U krvi plamenu Prvog svjetskog rata

NA TALIJANSKOJ FRONTI

U ljetu 1915. god. bio je Ivan pozvan u vojsku. U veljači 1916. polaziu Lebring kraj Graza, gdje se kroz osam tjedana priučava na vojnički život. Odanle je otpremljen u Graz i Slovensku Bistricu na daljnju vojnu obuku. U Mürzzuschlagu je polazio tečaj i u Grazu položio oficirski ispit. U studenom 1916. god. polazi u Seewiesenu skijaški tečaj, i bude osposobljen za vođu po bregovima. S grupom dodijeljenih mu momaka odlazi u siječnju 1917. god. kao kadet-aspirant prema Bozenu i Arsieru preko visokih planinskih vrhunaca pokrivenih snijegom. Tu mu je bila zadaća da vodi čete na položaje na fronti i natrag preko brda i uvala izabirući prikladne putove i osiguravajući čete protivsniježnih lavina. Početkom 1918. kao poručnik svršio je tečaj o bojnim plinovima i postao »Gasschutzoffizier«. Sudjelovao je u svim ofenzivama na talijanskom ratištu. Kad jesnijegokopnio, imenovan je poštanskim časnikom, jer je poznavao više jezika. Kod Asiaga je neko vrijeme vršio pogibeljnu izvidničku službu. Osim kratkih dopusta, svako pola godine deset dana, proživio je cijelo vrijeme do konca rata na talijanskoj fronti.

Kako je Ivan doživljavao i proživljavao rat i ratne strahote, najbolje ćemo vidjeti iz njegova dnevnika kojega je uspio voditi i na fronti.

Jedno je sigurno: gledajući dnevno smrti u oči, izvrgnut stradanjima i pregaranjima svake vrste, Ivanov se nazor na svijet produbio. Sve dotadašnje sumnje i kolebanja pomalo su iščezli kad se suočio s bolju, trpljenjem i smrću. Ivan se uvjerio da su jedino kršćanska načela vrijedna i istinita i da samo ona daju čovjeku snagu da izdrži svu tragiku života. Krist i njegova nauka, za koje je Ivan tek naslućivao da bi mogli zadovoljiti njegove plemenite težnje, sve jasnije mu se očituju kao program života.

Dana 23. VIII 1917., još u punom zamahu rata piše Ivan ocu: »Zahvalan sam Bogu što sam sudjelovao u ratu, jer me je rat naučio mnogomu što ne bih nikada inače spoznao. Želim živo da opet postanem slobodan i da uredim svoj život prema onome što sam spoznao da je pravo.«

RATNI DNEVNIK

… Velika je vjerojatnost da ću i ja na frontu. Iskreno govoreći ne bojim se smrti, tamo gore je ono pravo carstvo. Samo se još nisam pomirio s tom mišlju da ću ja zaista onamo i nisam si svjestan da vodim krjepostan život. Ta, otkada sam u vojsci izgubio sam vezu s Onim.

Nisam razmišljao što bih mogao popraviti na sebi i nisam si na čistu jesam li ja zaista u službi dobre stvari. Često sam si želio bol i muku i kada me ova češće spopala, pitao sam služi li ovo cilju. Naposljetku me spopada i pomisao jesam li se zaista trebao zakleti; drugim riječima svečano obećati da ću se boriti protiv onih koje odrede gospoda u kancelarijama. Ta uvijek sam bio protiv rata. Sve bih ljude najrađe izgrlio i pomirio među sobom, a sada da ih ubijam… Mogao bih se tješiti da je s hrvatske strane borba protiv Talijana kao neka vrsta svetoga rata…. Stari izraz o propasti Rimskoga carstvaopet se odigrava.

Izgubio sam misao; opet mi se, naime, nameće misao da bi svaka država trebala u korist mira žrtvovati nešto od svoga individualiteta, a ne tražiti svoje. Trebao bi biti mir, a u Apokalipsi piše da će rata uvijek biti. No, zar da mi sudjelujemo u tome zlu. Još nisam na čisto. No, sada mi je glavno da se zadubim u sama sebe, jer znam da sam tako slab, da ću poći i na frontu i junački se boriti, pa makar u principu bio protiv toga.

Bio sam i u Maria Trostu. Velika barokna crkva sva iščičkana. Iznutra je puna baroknih zmijolikih stupova, sunčanih zraka i slomljenih linija. Ima na sebi nešto od zamršenosti misli i traženja, od one zamršenosti koja je tako jednostavna jer traži Neodređenoga. Kad sam stupio unutra i preporučio se Čistoj Majci, te vidio svijet koji moli i ustaje sa svojih klecala suznih očiju, kao da mi se ponovo otkrio onaj svijet koji mi se sada toliko udaljio. I sva mistika crkve, ono treptanje vječnoga svjetla i bezbroj svijeća obuzima dušu kao kakav nadnaravni miris. Opis je nepotreban. Svako znade kako blizina Euharistije krijepi. Priroda je lijepa.

Sada, kako sam se duševno malo snašao (započele su obje duševne borbe!), morat ću skoro u Wildon. Sam sam sobom nezadovoljan. Vidim da sam za ovo kratko vrijeme vojske silno duševno pao. Jamačno to čini novi život u kojemu se nisam mogao pravo orijentirati. Naveo bih neznatne primjere. Vječno sam gladan, i da ne jedem neprestano - tri puta se dnevno najedem. I čudno je . Tu je hrana s orasima, biskviti i ovakve stvari za razmaženu djecu. Uvijek osjećam da je to nekakva slabost volje podati se ovome sjetilnome užitku. Čovjek uopće ne bi misliti na jelo, nego jesti ono što mu se donese. Tako sam radio doma, no ovdje sam još u dvoumici: hrane je malo, a nije hranljiva. Organizam mi je kao otrovan. Uvijek osjećam potrebu da uz običnu hranu pojedem nešto slatko. To je vjerojatno jedna navika kao pušenje, morfij i slično. Gledat ću se s vremenom od odvoga odučiti. "Iudicaberis ex facta non ex scientia" (Bit ćeš suđen prema onome što si učinio, a ne koliko si znao), čini mi se da je rekao Kempenac. Moguće ovako prozaična stvar ne spada u dnevnik, no u mome sadašnjem životu igra ulogu. Ne radi mi se sada više o teoretskom kršćanstvu, već sam postao članom društva, i moram postojati praktičnim katolikom, a taj se, čini mi se, najbolje očituje u ovim svakidašnjim sitnicama.

