------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Među brojnim talentima što ih je veliki Banjalučanin primio od Boga, posebno mjesto zauzima njegova sklonost, sposobnost i volja za pisanjem. Nema sumnje, u tome ga je pomagala i okolina: lijep, bogat i pravilan jezik rodnoga grada gdje je proživio djetinjstvo i prvu srednjoškolsku mladost, te naročita milost života, koja se pri junakovu vrednovanju nipošto ne smije smetnuti s uma, naime utjecaj profesora, književnoga kritičara, prvoborca Mahničeva katoličkog pokreta i za 19 godina starijeg prijatelja – dr. Ljube Marakovića (1877.–1959.). Tako su se u Merza stali razvijati bar neki preduvjeti dobra pisca: opažanje, razglabanje, povezivanje, zaključivanje, afektivno doživljavanje stvarnosti zajedno sa sposobnošću umjetničkog izražavanja.

Glede opažanja – recimo još i to – billinguisu Merzu izvanredno je pomagao njegov materinjski, njemački jezik koji mu je otvarao vrata u neizmjerna prostranstva duhovne kulture: u lijepu književnost, dramsku i glazbenu i likovnu umjetnost, filozofiju i teologiju. Spomenutim su dvama jezicima (tj. njemačkom i hrvatskom) poslije pridošli češki, latinski, talijanski, slovenski, francuski, engleski i drugi: prema O. Vrbaneku , naučio ih je čak deset. Ipak je, kako je poznato, Dr. Ivan Merz nadišao opasnosti jednostranog estetizma i »l'artpourl'artizma« odbacivši tzv. »estetski katolicizam«. Njegovo je pisanje – kako u najosobnijim spisima Dnevnika i korespondencije tako i u napisima za javnost (knjige, knjižice, predavanja, brojni članci u hrvatskoj katoličkoj periodici epohe) – (to je njegovo pisanje) vođeno i prožeto katoličkim, apostolskim duhom. Time se približujemo i odgovoru na zanimljivo pitanje izbora njegovih napisa i književnih vrsta, zašto, primjerice, nije pisao crtica, eseja, novela, romana, ili čak poeziju kojoj je po svojoj nježnoj i osjećajnoj prirodi bio tako blizak? Držim, ne bi imao krivo onaj koji bi mislio da je tu na djelu bio od Merza  dobro uočeni kairos, tj. zov vremena koje donosi nepovratnu priliku (»šansu«) za sudbonosno djelovanje. Trebalo se u ondašnjoj našoj stvarnosti poslije Prvoga svjetskoga rata boriti da se u katolicizmu i katoličkom pokretu bitno očuva, očisti, ispravi, unaprijedi. Atqui »Inter arma silent musae...« Ipak bih ovdje morao dati sićušnu korekturu: Merz je napisao jednu malu nikolinjsku dramu pod naslovom Darovi sv. Nikole, ali je nije nikada publicirao, a ne znamo ni kada ju je napisao. Također nisam mogao doznati, nije li se predstavljala u kojem orlovskom ili orličkom društvu. Rukopis se danas nalazi u Postulaturi njegove kauze pod signaturom »F 31/12«.[1]

Nastojat ću da povjereni mi zadatak kratko obradim, jer je u reviji Život Merz napisao »samo« dvanaest članaka unutar sedam godina suradnje (dvije »pretpariške« i pet »popariških«).

****************************************************************

Excursus

Ali unatoč nastojanju oko kratkoće, ipak moram još »malo« izići iz okvira teme. Naime, prema želji ideatora simpozija o Ivanu Merzu, treba mi reći još koju o Merzovim napisima u hrvatskoj katoličkoj periodici epohe a izvan časopisa Život. Zato samo sumarni pregled naslova časopisa i broja bibliografskih jedinica (kratica bj odn. bbjj), dok o knjižicama i knjigama »samizdata« – ništa, jer to je uostalom poznato iz biografija (Kniewald , Vrbanek , Nagy ).

Što se tiče najopćenitije uzetog sadržaja odnosno glede tematike, ja jednostavno preuzimam onu kojom je o. Nagy  u svojoj doktorskoj disertaciji podnaslovio dijelove popisa tiskanih Merzovih tekstova. To bi dakle bile ove tematske skupine: Književna kritika, liturgija, katoličke organizacije, Katolička akcija, papa–Rim, Lourdes, moralni apostolat, fizički odgoj (gimnastika) i »Varia« tj. razne teme, primjerice Marija Bistrica, Sv. Ivana d'Arc = Orleanska Djevica, Jedan dan kod trapista (...).[2]

U sljedećem popisu hrvatske katoličke periodike, u kojoj je »Božji čovjek Hrvatske« tijekom deset godina pisao – g. 1919. do g. 1928. – ja posebnim bibliografskim jedinicama smatram i pojedine nastavke u istom časopisu i godištu: odviše bi, naime, vremena uzelo istraživanje, nastupa li u pojedinim nastavcima novi naslov ili ne. Te časopise redam kronološki, već kako se pojavljuju Merzovi napisi. Ovdje moram još napomenuti da dr. Ivan Merz  od 1919. godine pa sve do smrti publicira svoje članke isključivo u katoličkom tisku. Tako je, čini se, postupao prema direktivama Crkve. Slovom zakona samo je svećenicima bilo zabranjeno pisati u nekatoličkim, odnosno protuvjerskim časopisima. Merz, istina, nije bio zaređeni svećenik sensu stricto sakramentalnoga, tj. ministerijalnog (»klerikalnoga«) svećenstva, ali on se, mislim, još više od slova zakona držao njegova duha.

