MERZ   I   FRANJEVCI

 

 

Jedan od prvih komemorativnih članaka posvećenih Ivanu Merzu nakon njegove smrti objavljuje  njegov prijatelj Dušan Žanko pod naslovom «Homo catholicus». U njemu piše:

 “Merz je bio čist i savršen katolik... Katolik kojemu u duši žive sve svete knjige, svi crkveni oci, svi koncili sve dogme, sve enciklike,  svi biskupi, svi svećenici, sva svetohraništa, svi siromasi, svi redovnici čitavog svijeta...  Dr. Ivo je bio katolik od jednoga komada, sav od jedne ideje, sav od jedne boje katolik do dna, do vrha, do izgradnje.”[1] 

U svojoj crkvenoj širini  Merz je kontaktirao s nekoliko redova i svaki je od njih preko svojih članova na svoj način pridonio njegovoj duhovnoj izgradnji i usponu prema svetosti. Bili su to najprije trapisti u Banjoj Luci, potom verbiti u Beču, benediktinke u Parizu, a kad se vratio u domovinu nakon završenog studija Merz je bio  u vezi s franjevcima i isusovcima. U ovom članku donosimo prikaz njegovih veza s ocima franjevcima.

 

 

U Prvom svjetskom ratu na talijanskom bojištu

franjevac upućuje Merza «u tajne sistematske meditacije»

 

         Svoj prvi kontakt s franjevcima o čemu se sačuvao pisani trag, Ivan je imao još za vrijeme Prvog svjetska rata na talijanskom bojištu. O tome nas izvještava njegov kolega i tada nadređeni  Šime Cvitanović u svome članku  «Borac s bijelih planina»[2] objavljenom o desetoj obljetnici Ivanove smrti. U članku spominje kako je Merza bio poslao u Bozen (danas Bolzano) a kad se vratio, Merz je bio veoma veseo jer je ondje bio upoznao jednog hrvatskog franjevca koji je tada vršio službu vojnog dušobrižnika. Bio je to o. Vjenceslav Basta (1894.-1959).  Dalje piše : «Ivo se sprijateljio s njim i kroz ono vrijeme, što je morao biti u Bozenu, regbi da je taj franjevac na njega osobito djelovao. 'Uputio me je u tajne sistematske meditacije' – rekao mi je Merz za njega.»  Zatim ga je Merz zamolio da ga češće pusti k njemu u Bozen što je on i učinio i svaki put se vraćao veseliji natrag.  «'Znaš, - reče mi jednom, - prof. Lj. Maraković me primorao na sistematski rad u svemu; sad, eto, vidim vrijednost tih riječi otkad sam se počeo družiti s tim franjevcem'. Zadnju temu koju mi je razvijao pred moj odlazak od puka bila je: čovjek mora biti u svome zvanju na svome mjestu. O toj je temi mnogo raspravljao s ocem franjevcem te mi  je govorio da će mu to biti najmilija tema koju će praktički obrađivati kad se vrati iz rata.»

Osim druženja s o. Vjenceslavom, Ivan je za vrijeme svoga boravka kraj Bozena redovito pohađao franjevačku crkvu u tom gradu; o tome je pisao svome prijatelju, bogoslovu Nini Bilogriviću: «Kad sam stupio u veliku baroknu crkvu duboko me dirne kad sam vidio gdje su sve klupe nakrcane osobama, što poput duhova nepomično sjede, a na svim oltarima, sprijeda i sa strane, ima ih preko deset, fratri velikih tonzura služe u crvenim lijepim plaštevima mise… Neopisivo duboko djeluje crkva, gdje se uz mistični sjaj od mnogo i mnogo svijeća obavlja u isti čas toliko puta taj misterij svih misterija... Nemam riječi da izrazim kako religiozna okolina pozitivno djeluje na čovjeka.»[3]

 

 

Štovatelj sv. Franje

        

O. Josip Vrbanek, isusovac, koji je bio Ivanov duhovnik posljednjih šest godina njegova života, i koji ga je sigurno najbolje poznavao, u biografiji koju je objavio o Merzu spominje koje je svece Ivan posebno štovao: «Uz svoga krsnog imenjaka sv. Ivana Krstitelja, te od sv. Potvrde sv. Viktora, štovao je osobito sv. Josipa, sv. apostole Petra i Pavla i sv. Ivana Evanđelistu, te sv. Martina biskupa i sv. Franju Asiškoga.»[4]