No najgora stvar svakako je vojništvo. Krist je faktično rekao dajte Bogu što je Božje, caru carevo"…, a ja se ipak ovdje nisam snašao… Ubiti čovjeka. Kada to pomislim, ne mogu se prepoznati. Ta ja sam bio uvijek snovao o bratstvu i ljubavi. Pranulić mi reče da katolička moralka zahtijeva poslušnost caru i da nam je etička dužnost izvršavati vojne dužnosti. Meni je to veliki problem. Kada bi to uvijek bilo u povijesti, ne bi se vjerojatno cijela povijest pomakla. Ta tko je stvarao i rušio države, nego neposlušnost. Kada gospodar zapovjedi nešto zlo, držim da sluga to ne smije izvršiti. Time ne ću reći da ja služim zloj stvari, naslućujem dapače veliku misiju ovoga ratu, no ona mi nije sasvim jasna. A uz to velim da se rat mogao izbjeći.

Tako čudno zvuči ime »Grete Teschner«. Kao da se u njemu krije smisao moga života, kao da u tajnim zvucima leži sakrivena "vječno-ženska" duša.

Od dana do dana sve više padam. Svakoga časa osjećam se slabim čovjekom, dapače najgore mi je što sam tzv. Durchschnittsmensch (prosječan čovjek). Svakoga časa osjećam kako sam prožet plićinom svoje okolice; nema skoro ništa što bi me izdizalo nad nju i pokazalo mi da sam individualitet, duševno neovisan od miljea.

Već kad pišem dnevnik, izražavam često tu površnost. Velim npr. taj čovjek je dosta promjenljive naravi, a uzrok mu je što nije sa seksualne (također i duševne!) čist. Ma ovako bi mogao svatki katolčić reći, a nevjerac će to samo primjeniti na svoje. Eto, kod prosuđivanja ljudi gledam na osobine karaktera, kao svi oko mene, ne razmišljajući o svrsi čovjeka, o pitanju što je čovjek uopće, kako je njegova duša vezana uz tijelo. Drugim riječima ne znam zaroniti u dubinu. Suviše sam egoist vezan uz svoje tijelo. Ljude prosuđujem kako sa mnom postupaju i nisu mi osobito dragi ako me muče. Trebam se izdignuti nad vlastite boli i razmišljati čemu ove vode i da li taj zadavatalj boli radi etički (Zugsführer! - Podnardenik).

Silno sam slab čovjek. "Sitne niti" su se u me rastrgale. Malo sam stupio u život i već sam se iznevjerio svojim načelima. Ta na jelo dosta mislim i možda se i često prejedem. Onda nisam najtočniji u svemu. Površan sam. No, što je najveća muka, ne nađoh ni jednom priliku da prisustvujem sv. Misi. Nonsens. Trebao sam žrtvovati i prilika bi se našla. O, upravo sada treba duševne snage, trebam crpiti iz nepresahnjivog vrela Ljubavi, iz one svesilne moći Euharistije koja dušu napunja rasvjetom, koja je svijetlija od dana, koja ju pretvara u duševno zadovoljstvo, koja miruje u osjećanju nečeg nepoznatog, neizmjernog. Silno, svesilno bih htio opet k tome Vrelu.

Deus, adiuva me!

Oh, Bože, kako si velik. Pun sam sreće i veselja. Vidio sam takvu malenkost i opet tako veliku stvar kao nijednu u svome životu. Doživio sam zaista dio povijesti…

Evo što vidjeh. U Annenstrasse je velik promet. Izlozi su rasvijetljeni, tramvaji lete na dvije strane, a ljudi, ponajviše vojska, šeću. Tu tiho, dostojanstveno stoji barokna crkva Milosrdne braće. Zatvorene su tri velike kapije. A što je pred kapijom? Pred kapijom na stubama kleče dva vojnika i mole se... Oh, duševne li veličine u prostih ljudi. Još ima onog dubokog religijoznog zanosa srednjega vijeka, one kršćanske mistike svetaca (Veliki Pio X.). I ti vojnici ne misleći na ostali nevjerni svijet koji trza ramenima i s prezirom na ustima to gleda, kleknu na živahnom mjestu pred Crkvu i mole se u prisutnosti Euharistije. Bože, Bože, čuj vapaj slaboga čovjeka i daj mi onu silnu, bezobzirnu vjeru tih priprostih ljudi.

Kad na cesti pozdravljam prolazeći pokraj crkve, dosta sam iznerviran poradi drugih. A kada sam htio otići u tu istu crkvu da se poklonim Euharistiji, nije mi došla ni pomisao da kleknem pred crkvu. Koliko je u meni još pokvarenosti i ljudskih predrasuda! Uvijek i zauvijek gledam se popraviti, a sve sam slabiji. Bože, molim te snage! Već sam bio desperatan misleći na pokvarenost sadašnje generacije, te na tolike spolne bolesti. A kad tamo stvara se druga mistična vrsta ljudi koji će imati snage protiv ovoga se boriti. (Opaska 15.VII. Slov. Bistrica Maris Stella)

Kada bijah na Slossbergu, učinilo mi se da sam Guliver. Čovjek odozgo ima osjećaj da su trokatnice sićušne kućice, a tramvaji gmižu kao igračke. Ljudi su čudni mravi. Kada bi stao nogom na kuću, svu bih ju razmrskao. Kako su sitni ti ljudi dolje i gledajući na njih odozgor, čini se upravo smiješnom pomisao da se ovi između sebe biju, da jedan drugoga zovu na odgovornost, dižu nos itd. O sićušni ljudski rode!

Valja otići u brda, tamo je život, tamo se istom čovjek oslobađa blata nizina.

Život je monoton - Učenje je gnjavaža.

Veseli me što sam naišao na prof. Ribarića, jednog seniora i dobrog prijatelja Nazora. Naravski, sav se razgovor vrti oko toga našeg velikog pjesnika. Pripovjeda mi o njegovom asketskom načinu života i o realnoj podlozi njegovih pjesama. "Pjesni ljuvene" imadu realnu podlogu. Muž gospođe Brovetove je u vojsci. Ona je češće dolazila u Kastav na razgovor i to jednoj staroj učiteljici. Eto kako je bila inteligentnija gospođa - zanima se botanikom, a inače je zgodna, gledao bi Nazor potajice na nju - "Što mislite, pozvao je jednom gospođu Brovetovu s tom gospodičnom na ručak". A i inače su se šetali - no nikada sami. I to bijaše sve. Ona je otišla tamo valjda na Krk i oni se nikada ne će vidjeti. (Ta ljubav podsjeća na Werthera pa i na Immensee). Nevješto oko ne bi ništa opazilo, no Nazor je mnogo toga proživio. Plod toga su pjesme. Trebale bi se te pjesme analizirati, pa pred sobom imamo Nazora. Osobito je lijepa pjesma gdje joj veli da se nikada ne će sastati, no mislit će jedno na drugo. Ribarić misli da je ona mnogo dublje proživjela tu ljubav.