· 1919: U poznatom domagojskom časopisu Luč (podnaslov: List Hrvatskog katoličkog đaštva i sl., a izlazio je u Beču, Krku i Zagrebu; prvo godište 1905.–1906.), Merz surađuje ove 1919. godine s jednom bibliografskom jedinicom, 1920. s tri, g. 1921. nema nijedne, dok ih g. 1922. ima čak pet, g. 1923. tri bbjj, a 1924. je posljednja godina suradnje u Luči s jednom bibliografskom jedinicom. (NB! Od g. 1919. do g. 1921. časopis ima naslov: Zora–Luč, s podnaslovom: Glasilo Jugoslavenske katoličke đačke lige).

· 1920: Poslije suradnje u Životu (1919./20.) počinje pisati i u znamenitom i zaslužnom kulturnom listu Katoličkog pokreta Hrvatska prosvjeta (s podnaslovom: Mjesečnik za književnost, umjetnost i prosvjetu, a koji je počeo izlaziti u Zagrebu g. 1914.). U ovoj 1920. godini Merz tu ima 2 bibliografske jedinice, g. 1921. opet dvije, g. 1922. četiri, g. 1923. dvije, a g. 1924. jednu i napokon g. 1925. dvije. Dalje više ne piše u Hrvatskoj prosvjeti. U novinama Narodna politika (Zagreb 1918.) ima 10 bbjj, tj. g. 1920. jednu, g. 1921. dvije, g. 1922. jednu, g. 1923. četiri, g. 1924. nijednu, g. 1925. jednu, a isto toliko 1928. godine.

· 1922: Katolički list (stari naš časopis iz 1849. godine koji se do g. 1881. zove Katolički list zagrebački): g. 1922. 4 bbjj; g. 1923. jednu; g. 1924. ima ih 13, a g. 1925. tri, kada prestaje surađivati u tom časopisu.

List Posestrimstvo, u godini 1922. ima od dr. Ivana Merza u rubrici Liturgijski kutić 10 bbjj (nastavaka).[3]

· 1923: Mladost (List hrvatske katoličke omladine... i glasilo hrvatskih Orlova, Zagreb 1921.–) ima samo 5 Merzovih bbjj: jednu g. 1923., a po dvije g. 1924. i g. 1925.

1924: Nedjelja (Tjednik za katolike, Sarajevo 1922., a od g. 1925. prenaslovljen je u: Katolički tjednik, v. niže): te godine (naime 1924.) ima 4 Merzove bbjj, dok sljedeće 1925. samo jednu.

· 1925: Za vjeru i dom (List namijenjen katoličkom ženskom obrazovanom svijetu. Mjesečnik, Zagreb 1907./1908.–) ima g. 1925. Merzovih 8 bbjj, a g. 1927. samo jednu. Taj je list u godinama 1930. i 1934. donio postumno još dvije Merzove bbjj.

Glasnik sv. Ćirila i Metoda (Glasilo apoštolata sv. Ćirila i Metoda, Zagreb 1925.) 1 bj.

Katolički tjednik (Sarajevo, do g. 1925. Nedjelja): g. 1925. dvije bbjj, g. 1926. također dvije bbjj, g. 1927. četiri bbjj, a g. 1928. trinaest bbjj.

· 1926: Đački Orao (Zagreb 1926.) 1 bj.

Kalendar Presvetog Srca Isusova i Marijina (Zagreb) g. 1926. 1 bj, te – postumno – g. 1929. 1 bj.

Orlovska Straža (do IV/1926: Organizacijski vjesnik: Glasilo Hrvatskog orlovskog saveza u Zagrebu , ZG 1923.–) 1926., 1927. i 1928. po 1 bj.

Vrhbosna (Sarajevo 1887.) 1926. 1 bj, a g. 1927. 2 bbjj.

· 1927: Franjevački vjesnik (tako od 1927., dok prije /VI, Sarajevo/: Glasnik bosanskih i hercegovačkih franjevaca (do 1901.), Franjevački glasnik (do 1913.), Serafinski perivoj (do 1919.), Naša misao (do 1926.): u godini 1927. 4 bbjj, a u g. 1928. također 4 bbjj.

Orlovska misao (Prilog Orlovskoj straži, Zagreb 1927.–1928.): 1 bj.

Vjesnik Marijinih kongregacija (Zagreb 1925.–) 1927: 1 bj.

· 1928: Orlovski vjesnik (Zagreb 1928): 1 bj.

