|
UDK: 37.012.2 Izvorni znanstveni članak Primljeno: 6. 9. 2003.
IVAN MERZ — APOSTOL HRVATSKE
Prof. dr. sc. Ante Vukasović Zagreb
Ivica Đaković Osnovna škola Pavleka Miškine, Zagreb
Sažetak: Ovaj je rad posvećen gimnazijskom profesoru, uzornom odgajatelju, istaknutom katoličkom laiku i apostolu hrvatske mladeži, Ivanu Merzu, kojega je Sveti Otac Iv can Pavao II. proglasio blaženim u njegovu rodnom gradu Banjoj Luci, 22. lipnja 2003. godine. Rad je strukturiran iz devet dijelova. U prvom su važnija odredišta iz blaženikova života, a u drugom njegov razvojni put od liberalizma do svetosti. Treći se odnosi na moralno i katoličko usavršavanje, četvrti na uzorno odgajanje mladeži, a peti na Merzovo djelovanje i nakon smrti. U šestom se govori o djelima I. Merza i djelima o njemu, a u sedmom se kazuje kako je zagrebačka škola u Draškovićevoj ulici dobila ime “Dr. Ivan Merz”. Osmi dio je posvećen postupku i činu beatifikacije, a u završnom, devetom dijelu blaženi Ivan Merz prikazan je kao uzor i putokaz hrvatske odgojne preobrazbe.
Ključne riječi: blaženi Ivan Merz, katolički laik, apostol hrvatske mladeži, odgojni ideal, uzorno odgajanje, putokaz odgojne preobrazbe, vrijednosti — moralne, duhovne, religijske.
U nedjelju, 22. lipnja 2003. godine, u svojemu drugom apostolskom pohodu Bosni i Hercegovini, Sveti Otac Ivan Pavao II. je uzornog katoličkog laika, prosvjetnog djelatnika, istaknutog odgajatelja hrvatske mladeži Ivana Merza, u njegovu rodnom gradu Banjoj Luci, tijekom misnoga slavlja na Petrićevcu, pred oko 70.000 vjernika hodočasnika, više od 620 svećenika, oko 600 redovnica i 60 nadbiskupa, biskupa i provincijala — izdignuo na čast oltara činom proglašenja blaženim. U tome svečanom trenutku Sveti Otac je kazao: “Mi, udovoljavajući želji Našega brata, zagrebačkoga nadbiskupa Josipa Bozanića, te mnogobrojne druge braće u biskupstvu i mnogih vjernika, pošto smo razmotrili mišljenja Zbora za proglašenje svetih Našom apostolskom vlašću, dopuštamo da se sluga Božji Ivan Merz odsada naziva blaženim i da se svake godine na dan njegova rođenja za nebo, desetoga svibnja, može slaviti njegov spomendan na mjestima i onako kako je to određeno kanonskim propisima. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.” Beatifikacijom Ivana Merza, njegovim uzdizanjem na čast oltara, hrvatska mladež, prosvjetni djelatnici, odgoj i svekolika pedagoška djelatnost dobili su svojega apostola, svoj uzor, svojega blaženika i zaštitnika na Nebu.
Važnija životna odredišta Ivan Merz je rođen u Banjoj Luci 16. prosinca 1896. godine. U rodnom gradu proživio je djetinjstvo i ranu mladost (1896.—1914.). Ondje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Rastao je u situiranoj građanskoj obitelji. Otac, časnik Austro-Ugarske Monarhije, u Banjoj Luci je obavljao službu šefa željezničke postaje. Gimnazijalac Merz je imao široko područje zanimanja, osobito za jezike, umjetnost, šport, duhovne vrijednosti. “Mnogo čita, posebice djela književne vrijednosti. Privatno uči francuski i engleski, svira glasovir i violinu. Imao je dara i za crtanje. Aktivno se bavi športom” (B. Nagy, 2003a, 4—5). U Banjoj Luci su postavljeni čvrsti temelji njegova književno-umjetničkoga, moralnog, vjerskog i nacionalnog određenja. Nakon odlično položene mature, prema želji roditelja da postane časnik kao i otac, ujesen 1914. odlazi na Vojnu akademiju u Bečko Novo Mjesto. Vojnički poziv nije zadovoljavao umjetničke, moralne, vjerske i nacionalne vrijednosti već obogaćene duše mladoga Merza pa je nakon tri mjeseca, s roditeljskim pristankom, napustio Vojnu akademiju. Doživljaj austrijskog vojnog školovanja i svoje vrlo rano hrvatsko određenje upisao je u svoj Dnevnik 15. listopada 1914. godine: “Iza ove gnjusne okoline bilo mi je ugodno i toplo kad sam s K. pohodio grob Zrinskog i Frankopana. Na grobu je uveo vijenac s trakom, na kojoj se još vide tragovi boja hrvatske trobojnice. To nas podsjeća da su ovdje bili dobri ljudi i svojim junacima učinili onu ljubav, koja se još kostima može iskazati. Ispod lipa i cipresa, u večernjoj rumeni koja se miješa s crnilom dima, počivaju njihove kosti. Slava vam, pošteni Hrvati! I kameno će srce procviliti kad vidi kako dobri ljudi stradaju. No ne, stradali nisu, oni još žive u uspomeni poštenih Hrvata. Iz njihove su krvi procvali i procvast će cvjetovi i ruže” (I. Merz, 1993., 28). Godine 1915. odlazi na studij u Beč. U skladu s majčinom željom upisao je pravo, ali pohađa i predavanja iz književnosti. Beč mu pruža mogućnosti kulturnog razvitka kojima se on obilno koristi. Posjećuje kulturne ustanove i koncerte, izložbe, mnogo čita, razmišlja, kulturno se obogaćuje, ali je