IPAK STUDIJ U BEČU!

Roditelji su uvidjeli da nema smisla siliti Ivana na ono zvanje, u kojemu ne bi imao nikakvog zadovoljstva. I tako je Ivan nakon božićnih praznika provedenih u Banjoj Luci početkom 1915. god. pošao na Bečko sveučilište. Ali još nije mogao studirati ono čemu ga je njegova umjetnička nadarenost privlačila. Majci za volju upisuje pravo, a ne filozofiju, kako je on to želio. Majka je silno željela da joj sin ima neko praktično zvanje i nije se mogla pomiriti s onim čemu je Ivan težio.

Kako Ivan nije učio latinski u Banjalučkoj realci, morao ga je privatnim studijem nadoknaditi. Budući da je u ono vrijeme latinski bio još maturalni predmet, polaže ispit iz njega u Sarajevu u ljetnim praznicima 1915. god.

U Beču se Ivanu kulturni horizont veoma proširio. Često je pohađao kazališta i operu, čitao je mnoga književna djela. Upoznao se iz bližega sa znanstvenim i literarnim bezvjerjem pa s njegovim moralnim i socijalnim posljedicama. Proces njegovog duševnog sazrijevanja je u toku. Ivan promatra ljude i događaje oko sebe, razmišlja o svemu, analizira svoju dušu i svoje životne principe. Muče ga vjerski i moralni problemi, pokušava ih riješiti, ali mnogo ne uspijeva. Traži istinu i čvrsta životna načela.

DNEVNIK

Već skoro mjesec dana nisam ništa pisao. Udovoljio sam svojoj želji i došao sam ovamo učiti pravo. Svi poslovi su skoro obavljeni i ja polako postajem čovjekom.

Cogito, ergo sum. Uistinu, dosada sam imao malo prilike da razmišljam. Ovdje me sve goni na razmišljanje. Vidim li ikakvu gotičku crkvu ili zgradu, barokno kazalište, razmišljam; vidim li umjetničke slike divim se, pođem li u kazalište ne mogu ni skupiti sve sve dojmove. Od sada mislim da ću voditi dnevnik. U njemu ću raščlaniti sve dojmove dana.

Moja molitva sada ide Neoskvrnjenoj. Neka me u ovome gradu prati na svakom koraku. Svaki moj hod i mig neka bude uperen lijepom. Uopće, hoću se ovdje naslađivati samo u lijepom. Mislim najprije na kazalište. Prijavit ću se za opere i nastojat ću uzvišeno zanijeti u sve. Isto je sa svim umjetnostima. Keatova deviza je i moja: A thing of beauty is a joy forever. Samo Ljepotom se dolazi do Izvora.

…Ovdje ima lijepih umjetničkih karti. Kupio sam Matter Purissimau od Morellia, Sixtinsku Madonnu, Kristovu glavu od Reina i Liotardovu chocolatiere. Žao mi je što nemam više novaca. U slikama imam neki čudnovat užitak. Madona i Isus osobito su lijepi. Ona kaplja Krvi na glavi je užasna. Svakako su religiozne slike opet najdublje…

Pišem, a ne vidim što pišem. Na klinici mi dadoše atropina. Brinem se. Naime, zabrinut sam za svoje oči. Ovdje je krasno. Gazdaričina kćerka je inteligentna.

Da oslijepim, bilo bi strašno. Bože sačuvaj. Sav svoj duševni svijet stvorio sam si gledanjem, i to da nestane. Za glazbu nisam toliko. Gledat ću da gdjegod vježbam glasovir, učim komade napamet, jer tko zna...Majko vječna, Ti koja si utjelovljenje poezije, svega lijepog i vječnog, daj da i nadalje mogu primati darove ljepote!

…U nedjelju je Pričest. Ne mogu shvatiti da će Krist, Bog stvoritelj, Onaj za kojim sve teži, koga čovjek osjeća u snu i na javi, Onaj jaki i svemoćni, koji je dao kretnju svemiru, Onaj koji nad svakom travkom i nad svakim crvićem bdije, Krist, kojem su probijali čavle kroz noge i ruke, na koga su pljuvali, koji je mrtve oživljavao i djecu volio, te kod svoje vlastite smrti sunce zamračio i zemljom potresao, da će On tad biti moj, da će razgovrati sa mnom, čovjekom za koga samo ja pravo znadem. Po tome baš vidim, da je to On, jer u tome pokazuje svoju neizmjernu ljubav.

Da, zemlja se okreće. To ja znam, uči se u školi. Šećem se korzom po rasvijetljenoj Kertnerici. Razni svijet, dame s golemim šeširima, crvenim kapicama i bijelo-crnim cipelama. Oficiri sa sjajnim pucetima. Šeću se. Svaki čas prolaze automobili, sad opet bicikli, autobusi i dr. Sumnjive dame, stegnuta pasa u kapicama, crvenkasto-plave kose preko ušiju, nekako se eklatantno vrzmaju među publikom. Neki mladić, u kabanici s pucetima otraga, sivom šeširu i štapom s bijelom kvrgom ide za ovima, bacajući na njih požudne poglede. One ne gledaju, nego se nehotice katkad okrenu k njemu, i vrzmaju se dalje - mladić za njima.

Dosadilo mi je šetanje. Iziđem iz buke i iz toga svijetla i istom sad opazim da je pun mjesec u visini i svojim srebrnim sjajem pokriva krovove i vrt. Milijun je zvijezda. One koje su bliže mjeseca bjelije su, a one spram horizonta imaju žućkasti sjaj.

Prislonio sam se na ogradu i gledam gore. Zvijezde se natječu u treptanju. Gledam kako srebrnasti oblik polako pliva, dolazi sve bliže mjesecu i sve se više u srebru zasijava. Pokrije i mjesec i kroza nj se jasno razabira mjesečevo svjetlo. Rubovi su mu žućkasto-srebrnasti i jako se razabiru. Polako ide i slika oblaćaka se mijenja. Već se desni dio raspao, a lijevi se jako zasjao. Mjesec se najednom stvori svom svojom lijepotom.

Gledam i gledam tu silnu kretnju. Sve zvijezde još uvijek trepere. Okrenem se medvjedu, Plejadama, Siriusu, sve trepti. Gledam gore, kao da sam izgubio dno pod nogama. Osjećam da se zemlja okreće, da je treptanje samo posljedica okretanja. Osjetim se sam na kugli i zemlja i ja jezdimo i okrećemo se kroz svemir. A uz to se i mjesec vrti, i sve zvijezde medvjeda jure zviždajući u svojem smjeru. Sve je veliko kretanje, micanje, svaka zvijezda ima svoj put, jedna projezdi pokraj druge i ne će juudariti. Zemlja dalje jezdi, okreće se. Odakle li ti svjetovi, odakle ta beskonačnost, ta pravilna kretanja, ta ljepota. Osjećam srebrene niti Duha koji to drži, koji nije ništa drugo nego svila puna glazbe srebrnih, silno visokih melodija. Vidim niti toga Duha na sjajnomu mjesecu, na zvijezdama, na srebrenoj rosi koja je pala na plot. Sav svemir i svu dušu zaprema taj duh i obuzme me želja da sav prah otresem i da se dignem do njegovih nogu i da sagnute glave i poklopljenih očiju prisluškujem melodiju njegove harfe, koja poput groma jekne i kojoj se valoviti glas opet pretvori u tihu melodiju. "Extrausgabe", netko me probudi vičući. Prenem se. Šta? Zar sav svijet ne diže svoje oči, svoje srce u vječnost. "Grosse Erfolgen in der Bukovina". Bože, što je to. Ne, zaboravili su se, crvi se tuku, grizu i ubijaju. Šta? Jesu li zabludjeli? Kod tako divnoga neba, je li to moguće?!

Brzo iziđem iz parka i opet se pomiješam nekim blagim čuvstvom među svjetinu. Dječaci i žene viču "Extrausgabe". Svijet je stao pred izlogom i čita najnovije telegrame.

Mislio sam na Gretu. A rado bi otišao njenim roditeljima u stan vidjeti pokućstvo, a osobito glasovir. Tužne me uspomene vežu. Bio sam u društvu ZFV kojemu je deviza "Omnes unum in Christo". Profesor luteranske teologije raspravljao je pitanje "Krieg in Christentum" (rat u kršćanstvu, op. prev.). Protiv rata je. Ja ne znam jesam li za ili protiv. Mislim, naime, samo na ratove za oslobođenje. Današnji rat – kakav je sad – bio je izbježiv. Bio sam na Parsifalu. Utisak je bio sjajan, ali nije bio potpun. Moram ga još jednom vidjeti. U "Hrvatskoj" samgovorio uvod u Parsifala, sljedeće subote nastavljam. Drago mi je da se je Wagneru "svidio". Latinski radim po malo.

…Meni se sada poput Bazarova nameće pitanje, postoji li ljubav. Nije li to nešto fiziološkoga, tjelesnoga. Tolstoj niječe ljubav k ženi koja je do sada opjevana. Turgenjev u "Očevi i djeca" prikazuje Bazarova, kojemu poput Tolstoja razum kaže da je ljubav samo animalna…A na sebi osjeti da je ona nešto drugo, neka čovjeku nepoznata strast, kojoj animalizam nije povod, nego strast koju prouzrokuju neke duševne, tajanstvene ženske osobine. Meni je ta ljubav sfinga. Razum mi kaže da ona ne postoji, a mislim li na Gretu, velim da ljubav postoji. Doduše, kod mene je imala animalne konzekvence. Ipak, ja Gretu sada ljubim, a kako se iza njene smrti osjećam regeneriran, čini mi se, da sad živi, ja bi kleknuo pred nju i molio bih je za oproštenje što sam je smatrao za životinju. No to je prošlo i ljubav me vuče k njoj. Ta ljubav nije prijateljstvo, to je nešto drugo što se ne da izreći. Sfinga?!

Sutra putujem kući na sudbenu raspravu. Morat ću reći što sam uradio. Latinski sam radio više, nego što je bilo zadano. Nezadovoljan sam time, želio bih da sam učinio. Parsifala sam prostudirao i održao predavanje u "Hrvatskoj". Nije bilo nikakve debate. Ti ljudi ni nisu na svom mjestu. Oni psuju, ganjaju djevojke i ne razlikuju se od ostalih. Ne znam zašto su furtimaši. Kako misle obrađivati novo tlo na katolički način, kad su djelom nekatolički. Uopće nemaju onoga dubljeg naziranja u svijet. Probleme unutarnje borbe i unutarnjeg usavršavanja ne proživljavaju. Puljić - npr. exfranjevac. Užasno jednostran. Filozofija i povijest su mu sve, a slikarstvo, glazba i druge stvari bagatelizira, dapače, vrijeđa. Taj će jednom biti profesor i odgajati ljude. Ne će mu uspjeti. Inače je dobar i uviđavan. Bio sam u Prateru i na Kahlenovom brdu.