Dakle u tih 18 časopisa (osim Života) Merz ima, ako se u računu ne varam, 111 bibliografijskih jedinica. Ako još tome priključimo 12 napisa u Životu, dobivamo cifru od 123, što znači godišnji prosjek od 12 članaka, drugim riječima: svakog mjeseca po jedan napis! Permanentni psihički pritisak na apostolski čvrsto zauzetog intelektualca – studenta i srednjoškolskog profesora te mozga orlovske organizacije, pa stoga relaksacije i drugih oblika odmora krvavo potrebnog. Tome broju 123 treba na posljetku još dodati posmrtno publicirane njegove tekstove u časopisu Za vjeru i dom, 2 bbjj u 1930. i 1934. godini, u Životu 1938. 1 bj te u Glasilo Postulature 1–2 (1976) 1 bj. Ne računam amo francuske napise u listovima Les Cahiers Catholiques (1924) i Les Amities Catholiques Françaises (također 1924.) – i druge ukoliko postoje, a Nagy ih možda nije unio u pisane izvore svoje doktorske dizertacije. Sada napokon možemo izići iz ove »izvanživotno–periodičke« parenteze i obrađivati zadanu (za simpozij) temu o člancima u časopisu Život!

Hic desistitur excursu.

***************************************************************

Petnaest je godina – od 1903. do 1918. – izlazio u Krku i Senju te Rijeci Mahničev  zlata vrijedni i informativni a još više formativni mjesečnik Hrvatska straža za kršćansku prosvjetu – časopis namijenjen nauci i književnosti. No poslije talijanske internacije krčkoga biskupa i njegove smrti u Zagrebu g. 1920. časopis je prestao izlaziti. Ne znam je li Mahnič  za posljednjih svojih mjeseci u rukama držao novi katolički list sličnog formata, sadržaja i namjene (tj. za katoličke studente i intelektualce), koji je školske godine 1919./20. pod uredništvom o. Miroslava Vanina , DI i pod naslovom Život počeo izlaziti najprije u Sarajevu da svoju prvotnu i plodnu apostolsku djelatnost nastavi u Zagrebu sve do kraja Drugoga svjetskoga rata, te da je poslije 27–godišnjeg prekida, također u Zagrebu, 1971. uskrišenu uspostavi pod malo promijenjenim ali i programatskim imenom Obnovljeni život.

Bečki student Ivan Merz svoju natprosječnu suradnju počinje već u prvom godištu časopisa. Za lakše snalaženje upozorujem, da je Život prvih pet godina izlazio računajući kao annatu (godište) akademske godine 1919./20., 1920./21., 1921./22., 1922./23., i 1923./24., a poslije 1925. pa sve dalje do kraja (tj. još dvadeset godišta do 1944. uključno) samo građansku godinu iliti Annum Domini. Očitim znakom da je Merz  od početka izlaženja bar čitao Život čiji je urednik – o. Vanino – bio njegov drug iz bečkoga studentskog kluba Hrvatska jest to, što je već u 1. (listopadskom) broju Života izišao člančić s potpisom Ivo Merz, stud. phil. Naslov: Crkveni auktoritet i novinstvo (str. 22.–23.) a ima bez naslova samo 17 i pol redaka! Na temelju primjera iz SAD (Milwaukee), gdje je javni sud oslobodio biskupe koji bijahu vjernicima branili čitanje vjerski i moralno pogibeljnih novina, Merz vijest dopunja ovom sugestijom našem poratnom društvu: »Ne bi li se naša šira javnost mogla barem s propovjedaonice upozoriti na naše besramne novine? Već je vrijeme, da se naš kršćanski narod oslobodi kuge kapitalističkih i liberalnih novina. Katolički inteligenti, svećenici i lajici činite moderna djela milosrđa: širite dobru štampu i trgajte narodu iz ruku otrov bezvjerskih novina!« Upozorujem na neliberalne ali svojim sadržajem sasvim opravdane riječi: »Trgajte iz ruku (...) otrov!« Neprijatelji za mladoga Merza iz poratnog Beča (1919.) nisu socijalisti, komunisti, nego »kapitalisti i liberali«!

U četvrtom (siječanjskom) broju izlazi, doduše vrlo kratak, Merzov drugi prilog novom časopisu pod naslovom Rabindranath Tagare  (sic!) o Evropi (str. 85.–86.) »Rabindranath Tagare je uvjeren, da je sebičan nacionalizam najgori izum Zapada.« Tu uvodnu tvrdnju pisac odmah potkrjepljuje izravnim citatom indijskog mislioca: »Ideja narodnosti je najjače sredstvo samoobmane, što ga je čovjek izmislio. Njegovim utjecajem može čitav jedan narod da sistematski oživotvori program najkrutije sebičnosti, a da pri tome ni najmanje ne bude svijestan, da je počinio moralno zlo.« Razumije se, navodeći ovdje velikog Indijca i slažući se njime, Ivan Merz  je mislio na krajnji, imperijalistički, nekršćanski i beskrupulozni nacionalizam, a ne na moralno dobar i opravdan patriotizam. Stoga je i zaključio: »Zaista, gorke riječi jednog Azijca o onoj Evropi, koja se odvratila od Krista i ljubavi njegove.« Bilo je to pisano krajem 1919. godine, pošto je već 28. lipnja iste godine bio u Versaillesu potpisan tzv. »Clemenceauov mir« što ga Nijemci, koji uopće ne bijahu pripušteni zasjedanjima, prozvaše »Versajskim diktatom« a koji je dopunjen 10. rujna također 1919. godine. Mirom u Saint–Germainu (Njemačka i Austrija: Antanta). Početkom 19. st. Napoleonova  Francuska bila je imperijalistička a Goetheove  njemačke zemlje kozmopolitski–pacifističke, da se tijekom g. 1870./71. i posebice g. 1914.–1918. zajedno s Versaillesom g. 1919. uloge drastično izmijene i omoguće Hitleru ponovno vraćanje lopte »ispravljanjem diktata« s poznatim posljedicama. Merzov  zaključak o Tagoreovim  tvrdnjama bio je odraz osjećanja »partis sanioris« u poraženih, a što je dva desetljeća poslije dobilo inačicu u pravno–etičkoj formuli, odnosno u devizi g. 1939. izabranog pape Pija XII: Opus iustitiae pax.

