Po završetku realke u Banjoj Luci, Ivan je želio studirati filozofiju, umjetnost i književnost, i tako postati profesor. Međutim, roditelji nisu bili s time suglasni, najviše zbog njegovih slabih očiju. Njima za volju upisuje se Ivan u jesen 1914. god. u Vojnu akademiju u Bečkom Novom Mjestu. Izdržao je ondje samo tri mjeseca, jer za vojničku službu nije imao nikada volje ni smisla.
Kratkotrajni boravak u vojnoj akademiji ipak mu je koristio, jer je imao priliku upoznati naličje života, duševnu i moralnu bijedu mnogih ljudi s kojima se ondje susreo. Na takvoj pozadini počinje se malo po malo kristalizirati njegov pogled na svijet.
Život nije uživanje, nego žrtva | Bečko Novo Mjesto 21. rujna 1914. |
Već sam učinio skok u životu. Pošto sam stupio u vojnu akademiju znači da moram postati dobar vojnik. No sa mnom je to sasvim drukčije. Volju za vojništvo nisam nikada imao, ali da olakšam život roditeljima, stupio sam ovamo. S ovim postupkom sam si izabrao dvije dužnosti koje ću bezuvjetno činiti - moje daljnje literarno i umjetničko naobražavanje te vršenje vojne dužnosti. Vojnik sam rado, ali ovdje nisu pravi vojnici. Njihov ideal nije nikakva nedostižna stvar, nego život za cara. Da car radi krivo, oni bi bili njegovo oruđe. Njima ideal nije Bog. Uopće, oni preziru religiju i to je naravna stvar jer je ne poznaju. Većinom su oni "Oberrealschüleri" i nisu dobili nikakva moralna odgoja. Od njih, doduše, ima nekih koji kažu da nije lijepo ići u kavane, nego oficir mora imati svoju sporednu struku, no ti ne znaju zašto je to, ne misle na prolaznost, na Stvoritelja tih krasnih prirodnih zakona.
Već sam mnogo pisao i neke karte su ispunjene mržnjom prema ovome. I ja sada vidim užasnu stranu ovoga, ali ne ću u sve zagristi. Moja je vjera izgleda slaba, misao na ono lijepo, uopće, religiozni život kao da umire. To je zato što nemam društva s kim da se o višim stvarima zabavljam. Ispovijed, koju bih toliko ovdje želio, kao ni Pričest ne mogu primiti. Sam ovdašnji svećenik je nedubok. U Crkvi kaže da su za vojnike ove tri stvari: krjepost, marljivost i religija. Kao da je vojnik drugi čovjek. Krjepost, marljivost i religija, to je nelogično. Religija sadržava sve krjeposti. Jedan se akademičar ubio. Nije čudo da se je samo jedan ubio. Njima je ideal biti vojnik. Zašto, kako, o tome se ne misli. Kad taj ideal iščezne, ne znajući što je svrha životu, ne će se više živjeti. Život nije uživanje, nego žrtva.
Trpio sam i plakao zbog vojničke pokvarenosti | 15. listopada 1914. |
Da, upravo kad sam jučer pisao, prekinuli su me užasnom ironijom i napadajima, dosta vješto izmišljenim, da se sam, katkad, nisam mogao izvući. Danas se sam tome čudim, jer su napadaji bili užasno plitki. Dapače, kad sam govorio da nam ideali moraju biti égalité, fraétrnité, liberté, (jednakost, bratstvo, sloboda, op. ur.) pretpostavljajući da znaju fundamente kulturne povijesti, skočiše na me i kažu da su plodovi ovoga revolucija. Ne priznaju ni jednu stranu revolucije. Dapače, ništa im nisam mogao dokazati. Sa sažalnim pogledom me i najgluplji gledaju zato što sam rekao da je rat bestijalizam (zvjerstvo, op. ur.) i da sam protiv rata. Kad sam im spomenuo Bertu Suttnerovu, nijedan za nju nije čuo. Visoka vojna škola i tako malo znaju. No, sve da su oni za rat i protiv vjere, opet bi čovjek rekao da je to disputa oko kulturnog pitanja i oni, pa i ja, težimo za dobrim. No "drvo će se poznati po plodovima". U najuzvišenijim časovima najbolje izbija niskost ljudi. Bio je "Ausmusterung". ("Odabir") Oficiri se zakleli da će sve svoje žrtvovati Bogu, caru i domovini, a svi se kolege napiše kao životinje. Tu se na hrvtaskom psuje Boga, govore se svinjarije, bljuje se i pljuje po podovima. Nekoliko ih sjedi na podu i iz boce loču šampanjac. Da, to su oni isti koji su mi se jučer rugali što učim latinski, što težim za nematerijalnim. No, kako je ovdje, sve ne mogu opisati. Da sam mogao redovito voditi dnevnik, vidjelo bi se kako sam u početku trpio i plakao zbog ove pokvarenosti. Najveće zlo je nonšalantnost. Da se iskopaju (iz) svojih zala, ja bih ih tjerao da neumorno rade. Rad je potreban.