već ljeti iste godine dobio vojni poziv. Do mobilizacije u veljači 1916. boravio je kod roditelja u Banjoj Luci. Od 1916. do 1918. I. Merz je u Prvom svjetskom ratu. Na početku je završio časnički tečaj, a ostalo vrijeme, sve do kraja rata, proveo je na talijanskoj bojišnici. Ratne strahote, zlodjela, česti susreti sa smrću uništavaju ljude tjelesno i moralno, mnogi zaborave na moralne i vjerske kriterije, postanu zvijeri u ljudskom liku, a još posve mladi Merz je samo spoznao smisao i vrijednosti života, naučio razlikovati dobro i zlo, moralno je ojačao i duhovno se obogatio. Nakon završetka rata nastavio je 1919. studij u Beču, ali, s roditeljskim pristankom, promijenio je područje i upisao književnost. Rat je utjecao na njegovu duhovnu preobrazbu: počinje se zanimati za liturgiju, član je društva “Hrvatska”, koje je okupljalo hrvatske studente katolike i pripremalo ih za apostolsko djelovanje u domovini. Od jeseni 1920. do ljeta 1922. Ivan studira u Parizu. Dobio je stipendiju i nastavio studij književnosti na Sorboni i na Katoličkom institutu. Dvogodišnji boravak u glavnom gradu Francuske obogatio ga je kutlurno, duhovno, vjerski i katolički. Druži se s katoličkim intelektualcima, prati katolički život, poglavito djelovanje francuskih Euharistijskih križara, posjećuje ustanove, svetišta, duhovna središta, priprema se za apostolsko djelovanje u Hrvatskoj, za odgajanje hrvatske mladeži. Završio je studij književnosti, stekao zvanje srednjoškoskog profesora i prikupio građu za svoju doktorsku disertaciju iz francuske književnosti. Posljednjih šest godina (1922.—1928.) živio je s roditeljima u Zagrebu. Iz Pariza se vratio ljeti 1922., a ujesen se zaposlio u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu kao profesor francuskog i njemačkog jezika i književnosti. Na toj dužnosti je ostao do kraja života, a već 1923. doktorirao je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Usporedno je djelovao u mladeškim udrugama. Ujesen 1922. izabran je za predsjednika Hrvatskoga katoličkog mladeškog saveza. Sljedeće godine taj Savez se ujedinio s orlovskim pokretom u Hrvatski Orlovski savez. Merz je suosnivač novoga Saveza i u njemu će do kraja života obavljati dužnosti tajnika i dopredsjednika. Umro je vrlo mlad, u 32. godini života, 10. svibnja 1928., od meningitisa, nakon neuspjele operacije upaljene čeljusne šupljine. Četiri dana prije smrti, pred svojim ispovjednikom o. Vrbanekom, svoj je život, prožet zavjetom čistoće, prikazao Bogu kao žrtvu za hrvatsku mladež.
Od liberalizma do uzorna katolika Spomenuli smo da je I. Merz rastao u situiranoj sredini. Kao sin jedinac uživao je roditeljsku ljubav, dobro je odgajan, ali građanski liberalno. Njegov otac Mavro Merz njemačkog je podrijetla, iz Plzena u Češkoj, majka Terezija Mersch židovskog je roda iz Velike Kaniže u Mađarskoj, a Ivan je rastao u hrvatskoj sredini u Banjoj Luci. Liberalno usmjeren obiteljski odgoj oskudijevao je kršćansko-katoličkim nacionalnim i etičkim poukama i vrijednostima. Praznine je Ivan počeo popunjavati u gimnaziji. Najzaslužniji za to je njegov profesor, istaknuti katolički laik dr. Ljubomir Maroković, koji je uz pomoć nastave književnosti i umjetnosti njegovao vrijednosno doživljavanje i razvijao smisao za vrijednosti. U moralnim i kršćanskim vrijednostima mladi I. Merz otkriva smisao života. Tu su korijeni njegove moralne, kršćansko-katoličke pa i hrvatsko-nacionalne usmjerbe. Poslije, u zreloj dobi, o svojemu profesoru koji mu je otkrio svijet vrijednosti, napisao je: “Katolički svjetovnjak spasio me za vječnost”. U Beču 1915. upoznaje život, različita društvena, politička, intelektualna, kulturna i ideološka previranja velike europske metropole. To zbunjuje mladog čovjeka, pojavljuju se i muče ga određena proturječja, ali ih nadjačava težnja za moralnom i duhovnom izgradnjom pa zaključuje: “Ili katolik ili ništa!” Ratne strahote na bojišnici još više su ga osnažile u vjeri. Spoznao je da samo vjera, kršćanstvo i katoličanstvo mogu pobijediti zlo. Bog i vjera katolička postali su najviše vrijednosti u njegovoj duši. Našao je smisao života i zapisao: “Biti praktičnim katolikom mora biti moja svrha...” U Beču je za Uskrs 1920. obavio liturgijske duhovne vježbe. Otada se sve više zanima za liturgiju. U Dnevnik je zabilježio: “Popeo sam se na određenu visinu i sada me sila ustrajnosti na ovoj drži. Ali u meni je plamen za beskrajnim visinama, žar za nepomućenim grljenjem Sina i Oca i Duha, a do toga se dolazi samo discipliniranim, taktičkim svladavanjem samoga sebe”. Ivan Merz je ustrajao na putu discipliniranog samosvladavanja, odnosno moralnoga i duhovno-katoličkog usavršavanja.