Svoj treći prilog mladom Životu Merz  je datirao u austrijskoj metropoli »u siječnju 1920.«. Taj je u rubrici Dopisi – bez posebnoga naslova – tiskan u 6. broju (ožujak 1920.), a potpisan s: »I. Merz, phil.« Istina, to je običan dopis od 2 stranice (jedna polustranica, jedna cijela, i opet pola: 156a–158a), ali sadr­žajan napis koji osvjetljuje intelektualno–apostolsku stranu mladog pisca i budućega pregaoca Katoličke akcije. Dopisnik se divi poratnoj akademskoj mladeži koja usred materijalne bijede traži istinu i životnu orijentaciju. Citiram sam početak dopisa: »U akademičkim krugovima je studij fundamentalnih istina aktuelan. Glad i studen mori intelektualce. Njihovo trpljenje nije prestalo. Lišeni najvažnijih životnih potrepština razmišljaju. Temeljna životna pitanja, što su ih okupila u šančevima, još i sada potresaju njihovim dušama. Oni se organizuju u klubove i tu raspravljaju o vječnim istinama. Upravo je dirljivo zalaziti u klub Kristokrata, gdje akademičari raznih narodnosti, te Židovi, kvekeri i protestanti, tolstojevci i bezvjerci, nazarenci i drugi čitaju Novi zavjet, jer su uvjereni, da je Hristova osoba jedini vođa, koji je kadar da zgaženo čovječanstvo pridigne (...).« Merz pronicavo analizira taj fenomen kada dalje piše: »(...) Svaki bi ateista protrnuo gledajuć, kako ti ljudi upravo divovskom snagom traže Istinu, kako ih neka nutarnja sila tjera, da traže put; osjetio bi jamačno svatko, da mora eksistirati neka silna energija, koja uzrokuje taj nemir u njihovim dušama, koja upravo poput kakove sisaljke k sebi vuče ljudske duše.« Zar nas ovo razmišljanje 24–godišnjega studenta ne upućuje na zaključak, kako tu nije riječ o nekoj intuiciji posve naravnoga reda, nego da je na djelu teologija povijesti, »oči vjere«, mistika...

Među katolicima poratnoga Beča, Merz zamjećuje tendenciju radikalizma, proučavanja i produbljivanja duhovnoga blaga »što ga je kroz stoljeća u sebi nagomilala Crkva«. Nedavno osnovano društvo »Logos« (Wien I., Predigergasse 13) intenzivno radi oko subjektivnog odnosa pojedinaca k vječnim problemima i oko primjene kršćanskoga svjetovnoga nazora na bilo koji kulturni problem. Ivan Merz odlično prenosi načelo tih krugova, koje je sigurno i sam usvojio, kad piše: »Nekršćanstvo se ne odbija prezirnom gestom, kao što se to na žalost često čini, već se nastoji proniknuti u besmrtnu dušu auktora i izlučiti iz nje one elemente, koji su produkt »duše po naravi svojoj kršćanske...« (str. 157.–158.). Misleći na svoju domovinu, mladi dopisnik zaključuje: »Na bazi fundamentalnih istina i dubokog religijoznog života grade veliki narodi svoju kulturu. A mi? Zamislimo se!«

U II. godištu Života (1920.–1921.) nalazimo samo jedan Merzov članak – a to je četvrti i posljednji u toj reviji za »pretpariškog perioda« njegova književnog stvaranja. Na stranicama 20.–22. čitamo napis Novi tip akademske organizacije. Pisac najprije uočuje zanimljivu činjenicu religiozne renesanse u poratnih njemačkih i austrijskih katolika. U prvih se ta društva zovu Akademische Vereine zur Pflege der katholischen Weltanschauung, a u Austrijanaca nose ime Logos. Merz  nalazi razliku od naših akademskih društava u sljedećem: U austrijskim odnosno njemačkim udrugama »raspravlja se i proučava sve ono, što je od trajne vrijednosti, (na pr. Liturgija, Kristovo božanstvo etc.) a ostale pojave kulturnog života (umjetnost, socijalno pitanje, prirodne znanosti i t. d.), analiziraju se ‘pod vidom vječnosti’: sub specie aeternitatis«. Temeljno je načelo u tim društvima da broj članova ne smije biti prevelik (do 30) i na svakoj sjednici ih bude tek oko petnaest. Na početku se čita evanđelje, za koje je Merz uvjeren da će članovima društva u životu ostati kao najmilija knjiga i životna smjernica. Društva se šire i izvan velegradova. Za, doduše polaganu, izobrazbu drži Merz da je »kvasac koji će mase rekristijanizirati« (21), ali meni se (P.B.) čini preoptimističnom, da ne kažem naivnom ova rečenica: »Jaz između vjere i znanosti, koji je nehotice zadro ušljed liberalizma također i u duše intelektualaca, spontano nestaje« (ib).