"Alma Mater Teresiana" rekao je u govoru Belmont. Samo zlo ovdje postoji. Ognjište je nemorala i propasti Austrije. Ja ne držim da će se ljudi popraviti. Da se makar plemenito uzdrži ono što još sada teži za dobrim, valjalo bi stvoriti snažne i jake klerikalne organizacije. Bez njih nema ništa. Za ovo vrijeme što sam ovdje, prilično sam uradio. Umoran iza vježbe, svršio sam dio analize "Dima", pročitao "König Lear der Steppe", nešto iz Brunetijerova Balsaca i jedan iz Langescheidta. Ljubi sam pisao i on mi je odgovorio i poslao naslove Turgenjeva, iz kojega se na maturi prevađalo, te "Die Kunst zu beten (Umijeće moljenja)". S ostalim kolegama se marljivo dopisujem. Moj Ante primljen je u vojnike. Kad pomislim kako je on dobar i plemenit, a kaki su moje ovdašnje kolege. Plach, Köhler i Kratena bili su na granici. König u nedjelju dolazi ovamo…
Pohod grobovima Zrinskog i Frankopana |
Iza ove gnjusne okoline bilo mi je ugodno i toplo, kad sam s Kovačevićem pohodio grob "Zrinskog i Frankopana". Ide se kroz aleju lipa, a zdesna i slijeva na nju su aleje čempresa i sa strane ovih su grobovi s natpisima. "Hier liegt die Familie...; Friede...". Zapitam grobara, gdje su grobovi ovih, a on nešto stade buncati u dijalektu o nekom artiljerijskom majoru. Bog te ubio, čovječe, oni hrvatski junaci Zrinski i Frankopan, gdje leže? "Wie, wie?" - "Frankopan" ću mu ja. "A ja, Frantischpan", pa nas odvede onamo. Grob je na kraju aleje, već kod zida.* Crni dim iz tvornice suklja s one strane zida, a zrakoplov klepeć iznad glave. Grob čini jedna ploča s natpisom: Ossi Zrinskog, bana Hrvatske i Frankopana. Sve je na latinskom, a na grobu uvenuo vijenac, s nekom krpom na kojoj se još vide tragovi boja hrvatske trobojnice. Podsjeća nas da su ovdje bili dobri ljudi i svojim junacima učinili ljubav koja se još može iskazati kostima. Ispod lipe i čempresa u večernjoj rumeni, koja se miješa s crnilom dima, počivaju kosti njihove. Slava vam pošteni Hrvati, i kameno srce će procviliti kad vidi kako dobri ljudi stradaju. No, nisu stradali, oni još žive u uspomeni poštenih Hrvata: iz njihove krvi procvali su i procvašće cvjetovi i ruže. Odem s Kovaćevićem od groba: on je salutirao i rekao mi da se pomolim "Oče naš" za te junake. Iziđemo iz groblja, već je nastala tama, a na Kovačićev prijedlog uđemo u starninsku crkvu. Treptjelo je žuto večernje svjetlo: u slabom svjetlu razabirale su se samo paralelne sjene, vrhovi klupa. Iza crkve sretnem jednoga Hrvata i Kovačević, koji je malo prije predložio da izmolim Očenaš, naslađivao se na "sablažnjivim anegdoticama" toga Hrvata.
Mama ima danas imendan. Dobra mama i dobri tata. Vole me, a volim i ja njih i iskreno sam im opisao moj položaj i ne spominju da će me odavle izvaditi. Ja ću uteći. Zbogom - dosta za danas.