Bio sam kod roditelja. Bilo je krasno. Učim i samo učim. Prilika je da ću na ispitu propasti. Ništa još ne znam. To se ne smije dogoditi pa zato radim samo latinski.

Danas direktno osjećam da duša postoji. Čudim se da je moje ja, ono što mene čini, zatvoreno u tijelo po kojemu me svijet mene. Imao ja kojegod tijelo, imao li lice Placha, Iksa ili Ipsilona, ja uvijek ostajem onaj isti. Ovo upravo osjećam. Promatrajući ljude, ne bih uopće smio gledati na vanjštinu, nego bih trebao proniknuti u dušu. Vanjština iritira čovjeka. Po pogledu, ljepoti lica se, čini se, odražava čista duša. Kod promatranja žena, silno je teško proniknuti u njenu bit jer magnetizam lijepih formi čovjeku kvari čisti pogled. Čovjek bi se istom morao uspeti do one visine da promatranjem svake žene nema ni najmanji osjećaj da gleda ženu. Istom se onda može otkriti Ewig Weibliches. Prije ne.

Svijeća gori na mome stolu. Skoro će ponoć, a još čujem glazbu, vidim mrtvog Wertera i zimski pejzaž. Bilo bi zanimljivo da opišem dojam Wertera, da ga analiziram, ali mi se analiza samoga sebe čini za ovaj čas mnogo važnija. Radi se o rečenicama iz Rainer Maria Rilkeovog djela o Rodinu... Pristanem li na ove misli, znači da bacam svu svoju ideologiju i počinjem si graditi novu. Ove riječi drmaju egzistenciju morala. Drmaju li? Krasna su Rodinova gola tjelesa. Istina je da je nagon u ženi prirodni nagon. No, Bože, je li ovaj više umjetničke naravi… lijepo izgleda... Krasna igra prirode. Ali zašto gledati; treba to sam doživiti. Zamislim... Ali jao, što je to u meni, demonskom silom me vuče k njoj, a nešto mi opet veli: "Stani, zlo činiš". O ove dvije stvari se radi, hoću li otići k njoj i u zagrljaju naših tjelesa piti slasti... I u toj slasti živjeti, umrijeti.

Kannst du mich schmeickelnd belugen
Dass ich mich selbst geffallen mag
Kannst du mich mit genuss beltrugen
Dass sei fur mich de letzte Tag.

I ni u ovoj slasti ne ću naći zadovoljstvo. Ovaj silni, demonski užitak nas drži, a na jednom se dignemo. Čujem "Memento mori". Sjećaj se smrti. To što te toliko drži, proći će, samo nešto će ostati i poslije tebe, ali ono što će ostati, nije uživalo u ovim demonski časovima. Ne uživati znači boriti se protiv prirode, dapače, zanijekati je. Osjećam tvrdo da je poslije smrti život i da taj život demonski s onime nema veze. On postoji samo radi principa pravednosti. Pravednost nije princip, nego je iskra u nama i veli da ako nešto hoćemo postići, moramo pregarati. Rodinovi kipovi su krasan, sjajan, bukteći život i čim su veći i sjajniji, to je za nas veća dika, ako smo suzbili veličinu toga prolaznoga sjaja poradi onoga, za sada još ne osjetljivoga sjaja vječne ljepote.

Uopće sam došao do zaključka da je borba protiv modernih nazora, čini mi se, dovršena. Život mora da nam je žrtva, da mnogo lijepoga ni ne gleda. Sad se mora, dakle, osuditi što sam u operi gledao lijepu dekoltiranu damu da se čak zarez vidio. Faktično je da ženska lijepota ima začaravajuće, lijepo na sebi, i poradi tih prolaznih trenutaka gledanja moramo zauvijek zatvoriti oči i gledati samo na vječni sadržaj. Živjeti je silno teška borba koja traži pregaranje, ne gledanje lijepoga. Radi ove borbe ima i život čovjeka viši sadržaj. Boriti se protiv nagona k divnoj ženi, svladati ovaj i uspeti se do visine čovjeka koji ni ne osjeća više nagon, nego na ženu gleda kao na muškarca ravna sebi, znači izvojevati najveću pobjedu. Mnogo je ljudi stradalo jer ih je demonska pridobila ljepota žene. Možda je skoro i mene. Ali od sada velim; zatvoriti oči i ne tražiti ovaj princip ljepote, koja je ovdje samo da uspostavi borbu i kojoj je nagrada vječnost.

Je li opravdano da se umjetnosti glorificira sjetilnost, pa makar i u najblažim crtama? Ili: smije li se slike iz sjetilnoga - slobodno ću reći seksualnoga života - uzeti u pomoć, ako se hoće simbolizirati ili prikazati koji duševni osjećaj, koja ideja!

Tolstoj veli da su sve umjetnosti samo izraz sjetilne čežnje i poradi toga je ona neopravdana. Donekle ima pravo. Ples, kiparstvo, slikarstvo, glazba i književnost su to bile. O arhitekturi dvojim. Ples, kako rekoh, doveo je do izroda. On je postao čistim tjelesnim užitkom (Rim). Ovakav ples svakako je neopravdan. No, u današnjim salonima igraju se plesovi koji nisu užitak, ali koji najrafiniranijim pokretima izražavaju želju za užitkom. Cilj je jednostavno sjetilnost. Iz toga pak ne izlazi da je ples neopravdan. On mora vanjskim gibanjem predočiti duševne situacije, dapače prikazati prijateljstvo, ljubav itd. Kod toga se čovjek mora poslužiti tijelom; čovjek ne bi smio ni zamjeriti ako bi jedna točka toga plesa bila i poljubac. Ovaj može izraziti solidarnost duše. Ples je umjetnost, izraz težnje k vječnoj ljepoti, a ne sjetilnost. Je li u kiparstvu opravdan akt? Nisam si glede toga na čisto. Čini mi se da jest. Ali akt se ne smijeuporabiti samo za prikaz sjetilnosti, nego – uzet ćemo opet ljubav - on ima biti sredstvo za prikazivanje duševnih veličina. Rodinov poljubac ne prosuđujem kao Rilke koji veli da je ovdje prikazana ljubav, koja muški spol vuče k ženskome. Evo tu je izraz ljubavi u duševnom smislu…Moguće da imam krivo. No, uzmimo Sindingov Poljubac. Sinding je bolje prikazao dubinu ljubavi, samo što ne raspolaže tehničkom vještinom kao Rodin. Rodinov bi akt, moguće još gdjekoga, pobudio na sjetilnost. Sindingov nikada. Uopće: zar grčki kipovi bude sjetilnost? Nikada. Zato velim da je akt u umjetnosti opravdan, samo ovisi o tendenciji zašto se upotrebljava. Ako bi čovjek htio, mogao bi napraviti lice koje ne budi sjetilnosti. Pikantno je pak ovo pitanje zašto je prirođena stidljivost u čovjeku. Ako je akt dozvoljen i ne pobuđuje sjetilnost, zašto ja uviđam da djevojka, koja bi mi se otkrila, čini zlo. Ovo skroz naravno pitanje pobija sofizme i u korist aktova. Na ništa nisam došao. Za sada završavam to pitanje velikim upitnikom. Vrijeme će već svoje pridonijeti. Fakat je taj da jedna Madona lošijega slikara mnogo više oduševljava i ostavlja jače reminiscencije nego akt Velasqueza. Već ovo prikazuje što je prava umjetnost. Mi ljudi se uvijek bavimo tim nesretnim pitanjima o duši i tijelu. Nikada kraja ni konca. Čovjek ne može povući granice jer je oboje. Miciki se Rilke sviđa: "Man muss nicht so engherzig sein" ("Ne smije se biti odveć uskogrudan"), veli ona kad sam joj rekao da se moji nazori o svijetu ne slažu s Rilkeovim. Ako ona drži da je životinjski nagon čovjeka, heroizam i prirodna ljepota - princip dobroga – ona bi morala biti nemoralna. A uistinu nije takva. Današnje doba je sama oprječnost.

Buconjić me pitao imam li radnju za "Luč". Radi toga opet studiram Turgenjeva i upotpunit ću njegove nazore o životu. Glavno mi je prikazati Turgenjeva kao svestrano naobražena čovjeka, kao ljubitelja svih umjetnosti i dovesti ga u kontrast s jednostranim Dostojevskim i Tolstojevom etikom. Mislim da ću biti gotov za dva dana gotov te ću opet moći nastaviti prekinuti rad na latinskom.

Na Veliki petak pohodio sam neke crkve. Sunce je sjalo, lijepo i žalosno. Na svim licima, na svakom podsmjehu ljudi raznih kategorija, bilo je nešto žalosnoga.

Danas sam bio na Pričesti. Poslije podne u Badenu. Već sam se bio zaželio prirode. Lutajući po smradnim ulicama, sav sam se osjećao nemoćan i satrven, no kad sam došao u Baden, vratilo se naravno veselje i ugodnost. Po parku je divno. Krasan je pogled na valovita brda, prethodnike Alpi. Dolje između brda i onoga na kojem smo mi bili smjestio se jedan lijepo uređen gradić. Pošao sam na stijene, gledao u dubinu, dolje na cestu što ide, i obuzela me je bila želja da imam krila pa da lebdim iznad toga bezdana.

Na ratištu je zlo. U glavnom taboru se toči šampanjac. Mostar i Sarajevo se ispražnjuju. Premisl je već u ruskim rukama.

I to je, uistinu, sve radi onoga gospodina u Zločinu i kazni što je tako bezobrazno stao pokraj klupe i gledao na pijanu djevojku koju su muški obukli.

Mi nemamo kruha. Filistri hoće kolače, imaju brašna… Ako stradamo, zavrijedili smo.

Još jednom: U glavnom taboru se šampanjizira… Sustav protekcije, nemorala mora stradati. Toliki narodi će proplakati i zaviti se u crno, umjesto da se užive u rastu miline, u letu zvijezde, u ljepoti Madone, ljudi se 'kurvaju' po cijelom Beču. Patriote, pobjedit ćete! Nadajte se!

Slušao sam Beethovenovu 9. sinfoniju. Silno mi se svidjela. U prvom dijelu čovjeka dira ona praznoća, onaj očaj, te silna borba protiv nezgrapne sudbine. Ništa ne koristi. Sudbina nije pobjeđena, ona zaokuplja sav svemir svojom prazninom. Drugi dio nisam baš pravo razumio, no ona desperacija i nezadovoljstvo iza sjetilnog užitka, tjera čovjeka u očaj. U trećem dijelu sjajne su ljepote seoskoga života. Mame nas, podajemo im se, no opet nas sjetilni užitak privlači. To ide amo tamo dok nam priroda ne otkrije Tvorca…Četvrti dio je najljepši. Sretni smo, u borbi smo uspjeli, uživamo u krasnoj prirodi i Stvorcu. I to uživanje postaje sve jače i jače veselje, postaje snažna pobjednička himna koja se opet slegne. Nešto se hoće izraziti, a ne može. Na to dođu riječi u pomoć. Ono što je glazba osjetila, a nije mogla kazati, one izjave. Ta pjesma je himna veselju, himna Bogu i ljubavi. (Schillerova Ode an die Freudl (Oda radosti). "Seid umschlungen Milionen". (Budite ovijeni milijunima). Himna je Tvorcu.

