Dr Šime Cvitanović, Ivanov drug iz ratnih dana, objavio je u »Hrvatskoj Prosvjeti« 1938. g. izvatke iz svojih ratnih bilježaka. Tu nailazimo na zanimljive podatke o Ivanovu životu na talijanskom ratištu u siječnju i veljači 1917. g.:
»Dosso del Fine 1917. - Strašna je zima - visina 2021 m... Nekakav put postoji od Osteria del Termine na Asiaškom platou do Dosso del Fine, ali samo do visine od tisuću metara, a zatim se ide kroz sniježne tunele, preko gorskih kosa, uvijek u pogibelji od lavina... U to vrijeme bio sam na dužnosti kod stožera puka kao časnik za vezu - tekao mi je bio život, jer sam po čitave dane i noći morao biti u vezi s bojnama te s višim zapovjedništvima u pozadini. Morao sam sve vijesti skupljati i sređivati te ih dostavljati pukovniku... Tako se početkom 1917. god. najavio kod mene jednog hladnog jutra neki mladi i mršavi časnički pripravnik. Strogo je vojnički pozdravio u odori bosanskog vojnika s fesom na glavi, a vunenim šalom oko vrata: »Herr Leutnant, Kadett-Aspirant Hans Merz stellt sich gehorsamst zum Befehl vor.«30 Jedva sam ga pogledao kad sam mu čuo ime i prezime, a u sebi sam promrmljao: opet mi je jedan od njihovih poslan, da mi samo smeta i da me ždere. Baš taj čas javljao se telefon bataljuna s izvještajem za zapovjedništvo puka. Dojavničar od službe dodao mi slušalicu i počeli smo zajedno pisati pojedinačno slova brzojava. Časnički pripravnik je ostao u stavu pozor, sve dok sam primao brzojav. Skoro sam na nj i zaboravio, a kad sam podigao oči, mahnuo sam rukom da uzme stav odmora, te naredio jednom vojniku neka ga odvede u zaklon za dojavničare do narednika Kudrića i da mu dadu čaj s kruhom. Pročitao sam spis kojim se dodjeljuje mome vodu taj mršavi časnički pripravnik Hans Merz. U spisu je još stajalo da je izvanredan skijaš i dobar borac na visokim planinama. - Borac s bijelih planina - ironizirao sam u sebi novog časničkog pripravnika. Pa to ćemo i vidjeti, rekao sam glasnije kad ga je moj vojnik odveo u zaklon k dojavničarima. U to doba trebao je puk mnogo dobrih skijaša kod odjela za vezu, jer su lavine često kidale brzojavne uređaje, a onda su vijesti morali prenositi skijaši. Novom časničkom pripravniku nisam htio priuštiti da dobiva hranu u časničkoj blagovaonici, jer sam mislio da nije naš... Dnevno se morao rano ujutro javljati kod mene na prijavak. Davao sam mu teške skijaške zadaće, ali on ih je uvijek u redu riješio, pokazao se »stramm«, što bi se reklo u žargonu vojnog reglementa, i zbilja pravi borac s bijelih planina. Naloge bi izvršio pedantno, ali upravo uslužno i bez protesta, tako da me počeo sve više zanimati i postajati mi simpatičan...
Među raznim specijalnim kartama i skicama na mom stoliću u zaklonu stajala je i jedna knjižica španjolskog isusovca Palaua: Katolik na djelu. Tu je knjigu preradio za hrvatske čitatelje nadbiskup Šarić, a meni ju je jednom dao pukovnijski svećenik, jedan franjevac. Upozorio me da je to neki pokušaj modernog De imitatione Christi... Novi je časnički pripravnik jednog dana ugledao tu knjigu kod mene i propisno vojnički me zamolio da li bih mu je htio posuditi.
- Sie verstehen kroatisch, Kadett?
- Pače, veoma dobro, gospodine poručniče - odgovorio je časnički pripravnik Hans Merz. Izbuljio sam u njega oči. Što je taj mladi čovjek, odakle je, kako je ovamo došao?
-Pa odakle ste?
-Realku sam svršio u Banjoj Luci.
-Hm, pa onda dakako da znate i hrvatski.
Dao sam mu knjigu. Onu sam noć mnogo mislio na toga mršavog časničkog pripravnika i pušeći svoju lulu kod telefona opet sam stvarao krive zaključke. Valjda je sin kojega visokog činovnika u Bosni - mislio sam... moram biti dvojako na oprezu... radije ću ga priuštiti stožernom naredniku Kudriću - to je moj čovjek, pa će mladog časničkog pripravnika već urediti. Nego, u to mi je došla nova misao, znao sam da je negdje u Banjoj Luci profesor g. Lj. Maraković - simpatična osoba predratnog đaštva - koji je bio jedan od važnih i jakih ideologa mladoga hrvatskog katoličkog narodnog đaštva... Pokušat ću da vidim pozna li on našega g. Ljubu - ako ga ne pozna, onda ću ga i dalje držati za osobu koje se moram čuvati, i prema tomu se vladati...
Ono jutro, kad se časnički pripravnik javio na prijavak, dao sam mu neka sjedne i naredio vojniku da mu, iznimno, donese iz časničke blagovaonice čaj s dvopekom i maslacem…
- Dakle vi ste svršili u Banjoj Luci... A poznajete li g. profesora Marakovića?
- Bio je moj profesor već od petog razreda realke.