 

 

Merz spominje sv. Franju u svome dnevniku

 

         Prije odlaska u vojsku razmišljajući o društvenim problemima i o pomoći koju treba pokazivati socijalno ugroženim osobama Merz piše:

«Uzmimo sada jednog socijalnog radnika. Tomu je zapravo dužnost zalaziti u sve klase, među zle i dobre ljude, proučavati život… Sve to treba vidjeti, valja se zavući i u najgnjusnije kuće i studirati te bijedne ljude, kojima je pomoć potrebnija negoli svima materijalnim siromasima. Teško je pitanje kako bi im čovjek pomogao. Moguće samoodgojem. Opazio sam, naime, da se neke tajne niti - misteriji! - vuku, koje djeluju na okolinu prema moralnoj snazi dotičnoga, pa makar on i šutio. Klasičan je primjer sv. Franje: ruke je zavukao pod rukave i ponizno hodajući propovijedao je bez ijedne riječi.» (Banja Luka, 24.II.1916.)

Boraveći na bojištu u Prvom svjetskom ratu i gledajući svakodnevno smrti u oči  Ivan piše: «Talijani su dosta pucali. Kada top grune, mislim da mi propovijeda sv.Franjo: Advenae et peregrini sumus (došljaci smo i putnici)!» (Zingarella, 17.IV.1917.)

 

 

Suradnik «Franjevačkog vjesnika»  u Bosni

 

Dolaskom u Zagreb i tijekom svoga javnog djelovanja Ivan objavljuje članke po raznim novinama i časopisima, među ostalim također i u Franjevačkom vjesniku koji je izlazio u Visokom (Sarajevu). Objavio ih je ondje ukupno šest (odnosno devet jer je peti članak izišao u tri nastavka). Naslovi su ovi:

 

1. Obred oblačenja novakinja. - Franjevački Vjesnik, br.1, 1928. str.18-21.

2. Liturgija i Sv. Franjo Saleški. - Franjevački Vjesnik, br.4, 1928. str.100-105

3. Svećenik kao duhovnik Omladinskog udruženja. - Franjevački Vjesnik, br.4, 1927. str.85-87

4. Iz suvremene duhovne pastve. - Franjevački Vjesnik, br.6, 1928. str. 161-167

5. Tjelesni uzgoj kod omladine. - Franjevački Vjesnik, 1927.g.; br.7, str.148-150; br.8, str.173-174; br.9, str.193-196

6. Tjelesno savršenstvo uvjet duševnog savršenstva. - Franjevački Vjesnik, br.9, 1928. str.271-274

 

 

S franjevcima na Kaptolu u Zagrebu

 Merz  moli i pjeva božanski časoslov

 

Merz je, kao što je poznato, bio velika liturgijska duša. Liturgija je u njegovom duhovnom životu bila središnje mjesto nadahnuća i posvećenja.  Posebno je želio da božanski časoslov, koji je inače sam molio, premda nije bio obvezan, moli u zajednici. Njegov duhovnik J. Vrbanek spominje kako je Ivan napose za velike blagdane često polazio na Kaptol i ondje s ocima franjevcima molio i pjevao časoslov. O tome imamo i izravno svjedočanstvo o. Alekse Benigara koji ga je i osobno poznavao: «Bio je to Božić, neposredno prije  njegove smrti. Kako je češće k nama zalazio na moljenje časoslova, došao je i za polnoćku te godine. Pjevao je zajedno s nama redovnicima Božićni matutin. Bilo je tada sve na latinskom, pa smo i na polnoćki pjevali latinski.»[5]

 

 

Merz daje poticaj za lurdsku procesiju do franjevačke crkve

 

         Ivanov duhovnik o. Vrbanek u svojoj biografiji o Merzu spominje kako je Ivan dao poticaj za organizaciju velike procesije sa svijećama u čast Gospi lurdskoj. Ta se procesija, na kojoj je Ivan s ocem i sam sudjelovao, održala u Zagrebu i išla je od Bazilike Srca Isusova do franjevačke crkve na Kaptolu.[6]

 

 

Merz brani zagrebačke franjevce od napada u tisku

i njihovu provedbu liturgijske reforme

 