Faustovski motivi, samo što je bolje riješeno nego u Faustu. Zadovoljstvo se ne nalazi u poljodjelstvu, nego u ljepoti prirode, u himni Tvorcu.

Jučer sam poslao radnju o Turgenjevu u "Luč". Sve skupa iznosi 31 stranu. Radoznao sam hoće li je uvrstiti. Držim da ne će poradi opsežnosti. Danas je bio sastanak u Hrvatskoj. Raspravljalo se o brošuri, koja će se izdati, poradi informacije stranoga svijeta o Hrvatskoj. Po mome mnijenju ona nema velikog smisla. Što Hrvati traže? Uvijek ištu i ištu, a sami se vucaraju po kavanama i lumpaju. Toliko ima talentiranih ljudi - sve ovo propada. Sada, kada bi trebalo reći taj i taj pridonio je nešto cjelome čovječanstvu, mi tražimo da nam se daju naša prava. No, jao, ovih nema!

Svo veselje koje sam danas oćutio, neopisivo je. Srce je prepuno čuvstava; pjevalo bi pjesme i himne Stvoritelju.

Bio sam kod Frankovih i kod Mittlerovih na ručku. Tereza odlazi mojim roditeljima u B. Luku. Natrpala mi je džepove čokoladom. Dobra je djevojka, niti ne zaslužujem sve te dobrote. Poslije podne sam proživio s Vaninom u krasnoj prirodi. Uživali smo u zraku, travi, oblacima, cvijeću, u svemu što je bilo tako lijepo. Ležali smo na travi i svom snagom upijali ljepote prirode koja se rađa. Vanino mi se jako svidio, kad je jučer na predavanju u Hrvatskoj rekao o Radosti - da je i svaki cvjetić izvor radosti. Svidio mi se. Danas sam se uvjerio da uživa u prirodnim ljepotama i da mu je stalo do toga da si odgaja veselu dušu. Lijepa je misao - moramo uvijek biti veseli; jedino veselje stvara oduševljenje, a ovo velika djela i slijepu požrtvovnost.

Krasna, prekrasna je banjalučka priroda.

Život mi je veliki upitnik. Od dana do dana gubi se moja djetinja vjera. Ono prijašnje razlikovanje između dobra i zla nedostaje mi. Pitam se je li ono što sam prije držao dobrim uistinu dobro. Šta je to uistinu dobro, postoji li dobro? Svi ovi nazori o svijetu, nisu li oni samo predrasuda. I uvijek tako živim i pitam se. Samo ono što vidim pred sobom, uviđam da postoji.

Evo što vidim: Šećem se na večer po parku i gledam gdje je na svakoj klupi po jedan par, gdje se jedno uz drugo stišću, gdje se sretno smiju, ljube... Faktično ovaj prirodni zakon postoji, zakon ljubavi, (Riječ ljubav sada upotrebljavam u smislu sjetilnoga nagnuća muža i žene). Na ove parove ne gledam više prijašnjim okom. Nekada sam držao da je to strast, slabost, ljudska nekarakternost koja se podaje sjetilnom užitku. Ovako više ne mogu gledati na taj temeljni prirodni zakon iako znam da sam se u časovima kada sam promotrio taj život iz bližega (akademija!) gnjusio toga gada i blata.

Postoji li Bog? - Osjećam ga u sebi i oko sebe. On je jedini, vječni, veliki Bog.

Za opravdanje ovoga principa moram se pitati postoji li Bog ili ne? Onda, što razumijem pod imenom Bog? Faktično je da On postoji, da ga osjećam oko sebe, u sebi, tu ovdje, ondje, svagdje. Njegove melodije drže i napunjaju novi svemir. Svaki čovjek ćuti dah nečega većega i vječnijega, upravo kako razum pridomeće vječnoga u oba smjera. Dakle Bog postoji. Onda se pitam šta je taj Bog, kakav je? Možemo li se moliti. Je li on osoban? Na ta pitanja nam odgovara naša nutrina u pojedinim jednostavnim slučajevima. Uvrijedim li moje roditelje, silno mi je žao. To je dokaz da osjećaj učinjene nepravde nije predrasuda, nego da u nama postoji pravda. Pravda je jedan princip koji je u nama i sva se nutrina u nama uzrujava, ako radimo protiv ovoga principa. I onaj kojega mi osjećamo oko sebe, do kojega razum dolazi da je vječan, komu duša nehotice teži, Taj će biti jamačno pravednost. Time mi dolazimo do osobnog Boga. On postoji i ja tvrdo vjerujem, i u najjačim časovima kušnje i sumnje, da je On jedini vječni, veliki Bog. Kada ovaj postoji, već slijedi da naš život ima svrhu.

O smrti – Zašto sve, kad umiremo.

Onda još treba pomisliti na nešto na što ljudi ne misle i što bi ih lako moglo lako do prave spoznaje - da ćemo umrijeti. Nekoga silno volimo i taj umre. Nikad, nikad ga više nećemo vidjeti. Pa mi sami smo puni misli, sumnja, težnja, mnijenja. Cio duševni svemir, naše Ja je sredina oko koje se sve okreće, koja prima i razvrstava dojmove. Sve mi to doživljavamo, katkada se mučimo i patimo (no to je dokaz da pravda nije predrasuda, jer ako je tko uzrok naše patnje, realno se borimo protiv njega) i sad najednom umremo. Zašto sve ovo? Zašto toliko misli i težnja, kad je sve badava, kad propada u ništa, kad duša nije zaseban element koji je poput duha u Diableu boiteuxu zatvoren u bocu. No to ne može biti. Kada je u prirodi sve tako sjajno uređeno, mora biti i vječnost našega života u smislu pravednosti. I uistinu, to je i u to vjerujem i u času kada ovo osjećam djetinjom vjerom, kada se gnjušam zla i kada se topim u molitvi, ostaje u dnu duše opet ona sumnja; onaj veliki upitnik zadnjeg Adama: Zašto? Što?

I opet, uza svu sumnju, vjerujem. No, nije dosta samo vjerovati. Naša vjera mora biti sustav, mora biti putokaz života, zato da ne radimo protiv principa pravednosti i vječnosti. Religije daju sustave. I ja kažem: "Aut Katholicus aut nihil". U ovom pogledu u meni nije nikada postojala ni najbliža sumnja. Imam i osjećam da je katolicizam jedina prava vjera (ako vjera uopće postoji). O drugima nikada nisam ni mislio da bi bila bolja od katoličke. Eto, ja sam u duši katolik, ali onaj Urmensch (pračovjek) u meni, onaj Faust, koji ne zna za odgoj ni predrasude, vuče me u težnji dolje i pravi od mene da u sve sumnjam. No, dosta o tome. Trebao bih svoj život kritizirati. Time što je oslabila moja čista vjera u katoličanstvo, opalo je i svako pravo oduševljenje, svaki oštri sud o svemu što se događa. Sve što promatram gledam i ne znam je li dobro, je li zlo. Ljubi se svijet i grli - pa neka se ljube i grle. Pa eto, jedan mi je dao pljusku. Pa sve jedno je, neka i drugu dadne. Pa toliko je svijeta siromašno, toliko se ljudi kolje. Neka je sve to, samo neka se ne tiče moje kože. Faktično, ako mi i razum kaže da to nije pravo, to sam uistinu, uslijed ovih nutarnjih sumnji, doživio. I sada je krajnje vrijeme da sve ovo opet stresem i pomislim da je Netko poradi Istine umro za me na križu.

I trgnut ću se i vidim da su te djevojke u parku, ti muževi i lijepe forme, samo gadna strast, da to nisu ljudi s težnjama i bolima, nego da su jednostavne živine koje se ne razlikuju od ostalih. I ja ne smijem takvo što opravdavati, jer znam da je onaj princip nagnuća muža k ženi samo poradi naše duše ovdje, jer naša duša je "mi" - koja se usavršava i diže. Ovaj negativni princip lijepote, to zabranjeno drvo raja je svojom lijepotom samo ovdje da stvara od nas ljude. I gledat ću da se probijam da na ženu ne gledam kao na lijepo tijelo i k njoj me njezina vanjština ne smije vući. Odhrvati ću joj se i u njoj ću tražiti samo ono što je vječno. I zbilja, sad opet osjećam da vjerujem, da vjerujem katolički, da Majka Božija nije Venera i da sam sav sretan što sam opet došao na pravi put. I promatrajući život znati ću što je plemenito, što nije, što je moral, a što nije.

I ovako sam proveo čuvstvenu analizu, a da sam se držao svete rečenice "Po plodovima se zna kakvo je drvo", došao bih načinom razuma, znanosti, umjetnosti i poglavito povijesti do rezultata da jedna stanovita istina postoji i da se ona vuče kroz cijelu povijest i da su sve ljudske težnje i bludnje upravo lutanje oko katolicizma kojega je malo tko pravo osjetio. I uz ovo sve što vjerujem, čovjek sam, i sumnja na dnu duše ostaje i ona me jača, jer je uzrok duševnoj borbi i provjarvanju koje kao čovjek proživljavam.

Kod Muslimana je skrivanje žena sjajna uredba. Bit će da ima svoj duboki razlog što se tako dugo drži. Žena se treba skrivati, ako neće navesti na grješnu pomisao. Gledajući uvijek tjelesne forme, zaboravljamo na duševno. Nehotice čovjek uvijek gleda žensku. Poradi toga, moramo se probijati, na nju gledati isto kao i na muško; treba dotjerati do toga da pred sobom ne vidim ženu s tijelom, nego nju sa svojim duševnim sposobnostima. Mnogo to stoji truda i borbe, dok se čovjek probije do tako uzvišenog stanovišta.

Danas nisam ništa radio. Odmarao dam se. Oči me bole pa ne mogu čitati kako bih želio. Večeras sam bio u Hrvatskoj, poslije toga smo otišli u kavanu (ugao Lichtensteinove ulice). Razgovor bijaše turoban; govorismo o Italiji i njenoj bezobraznosti. Hoće nam rastrgati domovinu. Bilo je govora i o ljubavi, Bogu itd. Teško je govoriti o tim stvarima. Cijeloga dana sam razmišljao zašto smo na svijetu, zašto je Bog našu plemenitu dušu turio u gnjusno životinjsko tijelo. To ja sve znadem i mučim se i vrijeđam Madonu, vrijeđam svijet, a opet se borim. Pojam idealne ljubavi, ideala djevojke, sve tone gledajući realnost oko sebe: gnjusnost i plitkost toga svijeta, koji podaje sve na vanjštinu - te žene s probijenim čarapa, nategnutim haljinama, da se svaka forma vidi, tako da bude živinski osjećaj. Pojam idealnog je, žalibože, samo pojam. U svijetu koji me sada okružuje, ne nalazim ga. Oh ta sumnja, prokleta sumnja! Zašto da je čistoća upravo dobro? Nije li to predrasuda. Pa što je uopće "Dobro", o kojem se toliko govori. To su te sumnje, no svejedno osjećam u mom svetištu, srcu, da uvijek čuvam i osjećam iskru nečega, nedokučivoga, nevidljivog, nepojmljivog, Velikog.