Moralno i katoličko usavršavanje U Parizu se zanimanje za liturgiju proširilo. Ona postaje posebno područje njegova zanimanja, njegov “veliki sveti hobi”. Plamen za beskrajnim visinama upućuje ga na stegovnost moralnog i katoličkog življenja. Roditeljima se Ivanovo posvećenje vjeri nije sviđalo, željeli su da živi svjetovno. O tomu mu je pisala majka. Ivan joj je odgovorio: “Znaš da me je život na sveučilištu u Beču, onda rat, studij i napokon Lurd, potpuno uvjerio u istinitost katoličke vjere i da se zato cijeli moj život kreće oko Krista Gospodina.” U svojim pismima je i roditelje poticao da prihvate katoličanstvo. Pod kraj života u tomu je i uspio. Ivan Merz se vratio iz Pariza uvjeren da je katolička vjera njegovo životno zvanje i donio je cjelovit program djelovanja. U Zagrebu je radio samo šest godina, a postigao je vrlo mnogo. Postulator za njegvu beatifikaciju, o. Božidar Nagy, kaže: “Poput meteora zasvijetlit će na nebu Crkve u Hrvatskoj i ostati trajno svijetliti kao zvijezda vodilja mnogima, posebice hrvatskoj mladeži...” (B. Nagy, 2003a, 22). Nakon povratka u Zagreb živi svetačkim životom punim ljubavi prema bližnjima. Svake godine obavlja duhovne vježbe, svaki dan ide na svetu misu i svetu pričest, zapisuje odluke o dosljednom kršćanskom življenju i pridržava ih se, izgrađuje svoju osobnost u duhu moralnoga usavršavanja i kršćanske svetosti. Odlikovao se samokontrolom, spremnošću na trpljenje, žrtve, provodio je i asketsko življenje. Isticao je da čovjekovo životno načelo mora biti savjestan rad i odgoj samoga sebe. U devetnaestoj godini, na blagdan Bezgrješnoga začeća 8. prosinca 1915. zavjetovao se na čistoću do ženidbe, a osam godina poslije, također na blagdan Bezgrješnoga začeća 1923., zavjetuje se na vječnu čistoću do smrti. Stalno snaži volju, jača značaj, podnosi tegobe, duhovno se razvija i uspinje na vrhunac moralne i kršćansko-katoličke savršenosti. Postulator kauze, o. B. Nagy, u predgovoru knjizi “Misli” I. Merza, koju je on priredio i komentirao, piše: “Merz, kako nam izranja iz ovih misli, jest čovjek duhovne katoličke vjere, čovjek zadivljujućih moralnih vrlina i čovjek kršćanske savršenosti i svetosti do koje se uzdizao postupno, uz osoban trud, vođen Milošću Božjom” (I. Merz, 2001., 4). A među njegovim mislima nalazimo: “Dan što ga čovjek posveti drugome nije nipošto gubitak, već dobitak. Dani u kojima ne učinimo ništa za druge, već samo za sebe, to su izgubljeni dani”. Ili: “Katolici su dužni pred Bogom voljeti svoju domovinu i raditi bolje nego itko drugi za procvat domovine” (I. Merz, 2001., 56). Merz je svoju hrvatsku domovinu prihvatio i zavolio vrlo mlad. Njoj, njezinim ljudima i njezinoj mladeži posvetio je svoj život.
Uzorno odgajanje Početkom 20. stoljeća u naše krajeve iz europskih zemalja, baš kao i danas, prodire liberalizam koji ignorira, obezvrjeđuje i iz društvenog života potiskuje vjerske i moralne vrijednosti. Radi zaštite i očuvanja moralno-katoličkih stečevina u Hrvatskoj, krčki biskup Antun Mahnić inicira Katolički pokret koji pokreće snažna gibanja među hrvatskom katoličkom mladeži. Ivan Merz je pristupio pokretu još tijekom studija u Beču i Parizu. Dolaskom u Zagreb odmah se uključio u djelovanje pokreta. I premda je bolest stalno pratila i često otežavala njegov studij i rad, on je sve svoje sposobnosti i slobodno vrijeme posvetio odgoju hrvatske mladeži. Hrvatski Orlovski savez je odgajao hrvatsku mladež tjelesno, intelektualno, moralno i vjerski. Merz u Hrvatsko orlovstvo unosi ideje i duh Katoličke akcije koju je pokrenuo Papa Pio XI. Ne žali ni trud ni vrijeme samo da mlade usmjeri na pravi put, prema istinskim životnim vrijednostima. Vrhunac svoje životne, ljudske, katoličke, intelektualne i pedagoške zrelosti postigao je kao profesor i odgajatelj mladeži. Za razliku od naše današnje (ne)odgojne politike i školskih reformatora, on je dobro znao da su škole imanentno odgojne ustanove, a prosvjetni djelatnici ponajprije odgajatelji. Tako je i djelovao. Nije bio samo odgovoran i savjestan profesor, nego istinski odgajatelj. Odgajao je svojim poukama, radom, osobnim primjerom, uzornim životom i njegovanjem smisla za općeljudske, duhovne, etičke i religijske vrijednosti. Njegov biograf i postulator napisao je: “Iz mnoštva podataka, koje nalazimo u Ivanovim spisima, mogli bismo sastaviti cijeli jednu pedagogiju koju je Ivan slijedio u svome radu s mladima” (B. Nagy, 