Pri kraju članka pisac pledira da se i u hrvatskim akademskim organizacijama nešto slično poduzme. Ispričava ih, da ne dospijevaju intenzivnije se baviti vječnim problemima. Religiozna izobrazba nije im na istoj visini kao i stručna: »Stvara se sudbonosni jaz između vjere i znanosti i sveti žar za Krista mora time sve više da gine. Katolički pokret se upravo temelji na dubokom religijoznom životu pojedinaca, a ovaj je iluzoran ondje, gdje su vjera i znanost dva svijeta za se, gdje iz duša pojedinih katoličkih intelektualaca iščezava duh djetinjeg vjerovanja u potpunu nauku Crkve Božje.« Članak je potpisao Ivo Merz, cand. phil.

Vrativši se iz Francuske, dr. Merz nastavlja pisati u Životu i to tek u V. godištu, tj. 1923./24. godine. Listu ostaje odanim suradnikom tijekom četiri godine, tj. sve do svoje smrti 1928. godine. U popariškom razdoblju svoga javnoga rada, u tom je časopisu objavio još osam napisa. Ne želim ih prikazivati kronološkim redom, nego sadržajnim ili tematskim. Tu naime nalazimo tri idejne jezgre kojima konvergiraju Merzovi članci. A to su Katolička akcija s jednom bj 1924. godine, javni moral (ili, kako Nagy  u svojoj dizertraciji veli, »l'apostolato morale«) s dvije bbjj u godinama 1924. i 1927., te liturgija s pet bbjj u 1924., 1925., 1926. i 1928. godine. Sudeći prema broju bbjj, liturgija mu je u Životu najmilija tema!

a) Katolička akcija obrađena je samo pod jednim naslovom tj. Katolička akcija i stranačka politika s podnaslovom Smjernice belgijske omladine.[4] Već se iz toga podnaslova vidi da se Merz i tu služi metodom svojih napisa u Životu za pretpariškoga perioda: onda je na temelju izvještaja iz Njemačke i Austrije slao svoje poruke hrvatskom čitateljstvu, a sada opet čini slično vijestima iz Belgije. Belgijska organizirana katolička mladež izjasnila se g. 1924. na svom predstavničkom sastanku – kome je pribivao i Merz – da je za odvojenje Katoličke akcije od političke stranke. Povezivanje Katoličke akcije i političke stranke oni su Belgijanci nazvali pogubnom zabludom (erreur pernicieuse). Pisac iznosi i historijat te odluke i razloge za nju koje ovdje ne prepričavam nego upućujem na čitanje samoga članka. Samo jedno ipak ističem, da je i L'osservatore Romano – Merz malo manje ispravno dodaje: »službeni list Svete Stolice« – pohvalio 30. siječnja 1924. tu odluku belgijskih katolika.

b) Javni moral obrađuju dva članka: godine 1924. Zdravi i nezdravi nacionalizam (350.–358.) i godine 1927. Borba njemačke katoličke omladine proti sportskom materijalizmu (230.–233. i 281.–289.). U članku o nacionalizmima Merz je sada – već snagom naslovnoga teksta – precizniji nego što je bio g. 1920. u članku o Rabindranathu Tagoreu , koji govori o »sebičnom nacionalizmu«. Cijeli je članak zapravo prikaz rezultata internacionalne ankete koju je proveo pariški časopis Les Lettres. U njoj su sudjelovali, da spomenem samo neka imena, »1. teolozi Yves de la Briere , SJ, 2) pravnici i socijolozi... 3) političari (...) Don Sturzo  (...) 4) povjesničari i politički kroničari (...) 5) književnici (...) 6) urednici Les Lettresa G. Bernoville  i M. Vaussard . Ovo su glavnije ličnosti. S naših se strana javio preuzv. nadbiskup Dr. Šarić .« Dok je jedna belgijska katolička revija tvrdila da će »nacijonalizam« biti doskora osuđen kao hereza, dotle se u anketi javiše umjerenija i zdravija mišljenja. Ne mogu ih ovdje navoditi nego samo toplo preporučujem da u kojoj dobroj biblioteci posegnete za tim člankom, jer ni danas – 72 godine poslije – ni u Hrvatskoj nemaju svi jasnih pojmova o nacionalizmu i odnosnim etičkim (pozitivnim, negativnim, neutralnim) stavovima. Tko zna, možda ne bi bilo zlo, da se baš zato taj članak od ciglih 9 stranica ponovno, možda uz uvodni ili zaključni ili »fusnotni« – današnjoj znanosti suklađeni – komentar, tiska?

