U tom komemorativnom članaku za 10. obljetnicu Ivanove smrti,  Marica nastavlja dalje iznositi svoja brojna sjećanja na razne zgode iz Ivanova svetačkog života, čemu je bila svjedokom  i često sudionikom.

 

Žar Euharistije u «neobičnom govoru» u Mariboru 1920.g.

            Prvi Maričin susret s Ivanom Merzom zbio se još 1920. godine, i to na velikom orlovskom sletu katoličke mladeži u Mariboru na kojem je sudjelovalo oko 5.000 hrvatskih mladića i djevojaka željnih rada i aktivnosti unutar katoličkih organizacija. Taj Maričin prvi susret s Merzom jest tema prvog poglavlja kojim ona započinje svoju knjigu Mladost vedrine, a poglavlje nosi naslov «Neobičan govor».[3]  Merz je tada bio student u Beču. Iza njega već je bio proživljeni rat i sve ono duhovno iskustvo koje je doživio na fronti, s koje se vratio potpuno orijentiran prema Bogu. No bio je to susret bez upoznavanja, samo ga je vidjela i čula, a da mu tada nije znala još ni imena.

            Poslušajmo Maricu: «No jače od likova sviju prelata, vođa, govornika, usjeklo mi se u dušu jedno blago, mirno lice mladoga čovjeka, koji je pred dvoranom, dupkom punom đaštva, držao predavanje o katoličkoj đačkoj međunarodnoj zajednici. 'Govorio sam sa žarom koji mi je dala presveta Euharistija', rekao je sam kasnije. Da, govorio je zapravo o sasvim običnom pitanju, ali s nekom neobičnom nutarnjom snagom, s nekom čudesnom dubinom. Njegove duboke, potpuno katoličke misli, djelovale su snažno na cjelokupno đaštvo. Upravo njegove riječi dali su još potpuniji sadržaj svemu onome, što se u nama i oko nas zbivalo tih dana.

            I kad su davno nestale slike vanjskih proslava u našim dušama, kad je prestao šum riječi i pjesama onih dana, još uvijek kao da nije zamro govor mladoga čovjeka o katoličkom bratstvu i katoličkoj vezi naroda i cijelog čovječanstva. Nisam znala ni ime toga mladoga govornika, a još manje sam mogla naslućivati da će on jednom biti veliki skretničar u katoličkom gibanju Hrvatske. Tko je bio taj mladi čovjek? Tko je održao taj neobičan govor? Naš dragi brat dr. Ivan Merz.»[4]

            Činjenica da je Marica upravo s Merzom započela svoju knjigu objavljenu u dosta velikoj vremenskoj udaljenosti, nakon više od 20 godina od kada se zbio taj susret, pokazuje koliko je već taj prvi kontakt s Merzom ostavio na nju dubok dojam i bio znakovit za sav njezin daljnji rad i djelovanje.

           

Novi čovjek na obzorju – početak suradnje s Merzom

            Marica je nakon položene mature kod sestara Milosrdnica započela svoje prosvjetno zanimanje. Četiri godine službuje kao učiteljica po zagorskim selima do 1924. godine. Preko praznika dolazi u Zagreb. Za to vrijeme prati rad katoličkih organizacija. Prije nego što je stupila u osobni kontakt s Merzom i s njime su upoznala, Marica je čitala njegove članke po časopisima koje je Merz počeo objavljivati i već je preko svoje pisane riječi Merz počeo na nju djelovati. Piše Marica:

«Prvi Ivanovi članci počeli su izlaziti po našim katoličkim časopisima 1921. godine. I ja sam ih sa zanimanjem čitala. Bilo je u njima nešto novo.»