U Katoličkom listu od 22. I. 1925. Ivan Merz objavljuje poveći članak pod naslovom: «Božićno bogoslužje kod otaca franjevaca. - Odgovor Hrvatskom Pravu". Njegov je članak u stvari obrana provedbe liturgijske reforme zagrebačkih franjevaca, a što je bio napao list  Hrvatsko pravo. O. Vrbanek napominje da je u stvari sam Merz potaknuo oce franjevce u Zagrebu na Kaptolu da u okviru liturgijske reforme uvedu gregorijansko pjevanje te su oni to počeli provoditi od Božića 1924.   U svome članku Merz biranim arugmentima brani oce franjevce i pokazuje opravdanost njihovog liturgijskog angažiranja. Donosimo samo nekoliko izvadaka iz toga članka koji Merz započinje ovim riječima:

«Hrvatsko Pravo od 29. XII. 1924. donijelo je noticu pod naslovom: 'Zar i vi, časna braćo franjevci?' U ovoj se na nepristojan način napada otac gvardijan i cijeli zagrebački samostan. Prigovara im se, što 'mjesto naših narodnih božićnih popijevaka - časna braća franjevci nađoše za shodno da pjevaju pod sv. misom neku latinsku tešku misu...'  Upozoravamo anonimnog 'Hrvata-katolika', pisca ovog članka, da je posve neupućen o značenju sv. mise, o značenju korala i udjelu, koji može da imade narodna pjesma u katoličkom bogoslužju...» 

Merz potom navodi brojne citate iz Motu propri-ja Pape Pija X. O liturgijskoj glazbi, te nastavlja:

        «Oci su franjevci započeli s reformom, koju od njih traži sveta Crkva - to jest sam Krist. U prvom se redu oni moraju obazirati na želju Kristovu…      Činjenica je, da se je liturgijski pokret u drugim zemljama silno razmahao i da se je već prije mnogo godina počelo s reformama sličnim onoj, kojom je započeo novi otac gvardijan…  Kod nas se još uvijek drži, da sve mora ostati pri starom i da su naše narodne pjesme vrhunac poezije. Mnogi misle, da se u crkvu dolazi poradi pjesme. Ali je načelo katoličke liturgije, da se pod misom ne pjeva, već da se misa pjeva. Ako smo mi u našim zemljama još uvijek pod uplivom liturgičkog liberalizma i ne osjećamo kako smo nazadni, to moramo to većim oduševljenjem da pozdravimo ovaj početak reforme zagrebačkih otaca franjevaca. Jer, poznata je činjenica, da upravo taj red ima velike zasluge za sv. liturgiju. I kod nas je o.Vlašić, franjevac, počeo s prijevodima dijelova časoslova, tako da će i narod vremenom početi da razumije sv. Liturgiju i da se pomoću nje posvećuje... To su shvatili oci franjevci: pa otpjevali i otslužili bogoslužje kako to Crkva od njih traži, a onda su se kod njih pjevale narodne božićne pjesme…  O kakovom ukidanju nema ni govora i zato je neumjesna ona nepristojna kleveta na č. oca gvardijana... Mi se stoga više radujemo pobožnom pjevanju franjevaca, koje na nas djeluje kao ljubav koja je poprimila zvučni oblik, nego li da su pjevala umjetnički izvježbana grla opernih pjevača, koja ugodno djeluju na uho, ali srce ostavljaju posve hladno… Hvala ocima franjevcima na njihovoj reformi. Neka i nadalje goje narodnu crkvenu pjesmu, ali pod uvjetom da svečano i službeno crkveno bogoslužje ostane posve netaknuto i da se s vremenom uznastoji, da i sam narod počne razumijevati njegove ljepote, da započne aktivno u njem sudjelovati. Dosta se teoretski pisalo po našim listovima - u "Životu", "Luči", "Kat. Listu", "Posestrimstvu", "Hrv. Prosvjeti" - o liturgijskoj obnovi i o liturgijskom pokretu: oci su franjevci započeli praktički da provode te potrebne reforme i taj uzvišeni apostolat. Neka Gospod blagoslovi taj njihov smioni pothvat!»

KATOLIČKI LIST, 22.I.1925.                                                         Dr.Ivan Merz

                                   

 

Povezan s franjevcima u Bosni i Hercegovini

 

         Ivan je prijateljevao s o. Mirkom Džajom u Livnu s kojim je bio također i u pismenom kontaktu, a u vezi rada u orlovskom društvu. Sačuvalo se nekoliko Merčevih pisama u ostavštini fra Mirka Džaje koja se čuvaju u arhivu livanjskog samostana.