Članak o sportskome materijalizmu i suprotnoj borbi Njemačke katoličke omladine izišao je g. 1927. u dva nastavka.[5] Napis je i zanimljiv i zbog svojih principa važan, premda se čovjek krajem 20. st. možda i neće složiti baš sa svim izvodima.

c) Liturgijske su teme među Merzovim člancima u Životu najbrojnije, s pet naslova.[6] Peti napis je ujedno i posljednji Merzov  tekst tiskan u Životu i to u prvom broju toga godišta, naime u veljači 1928. godine, tako da ga je autor jamačno i odonuda čitao.[7]

Sasvim na kraju moram upozoriti da je još jedan dio Merzovih tekstova objavljen u istoj reviji samo deset godina poslije njegova odlaska. Naime prigodom proslave te desetljetnice Život je g. 1938. u 5. (svibanjskom) broju – uz ostale vrlo vrijedne studije i uspomene – publicirao i malu zbirku od 6 njegovih pisama[8] kojih čitanje ne mogu dovoljno preporučiti. Time završavam ovaj kakav–takav prinos o Ivanu Merzu, pisan s velikom ljubavlju i odanošću prema junaku koga sam kao dječak i u rodnom Đakovu i u majčinu Zagrebu smio poznavati (1924.–1928.), ali prinos pisan, na žalost, s odviše staračko–psihofizičke slabosti i književne potprosječnosti.

UDK
Izlaganje na znanstvenom skupu
Primljeno

Dr. Predrag BELIĆ

Intervent na predavanje o tjelovježbi u Merzovu orlovstvu

Žao mi je što ovdje nije nazočan prof. Miroslav Klobučar , da ga pitam odnosno da zajedno reknemo koju o tjelovježbi u Hrvatskom orlovstvu. Ali i ovako mogu dobiti odgovor od kompetentnih stručnjaka – naših »mercologa«, nazovimo ih tako. Posebno me zanimaju razlike od Sokola i to kao takva, sine addito, dakle neovisno o nacionalnim savezima društava – češkog, slovačkog (prije g. 1918. ne može se ni govoriti o Čehoslovačkoj!), slovenskog, hrvatskog, jugoslavenskog... Sjećam se da sam u tisku našao vijesti, kako je u nas gdjekoji katolički svećenik znao »u davna vremena« sudjelovati kod sokolaških proslava, ali poslije više ne – osim možda kotorskoga biskupa Frana Tice–
–Uccellinija . Čemu je trebalo da se – opet najprije u braće Čeha, a doskora i u drugih – osniva orlovska organizacija koja je gojila i tjelovježbu? Očito zbog ideoloških, svjetonazorskih razloga kojima su se dvije organizacije ex diametro razlikovale, što više, sukobljavale (naturalizam, materijalizam, antiklerikalizam... u sokolskog ideologa dr. Miroslava Tyrša  i nastavljača po jednoj strani, a sve tomu protivno u katoličkih orlova po drugoj).

No, jesu li se zbog ideologije trebali razlikovati i sami tjelovježbeni sustavi i praksa? Ja nisam ni »mercolog« ni stručnjak za gimnastiku da bih mogao davati meritornih sudova, ali iz djetinjstva, kad sam u Đakovu bio »orlić« (1924.–1929.), s time u vezi – pamtim neke sitnice:

1) Primjerice, na komandu »Stupati stupaj!« mi bismo zakoračili desnom nogom, dok su sokoli lijevom. Zacijelo su zato naši orlovi imali nezgodnih doživljaja za prvih dana svoga roka u Jugoslavenskoj vojski, koja se također držala sokolske prakse. A zašto smo počinjali stupati baš desnom nogom? Mislim da nije bila na djelu samo volja za razlikom od onih drugih, nego i neka prikrivena simbolika: »Mi smo na pravom putu – na Sudnji će dan s desne Sucu stati spašene ovce, a s lijeva će biti prokleti jarci!« Čini se da moje vjerničko shvaćanje nije bilo sasvim ishitreno. Kad sam, naime, g. 1947. bio zaređen za svećenika, upozorio me (u svećeništvu nešto stariji kolega) Đakovčanin pokojni Stevo Bulat  da kod mise (i drugih obreda) uvijek treba početi kretanje s mjesta mirovanja desnom nogom! Meni je nepoznat kakav pismeno kodificirani propis u tome smislu, nego je vjerojatno bila riječ samo o dobrom, uhodanom običaju, vjerojatno zbog one skrivene evanđeoske simbolike. Ili, »na kalpaku sokolskom« (kako možemo vidjeti i na nekim starim fotografijama) pero je bilo usmjereno prema dolje – nekako prema zemlji, materiji, podzemlju (nećemo baš reći prema paklu), dok je orlovsko pero smjeralo prema suncu, visinama, nebu. Možda u duhu orlovske himne i uopće kvintesence ideologije? Pa i mi smo orlići na svojim kapama ponosno nosili prema nebu uperenu kiticu od bijele strune (konjskoga repa). Ne sjećam se ipak da bi nam koji prednjak u tome smislu tumačio razlike, ali ja sam ih tako doživljavao.