Sav život je borba između duše i tijela | Nedjelja, 25. listopada 1914. |
Eto upravo sam 24 sata u zatvoru. Smijem se sam sebi. Taj zatvor trebao bi me popraviti, a ovdje mi je bolje nego obično. Toliko koliko sam danas dobio hrane, u akademiji još nisam dobio. Vojnici su toliko donijeli da nisam mogao pojesti; a Hrvat vojnik, koji me je zavolio, donio mi je u četri sata žemičku, a poslije toga žemičku s kruhom. Baš su dobri ti Hrvati; vole svakom učiniti ljubav. S njim sam govorio o saboru, poslanicima, Mađarima. On misli kao i svi Hrvati. Priča mi da ovdje u akademiji ima dosta Hrvata; naravno sve pozna jer su bili u zatvoru…
Popodne sam dobro spavao. Ovjekovječio se na vratima pjesmama, sklepavao stihove, šarao, razgovarao se preko prozora sa zatvorenim "oberrealschulerom". Najviše vremena čitao sam "Die Kunst zu beten". Tu knjigu čitam po drugi put. Isprva mi se nije činila Bog zna što, ali čim je više studirah, osjetio sam finesu logike i piščeva religioznog osjećaja…
Sad ćemo malo razmišljati, ali nisam više svjež kao malo prije. Radio sam tjelesne vježbe pa sam umoran. Prolaznost je nešto strašno. Jučer u ovo doba prispio sam ovamo, a sada je sve sasvim drukčije nego prije. Sjećam se, kad sam se vozio u željeznici putujući u Opatiju, osjetio sam da će i ti svijetli trenutci proći i da ću se toga samo sjećati. Isto tako ću sutra u ovo doba biti vani i mislit ću na ovaj čas, koji mi se prije pričinjao čudnovatim. I najveće muke u sjećanju se prikazuju malene. Sve prolazi i "nebo i zvijezde će proći, a Moje riječi ne će proći". To sad osjećam svom dušom, i može biti svaki budući čas može mi donijeti gadnu misao. Borba tijela i duše. Sav život je ova borba između ova dva elementa, i ovom borbom se dovinjujemo k Idealu našega života - Svevišnjemu.
Bože, daj mi snage za molitvu |
Bože, Duše Sveti, daj mi snagu da se pomolim, porazgovorim sa svojim Stvoriteljem, sa Stvoriteljem divnih zakona u prirodi, sa Gospodarom neizmjernih treptajućih zvijezda, sa vječnom Istinom.
"Das Gebet ist Religion". Ja vjerujem u Gospoda Boga svemogućega; vjerujem da je On duh savršen u slobodi volje i u veličini. Čovjek sam sitan. Imam slobodu volje, ali ograničenu. Duh mi je ograničen. Ali ono malo Prometejeve iskre, djeličak od djelca Svevišnjega, vuče me Ovome i dokumentira opstanak Ovoga.
Kao što čovjek, koji još nije sasvim zagazio u blato, želi razgovarati s pametnijim od sebe, tako isto duh svom žestinom teži za savršenim Duhom. Razgovara se u molitvi s Njime i Ovaj njemu tako čudnovato fino odgovara, da čovjek misli da diše "Hohenluft" (zrak visina), kao što Bayron kaže. Taj razgovor sa Svevišnjim, ta veza - priznavanje Svevišnjega je religija. Religija bez molitve je mrtva.
Molitva se ne mjeri na duljinu, i ona se ne mora čitati iz knjiga. Razgovori iz vlastitoga čuvstva, razmišljanje o Pismu i namjerama Svevišnjega je molitva. Bog je duševno Biće i pošto smo mi tjelesni, to je i misao na njega tjelesno-duševna. Da ga razumijemo postao je Emanuelom, nama sličnim, i mi se Isusu možemo moliti, i molitva Njemu mnogo je lakša jer nam je Isus bliži.
Veličina i ljepota kršćanskog života | Bečko Novo Mjesto, |
Dosta sam u misli prorešetao druge i dosta dugo živio sam umišljen da sam ja ovdje jedini dobar, dočim sam se spram njih ponašao dosta egoistično. Ako sam štogod dobio od kuće, sakrio sam da oni ne bi iskali. Ne mogu logički sve razviti, jer je oko mene buka.
