U Jajcu živi još jedan Ivanov školski drug, g. Ahmet Kulenović, direktor poreskog odjela NOO Jajce u mirovini. Pohađao je s Ivanom svih osam razreda realke od 1906.-1914. Posjetili smo ga u ljetu 1970. g., kada se pripremala ova knjiga. U njegovoj pismenoj izjavi, koju nam je dao, čitamo:
»... Iako je od moga i njegovoga (Ivanova) rastanka proteklo pedeset i šest godina, sjećam ga se uvijek s velikim poštovanjem.
Ivan je bio najmlađi među nama, a i najbolji đak kroz sve vrijeme školovanja u realci. Nastavu hrvatskoga jezika kroz čitavo školovanje držao nam je dr. Vaso Glušac, a potom dr. Ljubomir Maraković. Naročito dr. Vaso Glušac, dok je bio profesor u nižim razredima, ispitivao nas je svakoga sata gramatiku, a Merza najviše; pa je Merz bio uzor, u kojega je prof. Glušac prstom upirao, kao đaka čija majka niti je bila hrvatskoga porijekla nita je hrvatski dobro govorila, da je tako lijepo savladao hrvatski jezik...
Ivanov humor je bio karakterističan u razredu. Ocjenjujući nas valjda po svome kriteriju, imao je za svakog od nas nadimak, ali to nije bilo ništa uvredljivo.
Bio je ideal čestitosti i poštenja, a naročito je to pokazao na đačkom procesu Velike realke 1915. god., koji se vodio protiv đaka, a u kojemu sam i ja bio optužen zbog smetanja javnoga reda i mira. Svojim iskazom pred sudom Merz je kako u Banjoj Luci tako i u Travniku, gdje je konačno izrečena osuda protiv nas, nastupio kao čovjek kojim bi se i nacija od sto i više milijuna ljudi mogla ponositi. Mi optuženi dobili smo dojam da je javni tužitelj očekivao da će Merz optužnicu protiv nas od alfa do omega jednostavno potvrditi, ali kad je Merz pred sudom davao iskaz, jadni tužitelj nije znao što će od sebe, jer je Merz savjesno, istinito i pošteno pred sudom govorio.«
Proces o kojemu govori g. A. Kulenović poveden je nakon ubistva prijestolonasljednika Ferdinanda protiv đaka mnogih škola u Bosni, koji su bili članovi tajnih đačkih organizacija. Cilj tih udruženja bila je borba za slobodu Bosne, a protiv austrougarskoga režima. Ivan nije bio članom tih organizacija, ali je znao za mnoge svoje drugove da im pripadaju.
Godine 1939. objavio je prof. Milan Janković iz Banja Luke knjigu pod naslovom »Sloboda i Jugoslavija - predratna tajna đačka društva, banjalučki proces 1914. do 1915.« U knjizi svojim riječima navodi sjećanja na Ivanov iskaz pred sudom, gdje je i Janković, tada još đak šestoag razreda Banjalučke realke, bio optužen:
»Među svjedocima bio je i maturant Hans Merz... Ali on nije htio biti oslonac državnom odvjetniku Weinertu. Bio je dobar drug i prijatelj našeg »triumvirata«. Njegov iskaz na ovoj glavnoj raspravi, koji nas je (prema Weinertovom očekivanju) mogao mnogo teretiti, ispao je zapravo kao naša obrana. Hansova... duša nije mogla nikoga da obijedi. Bio je dobar kršćanin - idealista. Govorio je: Oni su mi uvijek bili dobri drugovi i uvijek živjeli u dobrim odnosima sa mnom. Ništa ne znam da su oni išta zabranjenog činili ili govorili... Weinert, razočaran, izjavljuje da je Merz veliki vjerski zanesenjak, suviše religiozan i razmažen kad tako blago govori o ovakovim 'zločincima'...« - Str. 53.
I profesora Milana Jankovića našli smo 1970. g. u Banjoj Luci. Sjeća se još dobro i Merza i cijeloga procesa:
»Bio je dobar kolega. Na sudu nas je branio. Vjera mu je davala puno pobuda da bude moralan. Nije psovao niti ružno govorio. S njime se isplatilo prijateljevati bez obzira na njegovo religiozno uvjerenje. Pošten čovjek!«
| prethodna | sljedeća |