2) Još jedna razlika. Kratko vrijeme pred ukinuće i Orlovske organizacije i Hrvatskog sokola (1929.), jednog sam se dana zaustavio u Školskoj ulici pred otvorenim vratima Sokolskog doma da vidim neobičan prizor. Jedna je Hrvatska sokolica upravo vježbala na karikama (naša stara terminologija, poslije »krugovi«). Bio sam pretpubertetlija ispod 10 godina, i ja mislim da me nije nimalo uzbuđivalo »gombačko odijelo« (Merz 1927.) djevojke koje je (kao: bluza plus prostrane gimnastičarske gaće) bilo superčedno u usporedbi s trikoima današnjih atletičarki kako ih već svijetu pokazuju razne TV. Razumije se, psihoanalitičari koji kopaju čovjekovim dubinama sve do njegova »doba dojenčadi«, našli bi nekih »potvrda« za svoje teze i u mom radoznalom promatranju, mene devet ili desetgodišnjaka. Ali u mene je stvarno bila riječ o nečem drugom. Ja sam u nepoznatoj (možda osam do deset godina starijoj) hrvatskoj Sokolici gledao »čudo neviđeno«, koje u Orlica nije postojalo. Ove su naime smjele vježbati samo – u suknjama! Zato o gimnastičkim spravama – ni sanjati! Njihove su vježbe mogle biti ne znam kako lijepe, ali nikako na gimnastičkim spravama! Sjećam se jedne naše priredbe u Đakovu, gdje su Orlice izvodile prekrasne ritmičke igre uz muzičku pratnju tzv. »koralista« (katedralnih pjevača, većinom Slovenaca). Oni su pjevali poznatu pjesmu Kje so moje rožice, pisane in bele...?, a Orlice su je proćućeno interpretirale blagim, mirnim, kontinuiranim gimnastičkim i plesnim jezikom. Vjerojatno su i koreografske upute došle iz Slovenije. Sada bih molio odgovor na pitanje, nije li orlička organizacija (sa svojim duhovnim savjetnikom dr. Merzom) bila prestroga u prenaglašavanju stidljivosti? Ta kome bi danas moglo pasti na pamet braniti djevojkama da vježbaju i da javno nastupaju na gimnastičkim spravama?! U postumno izdanom pismu dr. Merza od 21. veljače 1928. »gospođici X.«, kako Život g. 1938. kuša prikriti ime adresate – a ja ni najmanje ne sumnjam da je riječ o Marici Stanković  – čitamo i ove retke koji su odgovor na moje maloprije postavljeno pitanje: »Ono što stavljate 10 cm. da orlička odora mora biti pod koljenom čini mi se veoma malo (...) Nijemci od svih kršćanki traže »ein guter Stück«, »beträchtlich« ispod koljena. To je barem 10 cm! A orlička odora, ako želi da se stavi u službu apostolata morala bi po mom sudu biti duža od minimuma koji se zahtijeva od svih kršćanki. Ako uistinu ženska kat. Akcija imade opet društvu da dočara viziju svetih djevica i žena, to mi se čini da ta vizija u sebi uključuje vrlo, vrlo dugu suknju. Zamislite si sliku Gospinu ili koje svetice (osim ako se ne radi o djeci kod kojih po naravi sjetilni dio nije razvijen) sa suknjom, koja siže samo 10 cm. ispod koljena! To bi bio apsurd: jer svetost jest svojstvo duše, a sjetilnost oznaka tijela odvraćaju pogled od lica kao izražaju/?a/ duševne svetosti. Zar kršćanka nije sestra Gospina a u kakvoj suknji se pokazala Gospa u Lurdu, Pontmoinu i drugdje. Zašto ne slušati njezinu propovijed čednosti?! Njezin blagoslov ne će izostati, i – ako će mnoge Orlice otpasti, sva poezija mora da bude upravo to da usred blata poganstva kroče prema blistavim vrhuncima svetosti!«[9]

Da, priznajem svu ljepotu te poezije tako žarko Mercom naglašene u III. desetljeću XX. stoljeća, no, prisiljen sam – sada krajem X. desetljeća istog stoljeća – zabrinuto reći: »Tamen manet difficultas!« – Zar nisu poslije Drugoga vatikanskoga koncila mnogi (neću reći svi, pa ni većina) pastoralno angažirani ženski redovi i družbe s najčistijom i najsvetijom nakanom prekrajali svoje suknje u granice Merzova minimuma pa, dakako, i više, samo da – pod nadzorom svete hijerarhijske Crkve – poslušaju dekret o prilagodbi (PC osobito 17)?