S Buconjićem sam dugo razgovarao (do 12 1/2 h). (Sada je 1 1/2 h) o Bogu i sličnim stvarima. On naime nije načisto dolazi li čovjek sam do pojma Boga... On se pita, sumnja - čovjek je.

Ne bih imao što pisati jer ništa nisam radio. Jučer me je cijeli dan mučila grozna strast, sva me tjerala da letim i da se borim protiv nje. Kalja mimoje ideale i vuče u blato vuče... moralno – duševnu čistoću. Katkada tako reći blamira.

Na večer sam uvijek pun tako sjajnih misli, tako plemenitih namjera; ćutim direktno nešto nadzemaljsko, osjećam da ono postoji. Kad se pojavi bijeli dan, zaboravljam sve lijepe odluke, sva okolina, sve vidljivo vuče na sebe pozornost, tako da se čovjek instiktivno vlada većinom dosta zlo.

Mnogo, jako mnogo toga imam što trebam saznati. Modernih, učenihneprijatelja je sa sviju strana, a treba se protiv njih boriti dubokim sredstvima. Bože, svoje oči upotrebljavat ću samo za gledanje lijepoga i za uzvišene svrhe. Pomozi mi zato, molim te!

Jutros sam došao u Plzen. Bio sam ovdje od četvrtka (ujutro) do nedjelje navečer. Rezultat je da sam, čini mi se, zaljubljen u Rosl. Moguće bi valjalo da svoja čuvstva analiziram i pokušam izlučiti bit ljubavi. Najprije se pitam: Je li ljubav grješna? Odgovor je težak. Prije sam, naime, držao da je ljubav onaj isti osjećaj koji postoji između brata i sestre. No, to nije tako. Što bi ona drugo bila? Neki je čudnovat osjećaj koji nas vuče k ženskom, ne pitajući mnogo razum, da li biće, kojemu smo skloni, posjeduje duševne ljepote o kojima smo toliko sanjali. Kada je tako, slušajmo što veli Bazarov: Ljubav je fiziološki proces... Po tome je naš odnošaj skroz životinjski; nagon muža k ženi. To sam i ja prije mislio, no to nikako ne mogu pomisliti. Čovjek nije životinja, moj je princip. No ipak osjećam neku sklonost, ljubav k djevojci, a da mi je kod toga misao kao biser čista. Doduše, ovaj duševni osjećaj ima tjelesnu podlogu. Ona mi se sviđa jer je lijepa lica, a i tijela. No ljepota lica, bolje reći izraz očiju, stvara u nama simpatiju, on je donekle izraz nutrine. Nije velik prijelaz od ovoga duševnog odnosa skroz životinjskomu: Prisloni li se samo tijelo, već i nehotice elektrina ide kroz čovjeka... Moguće je to još kroz nesavršenosti. I kod doticaja tijela, moralo bi nam tijelo ostati ravnodušno. "Moramo biti ko jedno od onih malenih".

Moguće da sada shvaćam ljubav, ženu, kao sredinu kulture svih vijekova. Ovaj duševni odnos je stvar velika djela, on je u Božjem planu. Naravno pjesnici su učinili korak i držali da je ljubav onaj sjetilni užitak, oni trnci što čovjeka prolaze: no, svakako su se prevarili. Ono što daje čar njihovoj poeziji je ono duševno, vječno što su opjevali, dapače, ono vječno što prolazi kroz sjetilni užitak, držeći da je ovo ljubav, dočim je ona ono nevidljivo, nepojmljivo u njoj.

U Plznu sam vidio Mörsere (35 centimetara). Bio sam na grobu bake. Jednom sam pohodio Rosu, u subotu je iz samostana Chotiesschana doveo ovamo. Samostan je povoljno utjecao na njezin duševni život: dobra je kršćanka. No znam, dok iziđe iz samostana, ovo će se rasplinuti. Lako joj je govoriti o kršćanskom uvjerenju u samostanu. Dok dođe u svijet i naiđe na zapreke, podleći će. Treba krvave borbe da se ne potone u običnom svijetu.

Lijepo govori francuski, svira glasovir i violinu. Produbljene inteligencije baš nema, no posjeduje smisao za lijepotu. Željna je znanja, rado bi studirala glazbu.

Jako je volim. Kad je išla sa mnom pod ruku, kad smo skupa gledali slike, napokon, kad mi je dala oproštajni poljubac, bili su lijepi trenutci za me. No ona ne zna za moje osjećaje, a ona me voli, no, što imam od toga, kad to nije ljubav.

Ujak Heinrich je dobar, svakome mnogo čini. Došao je do utjecajnoga mjesta jer nikada nikome ne protuslovi. To nije lijepo... Drag mi je jako. Hedviga je također jako dobra: malo se voli hvaliti, no svejedno je za me uradila koliko je mogla.

Karl je baraba. Kćerke su mu vesele. Na rastanku su dobile poljubac. Bilo im je drago. Fritz je dosta miran, no ne uči.

Samostan Chotieschau je krasan. Časne sestre su sama duševna ljepota. Grofica Kleist, kneginja Lobkowitz, slikarica, umjetnica na glasoviru i violini i drugih ima. I sve su tako ponizne i pokorne.

Rosl nema altruističkoga odgoja. Velika šteta.

Eto što me pomiče i zašto nisam zadovoljan.. Sav moj književni rad je zastao: ne čitam, nemam temu koju proučavam. Čovjek mora imati nešto više za što se drži, čemu će posvetiti svoje nastojanje, što će ga oduševiti. Ja bi tako radio za naš pokret u književnom polju: upozoriti naše na stranu književnost, upozoriti ih na odgoj ukusa i na ljubav ostalim umjetnostima.

Silna je u meni želja da stvaram. Učenje mi je već dosadilo, nego bih želio svoj duševni život pretvoriti u poeziju. Bilo bi svakako nešto dublje, jer obuhvaća sveopće ljudske probleme. Mislim, trebao bih neki sadržaj kao okvir za sve misli. Valjalo bi proučavati Grabancijaša Dijaka.

Nešto sam dalje čitao Diablea boiteuxa. Moram se smijati kako je sve umjetno udešeno, fabricirano. Npr. priča o ljubavi Belforta… Vrijednost se sastoji u tome što daje "Sittengemalder" (slike o običajima) onoga doba (u zlu smislu prikazuje pretvaranje i pokvarenost). Tehnika prikazivanja je jako realistična.

Vidim da sam se probio do priličnog stupnja visine. Promatram život i uvijek se pitam za uzrok svega što pokreće. Problem ljubavi je osobito zanimljiv. Već poradi toga je moje gledanje ženske već prilično visoko, što moja strast više skoro ne govori, nego sve promatram objektivno, hladno.

Latinski sam nešto uradio. Danas je umjesto Jurenke predavao Prinz. Večeras sam s Konigom bio u Prateru, a poslije toga sam se priključio bosanskom vojniku (Jäger Muhamed Lišić iz Sarajeva). Odveo sam ga na strmu željeznicu, te na Riesenrad. Kad je bio gore, rekao je: "Volio bi nego hiljadarku, da mi je i mati, pa sestra, pa otac ovdje, da vide". Rekao mi je da bi me dočekao kod kuće i zaklao ovna i osam dana me ne bi pustio iz kuće, i njegova majka bi me zagrlila itd. Silno je priprost čovjek, ne zna pisati, a tako je "dobra srca", kako sam kaže. To me stajalo 240 K, no nije mi žao, jer tko zna, ne će li skoro poginuti (jednom je bio u ratu i ranjen). Kad sam ga pitao je li se bojao prije nego li je stupio u vatru, kaže da nije jer je suđeno kada će čovjek umrijeti: sjedio uz sofru ili bio u ratu.

Uglavnom sam veseo i dobre volje. Osobito po danu. Veselim se svjetlu. U noći rano izlazim. Zle misli me gone kao furije. Naime, ovaj Beč je užasno frivolan grad. Na večer se vidi - bar ja tako vidim - samo pličinu, gadne, grješne poglede. Prekjučer sam od Ljube dobio pismo. Izvanredno me je veselilo. Kad sam ga čitao, kao da sam ga pred sobom vidio: njega mila, uvijek oduševljena. Takvi ljudi manjkaju jer oni vjeruju u boljitak, oni u svemu uživaju, za sve se oduševljavaju. Nije hladni analizator, učenjak, nego je čovjek pun Boga, bar teži da bude takav.

Njegovi nadzori o umjetnosti su sjajni iako još nisam na čisto s njima. Znam da je dobro, lijepo i istinito, u metafizičkom pogledu, jedno. Bog. No vidim da je Rodin lijep, no nije istinit, a glede dobrote indiferentan. Druga su djela opet istinita, a zla, neka opet lijepa, a zla itd. I veza bi se morala naći. Istinita da se ovdje radi o prolaznim ljudskim djelima i da je naše poimanje ljepote jako promjenljivo. Poradi te prolaznosti se ne slažu ove tri stvari. Mi moramo biti zato oprezni i u prolaznoj ljepoti tražiti ono što je vječno i ove tri vječne stvari uvijek će i praktično harmonirati. No, takva je donekle Rafaelova Madona: istinita, dobra i lijepa, iako nije tako dobra, kakva bi bila da je potekla iz kista umjetnika sveca kao Dantea. Rodin je lijep, no pravo Ljuba kaže, on je laž. Kad vidimo da je lijep moramo znati da je unutra i istine i dobrote. Uistinu ima toga. Onaj tjelesni nagon, kojeg je Rodin prikazao, ima faktično i nešto duševnog u sebi. Nije to samo životinja k životinji (Baiser), nego je težnja muža k ženi, prava ljubav. To je ono istinito unutra i zato je ovo djelo donekle dobro i lijepo. Ljepota izradbe nadmašuje dobrotu: djelo nije harmonično. Umjetničko djelo mora biti jedan akord istine, dobrote i ljepote. Sinding mi se činio bolji. Njegov Poljubac je bio istinit (nije prikazana strast nego težnja), zato je dobar. No nije tako lijep kao Rodinov. Dakle ni ovo nije umjetničko djelo. Rodin je veći čovjek nego Sinding, zato što je bolji tehničar, majstor (stvara lijepo), nego što je Sinding dobar (istinit). Poradi te individualnosti za sada je Rodin od veće vrijednosti. Buduće generacije - doba kad dođe jedan umjetnik što će biti velik i veći od Rodina, a bolji od Sindinga, reći će: Do moje umjetnosti došao sam po Rodinu i Sindingu (ili kao drugi). Potonji me je upozorio na ideju, sam sam se razvijao. Tražio sam istinu i u ovom životu s Bogom osjetio sam nagon stvaranja. Stvaro sam i te ideje ulio u Rodinove forme. Pred Bogom više vrijedi onaj kao Sinding jer me upozorio na Ideju, Vječnost. Rodin je bio čovjek ovoga svijeta: studirao je samo vanjštinju bez pomisli na Vječnu Volju. On je zlatna posuda - prolazna - u koju sam ulio Vječnu ideju.