         Merz je imao i veoma dobrog prijatelja fra Krešu Pandžića u Hercegovini s kojim je također pismeno kontaktirao.  U jednom opširnom pismu od 10. VI. 1927. o načelima rada u orlovskoj organizaciji Merz piše fra Kreši: «U  radu mora biti prvi kriterij spas duša, dobro sv. Crkve i to onako kako si to dobro zamišlja Sv. Stolica… Radi se o tome da Kristu pridobijemo što više duša a ne da radi jednog političkog programa (gdje smo svi pogrešivi) narod odbijemo od 'jedinog potrebnog' .»

         Dr. Rudolf Romer piše kako je Merz za vrijeme svoga boravka u Sarajevu posjetio i oce franjevce na Bistriku i crkvu sv. Ante:

         «Kada je dr. Merz u jesen 1922. g. posjetio Sarajevo i držao đačkoj organizaciji u sjemeništu predavanje, pratio sam ga putem franjevcima. Ušavši u katedralu svečano se vodom prekrižio i pokleknuo, a onda usred crkve na oba koljena na rupčić kleknuo i sklopljenim rukama predao se molitvi. Ostao sam iza njega stojeći i čudeći se…  U crkvi sv. Ante ponovio se isti prizor i kad se ondje od njega rastadoh, ponio sam neizbrisiv dojam, da taj gospodin nosi u duši neku veliku ideju…  Danas je uvijek preda mnom njegov životopis i živa uspomena na velikog muža…» (Pismo 23. VIII. 1942.)[7]

 

Merz piše i drži predavanja o franjevačkom  duhu

 

Prigodom 700. obljetnice smrti sv. Franje Merz je držao predavanja o franjevačkom duhu u tadašnjim orlovskim društvima te je na njih primjenjivao načela franjevačke duhovnosti. Tekst toga predavanja sačuvao se u njegovu arhivu i objavljen je u Glasilu Postulature br. 1-2, 1976. g. str. 9. Evo nekoliko misli iz toga predavanja:

 «Dvije socijalne kreposti, pravednost i ljubav propovijedao je sv. Franjo… Franjevački duh jest duh pomirenja. I Orlovstvo mora unijeti u naša sela i naše gradove slogu i ljubav… I kao što je bila zadaća sv. Franje i njegovih redova da pred rasulom obrani Katoličku Crkvu, Orlovstvo zapada slična zadaća u hrvatskom narodu… Probuditi Crkvu i osjećaj za Crkvu u dušama ljudi jest zadaća franjevačkog apostolata, a istodobno je to i franjevački duh, koji ima da prožima hrvatsko Orlovstvo.»

 

 

Fra Ninoslav Ivanković, Ivanov kolega sa studija iz Beča

napisao o njemu pjesmu

 

Franjevac o. Ninoslav Ivanković studirao je s Ivanom Merzom u Beču od 1919. do 1920. Postoji čak i njihova zajednička fotografija kao članova katoličkog studentskog društva «Hrvatske». Deset godina nakon Ivanove smrti o. Ninoslav objavio je pjesmu u  spomen na svoga prijatelja u časopisu “Katolički svijet” koju donosimo u cijelosti.

 

U SPOMEN DR. IVANU MERZU

Iz bečkih đačkih dana 1918-1919-1920.

 

 

Merz  povezan s franjevcima-konventualcima

na Svetom Duhu u Zagrebu

 

Pod naslovom «Dr. Ivan Merz - svetoduški apostol» o. Ambroz Vlahov, poznati franjevac-konvnetualac objavio je članak u Glasilu Postulature br. 1, 1974., str. 11,  u kojem opisuje kako je Merz posjećivao njihov novi samostan i crkvu na Svetom Duhu i mnogo učinio da se je organizirao i razvio rad  u tadašnjim katoličkim društvima za mladež. Iz tog njegova članka donosimo nekoliko izvadaka:

«Bilo je to doba odmah iza prvog svjetskog rata, kada je Zagrebom, posebno na periferiji grada vladala životna nesigurnost; kada su se još u okolišnim šumama sakrivale raspršene dezertirane jedinice bivše vojske te ugrožavale živote. Tada je ovom krajnom periferijom tih godina prohodao jedan uzoran mladi čovjek - Dr. Ivan Merz, i počeo svoj apostolski rad, koji se kasnije proširio diljem cijele naše domovine, tako da ga možemo slobodno nazivati apostolom Hrvatske, a posebno našeg Sv. Duha.