2003a, 41). Vjera i moral temeljne su vrijednosti odgojnih nastojanja I. Merza. Dosta je pozornosti poklanjao ljubavi prema Bogu, svakom čovjeku, domovini. Radeći s mladima, nastojao je da mladež energiju spolnoga nagona stavi pod nadzor razuma i kršćanskih moralnih načela. Trudio se da se u mladića i djevojaka izgrade uljuđena svhaćanja, gledišta i odnosi prema osobama različita spola, ljubavi, spolnoj čistoći, braku, obitelji. Za mladiće je napisao brošuru “Ti i ona”. Savjetujući ih, pisao je o potrebi svladavanja, čekanja pravoga trenutka, zrelosti, jer sve treba biti u svoje vrijeme: “Ne velim da je zaljubljivanje zlo; naprotiv je ono velika sreća ako se dobro zaljubiš; no ono je pravo zlo ako se prerano zaljubiš, jer će ti ono zakočiti tvoj duševni život upravo u ono doba kada je odredila Providnost da se duševno i tjelesno razvijaš. Ako ti u tome razdoblju izgrađivanja tvoga značaja lijepo lice zavrti glavom, tada zbogom odgoj značaja, staleška izborazba, apostolat. Bit ćeš rastresen, svakom prilikom ćeš misliti na nju... prije nego li si počeo živjeti, već te je život svladao. A to je zlo” (I. Merz, 2001., 48). Merz je mnogo pozornosti poklanjao i odgoju hrvatskih Orlica. Nastojao je razviti u djevojaka svijest i osjećaj ženskoga dostojanstva, uzvišenost majčinstva, poziva za apostolat. Marica Stanković, predsjednica Orlica, nazvala ga je u seriji članaka “vitezom ženske časti”. U povodu desete obljetnice Merzove smrti (1938.) predstavnica hrvatske ženske mladeži, prof. Đurđica Vitković, opsežno je pisala što je on značio za žensku mladež i zahvaljivala mu: “Dobri naš prijatelju, hvala ti! Hvala ti, što si nam srca učinio širokima da obuhvatimo u njih sve ljude, sve sestre i braću svoju, dragu domovinu i cio svijet... Hvala ti, što si razumio sve najfinije vibracije i najsitnije stanice djevojačke duše... Hvala ti, što si u svakoj ženi gledao sliku Najčistije... Hvala ti, Ivane, što si iskreno poštivao sve svoje sestre...” (I. Merz, 1993., 196). Sveti Otac Ivan Pavao II. više puta je mladim hrvatskim vjernicima koji su, nadahnuti Merzovim primjerom, hodočastili u Rim, preporučivao Merza kao uzor. Često je to činio i pokojni zagrebački nadbiskup, kardinal Franjo Kuharić, ističući ga kao putokaz suvremenom naraštaju.
Djelovanje i nakon smrti Ubrzo nakon smrti I. Merza beogradska “šestojanuarska diktatura” 1929. zabranila je Hrvatski orlovski savez, ali je već sljedeće godine, 1930., prema uzoru francuskih euharistijskih križara i programa što ga je u Parizu izradio i u domovinu donio Merz, osnovana nova hrvatska križarska mladeška organizacija u koju su preletjele tisuće mladih Orlova i Orlica. Svojim radom i djelovanjem I. Merz je pripremio teren za osnivanje križarstva. A kada je osnovano, svi su ga “smatrali za svoga duhovnog utemeljitelja, a samo križarstvo smatrano je njegovom duhovnom baštinom i njegovim životnim djelom” (B. Nagy, 1995., 49). Ivan Merz je križarima bio uzor, ideal, program njihova života i djelovanja. Komunistički režim 1945. zabranio je djelovanje hrvatskih križara. Smatrao ih je neprijateljskom katoličkom i hrvatskom nacionalističkom, štoviše, fašističkom organizacijom. Mnogobrojni članovi i dužnosnici su proganjani, zatvarani i ubijani: prvi predsjednik, dr. Ivan Protulipac, u Trstu 1946., treći predsjednik, dr. Feliks Niedzielski, strijeljan je u Banjoj Luci 1947. i mnogi drugi. Unatoč tomu, hrvatski narod, Crkva u Hrvata i hrvatska mladež nisu zaboravili svojega velikana. U crkvama se obilježavaju njegove obljetnice i organiziraju se hodočašća mladeži u Rim. Stvaranjem samostalne hrvatske države obnovljena je 1992. križarska organizacija, a ime I. Merza je rehabilitirano. On ponovno postaje uzor i ideal hrvatske mladeži, organiziraju se skupovi posvećeni njegovu životu i djelovanju, postavljaju se spomen-ploče, spomenici, društva i škole dobivaju njegovo ime. U okviru Hrvatske katoličke misije u Parizu od 1989. djeluje Društvo mladih “Ivan Merz”. Svrha je promicanje vjerskih i moralnih vrijednosti, kršćanski apostolat i čuvanje uspomene na I. Merza. Godine 1991. i Dom hrvatskih hodočasnika u Rimu dobio je ime I. Merza. Na ulazu je postavljen brončani reljef umjetnika Ante Starčevića. Prikazuje Merza, a iza njega rijeka hrvatskih hodočasnika teče u Rim. U zbornici Nadbiskupske klasične gimnazije u Zagrebu 1992. postavljeno je poprsje I. Merza, a od 1994. i jedna osnovna škola ima njegovo ime.