Jučer sam bio u Beču. Otputovao sam onamo već prekjučer s nakanom da odem u kazalište na Demetrijusa. Uslijed moje lijenosti i nespretnosti nisam to učinio. Trebao sam si unaprijed odrediti sav plan, kako ću u Beču korisno upotrijebiti vrijeme. U buduće ću to učiniti. Doduše ne mogu reći da je moj boravak ostao besplodan. Sastao sam se s "Hrvatskašima" i shvatio onu vezu koja sve njih veže. Milina je doći iz društva u kome se samo uživljava u erotično, i živi samo za erotično, među ljude, muškarce i žene koji rade samo za jednu misao i koji žive pošteno i plemenito. Da, ne trebam govoriti o veličini i ljepoti kršćanskog života…
Bezobraznost prema svećenicima je velika | Bečko Novo Mjesto |
Danas je Bezgrješno Začeće. Bio sam ujutro u crkvi. Opet je bila propovijed za katolike, a ne za ljude koji ne vjeruju. Sasvim naravno je da mu se rugaju, kad govori o Duhu Svetom po kojemu je Djevica začela…Onomu koji ne vjeruje, to izgleda budalaština. O ratu govori bez ikakve dubine, umjesto da pokaže kako su ratovi posljedice borbe oko istine, da o narodnim sudbinama ne odlučuju bojne poljane, nego duševni, moralni život naroda. Iz povijesti i iz svega sadašnjeg lijepog treba om indirektnim načinom pokazati da se valjaju u blatu, da su gadni i umišljeni, da ne znaju što je ljubav i blagost. Bezobraznost prema svećenicima je velika. Kad on čita Evenđelje, kašljuca se i galami, a on je primoran prekinuti čitanje dok se ne smire. No kad se ništa ne utiša, on opominje, govoreći da u svakom poštenom društvu drugi šute dok jedan govori. Drugi put opet on priđe jednom i zapita ga zašto se uvijek u crkvi smije. Ovaj to poriče…
O rimskoj povijesti |
Poslije Mise otišao sam u grad optičaru i naručio jedne naočale. Užasno su mi slabe oči. Astigmatizam desnoga oka tako je velik da se ni s mojim sadašnjim naočalama slike ne pokrivaju. Pisali su mi mama i djed. Da, veselim se kući. Anti je dodijao život. Život je žrtva. Šandoru je teško. Danas sam oko četiri sata učio latinski. Upravo sam preveo i naučio sav tekst petoga lista. Izvadak je iz rimske povijesti od konzulata do vremena kada se jedan konsul birao iz plebejskoga staleža. Da, rimska država bila je nešto veliko. Demokratska svijest bila je 400. god. prije Isusa tako jaka, kao ustavna svijest Francuza za Revolucije. Rimljani (Francuzi) protjerali su svog kralja (Tarquinia, Louis XVI) i narod hoće vladati…
Manje se griješi, kad se više radi |
Opazio sam da se manje griješi, kad je više posla. Pjevao bih himne radu, tjelesnom i mehaničkom radu, jer se ne misli na zlo; ali se ne misli ni na vječnost.
Sav naš rad mora biti faustovsko usavršavanje, težnja za spoznajom. Ono malo što mehanički radimo, mora biti sredstvo k usavršavajućem radu.
Moj opstanak ovdje je nemoguć. Hoću biti slobodan, hoću zaći u dubinu stvari, a ne učiti ono što predavači samo površno znaju. Učeći tehničke znanosti, moram se diviti veličini Stvoritelja, koji je izveo tako divne zakone, a ne samo učiti ono što ćemo upotrijebiti da ubijamo na milijune mile nam i nepokvarene narode koji će preporoditi svijet. Tome ratu krivi su tirani koji ugnjetavaju narode, vjeru ugnjetavaju, i čovjek bi postao nihilist kad ne bi znao da je toliko milijuna inteligencije isto takav tiranin, egoista kojemu je "ja" sve, a drugi ništa. Poradi toga je mirni rad, odgoj sama sebe, čovjekovo geslo.
Sjećanje na prvi poljubac | Bečko Novo Mjesto, |
Srce je moje uzburkano čustvima. Uspomena na Gretu - ganjanje po parku - prvi ples, prvi sastanak. Naše šale i sve slično. Šetnja po brdima i čitanje Schillera. Večera u njihovoj kući, scena kod pijanina, prvi poljubac, zlatno-smeđe kose...
Ono što bijaše gadno - prošlo je. Jedina uspomena koja živi je ona, šesnaestgodišnjakinja i ja šesnaestogodišnjak. Da, na 18.og bit će joj osamnaest godina. I ja sam djelomično pridonio njenoj smrti. Bio sam životinja. To će biti i dublji uzrok što se je otrovala. Poradi zla odgoja te poradi toga što su u njoj vidjeli samo životinju, dočim je u nje bilo mnogo i mnogo lijepih svojstava i mnogo inteligencije. Iznenađivala me je svojim poznavanjem povijesti i književnosti. Kada je jednom došla u Banju Luku, sastali smo se pred Božićevom kućom. Bio je i Pajić. Upravo mi reče da je pročitala"Frühlingsfluten". Čini mi se da je to bio naš zadnji razgovor. Smrt, grozna smrt ju je odnijela.