…Mili roditelji su mi imendan čestitali. Svevišnji ih blagoslovio. Kad posumnjam u Najviše, u Dobrotu i svu svoju ideologiju, ljubav i naklonost k roditeljima u meni je nepokolebljiva; za nju osjećam tako živo i ona mi svjedoči, da ljubav, duša, Bog nije utopija, da ovo sve postoji, da je čovjek uistinu ideja koja teži svome izvoru. Premalo sam u prirodi.

Imendan je lijepo prošao. Od Therese sam dobio torti i drugih kolača. Puljić slično, a Ivić propelo. Zadnje me je najviše veselilo. Neki oprosti su veazni za nj. To je lijepo, on u to vjeruje i nastojao je da mi koristi onome što je u meni vječno, mome religioznom osjećanju.

Desperatan sam. Cijeli dan sam radio latinski i mnogo se naprezao. Prinz me je upravo pitao one dijelove iz Tuina koje nisam znao prevesti. Uz to sam iz školske zadaće dobio drugi red. Loše je izrađena.

Silno je loš znak: ako kod njega dobijem zlu kolokvijalnu svedodžbu, lako bi mogao propasti na maturi. Bile bi izgubljene dvije godine i više.

Izgubio sam, uz to, pouzdanje u svoju sposobnost. Drugi manje uče latinski, pa faktično znaju bolje od mene. Kušam s Božjom pomoću, pa ću još više raditi. Neki ponos, svjesnost ili umišljenost. Da, u zadnje vrijeme sam i nešto drzovit postao, i s Bogom kao da sam se igrao. Ako u nj vjerujem, zašto se patim pitanjima sumnje i drugim. Pošto je On veći od nas, moramo se slijepo pouzdati. Žalibože ga obično smatramo niže od sebe, kojega smijemo iskušavati. Odsada ću nastojati drukčije raditi. Šta bi moji roditelji rekli da znaju kako slabo stojim iz latinskog. Njih mi je više žao, nego sebe.

U Beču sve ide nahero. Evo, sada sam došao s latinskog kolokvija. Dobio sam dovoljan. Istina, nisam baš dobro znao, no faktično znam bolje od mnogih "latinaca", koji imaju vrlo dobar. Prinz je odviše srednjoškolski profesor, daje ocjene kao u srednjoj školi itd., a neće olakšati i dati "sehr gut". Time svjedodžba čini dobar utisak i čovjeka veseli. Inače te kolokvijalne svjedodžbe uopće nemaju koristi. No iz ovih neuspjeha zaključujem: i preko ferija radit ću gramatike i baviti se poviješću i zemljopisom. Latinski moram naučiti tako da olako čitam Livija. Ferije su pokvarene, ali mora se.

Meni je i drago da sam upoznao svoje Ahilove pete. Bit će ih jamačno još dosta. Još mislim perfektno naučiti francuski u budućim (1916.) praznicima da se tako mogu svom snagom baciti na studij estetskih znanosti. Svo me srce onamo vuče, i sam se čudim da sam se tako dugo svladao i nisam čitao literarna djela. No došao sam do zaključka: Čovjek si najprije mora stvoriti temeljnu i opet temeljnu naobrazbu, dok se baci na svoj omiljeni predmet. Istom onda će ga svestrano i duboko shvaćati. Bože i Djevo, koja si uvijek i uvijek blaga i čista, molim Vas pomozite jednom crviću, koji želi svoju zadaću, koja mu je kaoo čovjeku namjenjena, dobro izvršiti! Kući ću valjda u ponedeljak, prekosutra.

IZ PISMA PROF. LJ. MARAKOVIĆU

Već se do sada vidjelo kako je velik pozitivan utjecaj vršio na mladog Ivana Merza njegov srednjoškolski profesor Ljubomir Maraković. Njihova se veza nije prekinula Ivanovom maturom, nego je potrajala cijelog njegovog života. Svjedoči o tome i opširna korespondencija između njih dvojice za vrijeme Ivanova boravka u Beču, Parizu i kroz godine I svjetskog rata.

Ovdje donosimo nekoliko izvadaka iz opširnog pisma koje je Ivan uputio prof. Marakoviću 16. VI 1915. iz Beča:

NASTAVAK DNEVNIKA

… Sad sam kod roditelja i tratim vrijeme na tenisu i u društvu s gospođicom Dulkom. Vrlo je zgodna djevojka. Osobito me veseli što ona zna za duševni život, za borbu i gledanje. Naravno, ima još u nje mnogo toga što nije baš najkorektnije, no to će možda iščeznuti.

"Ne pouvrous nons jamais dans l'ocean des ages jeter l'ancre un seul jour." ("Zar ne ćemo nikada na moru vremena spustiti sidro makar jedan dan?", glasi čini mi se stih iz Le Lac od Lamartinea!.

Cijelu ovu nedjelu sam uživao igrajući tenisa i u društvu s Dulkom. Ne, Bože moj, već je prošlo ono doba kad se govori o ljubavi. Ljubav ne egzistira onako kako ju svijet i književnost slika. Jedno se prirodni zakon i buđenje ovoga svijet naziva ljubav. Koketerija i slično, to je prosta sjetilnost. Daleko sam već od toga. No drugo je ovdje, čisto od svake tjelesne primjese i tjelesne simpatije, iako se ova katkad nastoji ušuljati. Težnja mi je upoznati duševni život jedne žene koja je duševno već mnogo proživjela. Da, ženski duševni život je posve drukčiji od muškog: svaki, i jedan i drugi, ima svoje ljepote i čovjek ne teži samo zaroniti u svoju dušu i iz nje izlučiti kristale Vječnosti, nego on i u duši traži ženske prijatelje. I u duši posljednje muško nalazi mnogo toga, jer u dnu duše je nešto u Madonne i mi ovu u njoj tražimo. I moguće je da je ovo traženje onih vječno lijepih iskrica, čeznuće i ljubav. Božji plan se tako krasno izvršava: u braku, kojemu je (cilj) širenje čovječanstva, dolazi do spoja na skroz duševni način: na prirođenoj religioznoj težnji - traženju dijelova Njega i Madonne. Eto, što je lijepo na Dulki. Brak joj nije ideal. Oduševljava se za razne ideje, marljivo čita, studirala je dapače filozofiju, interesira se za glazbu. No riječima se ne može sve to reći. Drugi put više.

Bio sam u Travniku na Gretinom grobu. Izreka je:"Selig die reinen Herzens sind, denn das Konigreich Gottes gehort Ihnen"(Blaženi čista srca jer njihovo je Kraljevstvo nebesko) (Čini mi se). Cvijeće cvate: ponio sam jednu maćuhicu. Najradije bih dalje ostao na grobu i ondje razmišljao, no nastojat ću se uživiti i bez groba u problem smrti. Travnik je lijep grad: nosi pravi bosansko-katolički ili bolje reći južno-hrvatski karakter. Žene u dimijama i spuštenih kosa, a muški u čakširama…

Dulka mi je zagonetka. Katkada se zabavlja i razgovara ozbiljno, da čovjek zaključuje na dublji duševni život. No, danas se vuče ispod ruke s Oskarom i cmaka se (ne mislim doslovno, nego nateže usta itd.). Nisam ni najmanje protiv hodanju ispod ruke, ali očito na dnu te slobode i veselosti je ipak sjetilnost. U Oskarovu dušu mogu mnogo dubljezaviriti. On je upravo sada u dobi cmakanja: hvata za kosu, vuče za ruku, uživa u hodu ispod ruke itd. To je kod njega Pagenlust, iako znam da mu na dnu duše nije ni najmanja gadna pomisao. No, svejedno, podloga tome je dječja sjetilnost. Ne osuđujem ga. S Rosl sam i ja još nedavno težio da idem ispod ruke. Sam sam sebi govorio o nečem duševnom iako to, kako sad vidim, bijaše prikrivena sjetilnost...

"Carski dan". Otkriven je "Wehrmann in Eisen". Pastor je u protestanstkoj crkvi držao lijepu propovjed. Uzeo je stih iz Psalma: "I oni se pouzdaše u konje i kola, a mi se u Boga..." Jaka je misao…Velika je šteta da Luter nije proveo regeneraciju unutar Rimske Crkve. Borbe su uzaludne... na koncu će se svijet polako opet vraćati centrumu. Popodne sam s G. bio kod Dulke na kavi. Ima imendan. Sutra odlazi. Igrala se je karti (Lepira!). Kasnije su oni spiritizirali. Gledao sam. Dok ne dobijem dozvolu od Crkve, ne ću se dublje upuštati. Ta, autoritet se mora priznavati, jer inače sav poredak ide k vragu!

Dulka je otišla. Jedva sam suzdržao suze u očima. Zahvalila mi se je na svemu i otišla. I sada bih bez prestanka plakao. Život je strašan. Jedva čovjek lijepo sanja, odmah sve prođe kao da nije ništa ni bilo. Znam, vrijeme će sve izbrisati i možda ću na nju sasvim zaboraviti. No kod te pomisli hvata me već groza. Upravo sam u nekom Stimmungu, kao kad je Lavrecki ostavio Lizu (no, mi nismo zaljubljeni...!) i on, da ubije to čuvstvo tuge, otišao je raditi za narod. I ja ću gledati da na to ne mislim i radit ću mnogo i mnogo za druge i za se. Bog bio s njom.

Sad se Dulka vozi u Krakov. Pratio sam ju na cijelome putu. Već se njen individualitet pomalo gubi pred mojom dušom, a javlja se slika Vječno-ženskog. Mati je grozna.

Poljska se dijeli...

Prekjučer sam se krasno molio Majci Božjoj. Zbliženje je bilo veliko: naravno i u toj silnoj blizini, bila je težnja za još većim zbliženjem. I u toj žarkoj molitvi, opet je bila praznina i vruća težnja za Njom.

Od kako Dulke nema ovdje, meni je teško. Mnogo radim, a uslijed kiše ni ne izlazim iz kuće. Slabo, jako slabo spavam, pa sam silno oslabio. Vrzu mi se neprestano misli u glavi i uvijek mislim na Dulku: šta ona radi, šta bih joj pisao, rekao itd. Ja sam sebe ne razumijem. Ta ljubav ne opstoji. Meni je draga, kao i svi ostali ljudi lijepe duše. No, ona je žensko i to je opet nešto sasvim drugo. Iako sam mislio izbrisati tu razliku između muškog i ženskog, uviđam da je to nemoguće. I muško i žensko je čovjek: svak sa svojim osobinama i svojom životnom svrhom.

