrvatski katolici izdaju također i mjesečni bilten za promicanje štovanja Ivana Merza pod naslovom »Orao zlatnih krila«. Bilten je već ušao u 6. godinu izlaženja i upravo je nedavno proslavio 50. broj. ZAGREB - U Bazilici Presv. Srca Isusova u Zagrebu gdje počivaju zemni ostaci Sluge Božjega Ivana Merza, svečano je proslavljena 90. obljetnica Ivanova rođenja. Slavlje je predvodio pomoćni biskup Banjalučki dr. Franjo Komarica koji je održao i zanosnu propovijed o Ivanu. Uz biskupa su koncelebrirali isusovački provincijal o. Marko Matić, te Aktor kauze preč. gosp. Vito Cipriš, župnik Sv. Petra u Zagrebu, uz desetak drugih koncelebranata. Na kraju sv. Mise biskup Komarica okadio je Merčev grob i zadržao se neko vrijeme u molitvi. Za vrijeme slavlja pjevao je zbor Bazilike. ZAGREB - Uz 59. obljetnicu smrti Sluge Božjega Ivana Merza održana je u Bazilici Presv. Srca Isusova u Zagrebu svečana komemoracija. Sv. Misu i propovijed imao je Aktor kauze Sluge Božjega Ivana Merza, preč, gosp. Vito Cipriš, župnik Sv. Petra u Zagrebu. Sv. Misi prisustvovao je veliki broj vjernika, a među njima najveći broj mladih. Za vrijeme slavlja pjevao je zbor Bazilike.
1 Dekret II. Vatikanskog koncila o službi i životu svećenika (prezbitera) veli: »slično i prezbiteri - posvećeni pomazanjem Duha Svetoga i od Krista poslani - u samima sebi mrtve djela puti i posve se daju na službu ljudima i tako, snagom svetosti kojom ih je Krist obdario, mogu napredovati do savršena čovjeka.« (br. 12.)
2 Deklaracija o kršćanskom odgoju ove će Merčeve misli svojim riječima samo potvrditi: »Sveti Sabor proglašuje da djeca i mladež imaju pravo na posebnu pomoć da bi ispravnom savješću mogli prosuđivati moralne vrednote i prihvatiti ih osobnom odlukom, kao i na to, da sve savršenije upoznaju i ljube Boga. (br. 1)
3 Drugi će Vatikanski naglasiti: »Svećenici se novoga saveza doduše po svom zvanju i po svojem ređenju na neki način odabiru unutar Božjega naroda, ali ne da se odijele bilo od njega bilo od ikojega čovjeka nego da se sasvim posvete djelu za koje ih Gospodin uzima.« (Prezb. ord. br. 3).
4 Dekret o apostolatu laika: »Apostolat laika koji proizlazi već iz samog njihovog poziva, nikad ne smije u Crkvi izostati... Naše vrijeme ne zahtijeva manju revnost laika, štoviše, današnje prilike iziskuju da njihov apostolat bude intenzivniji i prostraniji.
5 Laici svoj mnogostruki apostolat izvršavaju u Crkvi i u svijetu. U jednom i u drugom slučaju otvorena su im različita polja apostolske djelatnosti. Ovdje želimo spomenuti samo glavna: crkvene zajednice, obitelji, omladina, društvena sredina, nacionalne i međunarodne organizacije. Budući da u naše dane žene sve više i više sudjeluju u cjelokupnom društvenom životu, veoma je važno da se proširi njihovo sudjelovanje i na raznovrsnim područjima apostolata Crkve.« (Dekret o laicima br. 9)
6 Željena obnova čitave Crkve velikim dijelom ovisi o svećeničkoj službi koju oživljava Kristov Duh, toga je svestan ovaj sveti Sabor. Stoga ističe odlučnu ulogu valjanog odgoja svećenika.« (Dekret Presb. ord. - Uvod)
7 Misionar »Životom doista evanđeoskim, velikom postojanošću, strpljivošću, dobrotom, iskrenom ljubavlju neka svjedoči za svoga Gospodina, ako je nužno sve do prolijevanja krvi. Molit će od Boga hrabrost i snagu da upozna kako se obilna radost nalazi u mnogom podnašanju nevolje i krajnjeg siromaštva.« (Ad gentes br. 24).
|