Običan čovjek bi se usrećio, no tragična je sudba pjesnika, što je on viši od običnih ljudi i poput Moise teži za prostom ljudskom srećom, no u svojoj veličini i osamljenosti ostaje nesretan.

Sa formalne strane na Ribarićev nagovor Nazor je došao do uvjerenja da se ritam mora slagati s naglaskom riječi. Takva su Intima. Možda je zato tako brzo pristao jer je i Pascoli u Italiji iz te škole, a njega on osobito voli. Ta Nazor je prije pjevao talijanski, nego li hrvatski.

Poema "Kristalna šuma" je činjenica. God. 1913. to je bilo u blizini Kastava. Udario sjevernjak, sva voda se smrzla na drveću tako da je šuma bila poput stakla, prozirna, kristalna blistajući se u duginim bojama.

Nakon dugo vremena bio sam u crkvi. Sjajno. Tako sam danas pun nekog svjetla, pun oduševljenja i ljubavi. Onaj mistični život kao da se trenom povratio. Mater Dolorosa, Mater amabilis - kako je dobra.

… Mnogo je u ovo zadnje vrijeme prošlo kroz moju glavu. Tu je ona borba protiv tjela, ono nastojanje da se umom dignem nad sve ovo i da se sjedinim s prirodom, pa s Bogom. Teška je borba koja vječno traje. Uz to bijahu ovdje roditelji, pa sam se kroz nekoliko sati osjećao onim starim koji silno voli te ljude što me iznad svega vole. I vidio sam kako se Providnost za sve brine; kako sve ima svoj smisao; dapače i moje vojništvo. Da toga nije bilo, ne vjerujem da bi se mama vratila Bogu i eto, sad je to učinila. Moja najvruća molitva se ispunila. Pa i otac kaže kad je ovdje zašao u divotnu prirodu, spopalo ga je čuvstvo molitve. Još u njega ima one krive moderne logike, no i to će proći.

Sve je dobro. S Ribarićem čitam Nazora i sada se istom uživljavam u našu poeziju. Sve više dolazim do uvjerenja kako je naš jezik divan, samo kad dođe u dobre šake. A takve su u Nazora. Da nam je samo Nazor dao svoj jezik sa svojim epitetima, učinio bi mnogo. No uz to se on digao na "Planinu sanja", iznad svake strančanosti, i u svojim pjesmama podao nam svoj duboki duševni život. Drugom prilikom ću o njemu napisati studiju.

Bože, Bože, koliko Te ljubim, koliko ti se zahvaljujem što mi sada napunjaš dušu čudnom, punom slašću. Kako se moja duša diže, kako leti tebi, htjela bi da nadčovječnom snagom razbija ova prsa i ode gore, i da se vječno s tobom sjedini.

Malo sam se danas razvedrio čitajući Nazorove "Istarske priče". Nisam znao da u Hrvata ima tako modernih i lijepih pripovjesti koje mogu u mnogom pogledu usporedo stupati sa Lagerlofovim. Faktično Hrvati su slijepi i ne vide kakvu veliku kulturnu epohu proživljavaju i kako imaju velikoga pjesnika kao što je Nazor. Kada on umre, istom onda će vidjeti da je bio velikan.

Nije on pjesnik koji živi osamljen u gradu, koji poput Verlaina, usljed kontrasta sa društvom, dolazi do tako dubokih čuvstava. Ne, on podsjeća na Pindara i druge koji su izolirani od društva i žive na uzvisini, gdje sebi stvaraju svoj svijet, i iz visine promatraju prošlost i sadašnjost naroda, a utiru put budućnosti. Zato vidimo da je u njegovoj lirici epska nota; da to nisu opisi čuvstva jednoga individuma, koji u društvu stvara, živi i ljubi poput ostalih ljudi, nego je to neki Homer, Mojsije, svećenik naroda koji (iznosi) svoje dojmove u prirodi, svoju filozofiju o njoj te filozofiju svoga naroda. U prvoj priči jak je utjecaj Lagerlöffove…

... Osjećam se slabim i uvjeren sam da u ovom razmatranju života ima mnogo egoizma. No, sada ću uznastojati stvoriti si sud o tim dojmovima života, jest, velikoga i lijepoga života. Najviše me zanima problem žene i osjećam da se u tom pogledu dobrano približavam Istini. Prije sam, u duševnom smislu, držao ljubav za jedinu težnju »vječno-muškoga« k »vječno-ženskome«. Kao da je to nekakav simbol onoga međusobnog odnosa između Madonne i Boga, ili, kako uspoređuje Velepjesma, odnos Jehove prema izabranom narodu. Ovako bih to tumačio (doduše zadnji uzrok tome ne znam!): Tu je Stvoritelj koji je stvorio cijeli svijet, muško i žensko, poradi duševne veze između obih, odvojio jedan dio svoje Milosti i stvorio Madonnu koja kao utjelovljena Milost teži jedino Izvoru ...

I R. mi kaže da on i njegova zaručnica žele imati dijete, ali to nije nikakva pomisao na nešto sjetilno, nego potpuna duševna težnja, jedan instinkt, koji svu sjetilnost u braku postavlja u neku višu kategoriju. Ideologija žene smjera, dakle, k materinstvu u jednom isključivo duševnom pravcu. Materijalni je dio samo simbol onog duševnog ... Držim da Rodinov Baiser nije laž, kao što mi je pisao Ljuba, nego je prikazana ona duševna želja, a ne životinjski egoizam ... Uzevši u obzir duševno svojstvo materinstva, žena je inspiracija za umjetnika i radnika, ona je kao neka mati ovih djela. Takva je ljubav moguća samo kod veoma jakih ljudi, kad je jednomu i drugomu uspjelo svladati tijelo i težiti samo za duševnim. To je za nas ideal, jer se u momentima kad smo sa ženom, kad joj gledamo u one čudne oči, naše meso nastoji pobuniti. . . Uzrok nije u ženi, nego u nama. Tako je razumljivo kako su veliki pjesnici Musset, Vigny, Baudelaire pa i Nazor došli do zaključka da je žena monstrum itd. To je njihova krivica jer su mislili na ljubav prema nekakvu idolu, a bila je to sasvim obična žena sa ženskim osobinama, koja je od njih tražila da je razumiju, a ne da je obožavaju. A kad oni osjetiše da je u njoj nešto protuslovno tome idolu, zapadoše u drugi ekstrem...