Svevišnji, veliki Bože, molim Te, daj da griješnica koja je dosta trpjela na ovome svijetu, koja je žrtva pokvarenosti društva, vidi bar djeličak Tvoje ljepote i nek nije za nju gubitak nade.
Da, pisat ću njenim roditeljima i njenoj dobroj, zloj materi. Žena, koja ima "duha", kako je neki gospodin o njoj rekao, ali žena bez moralne podloge. Nekad je bila lijepa, a i sada je, ne pravi si kućnih briga, a iako je teško bolesna, svejedno je uvijek vesela. Da, ona je poglavito kriva smrti i videći njezina užasno zla svojstva, uvijek me nešto k njoj vuče: poklonio bih joj se, poljubio bih joj ruku. Gretina je mama. Ona je svoju kćerku još najbolje poznavala. A otac, germanski div, ali slabić. Žena od njega radi što hoće. Više on trpi, i utjehu - kako sam čuo – nalazi u vinu.
Ljepota, Istina, Dobrota se ne mogu razdijeliti | Bečko Novo Mjesto, |
…Sjećam se na prve dane ovdje. Bilo mi je jako teško. Sjedeći kod jednoga stola s onima iz drugog tečaja bio sam prinuđen slušati stvari na koje nikada nisam ni mislio. Razbacivajući se kruhom, pričali su čitavo vrijeme o sjeni ove i one ženske, o strašnim svinjarijama. S nekom strašnom ljutnjom otišao sam od stola, plakao što sam primoran živjeti u takvom društvu. Pod takvim dojmom pisao sam kući i prijateljima očajna pisma. Da, privikao sam se na sve to. Više me ne bode toliko kad čujem gdje se psuje Bog, kad se govore svinjarije: iako me strašno uzruja, no ipak o svemu razborito sudim i mislim si što je uzrok ovome zlu. Odgoj.
Doduše mnogo i mnogo grdim druge, a moram priznati da me je priroda zabacila. Silno sam nespretan i duševno mlitav. Zapovjedi se da se radi ovo, a ja slušam, a ne čujem. Kad se drugome nešto pokaže, on to odmah uoči i napravi, a ja nikako ne mogu shvatiti. Najjednostavnije tjelesne vježbe ne mogu. A uz to su mi oči slabe. Svi me pitaju što spavam. Uistinu,ne mogu gledati jedan predmet: ne mogu, naime, oba oka uperiti u nj. Da imam dobre naočale, moguće bi sve bolje razumjevao…
I u najgorim ljudima egzistira mnogo dobra. Iz ovih parcela dobra, što se nalazi u ljudima, uvijek se može doći do zaključka o bistvu jedine Istine.
Venera je ideal zemaljske ljepote. Ona je ljepota koju je rodila priroda (iz pjene). Marija posjeduje taj ideal prirodne ljepote. No, Venera je moralni izrod. I stari grčki duh – htio je nešto moralno čisto - To je Diana. Diana je ideal morala. Marija ima ova svojstva. Marija ima razum Palas Atene. Iz ovog se već vidi da je ona iskra u čovjeku koja dokumentira bivstvo jedne Istine. Grčka mitologija je kaos kontrasta. Radi toga ona ne može biti vjera. Oni su možda znali sve ono pravo - Istinu - osjetili je u sebi, no nisu znali uočiti njenu jedinstvenost, nerazdjelivost. Sve ono što bijaše dobro, upravo ono što se slaže s jedinstvenim kršćanskim nazivima, ostalo je. No u kršćanstvu je to nešto nerazdjelivo. Ljepota, Istina, Dobrota se ne daju razdjeliti i slavimo sve što je od toga bilo u pogana.
Mi se gadimo nemoralu Venere, ali uživamo u prirodi njene ljepote. Zeus nije velik što je svoga oca bacio s prijestolja. Ne, mi u njemu vidimo mudra vladara svemira. Da se kult Zeusa nije uspeo na toliku visinu, on ne bi mogao biti obožavan od naroda. Tko će obožavati ubojicu oca. Ali tko se ne će diviti blagu i mudru vladaru.