- A da li ste s njim dolazili u uži doticaj?
- Jest, iz organizacije - iskreno je odgovorio.
Ta me iskrenost frapirala; smjesta sam promijenio mišljenje i ton govora.
- Vi ste, dakle, organizirani hrvatski katolički đak?
- Jest, gospodine poručniče.
Digao sam se, okrenuo se prema njemu, te mu pružio ruku:
- Dakle, pripadamo istoj organizaciji...
Mladi se časnički pripravnik kao preobrazio; djetinjski se veselio. Skoro nije znao kako će sa mnom početi razgovarati...
Očajna zima 1917. god. na predjelu Dosso del Fine smetala je skoro svako kretanje, ali za nas dvojicu otada je bila ugodnija i snošljivija. Kad bi Ivo trebao kroz vijavicu poći s brzojavom do koje bojne ili kojega drugog zapovjedništva, izgubio bi se kao strijela niz bijele planine, a vraćao se promrznut, ali veseo natrag u zaklon, gdje bi ga čekao topao čaj s dvopekom. Ironizirao sam ga sada, ali ne više zlobno kao prije, kad je bio dodijeljen mome vodu, i pozdravljao bih ga: Borče s bijelih planina, uđi, popij čaj, to bar pripada borcu s planina. On se smijao i nastojao i u meni dignuti duh, jer ja sam u to doba već počeo zbog teških prilika očajavati...
Jedne strašne noći, dok je vijavica nosila bregove snijega oko nas, mi smo opet u kutu zaklona uz peć raspravljali svoju omiljelu temu: što treba da stvara naša đačka organizacija. Prof. Maraković je stvarao organizaciju za odgoj značajeva - veli Merz... A pošto si i Ti bio u njegovoj organizaciji, borče s bijelih planina, ergo što slijedi? nastavio sam ja s podsmijehom. On se zacrvenio, jer je bio veoma skroman.
- Govori, govori, časnički pripravniče!
- Pa on je, eto, htio ucijepiti pojam što je to značaj.
- Dobro si se izvukao - smijao sam se njegovoj skromnosti. Međutim je on dnevno sve više i više čitao knjižicu Katolik na djelu; i ne samo čitao, već je počeo o tome i sa mnom nadugo raspravljati. Vidio sam da je taj mladić na putu da postane moderni praktični katolički radnik.
A onda opet jednog teškog dana morao je borac s bijelih planina u Bozen, morao je odnijeti neki izvještaj na više zapovjedništvo. Opskrbio sam ga dodatnim obrocima, a on je pritegao karabinku preko leđa, omotao vuneni šal oko vrata i preko prsa, stavio noge na skije i strjelovitom se brzinom izgubio preko bijelih planina. Nisam zabilježio datum toga dana, ali kad se vratio poslije nekoliko dana, došao je natrag osobito veseo, a ja sam mislio da ću ga morati poslati u bolnicu.
- Što ti je da si tako veseo? Ja bih poslije takova napora klonuo.
- Slušaj, u Bozenu sam našao jednog franjevca... -
Spomenuo mi je i njegovo ime, ali ga nisam zapamtio, samo znam da je bio profesor teologije. Ivo se sprijateljio s njim i kroz ono vrijeme, što je morao biti u Bozenu, regbi da je taj franjevac na njega osobito djelovao.
- Uputio me u tajne sistematske meditacije. - Skoro nisam ni razumio, što je s tim htio reći.
- Nego, molim Te jednu važnu stvar.
- Koju?
- Ti to možeš, pusti me kojiput k njemu u Bozen... nađi mi tu mogućnost.
Tako je usrdno molio da mu nisam mogao odbiti. Puštao sam ga često u Bozen, i on je svaki put dolazio veseliji natrag.
- Znaš, - reče mi jednom - prof. Ljubomir Maraković me primorao na sistematski rad u svemu; sad, eto, vidim vrijednost tih riječi, otkad sam se počeo družiti s tim franjevcem.
Ne mogu reći da mi nije bilo teško biti bez njega po koji dan, jer su prilike bivale sve teže i teže, ali ja bih ipak uvijek našao načina da ga pustim u Bozen i da ga opskrbim hranom...
Zadnju temu koju mi je razvijao pred moj odlazak od puka bila je: čovjek mora biti u svome zvanju na svome mjestu. O toj je temi mnogo raspravljao s ocem franjevcem, te mi je govorio da će mu to biti najmilija tema, koju će praktički obrađivati kad se vrati iz rata...
Posjedovao je silnu energiju i karakter, i sve je sistematski počinjao i svršavao. Mršavi časnički pripravnik, borac s bijelih planina, htio mi je na polasku dati što veći dokaz svoje ljubavi, te mi je darovao svoju najdražu knjižicu: De imitatione Christi (Nasljeduj Krista), na kojoj je vlastoručno napisao: Merz Hans, Dosso del Fine, 19. II 1917. VI. I. D. III Korpus XI Armee. Tko pozna pok. Merza, zna što je značio taj dar.
Teško smo se rastali. Toliko mi je puta naglasio da pohodim, ako budem mogao, prof. Marakovića, njegova učitelja. »Njemu sve zahvaljujem«, znao bi reći, a to mi je i u onaj zadnji čas ponovio, kad sam se spustio niz bijele planine u dolinu, kamo me je ispratio...
| prethodna | sljedeća |