Raščlanjujem sebe, gledam si protumačiti ljubav, a kad bi me ona spopala, morala bi umrijeti, jer ni ona ni ja ne bismo imali one duševne snage da se bez ikakve sjetilnosti, poljubaca itd. otkrijemo jedan drugome. Ja ću sve ovo odbiti, jer me odviše spaja sa životinjom i ljudstvom koje ovu težnju ujedinjenja tako gadno i brutalno izrabljuje čineći sebe samim životinjama ...

... Ribarić je bio kod Nazora. Veli da je Nazor napisao romantički epos Utva zlatokrila, što će se čitati umjesto Kohan i Vlasta. Uz to je napisao Snježanu. No najviše se bavi prijevodom Pakla, i to u jambima, a na kraju daktil (svečani stih, nešto za kor!). Bavi se mišlju da osnuje literarni list koji će okupiti sve sile bez razlike nazora o svijetu. Mislim da je to zgodno, jer zaista »Hrvatska Prosvjeta«, estetski dio »Luči« (zapravo isto!) suviše zalaze u stranačka pitanja (starčevićanci, nacionalisti) i primaju samo proizvode katolika, namjesto da okupe sve stvari, koje su dobre, pa makar od panteista,jer nema čovjeka koji u mnogome i nesvjesno ne misli katolički.

Nisam Te zaboravio, Gretice. Ti si mrtva, a ja te se još malo sjećam. Ne bih više znao ponoviti Tvoje riječi, no znam kakva si. U meni se tvoja duša iskristalizirala, postala si mojim idolom koji ja volim više nego li ijednu djevojku. Mrtva Gretice, spavaj mirno i možda do skorog viđenja!

Tišina nijema... Tako sam i ja sada miran. Sve bih se dugo i dugo molio; s boli u duši, samo da mi Onaj gore iz srca iščupa sve što me veže s vremenitošću; sav onaj brutalni egoizam koji uvijek misli na sebe. Oh, siromašni su ljudi koji ne mogu biti osamljeni. U vrtlogu života prilijepi se ono blato da čovjek neopazice počne živjeti u tom vremenitom.

Teško je biti bogat; tu je nužnost drugome dati sve, ne samo to, nego se moramo veseliti kada nekomu nešto dajemo, pa makar on bio i bezobrazan.... Debres te subicere omnibus (Morao bi se podložiti svakome). A onda ja dadnem, a u dubini je još onaj egoizam koji želi, koji se ljuti na onoga što je iskao itd. Zaista grozno. Cijela duševna zgrada se ruši, pada i praši...Da, život je više nego li umjetnost, književnost. On je za nas ljude jedina veličina, izvor svega.

Kako sam sretan kad uzmognem isplivati iz tih svagdašnjih križića, pa uživati u mislima na ovo divotno uređenje makrokozma i mikrokozma. Tu zemlja kao da visi u zraku, u silnoj su udaljenosti oni gordi svjetovi. Sve živi i vrije. Pa onda su tu oni sitni ljudi koji rade (sada žanju i snopove vežu), a uz to skakavci se natječu po poljima.

Onda je tu ljubav. Mladić se okreće za djevojkom, a ona se pretvara kao da ne gleda. Sve se miče, živi, vrije - svuda je život; a ja u ovoj ljetnoj prirodi, punoj plodova, kao kakav stari filister ljutim se na one koji zatraže koju krunu ili iz obijesti galame.

Oh Bože, Bože, iščupaj sve to iz mene, pa stvori od mene čovjeka, a ne žabu koja uvijek gmiže u ovome blatu.

Kad pomislim da je ovaj život samo sjena, jedna realna hipoteza, a ništa više, to se sebi najviše čudim. Kad na večer legnem, pa se zadubim u ono sivo, tamno, pa mi se učini da uopće ništa u meni nema, pa sve više i više u ono ronim i svukud tražim. I ništa ne mogu naći. Sve je neodređeno, a sam ne znam, bez ikakove misli je tu ona silna želja za kruhom, za onom malom Hostijom. Tada ništa ne znam, sav razum spava, a moja bi usta, pa sva ona unutarnjost htjela Hostiju da se s njome spoji. A zaista ne mogu osjetiti onu veličinu toga. Instinkt je tu. Kako sada mnogo učim, promatram se u svim fazama.

Skoro će mi ispit, no uvijek vidim kako sam daleko od savršenosti. Uvijek nastojim biti gospodarom situacije oko mene. Želim upoznavati ljude i gledati njihove čine, kao da me se to tiče, a katkada neki mali strah se ušulja u me, strah pred ispitom. Koja li slabost kad pomislim kolike su generacije umrle, a da se za njih ne zna, prođe me jeza. Blato, gadno blato još visi na meni. Trebat ću još dugo posla dok ga operem. Ta zašto sam takav? Kad pomislim da će i smrt doći i ovo tijelo istrunuti, a ono što besvjesno ćutim, ono tamno duševno koje jedva osjećam, postati će ogromno veliko, puno svjetla i perspektive te zapremati cijeli prostor.

Bol, bol, bol. Ili sam bolestan ili je to opet pomanjkanje društva da se ne mogu nasmijati od srca. Bio bih sav sretan, kad bi mogao plakati poput malena djeteta ili biti veseo i oduševljen za kakve mladenačke ideale. Uvijek me muči problem života: Zgadi mi se gledajući u nj, a uza sve napore želim vječno uživati u religiji pa ne ide. Rano sam ustao, otišao na Pričest i nastojao sam se zadupsti u taj misterij pa mi se čini da sam dosta duboko zaronio u sama sebe i u onaj svijet. Ne, nisam vidio sve, no kao da sam osjetio, kao u nekoj magli, one zakone, ono nešto što sve pokreće, pa iza toga Madonu s Djetetom, a uz to Ono još veće, sve skupa sam osjetio ujedinjeno u Hostiji.

To su samo časovi i ono uvjerenje da bih u nekakovom manastiru mogao naći potpuno zadovoljstvo, nije se obistinilo. Nemir me iza toga neprestano tjera: jednostavno osjećam da bi moralo biti nešto što će me zadovoljiti.

Uviđam svoju slabost, svoju ovisnost. Čudim se kako sam nekada mogao biti oduševljen za umjetnost i slično. Kao da je to bilo samo zavaravanje samoga sebe. Život je više od svega, a ja živjeti ne znam i ne nalazim sreće u životu. Eto tražim zadovoljstvo. Kad bih pomislio na neki rad, na stvaranje jednoga umjetničkog djela, kojegod vrste, dođe mi pomisao da to nije ništa. Čovjek je u stvaranju, to je kao precjenjivanje samoga sebe, dok je on uistinu grozno skučen, vezan za društvo i što je najgore za svoj genus.