Djela Ivana Merza i djela o njemu Na poticaj profesora Lj. Marokovića Merz je u sedamnaestoj godini počeo pisati svoj Dnevnik i pisao ga je do zrelosti: u gimnaziji, na Vojnoj akademiji, na bojišnici, na studiju u Beču i Parizu, gotovo neprekidno od 1914. do 1921. Pred smrt ga je dopunio s nekoliko stranica. Dnevnik sadrži 20 bilježnica, u prijepisu 800 stranica rukopisa. To vrlo opsežno djelo čitateljima, biografima, priređivačima i urednicima knjiga, koji nakon njegove smrti objavljuju neobljavljene tekstove. Merzov Dnevnik im pruža pravo bogatstvo zapažanja, razmišljanja, doživljaja, a hrvatskoj mladeži nepresušno vrelo poticaja, nadahnuća. Drugo opsežno i važno djelo I. Merza je njegova doktorska disertacija na francuskom jeziku “L’influence de la liturgie sur les écrivains français de Chateaubriand _ nos jours” (Utjecaj liturgije na francuske pisce od Chateaubrianda do naših dana), Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1923. godine. Prigodom proslave 100. obljetnice rođenja Ivana Merza, 16. prosinca 1996. objavljena je i na Filozofskom fakultetu u Zagrebu predstavljena kao prvi svezak njegovih sabranih djela. Merz je tijekom svojega kratkog, bolešću i tegobama opterećenog života, objavio šest brošura, mnogo studija i članaka. Potpuna bibliografija objavljenih radova, spisa i rukopisa ima ukupno 166 bibliografskih jedinica. Njegov postulator, o. B. Nagy, podijelio ih je na objavljene radove i rukopise i tematski razvrstao u više skupina. Objavljeni radovi: literarna kritika, liturgija, katoličke organizacije, Katolička Akcija, Papa — Rim, Lurd, moralni apostolat, razno; rukopisi: djela i studije, konferencije, nacrti, autobiografski zapisi i bilješke. Popis je u knjizi odabranih tekstova I. Merza “Put k suncu”, Zagreb, 1993. “Put k suncu” prva je u seriji knjiga I. Merza koje se pojavljuju nakon njegove smrti, a tekstove je odabrao, priredio i komentirao B. Nagy. Ta knjiga ima dva izdanja, 1978. i 1993. godine. Slijedile su: “Plamen za visinama” (1999.), i “Misli” (2001.), “Ljubav i čistoća” (2002.). O Ivanu Merzu napisano je mnogo tekstova: više opsežnih životopisa, dvije doktorske disertacije, velik broj članaka, studija, eseja, pjesama i dvije himne: “Himna Ivanu Merzu”, objavljena u časopisu “Orao zlatnih krila”, Argentina, 1993., i “Himna blaženom Ivanu Merzu”, Svjetla riječi, Sarajevo, 2002. O njemu su mnogo pisali D. Kniewald, kardinal F. Kuharić, o. B. Nagy, J. Vrbanek, D. Žanko i drugi. Doktor Marin Škarica je na Papinskom liturgijskom institutu u Rimu 1975. obranio doktorsku disertaciju “Ivan Merz — promicatelj liturgijske obnove u Hrvatskoj”, a 1977. dr. B. Nagy na Papinskom sveučilištu Salesianumu drugu disertaciju “Ivan Merz — čovjek vjere i odgojitelj za vjeru”. Postoje i tri časopisa posvećena I. Merzu. Od 1973. izlazi “Ivan Merz — Glasilo Postulature”, list za beatifikaciju sluge Božjeg Ivana Merza. U Argentini više od 20 godina izlazi list “Orao zlatnih krila”, posvećen I. Merzu, a u Poljskoj od 1993. na poljskom jeziku “Vitez bijeloga križa”. Izdaje ga Merzov štovatelj Jozef Staszkowian iz Gromadke u Poljskoj.
OŠ “Dr. Ivan Merz” — svjedočenje I. Đakovića Prve spoznaje o Ivanu Merzu dobio sam u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Sinju. U duhovnim nagovorima odgajatelji su nam govorili o njemu kao o uzornom mladiću koji se odlikovao ljubavlju prema Bogu i bližnjemu, Crkvi katoličkoj, Svetoj Stolici i domovini Hrvatskoj. Tijekom mojega studija u Zagrebu tijelo I. Merza je 1977. preneseno s Mirogoja u Baziliku Srca Isusova u Palmotićevoj ulici, kamo sam povremeno odlazio na sv. mise. Od 1986. nastanjen sam u župi Srca Isusova, nedjeljom sam na sv. misama u Bazilici i posjećujem njegov grob. Godine 1989. postao sam pedagog škole u Draškovićevoj ulici, koja je locirana u župi Srca Isusova. Sljedeće godine, 1990., doznao sam da je 1928. u zgradi škole bila bolnica. U njoj je operiran, liječio se i umro je dr. Ivan Merz. Godine 1993. postao sam ravnatelj te škole. Uskoro sam susreo patera B. Nagyja, postulatora za beatifikaciju I. Merza. Rekao mi je da Postulatura želi u zgradi škole postaviti spomen-ploču. Shvativši značenje toga čina u procesu beatifikacije i za jačanje odgojne funkcije škole, s radošću sam prihvatio inicijativu i spomen-ploča je iste godine postavljena. Nekima je smetala, a u meni je sazrijevala misao o davanju školi Merzova imena. Bio je najmarkantnija osoba među katoličkim laicima XX. stoljeća, simbol duhovnosti, afirmator religijskih i općeljudskih vrijednosti. Kao uzoran čovjek, profesor, odgajatelj, apostol hrvatske