            Godine 1922. na 4. X. na blagdan sv. oca Franje, otvorili su oci franjevci konventualci svoj samostan i počeli akciju oko sakupljanja djece i mladeži, kao i svih kategorija odraslih uz stogodišnju crkvu Sv. Duha... Od tada skoro tjedno prolazio je ulicom Sv. Duha sve do u Mikulićeve i Kustošiju naš spomenuti apostol - Dr. Merz, da organizira i drži predavanja sakupljenoj omladini i starijima… Više je djelovao među nama svojim svetačkim držanjem i vladanjem nego li svojim zanimljivim i proročkim predavanjima. Sjećamo se prvih njegovih predavanja o Katoličkoj Akciji, u koju treba da svi pristupimo, a za koju se tek tada dočulo, pa predavanja o papinskim enciklikama zadnjih Papa, i to onda kada smo jedva smjeli šaptati o papi i njegovu imenu, o katoličkoj štampi koju treba čitati i nabavljati, o katoličkom pokretu velikog biskupa Mahnića, koji se tako jako bio razmahao među radničkom i đačkom omladinom… Svu je tu akciju, uz mnoge druge… u prvom redu probudio mladenački i svetački duh i život dr. Ivana Merza i profesorice Marice Stanković… To je bio onda Sv. Duh, a stvorio ga takova njegov apostol - dr. Ivan Merz, za kojega molimo, da nam ga Crkva postavi na naše oltare, koji bi i današnjoj našoj hrvatskoj katoličkoj omladini mogao biti apostol i uzor.»[8]

 

 

O. Damjan Damjanović – franjevac

cenzor  Merčevih spisa u procesu beatifikacije

 

O. Damjan Damjanović, bivši provincijal hrvatskih franjevaca Ćirilometodske provincije, kojemu je u gimnaziji Merz bio profesor, nakon što je pokrenut njegov postupak za beatifikaciju bio je od crkvenog sudišta zamoljen da kao teolog prouči sve Merčeve spise i o njima dade svoj sud za postupak beatifikacije. O. Damjan taj je posao izvršio veoma rado i savjesno.

 

 

Franjevac o. Ladislav Fišić

napisao himnu Ivanu Merzu za njegovo proglašenje blaženim

 

         Na Božić 25. XII. 2002. u Sarajevu na Bistriku fra Ladislav Fišić napisao je u čast budućem novom blaženiku himnu koju ovdje donosimo u cijelosti:

 

 BLAŽENOM IVANU MERZU

 

* * * * *

Još jedna pjesma u čast Ivanu Merzu od fra Božidara Blaževića

Veliko štovatelj Ivana Merza još od svojih sjemenišnih dana, fra Božidar Blažević, župnik u Okučanima napisao je još kao sjemeništarac jednu pjesmu u čast Ivanu Merzu. S približavanjem Ivanove beatifikacije fra Božidar je početkom 2003. napisao još jednu  pjesmu – himan u čast Ivanu koju je uglazbio Ivo Šeparović a aranžman napisao Ivan Mikulić. Pjesmu ovdje donosimo:

MILJENIČE  BOŽJI

 

       Himan Ivanu Merzu

 

 

 

 

* * * * *

 

Beatifikacija Ivana Merza predviđena

uz franjevački samostan i crkvu na Petričevcu u Banjoj Luci

 

Pripremajući pohod Svetog Oca Bosni i Hercegovini vatikansko povjerenstvo za organiziranje Papinih putovanja pohodilo je Banja Luku 12. ožujka 2003. i obišlo je moguće lokacije za Papinu misu i svečanost beatifikacije Ivana Merza. Od četiri ponuđene lokacije izabran je franjevački kompleks - samostan s (porušenom) crkvom i poljem na Petrićevcu kao najprikladnije mjesto za proglašenje blaženim prvog vjernika laika iz Bosne koji će biti uzdignut na čast oltara. Tako će i kod ovog posljednjeg svečanog čina uzdignuća Ivana Merza na oltar svojim bogoslužnim prostorom oci franjevci dati važan doprinos proslavi ovog Božjeg ugodnika i ponosa cijele Crkve u Hrvata.

I za kraj jedna zanimljivost: u svome dnevniku dana 19. VII. 1915. Ivan Merz bilježi kako je toga dana boraveći na praznicima kod roditelja u Banjoj Luci nakon povratka iz Beča bio na šetnji na Petrićevcu! 

 

 

o. Božidar Nagy, DI

postulator