Da se opet saopćim svom najboljem prijatelju! Bio sam cijeli dan u groznom duševnom stanju. U crkvi se nisam mogao pravo sabrati, uvijek su navaljivala na me pitanja ne zavaravam li se ja i ne opsjenjujem, nije li to samo umišljenje. Uz to, pridružio se grozni konflikt s prirodom. Sam se, naime, sa sobom tu ne slažem. Razlike, naime, između muškog i ženskog nema, a ja se nasmijem nehotice po kojoj ženskoj. Grozne uvrede. Tim je ponizujem na životinju - pa i samoga sebe - jer pokazujem da mi nismo isto. I sam brak, nije li to glupa predrasuda? Zar se ljudi moraju uzimati, a muško traži žensko? Znam, pitanje je abnormalno, jer moj mi razum govori o zakonima prirode i metafizike, koji djeluju i kod braka. No, taj kržljavi razum. Srce opet ne zna što je na stvari, desperatno je da muško ne može biti samo i da traži još nekog. I to opet govori da uopće postoji nešto duševno, a toga se čovjek boji. Ta to je glupost, duševno! Uopće ništa ne postoji. Najbolje je sve zanijekati. Aut Caesar, aut nihil - Ili katolik ili nihilista, opet kažem. No zašto su tu te grozne sumnje, to cjepidlaćenje samoga sebe? Uz to je egoizam u čovjeku da se moram sam sebi gaditi.

Doduše sada sam već malo izišao iz tih konfuznih osjećaja. Pred očima mi je slika Madone u purpuru.

Jučer i danas šetao sam s Ljubom. Jučer smo išli po Petričevačkoj cesti (i Krešo). Dogodila nam se mala nezgoda. Jedan bosanac vojnik pitao je gdje je "špitalj", a mislio je nešto drugo.

Večeras mi je Ljuba pričao o svojim namjerama, o svojoj raspravi o Kosu i kako misli uskrisiti hrvatsku dramu. Mnogo je lijepih ideja. Bilo je mnogo govora o društvu "Nova i vetera" te o religioznoj francuskoj drami... Preporučio mi je da čitam "Imitato Christi".

Najkasnije smo debatirali o ljubavi. Nazora je toga da je ostvarenje ljubavi brak. Ljubav bez ikakve materijalne podloge nije ljubav. I ljubavi u poeziji (Dante) bila je težnja za tim ostvarenjem. Ljubav romana je neplodna jer je brak za njih filistarstvo. To je faktično dobro; onaj metafizički odnos između Boga i Madone se kod toga ni malo ne mijenja. Do sada sam držao da je ta "naša" ljubav, bez kakve materijalne podloge, skroz duševna stvar, a sada vidim da je u planu prirodne Volje da je ovaj duševni odnos spojen s težnjom za ljepotom, za ujedinjenju duša u djetetu. O tome se još mora misliti!

Danas saznadoh da ću opet na stavnju. Ne veselim se baš najviše… Žrtvovati svoju krv mogao bi čovjek kad bi bio duboko uvjeren o ideji.

S Ljubom sad idem skoro svaki dan. Jučer smo po mjesečeni bili "s one strane", a danas u Šeheru. Tymczyczyn je akvarelom slikao jedan bosanski motiv. Kućica, otraga zelenje, a dolje ispod toga Vrbas. Nije baš sjajno izradio. Nego Ljuba je od dana do dana sve finiji. Savršen nije, ali je divan. U duši praznina i pličina. Fali naravna vjera.

Gadan sam sâm sebi. Grozno sanjam, o čemu po danu nikad neću ni misliti. Grozna plitkost vlada u mojoj duši. To vječno učenje latinskog već mi je dosadilo. Već sam umoran, zaželio sam se prirode i umjetnosti.

Večer je tako kršćansko, spremno za svaku veliku misao, a kada dan svane, sve se to raspline, čovjek se pokaže slabim i ne može ni shvatiti sve o čemu je na večer razmišljao.

Već sam se zaželio Pričesti. Doduše, moram priznati, religiozni život sam strašno zapustio. Rado bih studirao Kristov život, čitao bih misli velikih ljudi o Njemu i topio bi se u tom oduševljenju proučavanja Njega.

Vani je tama - crni, gusti oblaci. Dolaze čudne misli i sam ne znam kako se sjećam Dulke. Sve je san. Upoznao sam je i to je prošlo. Proći će i roditelji i sve će izgledati kao san. Dok i ja ne ću zaći u tamnu, groznu ulicu. Ne, ne nije tamna ni grozna, nego svjetla, puna nadnaravnog sjaja. Tamo se slavi Ressurectio.

Jučer sam se opet sjećao Grete. Sjedio sam na njenom grobu – činilo mi se - i čitao njezino ime. Grete Teschner. Čudno, grobni natpis! I u tom grobu je ona koja je svirala uz glasovir, a ja do nje stajao. To je ona koju sam ne znajući volio. I vidio sam da je to bila ljubav. Smiješno mi se čini, jer sam ne znam što je ljubav, i suviše sam egoist da bi se svojevoljno i bez ikvog filozofskoga opravdanja pokorio tome osjećaju - prava, žarka prava ljubav. Čini mi se da će ova sve preživjeti. Da, da je ona živa, dao bih joj cijeloga sebe. Sva latentna ljubav strujila bi k njoj kao tisuću glasova iz orgulja. Ne, dosta je, nje nema i ostavimo mrtve na miru. Mrtve? Što opet znači ta riječ? Djevojka leži na divanu: kose su joj zlatne. To je ona ista koja je tako lijepo pričala. Ne miče se. Dolazi majka, miče joj glavu, zove je. Ništa, ne miče se. To tijelo se odnese i zakopa. Pa, eto, to je biti mrtav. Nepojmiljiva ceremonija. I mi na nju mislimo; ona živi u našim srcima i ono nešto što je u njoj bilo, to još jest: svagdje; gore, dolje, oko nas i u nama. I to je vječno. Tu ćemo stati. O vječnosti ne ćemo misliti nepripravni.

Latinski ispit je prošao… Znao sam dosta dobro… Stanovao sam u jezuitskom samostanu. Već u pet ujutro zvone zvona, orgulje sviraju i pjevaju se crkvene pjesme. U tome ima mnogo poezije. Sad mislim raditi francuski i zadupsti se u umjetnost.

Sjajna su neka mjesta iz Ivanova evanđelja o Pričesti. Kod zadnje mise razmišljao sam mnogo o njima i tako se uživio da sam zbilja mistički osjećao pretvorbu i da je ondje prisutan Krist kojemu se moramo klanjati…

Dosta sam razgovarao s Ješićem o budućoj drami pa veli da je on za buduću operu. Već je neki Stipančić (otprilike se tako zove) napisao tekst i htio bi još glazbu. Tomislavova krundiba, bilo bi mnogo naroda, glazba bi bučno svirala i iz ove bi se kao kakav Gralmotiv visoko, tanko srebrno, tiho javljao motiv "Lijepe naše" itd. Sjajna misao; no držim da za ovakvu svečanu Ton-dramu nije zgodna povijest; zato što je sve suviše poznato, dočim je kod mitskih lica (Marko i dr.) mnogo lakše, jer iz njih čovjek može stvoriti reprezentante naroda, a ujedno i cijeloga čovječanstva. Iz povijesti bi se dale stvoriti kakve "Kraljevske drame kao u Shakespearea, gdje se pokazuje borba karaktera, ali nikada nosioc ideje cijela čovječanstva.

Čovjek bi pomahnitao gledajući Tizianove krasne aktove. Neka se žalost uvuče u srce, kad se gledaju ta krasna, lijepa gola ljudska tjelesa, koja su tjesno srasla s prirodom, koja su najljepši cvijet i ures prirode. Ako li koga spopadne samo ikakva gadna misao, mora mu se reći da je pokvaren on, a ne slika. Ne, Bože, ljudsko tjelo je kao neka vanjska slika duše…"I Bog stvori čovjeka, na sliku i priliku svoju".

Za buduću dramu Kraljevića Marka ima još groznih poteškoća. On je idealni epski lik i u jednoj drami on ne bi mogao nikako djelovati…

Sada sam mnogo zadovoljniji, nego li još prije nekoliko dana. Našao sam barem nekakovu zabavu: čitam, iako nemam pri ruci djela koja bih trebao. Ne ću ih kupiti jer sam ionako u zadnje vrijeme izdao suviše novca na knjige, umjetničke karte, kavane, kolače, gostione i druge besposlice. Sistematski bih studirao Goethea, francusku liriku, junački ep. Učio bih jezike, povijest, umjetnost, svega, no nemam pri ruci djela. Tako se moram zadovoljiti sa svojim jadnim knjižicama. Muka je za mene. Da studiram filozofiju, znao bih što bih počeo. Ta zanimljivi su i povjest jezika, te detalji iz književnosti. Tako sam pravnik, a još nisam bio na pravnom predavanju. Idem na nešto filozofskih predavanja, mnogo naučim slušajući, no to nije ono pravo. Rado bih se zadubio i sve točno proučio. Kad pomislim na svoje buduće zvanje, biti državni činovnik, hvata me groza, jer ću raditi na području gdje ne nalazim zadovoljstva. Rado bih bio profesorom u Bosni, otvarao djeci pojmove, pokazivao im dublju vezu stvari, oduševljavao ih za vjeru i umjetnost, a sam književno radio, možda i pisao. Nije to neki egoizam, u čovjeku je altruistički element silno jak i on nije zadovoljan samo da stekne imanja, nego hoće i drugima duševno pomoći, dati im im svoje krvi i svoga znanja.

Na kultiviranju svoje duše u zadnje vrijeme sam nešto intenzivnije radio. Čitam "Imitatio Christi" i razmišljam. Velika je knjiga, puna mistike koja meni i treba. Čovjek vidi u svakom času kako je malen, kako je veliki Onaj, koji je umro za nas, koji Kruh - Bože, samoga Sebe, svu onu veličinu, onu Ljubav – nama daje. Ne može se izreći što se ćuti kad se On s nama sjedini. Ne, želja za još više i više, za Kristom cijelim, za Svjetlom vječnim, za Bogom Stvorcem, za kojim srce snažno, eruptivno teži. Da i svakog časa, čovjek podlegne jednom mišlju; jednim pogledom, jednim ništa, svagdje i opet teži i usuđuje se tražiti, ono što sluti da je kao iza nekoga zastora u duši čovječjoj, što katkad svoju zraku baci i stanovitu stranu nutrinje svrhunaravnim sjajem rasvjetli. To bi htio čovjek u svoj veličini. Htio bi biti ne tijelo, i spojen s tim Sjajem…

Baš je čudan dan. Noćas sam žalosno snivao o Anti, a sada sam Gretinu sliku - možda drugi put iza njene smrti - opet vidio. Bože, Bože moj, strašno. Greta, mila, draga Greta. Kad sam vidio one oči, mile i blage, onu spuštenu glavu, kose, ah, koje sam toliko puta gladio, sjetim se da bih joj morao ostati uvijek vjeran; da bi mi ona kroz cijeli život imala biti idol koji bih opjevavao. I svaki čovjek ima si naći taj idol. Izgleda da je to za me otkrivenje: možda sam zauvijek izmiren s prirodom; ženski element je u mojem životu zaigrao ulogu koju mora. Sa ženskim više tu nema posla. Zaljubljivati se neću; moglo bi se izroditi u sjetilnost. Ostale ženske neka u mome životu igraju ulogu muškog, osobito finog muškog prijatelja. No, strašno mi je kad pomislim da ću se uvijek morati kretati u društvu punom sjetilnosti. Neki dan sam zavjetovao Bl. Djevici čistoću sve do ženidbe; možda će to trajati i do smrti.