mladeži i velikan duhovnosti, prikladan je i vrlo poticajan uzor učenicima, učiteljima i roditeljima, a vjerovao sam da će, prije ili poslije, biti uzdignut na čast oltara, jer je to svetošću svojega života zaslužio. Osjećao sam da će u školi biti otpora, ali u susretima s Merzom u gimnaziji i studentskim danima, u župi Srca Isusova, na sv. misama i na njegovu grobu u Bazilici te u činjenici da sam imenovan ravnateljem škole gdje je on umro — vidio sam znak, osjetio sam volju Božju. Svoju ideju povjerio sam o. B. Nagyju. Bilo mu je drago. Iz njegova pogleda i osmijeha vidjelo se da je o tomu već razmišljao i molio Boga da se to postigne. U tome ozračju kazao sam mu: “Pater Nagy, učinit ću sve da ova škola dobije ime Ivana Merza, ali moramo biti strpljivi, jer postoje ozbiljne poteškoće. Ja ću poduzeti što je potrebno, a vi molite. Pa ako Providnost Božja i Merz to žele, škola će sigurno jednoga dana nositi ime ‘Dr. Ivan Merz’.” Poduzeo sam što je trebalo, postulator je molio, a Ministarstvo prosvjete i športa i ondašanja ministrica, gospođa Ljilja Vokić, odobrili su promjenu imena škole. I tako, od prosinca 1994. (mjesec u kojemu je rođen Merz), škola u Draškovićevoj ulici nosi ime OŠ “Dr. Ivan Merz”. Prvi Dan škole “Dr. Ivan Merz” proslavljen je na obljetnicu njegove smrti 10. svibnja 1995. svečanom akademijom i otkrivanjem brončanog spomenika s likom I. Merza, poznato djelo akademskog kipara Ante Starčevića. Na svečanoj akademiji, održanoj u Domu hrvatske vojske u Zagrebu, kazao sam: “U dinamičnom procesu odgajanja dr. I. Merz je radio s mladima na tjelovježbanju, razvijao njihove radne navike, otkrivao racionalne mogućnosti, uzdizao ih moralno, pokazivao im ljepotu ljudske duhovnosti, reda i savršenosti prirode, upoznavao mladež sa smislom i djelotvornošću istinske ljubavi među djevojkama i mladićima, njegovao smisao za religiozne i moralne vrijednosti. I mi danas želimo školu u kojoj će se učenici razvijati tjelesno i duhovno, stvarati radne navike i razvijati manire kulturnoga i lijepog ponašanja, u kojoj će se potvrđivati kao racionalna bića i bića ljubavi, u kojoj će izgrađivati smisao prema duhovnim i materijalnim vrijednostima, pozitivan odnos i ljubav prema svim ljudima i narodima, ali i prema svojoj domovini, hrvatskoj povijesti, jeziku, kulturi. Narod koji nema svoje svetinje, koji ne poštuje svoju prošlost i sadašnjost — narod je bez budućnosti. Na našim školama, učiteljima, odgajateljima velika je nacionalna odgovornost za budućnost naroda i domovine. Odgojna promišljanja i djelovanje I. Merza uzorni su pedagoški putokazi. Njegovi ideali i naši su ideali, njegov je put i naš put. Neka I. Merz bude uzor našim učenicima, njihovim roditeljima, učiteljima i svim ljudima, mladima i starijima. Neka nas vodi i štiti, neka nam pomaže u našim poteškoćama, neka čuva našu mladež za koju je neumorno radio i žrtvovao svoj mladi život. Vivat, crescat, floreat nostra patria Croatia et nostra schola ‘Dr. Ivan Merz’! (Neka živi, neka raste, neka cvjeta naša domovina Hrvatska i naša škola ‘Dr. Ivan Merz!’)” (I. Đaković, 2001., 86—88).
Postupak i čin beatifikacije Nakon smrti I. Merza njegovi Orlovi, hrvatska mladež, vjernici, sljedbenici i katolički tisak nazivali su ga: Svetac Božji, naš omladinski svetac, naš dragi sveti Ivan, Svjetlo s neba, Anđeo tješitelj, Prorok Božji, Božji čovjek, Stup Crkve, Div duha, Put naših dana, Naš suvremeni apostol, Apostol mladeži, Vitez Božji, Kristov vitez, Božji Orao, Orao Božjih krila, Heroj ljubavi, Uzor katoličkog intelektualca, Najljepši uzor i ideal hrvatske mladeži. Rađa se misao o Ivanovoj svetosti. Ljudi mu se mole. Po njegovu zagovoru događaju se čudesna uslišanja pa se glas o njegovoj svetosti širi. Prigodom oblježavanja 15. obljetnice smrti javljaju se prvi glasovi o pokretanju postupka beatifikacije. Njegovi Orlovi i križari konspirativno čine to i u komunističkom režimu pedesetih godina prošloga stoljeća, a zagrebački nadbiskup Franjo Šeper na 30. obljetnicu smrti, 10. svibnja 1958., pokreće informativni biskupski postupak za Ivanovo proglašenje blaženim. Svečano se proslavljaju njegove obljetnice, objavljuju se životopisi, članci i studije o životu i djelovanju, knjige njegovih radova, organiziraju se hodočašća mladeži u Rim. Godine 1972. otvoren je Spomen-muzej I. Merza u Zagrebu, 1973. pokrenuto je “Glasilo Postulature” za beatifikaciju, u kojemu su objavljena mnogobrojna čudesna uslišanja i ozdravljenja po njegovu zagovoru, a 1978. je mnogobrojnim manifestacijama vrlo svečano proslavljena 50. obljetnica njegove smrti. Od 1985. postupak