…Svakako je najzanimljiv milje u kojemu živim. Najradije bih sve nazvao prosjacima i to u zlom smislu. Cijeli dan jedan od drugoga nešto prosi. A pitanje cigareta zapravo pokazuje onu ogromnu slabost moderna čovjeka (u koje i ja - mea culpa - spadam).

Upravo se vidi ono poniženje i onaj osjećaj slabosti dotičnoga koji neprestano prosi….Doduše, ni ja nisam bolji. Da sam tu stao, ne znam što bih rekao. Ja svoje grijehe ne znam reći, iako u skoro svakom momentu osjećam da griješim…

…Najvažnije pitanje za čovjeka je problem smrti. I ovo me mora sada ponajviše interesirati, jer bih za dva mjeseca mogao biti već daleko od nade ove zemlje.

Zapravo sada vidim da mi život nema čvrstu podlogu. Sazdao sam si svoju ideologiju na budućem životu, na budućoj zemaljskoj sreći, pa sada ne mogu pojmiti da bih skoro mogao poginuti. I ova me misao katkada navede na pomisao da bih morao dulje misliti na smrt, tako da u svakom času svoga života na nju budem spreman. A što je ona? (Talijani galame, pa se ne mogu uživiti!) Tako si predstavljam: Odem na frontu, za juriša me pogodi kakva kugla (oh Bože, na koga ću jurišati: oh strašna je sila koja čovječanstvo nesmiljeno tjera u te muke) i ja se srušim mrtav. Tako su sve nade, svi ideali prestali biti, a zemlja i zvijezde nadalje jure. A duša? Moram prestati s pisanjem, iako u nekim momentima vidim onaj divni prijelaz iz ovog grozno ograničenog svijeta u onu daleku širinu. Drugi put o tome.

Seksualno se zapravo još nisam posvema umirio. No čini se da sam Whitmana već prebolio. On je poput Rodina vrlo plitko shvatio samo ovaj materijalni svijet i psihu ovoga. Činjenica je da je sve što jest opravdano, no sve nije dobro. On uživa u ovom krasnom skladu prirode… u krasoti čovječjeg tjela itd, ali time zaboravlja jedan sasvim drugačiji i mnogo veći svijet: svijet čovječje duše i svega onoga što ona obuhvaća. Da, za Whitmana nemoral ne egzistira. Neka zaviri u psihu ljudi što se muče, što boluju, u duševne borbe onih koji su izgubili nevinost pa će vidjeti da ovaj seksualni nagon nije bit čovječjega života i da priroda nije kao sfinga koja se rađa sama, nego je u njenoj dubini Tvorac koji podaje život duši stvari (Sv. Augustin). Ta znanost, umjetnost, sve je to za nj podređeno, jedino instinktivni seksualni život rađanja je za nj sve. Da, nastojao sam neko vrijeme uživati u lijepo građenoj djevojci, u onoj punoći njena zdravlja, pa sam u sebi proživio od poljubca sve do akta oplodnje… Da, priznajem i to spada u život, no kako bi to izgledalo kad bih ja kod svake ljepše žene pomislio na taj seksualni akt… To bi razrušilo ne samo mene i cijele države, već i moral sam u sebi. Kakva bi to bila država, kad bi se svi ljudi susretali s tim mislima susretali, to bi uvrijedilo prirođeni čovječji ponos koji se opire poimanju životinje. Dapače, ovaj svijet koji je iza toga sjetilnog, onaj je pravi, mnogo veći. Ovaj vanjski život samo je simbol onog duševnog.

Dok pišem ove riječi, Arnautovića govori. Živim dosta čudno. Došao sam među narod i osjećam se kao Nježdanov. Eto, sada imam moć da ravnam s njih 500, pa bih imao prilike "pomoći narodu". Ne znam što ću s njima početi. Ne moraliziram rado, a nezgodno je da držim analfebetski tečaj. Eto razgovaram s njima, pričaju mi svoje boli, pokazujem nekima kako će pisati.

Moj duševni život je rastrgan. Čitam Carlyla i vidim da je prorok 19. stoljeća.

Dapače, ovaj obiteljski život mi ne godi. Tiranija je to strašna. Ustaje se - protiv prirode - kasno, jede vječno, a svakim danom jednako živi, kao stroj. Dočim kad sam sâm, pa makar i gladan, osjećam da bar nešto svladavam, kako se borim i dolazim sve bliže Savršenstvu. Tamo barem duša živi i promatra, dočim ovdje ne osjećam tako jasnu razliku između tijela i duše…

U to doba bijah nedjelju dana u Lebringu i dobivši četverotjedni dopust nedjelju dana u Banjoj Luci, nedjelju u Beču i evo me sada ovdje nedjelju dana.

U Beču sam uzeo skripte i počeo učiti rimsko pravo, kad eto ti ovamo Kranjca i uvjeri starog da je glupost nekoga siliti na studij. Dobro, stari se dade uvjeriti; a s mamom je još sila okapanja; ne će se odreći svojih predrasuda u filozofima. Po njenom sudu su to ljudi koji idu zgrbljeno, sa starim zaprašenim halbecima, žutim štapovima i vječnom pelerinom. No, stvar je gotova. Uzet ću romanistiku i germanistiku; a za sporednu struku hrvatski.

Pri duši mi je još i sada strašno, onaj vražiji mašinalni život: jesti, spavati i bez cilja i misli lutati. U čovjeku je ona težnja da nešto stvara, da ga zaokupi jedna stvar oko koje se, kao oko jezgre minerala, sve koncentrično skuplja. A ne ovako; zažmirim, mislim o procesu mišljenja i tražim da zaronim u onaj svijet, pa tražim onaj prijelaz, razliku između oba svijeta. Pa onda, gledam u ovo čudo svemira, kako to sve više juri, kako se sve miče u toj praznini, iz ničega; pa onda me spopadne strah pred paklom. Najednom osjetim kako taj život nije ništa, samo prolazna faza u onaj trajni, kad se ono, što uvijek u nama kuha i vrije, oslobodilo i pošlo u onaj svijet - za sada mi se čini dosta tamne, no silno duboke perspektive, da tada nastaje ono pravo. Misleći na ovu prolaznost, ne mili mi se nikakav studij, nikakva literatura, nikakva djevojka, uopće ništa. Jedino asketski, monaški život u obožavanju Euharistije možda podaje zadovoljstvo. Drugo, čini mi se, ne.