Lahku noć Gretice. Vergiss mich nicht. Ne zaboravi me…

0 kako se čovjek mijenja... Čitao sam neke listove iz lanjskog dnevnika i lijepo mogu prosuditi duševni napredak na nekim poljima. No na nekima sam zaostao. Kada čitam one misli o literaturi, o realizmu, čudim se da sam uopće tako što i razmišljao. Mnogo toga sam zaboravio i direktno osjećam da mi je književnost onda bila sve, a sada sam samo diletantist. Trebam se opet uživjeti. Detractio mater scepsae et površnosti est. Takvi smo mi moderni ljudi.

Danas bi Greti bilo 19 godina. Djevojka...

Vrijeme je prošlo u priličnom neradu. Upravo nisam sposoban za sistematski, dublji rad. Nastojat ću nešto uraditi prije vojništva. Božićne praznike sam većinom sproveo s Bilogrivićem. Mnogo govorimo o teološkim stvarima. Osobito je zanimljiv Sotonizam. Priča kako je neki misionar pričao slijedeće. U jednoj francuskoj crkvi držao je propovijed, kad iziđu iz crkve dva lijepo odjevena gospodina i stanu vani govoriti da on zaslijepljuje svijet. Pozovu ga na raspravu u jednu kuću. On to učini ponijevši svoj misionarski križ. Skupilo se mnogo elegantne gospode. Glavna boja dvorane je crna. Tu je prijestô. Sve je pokriveno crnim suknom. Zdesna spram prijestolja izlaze ljudi u crnim polumaskama, kad najednom uđe jedan plećati - grozno mi ga je opisivati! Sav u crnoj maski. Grozna napeta atmosfera. Misionar izvadi propelo, pruži ga desnom rukom naprijed prema njemu. "U ime Boga živoga, van! Uz veliku viku onaj crni izleti. Bio je sam vrag".

U to se još ne razumijem, možebiti da je praznovjerje, ali za sada u to čvrsto vjerujem. Kao što se Bog očituje na sve moguće načine, tako i vrag ima silnu moć u svijetu, dapače, najdraže mu je kad mu se ljudi klanjaju. To su ti zaista činili. Ti ljudi znaju što je Bog, ali ga mrze. To je direktno nepojmljivo, silno tajanstveno, kako tako mali istočni grijeh prouzrokuje tolike katastrofe u cijelom čovječanstvu. A Sotona je zao, nešto grozno jako…

Kad bih se sastao s kakvim bezvjercem, ne bih mu znao reći šta je Euharistija, ne bih mu znao dokazati što osjećam. Dapače, kad sam gdjegod u vedroj, svjetloj sunčanoj prirodi, pa pomislim na svoje osjećaje kod Pričesti, čudno mi je, kao da je to bio neki san, tajanstven, čudan, lijep san, neki osjećaj, neka atmosfera koju sada nemam, a kad sam u tome osjećaju zaboravim sve, samo me nešto vuče, neodoljivo vuče…Sav život život je lijepa i velika tajna…

Pogledao sam opet Gretinu sliku. Strašno mi je teško. Čini mi se da živi, ostavio bih cio svijet zbog nje. Čudna stvar je život. Tu nekako težim za ljubavlju, a opet znam da nju najviše volim i da više uopće ne ću moći nikada tako iskreno, djetinje ljubiti. Već sam izrovan idejama vjekova, koje kritiziraju svaki čin i mig. Svagdje je onaj veliki strah da bi mogao postati sjetilan. Nehotice, čovjek uvijek osjeti svoju slabost; govori li s kakvom djevojkom o čemugod uzvišenom, i ne misleći se pridiže sjetilnost. Strašno je. Ne bih mogao izaći pred kakvu djevojku, u strahu da se nehotice ne pojavi trunka ove tjelesnosti. Ta to znači ponižavati je, a bome i sebi. Kada će čovjek biti tako jak da bude naivan i iskren kao dijete?

…Kod kuće mi je dobro. Hoću se bolje izraziti - skoro nikada nije bilo toliko zadovoljstva, tolike suglasnosti i veselja kao sada. Mama se uvijek smije i mazi me. Tata ozbiljno čita, ali iza lista ili Doriana, kojega sada čita, uvijek štogod lijepog porazgovori. Materijalno ide sjajno. Mogu reći da je ovdje skoro idealna slika obiteljskoga života. Sve se bojim da ne će dugo trajati. Jednom nešto dođe, sve je prošlo, svak ode svojim putem. Dođe smrt ili što drugo.

Doduše meni je ovdje već dosadno. Ta nisam stroj. Sviram i čitam; a nemam nikakav cilj pred sobom. Nema dana, mogu reć sata, kad me ne salijetaju pitanja o biti života, svijeta i slično. Ja faktično čvrsto, bar dosta teoretski, bolje reći samoživo, vjerrujem, no ipak se svemu čudim. Tu je vani aleja, sja na suncu, pa svemir iza toga, i ja živim, i ovaj te onaj. Pa to uistinu jest.

Pa i zemlja se kreće, postoji rat, povijest, i to nije samo zamisao mašte; nego sve to opstoji, realno je. I uvijek se pitam što je to realno. Razum znade; no srce se uvijek iznenađuje. A onda srce, kad se zaleti u mističke predjele, osjeća čarobnu žeđ, koja je to veća što je bliža Izvoru, bolje reći slutnji Izvora. A kad se čovjek šeće, čudi se tome svemu. Život je tajna.

K tome je tu još i ona oholost, vražja nadutost u čovječjoj naravi. Sam sebi bi priznao grijehe, a kad mi drugi napomene, ljutim se, umjesto da sam mu zahvalan. Onda ona težnja za religijskom reformom svijeta više je u meni neka težnja da se uzoholim. Može čovjek biti ponosan jer zna što je istina, no tu se uvijek pomišlja na trijumf i kako ću na kraju imati pravo; namjesto da se pokoravam Istini koja je pobjedila. Treba se često poniziti i onda će istom čovjek biti na svom mjestu. U tim slučajevima valja prezirati mijenja ljudi…

Htio bih biti ponizan! Silno ponizan! Uništiti svu ovu prirođenu oholost i ponizno težiti za istinom; samo zbog te same istine, a nikako ne misliti na ljude što su oni uradili, što su pročitali i u tom pogledu biti suvremen. Tražim duboku, temeljnu naobrazbu, a ne množinu pročitanih knjiga. Svejedno sam silno nezadovoljan i žalostan. Znam da ne bi smjelo biti ovako. Bio sam, dapače, danas na Pričesti, onih nekoliko trenutaka u crkvi bijah sav sretan i još više, kad mogoh donekle zaroniti u ovaj misterij. No, brzo iza toga nasta čuvstvo nezadovoljstva; možda je to zato jer proživljavam neku čudnu borbu koje si sam još nijesam svjestan. Od onog oduševljenja i samosvijesti koja je bila u meni polako odustajem, približavam se silnim kršćanskim naporom poimanju i uviđam da u mnogo čemu imam krivo. Dapače, još nemam temeljnih filozofskih (etičkih) principa. Bilogrivić me je u mnogome upozorio i kad se s njime prepirem, već unaprijed uviđam da ima pravo. Ne zbog toga što bi kao individuum bio nadareniji, nego jer misli zaključcima koji su vjekovi promozgali. U mnogočemu uviđam da imam krivo. Ako čovjek hoće sve uvesti u veličajni logički katolički sustav, no pravo kažem, sve bi se moglo shvatiti i drugačije nego što kažu sv. Oci. (mislim na općenito i moje tumačenje Canticuma Canticoruma). Crkva je u tome apsolutna. Sprječava svaki individualitet. Ima, doduše pravo, jer se višoj jedinici stanice moraju pokoravati, no meni ova razna tumačenja nisu tako jasna srcu (razumu jesu), da mi se izvodi ne bi pričinjali još malo sofističkim. No, držim da ću kasnije moći dublje zaći u stvar.

Kad mislim na sebe, kakav sam u razgovoru, pričinjam se tako čudnim i grozno djetinjastim. Da bar drugi govori tako kao ja, smatrao bih ga naivnim dijetetom. Ta govoriti moram, a kada bih rekao svoje dublje uvjerenje, šutio bih. Ta cijeli život je takova zagonetka, sfinga najveća, tako da ne mogu iz teoretskoga najdubljeg uvjerenja ni (u praksi sam dušom i tijelom katolik) afirmativno potvrditi najjednostavnije aksiome života. Ta možda (veli srce, a ne razum) je drukčije, možda je sve ostalo po čemu ljudi misle i sude, predrasuda. Ta ljudi su iznijeli toliko najrazličitijih misli (od Krista do Nitzschea, Arzibasera), u biti tako suprotnih, da čovjek nehotice misli sumnjajući, iako znade da je Krist Istina. Kao Kranjčević osjećam kao da je cijelo čovječanstvo došlo u mali mozak na sijelo. Divim se ljudima koji su uvjereni u svoje principe - pa makar bili i krivi. Ali opet se samome sebi činim djetinajst, ako sam i ja u razgovoru, kao neki nutarnji fakat, kao da sam bez svake sumnje nepokolebivo, kao kakav polubog, uvjeren o snazi toga i da bih sve ostalo mogao oboriti i uništiti jednom riječju.

Najbolje je šutjeti jer bi čovjek mogao skandalizirati duše koje tvrdo vjeruju. Bog bio s njima.

Sebe još ne poznam. Znam da bih mogao jednom filozofskom spekulacijom doći do nemoralnih zaključaka i teorija za život; a nikada ne bih sam bio nemoralan, dapače prezirao bih nemoralne ljude i gadio se od njih.