za proglašenje blaženim nastavljen je u Kongregaciji za kauze svetaca u Vatikanu. Prigodom Sinode biskupa posvećene laicima, 10. listopada 1987. organiziran je u generalnoj kući isusovačkoga reda u Rimu simpozij o laičkoj duhovnosti I. Merza. Godine 1996. svečano je proslavljena 100. obljetnica njegova rođenja. U Francuskoj i Hrvatskoj održani su znanstveni skupovi, a u hrvatskoj crkvi Sv. Jeronima u Rimu svečana komemoracija. U Zagrebu je uoči dana Merzova rođenja u Hrvatskom narodnom kazalištu bila i svečana akademija, a na sâm dan obljetnice, 16. prosinca 1996., u katedrali je svečanu koncelebriranu sv. misu predvodio papinski nuncij Giulio Einaudi. Prema crkvenim propisima o beatifikacijama i kanonizacijama, da bi se kandidat oltara proglasio blaženim, a zatim i svetim, potrebna su čudesna uslišanja. Ona su Božja potvrda herojskih krjeposti i svetosti dotičnoga sluge Božjega, a za njih se treba moliti. U skladu s time izrađena je i objavljena molitva za devetnicu sluzi Božjemu I. Merzu. Pozvani su štovatelji da se u svojim potrebama mole i o uslišanjima i milostima po zagovoru I. Merza obavijeste Postulaturu za beatifikaciju. Štovatelji su molili, o čudesnim uslišanjima obavještavali su Postulaturu, a ona ih je objavljivala u svojemu Glasilu. Početkom 2001. hrvatski biskupi su Svetom Ocu uputili pisanu zamolbu da I. Merza što prije proglasi blaženim. Dana 5. srpnja 2002., u nazočnosti Svetoga Oca, u Vatikanu je proglašen dekret o herojskim krjepostima sluge Božjega Ivana Merza. Time je dovršen četrdesetčetverogodišnji postupak dokazivanja njegovih vrlina. Bio je to bitan i pretposljednji uvjet za proglašenje I. Merza blaženim. Završni čin pred proglašenje bio je 20. prosinca 2002. godine. U Vatikanu je, u nazočnosti pape Ivana Pavla II., proglašen dekret o čudu koje se dogodilo po zagovoru I. Merza, a to je ozdravljenje djevojke Anice Ercegović iz Sunje. Dogodilo se dvije godine nakon Ivanove smrti. Anica se teško razboljela, vrlo mlada, u devetnaestoj godini života. Bolovala je od tuberkuloze pluća, upale zglobova, jake reume koja je zahvatila cijelo tijelo, a bila je i teški srčani bolesnik. Liječila se šest godina, ali bez znakova i učinka poboljšanja. U srpnju 1930. počela je moliti devetnicu Ivanu Merzu. Posljednjega dana devetnice pošla je na njegov grob i na grobu žarko molila. Kući se vratila potpuno zdrava. Nakon ozdravljenja živjela je posve zdrava više od 50 godina. Priznanjem toga čuda ispunjeni su svi uvjeti i završen je postupak za Merzovu beatifikaciju.
Putokaz odgojne preobrazbe Mladi su danas izloženi gorim i razornijim utjecajima protumoralnog i protuvjerskog djelovanja nego u doba mladosti I. Merza. Mladeži, velikim dijelom zaokupljenoj liberalnim shvaćanjima, materijalnim dobrima, lagodnim življenjem i njegovim nasladama, drogom, seksom i besmislom, potrebni su pozitivni uzori, snažni poticaji i putokazi koji će ih voditi iz besmisla u smisao i vrijednosti života. U tim teškim okolnostima kao svjetlo iz tame javlja se lik Ivana Merza, čestita čovjeka, odgajatelja, apostola hrvatske mladeži. Apostol i blaženik mladeži treba postati svjetionik njezina odgajanja. Bosansko-hercegovački biskupi su u Poslanici koju su uputili 10. svibnja 2003., na 75. obljetnicu sretna rođenja za nebo, a u povodu proglašenja Merza blaženim, zapisali: “Po završetku studija na velikim svjetskim sveučilištima, poznajući nekoliko svjetskih jezika, mogao je ostati u inozemstvu i ostvariti karijeru kakvu mnogi mladi samo sanjaju i za kakvom mnogi čeznu odlazeći izvan svoje domovine i ne vraćajući se više. Ivan nije bio takav! Njemu je bio važniji interes njegova hrvatskog naroda u kojemu je živio i djelovao, nego svi njegovi osobni ciljevi i karijere! Divna li uzora mladom današnjem naraštaju!” Ivan Merz ima mnogo toga reći mladima. Njegov postulator kaže: “Nedavno je objavljena knjižica njegovih tekstova pod naslovom ‘Ljubav i čistoća’. Upravo na tome području Ivan može biti pravi vodič mladom čovjeku, jer je vrlo otvoreno pisao u svojemu Dnevniku što je sâm doživljavao i što svaki mladi čovjek proživljava u svojemu dozrijevanju i odrastanju. Treba pročitati te stranice u kojima se vidi kako Merz uvijek zauzima kritički stav u svim situacijama u kojima se našao i ne dopušta da mu išta okalja dušu i tijelo” (B. Nagy, 2003b, 20). Svojim apostolskim radom, svojim tekstovima u katoličkom tisku, svojom odgojnom djelatnošću i svojim uzornim životom ostavio je dragocjenu duhovnu i pedagošku baštinu koja je već postala živo vrelo nadahnuća hrvatskoj mladeži. Nakon smrti I. Merza mladi