Kako bih imao primjerice veselje skupljati umjetničke slike i slične stvari, kad toliki svijet strašno gladuje. Kako bih smio željeti živjeti sam u svojoj sobici, kad bih time sam sebe zavarao, ne idući među svijet, gledajući mu muke i upoznavajući njegovu psihu. Kojim pravom da uživam u umjetnosti i svemu tome kad je borba za kruh i život u svoj svojoj osebujnosti, sa svim mukama, porazima i pobjedama, izvor sve poezije, dapače i nužna potreba ako hoćemo shvatiti ovaj život kao pripravu, kao jedan mučan posao čija je nagrada - Onaj Veliki. - Ne znam, moram izaći iz te dileme. Čini se najbolji će biti kompromis jer jamačno je naša dužnost, i u ovom malom skladu što se zove civilizacija, kultura ili drugačije, raditi oko spoznaje. Možda je spoznaja dobra i zla, težnja za Vječnošću, svrha čovječanstva, pa sve uz svrhu materijalnog života i uzdržavanje ljudi, svaki čovjek ima zadaću da u svojoj grančici (struci) radi oko te spoznaje. Jedna struka više, druga manje; no mislimo da kod svake struke bol mora biti izvor svega. Gdje toga nema, mislim da je plod ako ne zao, barem uzaludan jer nije u harmoniji sa svrhom ovoga života. A sav rad, sve mora biti u harmoniji s idejom Svega.

…Napokon sam pročitao Carlyeovu studiju o junacima i njihovu kultu. Slažem se s Carlyleovim prosuđivanjem povijesti sve do Lutera, a s njegovim se općenitim mislima slažem skoro uvijek. No to je sporedno ... Sve to priznajem, no držim da su sv. Franjo Asiški i ono nekoliko misionara koji su obratili milijune ljudi, mnogo veći heroji (od Muhameda, Luthera, Crommwella)... Njihov je asketski život veće junaštvo nego sve Napoleonove pobjede. Zašto nije uzeo Husa, bit će da je bio veći od Lutera. A Krist? Njega je jamačno prešutio zato, jer osjeća da nije dorastao govoriti o tome. Tu knjigu valja mi čuvati i češće u nju zaviriti. Ima zaista sjajnih misli, sve je sustavno i pregledno, svagdje je uhvaćena unutarnja veza.

Plakao bih od ljubavi, gorko, gorko. O Gretice, da mi Te je vidjeti, da budemo skupa i skupa plačemo, dugo, dugo, dugo. Gdje si? Hodi da Te vidim, pokaži mi se! Ne znam što ištem od Tebe. Već sam dalek od svake sjetilnosti i znam za što je ljubav, ali opet moja duša Tebe traži, Tebe treba, roni u mrak, za Tobom čezne i na putu plače. Gdje si, Gretice? Da skupa budemo i plačemo, dugo, dugo, dugo.

Noćas sam o njoj snivao. Bili smo skupa. Pričala mi je u sobi za goste o uzroku svoje smrti. Što si to učinila, Bože moj! Veli da ovdje nije imala prilike da se ujedinjuje s Bogom. Sirota Gretice, onaj hladni kamen s natpisom »Grete Teschner« — grozno ime: i mali kamen, gdje jedva koji cvijet pupa, zar je to sve što je od Tebe ostalo? Budi Bog s Tobom.

Sad valja opet u onaj mutni zrak, na mokro polje i muštrati jadne ljude, oca i sina skupa, strašno. Kako ljudi iskvariše život. Generacija za generacijom tako umire.

Prekjučer je car umro. R. I. P.

Život je izvor svega. Bol je najpotrebnija bit života. Ona duboko ore dušu i dokumentira bivstvo etike. Gdje nema boli i gdje je sve sito, upravo tamo se najjasnije vide etičke zablude Nietzschea i slično. Lako je teoretizirati o jakosti individua, kojemu moraju podleći slabiji...

Zastranio sam. Hoću, naime, navesti pričanja jednog modernog čovjeka. H. S. hvaljeni je liričar, dobro poznat s Jörgensenom i drugim velikim ljudima, agitator mira (nije bio na fronti!), socijalni demokrat (piše u katoličkim listovima), koji nalazi uzrok ratu samo u nekim pojedincima ... Jučer, kad smo ležali u krevetima, stao je pričati povijest svojih ljubavi i u vezi s tim postanak svojih umjetničkih djela. Ne smijem opetovati te njegove riječi, samo moram podsjetiti na razne perverznosti staroga Rima... Kad sam slušao te opise »izjava ljubavi« ... došlo mi je u svijest da on opisuje svoju, moju i svačiju majku, sestru. Zgrozio sam se. Bože moj, kako čovjek može tako duboko pasti, postati zvijer, živinče i ništa više. Ne samo on, nego je i cijelo moderno društvo takvo. Tu nema govora o braku i materinstvu, tu postoji samo tzv. optimistički nazor o životu, razumijevanje ljepote života i kao najveći izražaj ti »izljevi ljubavi«. Iz ovog pričanja dobih kompaktnu, upravo strašnu sliku našega društva, od običnih jednostavnih gradskih gospođica spuštenih očiju, do aristokratske »dobro oprane« male ženice, ukoliko nisu zaslijepljene »glupošću pozitivne religije«, nego su »progledale i razumjele smisao života«. Sve je oko mene slično ... Da, to je bila duša jednog modernog čovjeka koji hoće reformirati društvo.

Still ruhen oben die Sterne,
Und unten die Graber.
(Tiho miruju gore zvijezde, a dolje grobovi).

Zar ne znaju da postoji svemir, tako velik i krasan i da je Onaj, koji je to zamislio, veći od svega toga ... Da, da, i on će umrijeti i nestati sa svim svojim »ljubavima« ...

Jučer se jedan srušio i ostao mrtav. Danas sam se pričestio i kod toga dođoh do uvjerenja da je sva povijest ispisana krvlju, da su sve kulturne vrjednote produkt boli. Religija je nastala i potrebna je uslijed boli. Bol je spašavala čovjeka od mlitavosti, ona mu je uvijek ulijevala strah pred nepoznatom, još većom boli.

Tko hoće razumijeti kulturu, mora da je trpio, ne samo duševno, nego i tjelesno. Gospoda tehničari, što sjede u toploj sobi, mogu se rugati svemu i nijekati Boga; ali neka stupe u život i neka trpe tjelesno i duševno, pa neka reknu je li glupo stajati u studenoj crkvi i gledati "kerefeke" tihe mise. I opet se tu strpljivo stoji i uviđa da je bol potrebna i da ona zaista nije ništa obzirom na Krista koji je pokazao da u pogledu na vječnost to nije ništa.