Nekako sam u duši smiren, no ipak uviđam da sam silno daleko od ikoje savršenosti. (Mislim na relativnu savršenost i to biti bolji od svoje okolice). Jako me to boli. Tu si umišljam nešto o svom dobrom primjeru i vidim da sam samo kršćanin na jeziku, ali na djelu ne. Kršćanstvo mi još nije zašlo u krv. Nema ništa težega nego biti dobar kršćanin (lako je bilo stojicima i drugima). Tu mi Gusti predbacuje - s pravom - neku bezobzirnost, surovost. Takav sam uistinu i nastojat ću u duši postati što nježniji, što ponizniji. Oh, Bože, samo još sam ne znam kako ću. Uz to, uvijek kod kuće mnogo jedem, kasno ustajem, ne gimnasticiram. Cijeli život je protiv mojih želja. Slabost, slabost. Trebao bih se dulje moliti Bogu, da ne izgubim onu mističnu vezu s njim, da ga osjetim u svakoj misli, kod svakog pogleda i posla. A ovako se pomolim jutrom i večerom, zapravo misli mehanički izgovaraju svete riječi. Trebao bih dnevno makar pola sata čitati evanđelje, razmišljati o tome, pa onda u podne i za Zdravo Marijo predočiti si neke transcedentalne stvari i tako cijeli dan, cijeli život provoditi u tom mističnom svjetlu; stvarajući od svoje duše remek-djelo i tražeći Istinu - Svrhu.

Gdje je moja mladost? Tako se osjećam starim, tako preživjelim. Kada bih se mogao zaljubiti? Kada bih se mogao za nešto potpunoma oduševiti, bez ikakvog cjepidlačenja. Oh, mi moderni ljudi, strašni smo. Starci prije reda. Samo da se je otrest sviju knjiga, sviju tuđih, otrovanih mnijenja i živjeti naravno i dobro, kakve nas je stvorio Bog.

Mislim da će mi još jednom sinuti vrijeme oduševljenja, rada, društvenosti; doba puno ideala i prijateljstva. Samo da prođe taj nesretni rat i započne sav kulturni život.

Prošlo je teško raspoloženje. Ne mogu reći da sam sasvim sretan i zadovoljan, ali više nema očajnih misli, osjećaja. Koliko se još mogu sjetiti, bio sam desperatan radi vlastite ljudske ograničenosti. Tu si čovjek umišlja da je nešto vrijedniji od ostale okoline, mašta o svojoj ulozi u životu, a kad bi uzeo objektivno, umro on ili koja sluškinja u Normandiji, stvar se ne mijenja. Uz to mi je bilo teško što sam toliko silno jednostran: dobro, recimo, prilično se razumijem u književnost. No, što je ona. I ta ne zadovoljava čovjeka. Nije li i ta umjetnost samo samozavaravanje! Tu ima toliko prirodnih, socijalnih i drugih znanosti, a tko mi može reći, da svaka ova ne vrijedi isto toliko koliko znanost o umjetnosti. Pa možda i više. Umjetnost je veliki egoist; ona usrećuje samo onoga koji se s njome bavi, dok ostale znanosti mogu pomoći direktno. Možda se i varam: bit će tome uzrok što sam u zadnje vrijeme čitao i dosta neumjetničkog. U tim djelima nije one poezije Chateaubrianda, Hugoa ili Breutuna i Eichendorffa. Silno je mučan bio proces npr. sondiranje poezije od nepoezije kod Maupassanta i sličnih. Jamačno je velika ta literarna zadaća historičara preporučivati dobre knjige i lučiti dobro od zla.

Htio bih se lijepo pripraviti za ispovijed. Moguće je i zadnja. Naravski nisam u takovom miljeu gdje se moje grješke pokazuju uslijed borbe, ipak naslućujem mnogo toga. Onda još sam u nesuglasici sa sv. Tomom Kempencom. Svagdje veli "truba declinare", i "de solitudine" itd. Upravo zahtjeva kloniti se svijeta. Ja jako volim tišinu, mir, mogu razmišljati, mogu misliti na misterij Euharistije, zapadati u nepomično začuđenje, mogu se dugo moliti. No sve je to naprezanje, duševni rad: a čovjek treba odmora. Taj nalazi u društvu, ako mu je nezgodno zaći u prirodu.

Uzmimo onda jednog socijalnog radnika. Njemu je zapravo dužnost zalaziti u sve klase, zle i dobre, i proučavati život. Iskreno govoreći, meni je drago, kad s kakvim prijateljem mogu umaknuti požudnim pogledima nezrelih djevojaka i kad ne moram gledati na one lijepe dame koje čedno stupaju, a prolazeći pokraj kakvog zgodnijeg muškarca zatrepću od strasti. Čovjek ih skroz vidi. Tko se njima ne uklanja rado, kome nije drago ne gledati ono rastrovano koketiranje oficira i dr. Ljepše je u samoći, ljepše je zavući se u tamnu crkvicu i kod treptanja vječne svjećice, za zadnjih traka sunca, tiho moliti krunicu, i diviti se, vječno se diviti Euharistiji, tome sjaju, toj neizrecivoj Ljubavi. ... A ipak treba sve to vidjeti, valja se zavući i u najgnjusnije kuće i studirati te bijedne ljude kojima je pomoć potrebitija, nego li svima materijalnim siromasima. Kako bi im čovjek pomogao, teško je pitanje. Moguće samoodgojem. Opazio sam naime, da se vuku neke tajne – misterije(!), koje prema moralnoj snazi dotičnoga djeluju na okolinu, pa makar čovjek i šutio. Klasičan je primjer Sv. Franjo, koji je zavukao ruke pod rukave i ponizno šećući se, bez ijedne riječi, propovijedao. To je prvo, a sve ostalo je u drugom redu.

Iza Hugo-a glavna karakteristika lirike je pesimizam. Ona je pravi izraz ovoga doba materijalizama i ireligioznosti. Mi volimo te ljude: sva je njihova rastrzana duša puna poezije. Tu nema veselja i svijetla koje titra i igra. Ne, sve je tužno, kiša pljušti, jesen je ili zima; i to kišovita, blatna zima…

Sve pjesme nisu onako silno desperatne; ima ih punih osjećaja čovječnosti… Ima i jedna pjesma koja izražava onu nesvjesnu težnju moderna nereligiozna čovjeka za vjerom. To su "Les aveugles" ("Slijepci"). Ti idu u vječnom mraku i traže nebo. On se uspoređuje s njima i pita se: Je dis: Que cherchent-ils au Ciel, tout ces aveugles? (Kažem: Što to po nebu traže svi slijepci).

Prije odlaska u vojsku napisat ću još koju rječcu. Time naime završavam ovaj dnevnik, kojim htjedoh odgajati svoju unutrašnjost, i stvoriti od svoje duše remek-djelo. Osjećem da sam još silno daleko od cilja, da sam još pravo dijete koje ne zna što je život; ta tajna neodređene borbe; one borbe koja sebi traži kruh i ona koja, čim je to postigla, postaje još groznija, jer čovjek razmišljajući dođe u sukob sa predrasudama vijekova, koji se ironično smije svemu svetom, koji zabacuje svaku poeziju, svako čuvstvo, i sve razara.

Bio sam jučer na pričesti i tako sam veseo i zadovoljan, tako da se, čini mi se, ne ću nikada žalostiti, pa makar mi bilo i teško. Žalost truje srce, uvlači u nj onaj duh očaja, da si čovjek uvijek nameće pitanje čemu živi, i još dalje zašto sam začet. Ove pogubne moraju iz glave. Čovjek mora uvidjeti svoju slabost koja mu kaže da ne spada sve u njegovu glavu. Zadaća života nije očajavati, nego u ovome tražiti suglasnost i veseliti se nad veličajnošću uređenja. Da, ovo mora biti aksiom. Sve je najbolje. Pa snašla nas kakva nesreća, bijeda, mislimo na to, pa makar ne razumjeli "zašto"! Čovjek je ovdje samo putnik, Njegovo pravo od rođenja nije ovdje, na toj zemlji, nego je izabran za nešto više. Uistinu, kad se čovjek zavuče u samoću, u tamu, sve, sav realni svijet, svi drugovi, prijatelji, sva čarobna priroda čine mu se snom. Tada čovjek osjeća da je ona nerealna, a da je prava misao realnost da je duševni svijet, svijet noći i molitve, realniji od svega uopće što vidljivo postoji. Treba samo težiti za tim životom i za ovom realnošću. Jest, još sam slab. Uživam u Euharistiji i u tom duševnom životu, ali vidim da je to ništa, i treba još dublje i dalje zaroniti u taj veliki svijet. Upravo sada razumijem velikog papu Pija X. koji je izrazio želju za čestim, dapače i svakidašnjim blagovanjem Gospodina. Time završavam svoj dnevnik i pun radosti pjevam

Gaudeamus igitur... Bol uzdiže ljudsku dušu

Geistarmov "roman", pripovjest bi bila zgodnije ime, krasna je stvar. S tehničke strane nije izrađeno upravo francuski… Nema tu velikih događaja; no ti su događaji u dušama tih ljudi tako rafinirani i silni da odlučuju njihovim životom… Svršetak djela veli da bol pridiže čovječju dušu i zastupa misao čistoće i religiozna života.

Još mi je buka u glavi; smijeh i vika djevojaka, savjet Vitke i hohotkanje Ljube. Pitam se je li mi žao svih tih ljudi! Jest, opazio sam da me mnogi zavolješe. Moguće se mnoge od ženskoga svijeta i malo ljute što sam spram svih veseo i ljubezan, a opet ih ledenom rukom odbijam od sebe. Mogu reći da sam Vitku lijepo zavolio; mnogo smo čavrljalii o ozbiljnijim pitanjima života; ona mi se, dapače, i povjeravala. Pa eto, draga mi je kao kakva sestra. Nježna, puna lijepih djevojačkih čuvstava iako nevelike naobrazbe. Pa Vera. I s njom je bilo vike i galame, smijeha i besmislenih očitovanja da sam se osjećao kao kakvo dijete. Upravo tako, kada pomislim da u samoći o tim stvarima nikada ne razmišljam. Eto i ona mi je draga. No kad pomislim što će od svega toga ostati. Proći će; zaboravit ću. Još onaj ideal djevojke; nepoznate, a opet meni tako poznate lebdi pred očima. A uz to je misao na Gretu tako živa da mi je nemoguće i pomisliti na ljubav.

No, koga mi je ovdje najviše žao - to je dr. Repca. Nismo mnogo razgovarali, no sve je puno životne snage, puno ljubavi i neke čudne, zapravo mistične čistoće. Kako takav čovjek djeluje na drugoga. Sam osjećam, da me se ma kako inteligentan čovjek ne bi nikada mogao tako dojmiti, kao čisti. To je fakt, i baš mi ovaj potvrđuje istinitost kršćanskih moralnih načela. Čistoća i vječno čistoća treba biti geslo.

Tako gubim starijeg prijatelja koji je dosada mnogo toga uradio i jamačno će ( osjećam direktno kao da je čovjek određen po Providnosti) za svoj narod praktično dobro djelovati. I Ljube je šteta; no iskreno moram reći da u Repcu osjećam mnogo više moralne snage iako je, priznajem, Ljubina duša kao takova mnogo razvijenija i odgojenija od moje. Bože zdravlja pa će sve. Samo treba naći kakvih zgodnih djela za studij Sv. Pisma.

"Grus Gott Gretchen! Vielleicht auf baldiges Wiedersehen". (Pozdrav Gretice! Možda do skorog viđenja!)