Vinkovčani, njegovi štovatelji i prijatelji, položili su mu na grob vijenac na kojemu je pisalo: “Hvala Ti, orle Kristov, što si nam pokazao put k suncu.” Put I. Merza bio je put prema beskrajnim visinama, prema Suncu, svjetlosti svijeta, Kristu, ljudskim idealima, uzvišenim vrijednostima, put dosljednoga moralnog i vjerskog usavršavnaja. Neobičnom snagom duha oduševljavao je hrvatsku mladež koja ga je s radošću prihvaćala i slijedila na vrlo trnovitom putu žrtve i odricanja k vječnim idealima. Krasile su ga osobine čovjeka žive vjere, visokorazvijenih intelektualnih sposobnosti, široke naobrazbe (služio se s deset europskih jezika), istinskih duhovnih promišljana i osjećaja; odlike marljivosti, točnosti, odgovornosti i dosljednosti; osobine odricanja i opraštanja, ljubavi i prijateljstva s mladima, bliskosti sa svakim čovjekom, asketske savršenosti te odanosti hrvatskom nacionalnom biću, Petrovu nasljedniku, Crkvi i Bogu (I. Đaković, 2001., 86). Takav život je i danas uzoran primjer, putokaz mladeži, njihovim roditeljima i svim odgajateljima u postizanju odgojnih zadaća, smisla i najviše svrhe ljudskoga života. Ivan Merz je svoj život posvetio duhovnoj obnovi, moralnoj i odgojnoj preobrazbi čovjeka, ljudske zajednice, poglavito hrvatske mladeži. U svojim djelima ostavio je mnogo misli koje su prava nadahnuća i putokazi takve obnove i preobrazbe. Nekada je za sebe molio: “Bože, pomozi, daj mi milost da postanem bezuvjetni gospodar tijela”, a sada, iz nebeskog blaženstva, moli za hrvatsku mladež da ne bude rob svojega tijela i strasti, nego da njezin krjeposni heroizam nadvlada i potisne tjelesni hedonizam. Stoga je Ivan Merz danas nebeski zaštitnik svekolike odgojne djelatnosti, učitelja, nastavnika, profesora, svih prosvjetnih djelatnika, odgajatelja i odgajanika.
Literatura Đaković, I. (2001), Vivat, crescat, floreat nostra patria Croatia et nostra schola “Dr. Ivan Merz”! (Neka živi, neka raste, neka cvjeta naša domovina hrvatska i naša škola “Dr. Ivan Merz”!). U: 100 godina škole u Draškovićevoj ulici. Zagreb: OŠ “Dr. Ivan Merz”, str. 85—88. Merz, I. (1993), Put k suncu. Odabrani tekstovi Ivana Merza. Priredio i komentirao o. B. Nagy. Zagreb: Filozofsko-teološki institut DI i Postulatura za beatifikaciju I. Merza. Merz, I. (1999), Plamen za visinama. Misli Sluge Božjega I. Merza. Priredio i komentirao B. Nagy. Zagreb: Filozofsko-teološki institut DI. Merz, I. (2001), Misli. Priredio i komentirao o. B. Nagy. Zagreb: Postulatura za beatifikaciju I. Merza. Merz, I. (2002), Ljubav i čistoća. Zagreb: Filozofsko-teološki institut DI. Nagy, B. (1995), Ivan Merz — istaknuti laik u svjedočenju Evanđelja. Zagreb: Postulatura za beatifikaciju I. Merza. Nagy, B. (2003b), Ivan Merz — Putokaz suvremenom naraštaju (Kratka biografija). Zagreb: Postulatura za beatifikaciju I. Merza. Nagy, B. (2003b), Lakše je devi kroz iglene uši, negoli laiku na oltar. MI, list mladih, 27 (7—8), 18—21. Škarica, M. (1989), Ivan Merz — iniziatore del movimento liturgico in Croazia (Ivan Merz — začetnik liturgijskog pokreta u Hrvatskoj). Izvadak iz doktorske disertacije na talijanskom jeziku. Spalati — Roma: Crkva u svijetu. Vekić, M. (2003), Katolička je vjera moje životno zvanje. Glas Koncila, 22. lipnja, str. 16—17.
IVAN MERZ — AN APOSTLE OF CROATIAN YOUTH AND HEAVENLY PROTECTOR OF EDUCATION
Prof Ante Vukasović, PhD, Zagreb Ivica Đaković, “Pavlek Miškina” Primary School, Zagreb
Summary This work is dedicated to Ivan Merz — a grammar school teacher, a distinguished educator, an outstanding Catholic layman and an apostle of Croatian youth, who was declared blessed by the Holy Father John Pope II in his native town Banja Luka on June 22, 2003. The work is divided into nine parts. The first part deals with some important points in the blessed one’s life, and the second with his transition from liberalism to holiness. The third relates to his moral and Catholic upbringing, the fourth to the exemplary upbringing of young people, and the fifth to Merz’s activities even after his death. The sixth part treats the works of Merz and the works written about him, and the seventh explains how a school in Draškovićeva Street in Zagreb was named “Dr Ivan Merz”. The eighth part is dedicated to the procedure and act of beatification, and in the final part, the blessed Ivan Merz is represented as an ideal and the guiding light for the transformation of Croatian education.
Key words: Blessed Ivan Merz, Catholic layman, apostle of Croatian youth, educational ideal, exemplary upbringing, the guiding light to educational transformation |