Uvjeren sam da sve ima svrhu: ovaj rad i moje male patnje. Kroz bol čovjek sve vidi drugačije i dublje razumije gorku riječ 'život'. Tu misao mi potvrđuje Kempenac (De imitatione Christi II, 12. 12):

"Ecce in cruce totus constat, et in moriendo totum incet" (Evo sve do križa stoji i do tog kako ćeš umrijeti) i osim toga mnoga mjesta iz Evanđelja, kao n.pr. (luc 9.23): "Dicebat antem ad omnaes: Si quis vult post me venire, abneget semetipsum, et tollat crucem suam quotidie, et sequatur me" (A svima je govorio: Tko hoće ići za mnom neka se odreče sam sebe i uzme svoj križ svaki dan i slijedi me), te one silno dirljive riječi: (Luc 9.58): "Dixit illi Jesus: Vulpes foveas habent, et volucres coeli nidos: Filius autem hominim non habet ubi caput reclinet" (Reče im Isus: Lisice imaju jame i ptice nebeske gnijezda, a Sin čovječji nema gdje da zakloni glave.)

Koliko me ove riječi sjećaju na ovo ratno doba, gdje ljudi trpe poput Krista, a to ne bi moralo biti. Sve je to zbog loših ljudi koji uskraćuju ročište, koji produžuju rat. Meni se čini da bi to moralo uvijek biti, jer Krist kaže "tollat cruces suam quotidie" i u vječnoj muci i trpnji sastoji misterium ovoga života. Da lako je meni to govoriti u toploj sobi, pun novaca i nakrcan hranom, a život znači i ono nevidljivo, duševno, bez ičega prolaznoga (Luc 9.3 "Et sit ad illos: Nihil tuleritis in via, neque virgam, neque peram, neque panem, neque pecuniam, neque duas tunicas habetis" – Ništa ne uzimajte na put, ni štapa, ni torbe, ni kruha, ni novaca, niti imajte po dvije haljine). Jest, bol je succus života, ona ovime vlada, ona je začetnica religijâ. Gdje nje nema, možemo biti u vječnoj smrtnoj opasnosti, nositi silan teret, biti nepravedno zapostavljen i kažnjen. Sve je to bol, sve ovo stvara povijest i iza raznih duševnih trzavica opet jedan dio čovječanstva svraća k istinitomu putu.

Većina čovječanstva trpi; jedni više, drugi put opet manje, ali trpnja je uvijek tu. Da ove nije, mi jednostavno ne bi mogli razumjeti kako ljudi idu u hramove, te studene mračne prostore, pa se mole. Jest, njih tjera živo i ova nesmiljena trpnja i govori da tjelo nije ništa i da će doći grob, pa instinktivno osjećaju da s tim dolazi i naplata. A baš ljudi koji su trpjeli, najbolje će znati što je to bol, patnja. Grozna je to stvar. Njih je već strah ovoga trpljenja na ovom svijetu, a kamo li kad pomisle na one silne muke u čistilištu ili čak u paklu. Da, čudno zvuče ove riječi onome koji nikada nije osjetio dugotrajne boli koje mu ni u snu ne daju mira i uvjek ga proganjaju kao kob. Da, čovjek koji bi se htio poput Prometeja odreći poštivanja one više sile, nesmiljeno ga ovo trpljenje i živa svijest o drugom životu, koja se uslijed muka potencira, baca nazad religiji.

I zato volim ovu sadašnju generaciju, jer je trpjela i uvidjela da je život ozbiljna stvar, a ne igračka i da živjeti znači ratovati. Jest, volim naše ratnike jer oni su prozreli život. Nova je ovo, duboka generacija; život nije više onako instinktivan; umjetnost i znanost dobiva duboke hrane. Svemir više nije mašina što se okreće bez svrhe, a čovjek proizvod slučaja, no sve ima svoj smisao; sve je uređenao i točno izračunano. Čovjek stupa kroz prirodu kroz to "otvoreno čudo", kako veli Carlyle, i divi se svemu ovome što ga okružuje i sveti strah ga spopada pred tim velikim i divnim djelima i ničice pada i ponizno se moli. Ta poniznost, mistički cvijet, plod je toga rata. Čovjek je svijestan svoje slabosti, svijestan da može svaki čas stardati i poput strašljiva djeteta očekuje sudbinu.

Novo je to doba s novim ljudima koji proživljavaju veliki život. Jest, život je izvor svega. U pogledu na "savoir vivre", umjetnost, znanost i svi ostali proizvodi ljudskog duha su sporedni. Život je njihovo vrelo i njihova hrana. Veliki ljudi su neiscrpivo vrelo poezije i oni su nosioci povijesti. A takvih velikih ljudi bilo je razmjerno mnogo i oni su stvorili kulturne tekovine kojima se i mi koristimo. Zato sebi i svima stavljam memento proživljavajmo dubok i velik život i svakog trenutka si budimo svjesni da mi zaista postojimo i da se ne suprotstavimo ovoj harmoniji koja vlada u svemiru. Ovo tjelesno zapravo nije život. Život je ono tamo nevidljivo, puno dubine i perspektive što se u odabranim časovima još više proširuje da osjetimo onaj drugi svijet, one neodoljive sile koje djeluju i pokreću sve ovo. I upravo da što bolje mognemo zaroniti u taj neizmjerni svemir, te uz to okružuje moramo ubiti u nama svaku strast i težiti asketskom životu. Tko je barem malo pokušao ići tomu cilju vidjet će, uz užasne poteškoće, svijet oko sebe u sasvim drugačijem svijetlu, osjetit će bolje one tajne niti grijeha koje se ispripliću oko moderna društva, pa se s ovime igraju kao mačka s mišem. Velim vam, to je jedna velika istina, i čim je život asketičniji, time nas oni tajni glasni glasovi sve jače upućuju u misterij opstanka.

Faust

Habe nun ich Philosophie, Juristerei u. Medizin und leider auch Theologie, durchaus studiert mit heissen Bemühn itd. (Temeljito sam prostudirao filozofiju, pravo, medizinu pa i nažalost teologiju s velikom revnošću…) Dragi Fauste, mogao si ti prostudirati još i više i nikad ne ćeš ovim putem doći do "sjemena koji sve drži":

Dass ich erkenne wass die Welt
Im Innersten zusammenhalt
denn alle Wirkenskraft u. Samen,
u. tu nicht mehr Worten kramen.
(Da spoznam što svijet sadržava
u svojoj nutrini
(gledaj) svu snagu djelovanja i sjeme
(i nemoj) više prevrtati riječima.)