            Ističući kako se do tada u člancima za katoličku mladež uglavnom poticalo samo na vanjski aktivitet, Marica nastavlja:

            «Tada dolazi Merz i govori o molitvi i euharistijskom životu katoličkog radnika, kao prvom uvjetu za plodan katolički rad. Govori o liturgijskoj obnovi, o studiju teologije, o askezi. A sve to nekim posebnim uvjerljivim načinom da se čovjek nakon njegovih članaka osjećao duhovno obnovljen.… Novi se čovjek pomaljao na našem obzorju. Dolazio je čovjek, kojemu vjera nije bila tradicija već život, a katolički rad nije smatrao sportom već borbom za neumrle duše.»[5] 

 

 

«Pod utjecajem Merza ulazila sam u život koji nema kraja jer svršava u nebu!»

 

            Prvi osobni susret Marice i Merza zbio se tek u ljetu 1923. godine. Merz se već bio vratio sa studija u Parizu i počeo duboko orati brazdu hrvatskog katolicizma.  Marica ga susreće i od tada će se njezin život razvijati u svjetlu i pod utjecajem svetačkog Merzova lika, te njegova života i rada.  Marici je tada bilo 23 godine, a Merzu  već 27. Merz je bio već godinu dana u Zagrebu.    

Piše Marica: 

            «U praznicima godine 1923. došla sam jednog jutra u isusovačku crkvu. U klupama blizu oltara sv. Alojzija opazim mladog čovjeka sa velikim misalom u rukama. Odijelo korektno, plava kosa uredno počešljana, ali držanje toga čovjeka bilo je ipak osobito. Nije skidao očiju s misala, a kad je pozvonilo na sv. Pričest, pošao je k oltaru tako sabran kako se to rijetko vidi kod mladih ljudi. To mora biti Merz, jest to je Merz.» govorila mi je duša.  «Samo on može tako sabrano moliti.» I to je doista bio Merz koji se vratio sa studija u Parizu. Bio je to moj prvi, ali najkarakterističniji susret s našim Ivanom.»[6] 

 

            Na drugom mjestu, u Povijesti Ustanove Krista Kralja Marica će biti još jasnija kad opisuje što je značio za nju dolazak Ivana Merza u Zagreb i njezino prijateljevanje s njime:  «Dolaskom dr. Ivana Merza iz Pariza taj naš i moj, manje više tradicionalni, frazerski i retorički kršćanski život, postajao je polagano pod utjecajem bogatstva njegove katoličke kulture, a još više pod intimnim osjećajem, da je Merz duša u kojoj se Bog na naročiti način manifestira, dublji, intenzivniji, suživniji, prodorniji, radikalniji…  Pod utjecajem Merzovim polagano sam ulazila u život koji mi je svaki dan bio sve bliži i sve ljepši, ali kome nema kraja jer svršava u nebu.»[7] 

 

Naučio me je ljubiti Gospodina 

 

            Na poseban način Marica je doživljavala Ivanovu duhovnost koja je prosijavala iz cijelog njegova bića i njegova vladanja:

            «Merz je osvajao svoju okolinu i dizao je k Bogu uvijek, no najviše je osvajao u časovima svojih najintimnijih veza s Gospodinom. On nije trebao govoriti o Bogu, iako je to umio na izvanredan način! Dosta je bilo da ga pogledamo u Crkvi i svaki nas je pogled na nj saziđivao… Pa i inače, u običnom životu, svaki susret s Merzom značio je malu duhovnu obnovu; značio je korak prema nebu, lijet u blizinu Božju. I koje onda čudo da je Merz mogao svima u svojoj okolini davati duhovne savjete. Činio je to uvijek razborito i s mnogo autoriteta. S posebnim ganućem sjećam se velikih njegovih pisama, u kojima mi je crtao plan za dnevni red, izlagao u sitnice kako da obavljam dnevne pobožnosti, napose jutarnju meditaciju. Ta su pisma, na žalost, nestala, ali u duši je ostalo trajno divljenje i zahvalnost čovjeku, koji me je naučio ljubiti Gospodina.»[8]

 

 

 

 

---