Majko moja dobra, Najveća, | Bečko Novo Mjesto, |
Da, da! Ruke su moje okaljane krvlju. Misao, govor i djelo, sve je u mene drukčije. Jučer sam čitavu večer razvijao svoje nazore i dokazivao jednom Černyu, Sondračeku, a danas, jao, srušio sam ih u prah. Bilo je tako.
Spavao sam poslije podne u krevetu. Izbaciše me iz kreveta i razbacaše sve. Smijao sam se. Bila je šala. Opet sam legao. Na to je Černy lijetao oko mog kreveta i nastojao me izbaciti. Zatražio sam da prestane. Opet ne prestaje. Ja mu obećam ćušku, izletim van i više mu od šale dam pljusku. On mi je naravno vratio dvije. On se nije ljutio na me ni ja na njega, nego sam bio ljut sam na sebe jer sam se ponašao tako zlo. Opet sam legao. Jedan me pljesne, drugi, treći i tako sam iz šale dobio oko 10 pljuski. Uistinu, više iz šale izvadim nož iz kreveta i htio sam ga podmetnutio licu, no to nisam učinio. Nego, upravo kako me je Palik pljusnuo, iskočim iz kreveta, i pošto je on odletio iza peći, bacim za njim nož, samo s namjerom da ga prepadnem.
Tako me ovaj čin okaljao. Oni to nisu zapravo shvatili. Drže da sam ga namjerio ozlijediti, tko bi ga znao šta. Svi su se zgražali i od mene se sklanjaju. Uistinu čine pravo.Vodraček je odmah je i pitao me li hoću postati pošten oficir. Naime, jučer sam mu pričao o moralnom stanovištu. Bože, Bože, zlo sam uradio. Nek mi se rugaju, nek rade sa mnom što hoće, sâm sam kriv, sâm. Daj Bože da se oni promijene, neka budu, kao što su moje riječi, a ne moja djela. O jučerašnjem opažanju pričat ću dok mi uspije oprati ljagu. Majko moja dobra, Najveća, molim Te, napuni moju dušu lijepim osjećajima, plemenitim mislima, uvijek mi označi pravi put, makar mi bilo teškoslijediti ga.
Užasne stvari | Bečko Novo Mjesto, 15. prosinca 1914. |
Ono jučerašnje nije bilo ništa. Tako su slabi da su to već i zaboravili. U prvom času se zgražaju i drže drugoga niskim, a sami opet počnu zadirkivati.
Da, Černy i Palik bijahu jučer pijani kao životinje. Ostali bijahu u bludilištu i pričali su o raznim tamošnjim životinjama užasne stvari...Jutros je bila vježba. Mama se je prepala što ne smijem u Bosnu… Sutra mi je rođendan. Sustao sam. Sutra ćemo dalje.
Kad se u moju dušu žele uvući gadne slike, | Bečko Novo Mjesto, |
Da, jučer je imala rođendan. Bilo bi joj osamnaest godina. Djevojka u sjaju ljepote. Mir prahu njenu.
Prekjučer je ovdje bio König. Radio sam latinski. Dopust u Kolinju nije dozvoljen. Ako Bog da skoro će biti kraj animalnom životu.
Da, kad čujem kad se gadno govori, kad se u moju dušu žele uvući gadne slike, uvijek nepromijenjeno vidim sliku Madone s djetetom, onaj lijepi majestetični i blagi izraz, ono usredotočenje svega uzvišenoga.
Put k čistoći, velikoj umjetnosti, | Bečko Novo Mjesto, |
Zaključujem dnevnik u akademiji.
Slušao sam što su djeca radila i što još rade u nižoj realci. Rade užasne stvari. Roditelji čine zločin ako djecu daju od sebe u takve škole, gdje učitelj samo predaje, i kad izađe iz razreda, zaboravi da je još učitelj. To je upravo strašno…
Dnevnik završavam i nadam se - molim Svevišnjega koji je odredio put suncu i zvjezdama, smjer svakoj stabljici i zadaću svakom mravu - da i meni odsada pokaže put k Čistoći, Velikoj umjetnosti, svemu Najvišem i Vječnom. Neka se opet i opet probudi Faust, koji je ovdje kao zaspao.
Brige, teške brige. Hoću li još na Badnjak biti kod milih roditelja. Najljepša svečanost, najljepše uspomene bude se u djetetu kod borovog mirisa i svijeća. Bog.
| prethodna | sljedeća |