3) Treće pitanje o tjelovježbi kako Orlova tako i Sokolova. U jesen godine 1940. održavao se u Zagrebu drugi katolički Socijalni tjedan u Franjevačkoj dvorani (Kaptol 29) – danas Komedija (koja još nije u rukama graditelja i pravoga vlasnika!!). Među predavačima nastupio je i vrli katolički liječnik (Sotinac?) Dr. Ivo Schreckeis  (barem križar, ako ne i negdašnji orao) s temom o gimnastici. Naslova se ne sjećam, ali dobro pamtim sadržaj tj. kritiku Tyrševa sustava tjelovježbe. Predavanje je bilo toliko zanimljivo da ga je nekoliko dana potom, na hrvatskom (!) jeziku oduševljeno prepričavao nama isusovačkim »skolasticima« na Jordanovcu, 13. studenog (proslava Sv. Stanka  u tamošnjem novicijatu) Apostolski nuncij u Jugoslaviji, nadbiskup dr. Ettore Felici . Dr. je Schreckeis zamjerao Tyrševu sustavu da se premalo obazire na zahtjeve tjelesnoga srca: oni nagli, siloviti pokreti, s nekontinuiranim prelazima od jednog držanja ruku i ostalog tijela na drugi, što bi se muzičkim jezikom reklo staccato (možda i presto), a tehničkim »kao mašina«: takav je napeti ritam pravi atentat na srce! (Taj mi čas pada na pamet nezaboravna i genijalno odigrana sekvencija u jednom »nešto starijem« (bar 60 godina) američkom filmu, gdje Charles Chaplin  persiflira tehniku lančane proizvodnje.

Ali to velim ne samo svojim vršnjacima od blizu 80 godina, nego i mnogo mlađima koji su taj film mogli vidjeti u »pomlađenom« izdanju.) Obratno, odličan bi se rezultat postigao, kad bi se vježbe obavljale mirno, glazbenim jezikom legato, nemašinski nego prirodno, kako se, primjerice, za oluje stablo savija: i u sva četiri vjetra, i gore–dolje. (Sad sam se sjetio naziva spomenutih držanja ruku: odručaj – kao raspeti Krist, predručaj – jasno, ruke pružene ravno naprijed i to paralelno obje, uzručaj – kao da na dvjema visimo o grani za koju se držimo, nizručaj – to je, mislim, iz samog naziva očito; samo se ne mogu sjetiti, kako smo zvali položaj ruku sličan skijaševim u času kad počinje spust niza stranu. Možda zaručaj, ali nisam siguran. Je li sve to bila terminologija i u Hrvatskom Sokolu? Ne znam!)

4) Tjelovježba treba da oblikuje i čovjekov značaj koji u punini svojih vrlina mora biti jak, hrabar (grčki andreios), neustrašiv ili »otresit« (u terminologiji JNA, ako sam dobro zapamtio izraz iz pričanja subraće koja su služila onu vojsku). To je zorno pokazao jedan đakovački Orao, koji se g. 1927. ili g. 1928. s izvanjske strane đakovačke katedrale, opirući se na klinove za munjovodnu žicu, popeo na vrh sjevernoga tornja, a onda se spustio na otvor–vidikovac. Kako se ondje nalazila u vodoravnom smjeru metalna motka (poluga) kao »ograda« da ljudi ne padnu u provaliju, to je naš hrabri orao iskoristio »dobru priliku« za krunu svojih ekshibicija, pa se oko te »štangle« kao da je na gimnastičkoj spravi koju smo zvali preča, nekoliko puta okrenuo! Ja sam tu jezivu predstavu s ukućanima gledao iz naše stare kuće (prizemnice) u sredini tadašnje Wilsonove ulice, iz koje smo iselili ljeti 1928. godine (već nakon Merzove  smrti) pa tako imamo kronološki pouzdan terminus post quem non onog horror–prizora. Nas su prolazili trnci dok smo promatrali tu ekshibiciju na visini od kojih 90 m, i molili se dragom Bogu, da se momak sretno vrati. Što je bio motiv toj ludosti? Je li dečko imao dopuštenje od organizacije? Ili je to bio samo plod njegove krajnje nerazborite taštine, ili oklade o kojoj se također šuškalo? Ništa mi nije poznato. Nekakav bi odgovor mogao naći čovjek koji bi imao vremena i volje da kopa po našim tadanjim orlovskim časopisima ili bar po đakovačkom katoličkom tjednom listu Djakovačke pučke novine (poslije g. 1935. Narodna obrana, a od g. 1941 Hrvatska obrana).

Što treba, dakle, suditi o tom događaju? Ja danas kao starac–kukavica od blizu osamdeset godina, skloniji sam osudi zbog ogromne a neopravdane smjelosti, da ne kažem drskosti, koju bi čak trebalo egzemplarno kazniti kako nikom više ne bi pao na pamet sličan podvig. Ali kad mi je bilo devet godina, dečko mi je postao simpatičan, vjerojatno što je pokazao neki smioni »prkos« pretjeranoj bojažljivosti starijih. Zar nismo u orlovskoj himni oduševljeno pjevali:

»Lugovi šumeć, prigiblju glave,

urliče burnih vihora b'jes,

Orao gleda u vis bez strave,

ne plaši njega gromova tr'jes!«

Zar nije naš ideal, vitez Ivan u svom pariškom dnevnom redu u 18. točki napisao i ovu odluku, koje se zacijelo vjerno i držao: »Ići po najtamnijoj noći na strašiva mjesta, pobijediti strah, jačati vjeru?« Divna, realistička sinteza vježbe i vjere, askeze i mistike! Nije li takav junački orlovsko–križarski odgoj stvorio u sljedećim burnim desetljećima divove–mučenike vjernosti Crkvi i hrvatskom narodu?!