Faustov rad je samo rad mozga koji sam po sebi dolazi, mora napokon doći do spoznaje Božanstva, ali to je više "siva teorija". Goethe je trebao Fausta poslati na frontu pa bi se on jamačno vratio s dubljim nazorom o životu. Lako je umirati pomoću otrova iz starodrevne fiole; ali podnašati tjelesne muke i uvidjeti da je rat i muka temeljna boja povijesti i napretka, da je bol podigla milijune ljudi na noge i srušila prijestolja, da je bol Kristova čovječanstva pokazala temeljni smisao života i rodila Divinu Comediu, to bi mudri Faustus morao uvidjeti.

Još jednom, kad bude prošao taj rat što stvara velike ljude (o zlim posljedicama valja na drugom mjestu nešto reći), ne smijemo se zavući u svoje tople sobe i uz čašu vina pričati o junačkim događajima. Moramo si uvijek biti svjesni kratkotrajnosti življenja i da je to samo minimalna faza u vječnosti, pa si gledajmo zasladiti i ovo kratko doba asketskim životom. Zakunimo se poput trapista da ćemo se uvijek sami usavršavati, pa budimo uvjereni da ćemo stvoriti i velika djela.

Lako je pisati, ali teško je činiti.

Beendet am Tage von Gretchens Geburtstage 1916. (Završeno na Gretin rođendan 1916.) Danas Ti je dvadeset godina. Bože moj kako si lijepa i zdrava. Pa trebala bi se udati. Pa možda si već našla muža, a ja jadnik poput onog junaka u Immenseeu dolazim Tebi u pohod i na oslabljelim ti rukama čitam da me još ljubiš. Pa koga bi drugoga? Sjećam se kad si rekla svojoj majci - iza buke oficirskog društva - da od sviju još najradije imaš mene, šesnaestogodišnjeg dječaka, koji nije ni mislio na ljubav nego instinktivno se sav (možda i previše) podao toj nepoznatoj sili. Da se sada s Tobom Gretice sastanem, ne bih te smio više onako žarko poljubiti. Možda bih sjeo do Tvojih nogu i postavio svoju glavu u Tvoje krilo i tiho plakao. Vrijeme je od mene stvorilo sasvim drugačijega čovjeka. Ovaj život više nije izvor sviju radosti, nego prije suzna dolina. Da Gretice i ti bi plakala i uvidjela da je život jedna velika tajna kojoj je konac onaj tamni grob.

Oh da, Ti već tamo ležiš unutra, možda si sva istrunula. Sve je prošlo, kao da nije ni postojalo. Oh Bože, smiluj se kako je to grozno. Zašto sve to propada, nestaje, zašto i mi onda ginemo i za nama opet generacije. I onda opet ista igra, pa opet smrt. Jest, Bože moj, ja te razumijem. Život - veliš - je kratka teška kušnja - i tko ovu preboli istom stupa u život pun sjaja i boja.

Liebes Gretchen bete fur mich! (Draga Gretice moli za mene!)

Na večer dolaze duboke i bogobojazne misli, a sa svjetlom dana gubi se onaj mistički život i čovjek skoro izgubi onu tajanstvenu vezu sa svrhom života i provodi instinktivno životarenje, namjesto da je svakog časa svjestan svoje ovisnosti sa harmonijom svemira.

U "Osterreichishe Rundschau" nađoh članak od Dr. Z. Hadine:

Nađoh ovdje vrlo karakteristične rečenice Meistera Eckharta, glavnog njemačkog mistika (1300):

"Zapamtite vi svi, koji razmišljate, najbrži konj koji će vas dovesti do savršenosti, jest trpljenje. Ništa nije tako žučno-trpko kao trpljenje i ništa nije tako medeno-slatko kao kad sam trpio. Najsigurniji osnov za savršenstvo jest poniznost. Samo onaj će svojim duhom uzletjeti do najviših božanskih visina, čiji je tjelesni čovjek ovdje bio ponižen do najniže nizine." To je samo zgodan dodatak za Mysterium crucis. A Misterium zaista jest.

Još sam sustao od puta. Dopust je bio prekrasan, a prošao je u toliko brzo da ne mogoh sve dojmove proživjeti. Dojmova je bilo silno: premicija Bilogrivića, sv. Pričest kod Trapista i razgovor s njima, te napokon ono što je zaista ostavilo dubok dojam u meni, bilo je nekakvo čuvstvo k Zori koje me je dovelo do poljupca.

Stare rane se otvaraju. Kako sam se šetao amo tamo po mračnoj aleji, spopalo me čuvstvo da bih je najradije bio zagrabio i izljubio. Sav sam bio izvan sebe i ona je bila takva. Osjetio sam da je i ona jedva čekala da to učinim, iako joj je samoj ta stvar bila nenadana. Žensko je uvijek pasivno. Uvidio sam da žensko počne ljubiti kad joj se dade povod. Pričala mi je o svojoj osamljenosti i o njenoj neprestanoj čežnji za ljubavlju, te za nekim koji bi je umio voditi. Nikoga zapravo nije imala tko bi je vodio, dapače ni pravu majku. Od djetinjstva je, veli, radi toga zato tako povučena sama u sebe i svoju dušu, koja je negda tražila utjehe u religiji, ogradila je zidom neke rezignacije i bešćutnosti.

Bio bih spreman da je uvedem u naš pokret, da tu nađe veselja i oduševljenja za rad. No i ja sam sâm teoretik pa je jamačno ne bih zadovoljio. Nju je oduševilo moje pričanje o životu i misteriumu boli, te o mojim davno usnulim planovima o svečanoj hrvatskoj drami. Da, to najviše osvoji jednu ženu kad je uvjerena da muž zna stvar i da bi ju znao voditi. I meni je opet drago da ima netko tko me razumije i povjerljivo sluša. Ne znam zapravo je li to ljubav, ali mislim da bi bez sjetilnosti sve propalo. Mislim da Greticu ne bih nikada toliko volio da se nismo upravo eruptivno ljubili. Tako je do poljupca moralo doći, samo da pokažem - iako sam sa sobom nisam na čistu - da neću ravnodušno odbiti taj osjećaj. Je li to ljubav, veliko je pitanje. Strah me je da je bila puka sjetilnost. Svakako držim da bi se iz ovoga mogla razviti ljubav; to samo ovisi o njoj...

U čovjeku je zaista ona težnja za ženom, pa zato ne ću ni zanijekati taj osjećaj. Čudno je samo to da je to isti osjećaj koji sam gojio za Greticu, pa sam ga prenio na Zoru. Upravo to pokazuje da za ljubav treba da je nešto živo, tjelesno. Još nisam stalan na koju ću stranu ili ostati Greti vjeran i s njom nadalje voditi duševnu vezu. Ne ću si za sada ništa poduzimati, pustit ću neka se razvijaju događaji po miloj volji. Glavno je samo sačuvati moralnu neovisnost.