DUHOVNI  UTJECAJ IVANA MERZA

NA MARICU STANKOVIĆ

-------------------------------------------------------

 

 

II. KORESPONDENCIJA  MARICE  I  MERZA

 

Okolnosti, mjesto i vrijeme korespondencije

            Kad govorimo o duhovnom utjecaju Ivana Merza  na Maricu Stanković, ,ne možemo mimoići njihovu korespondenciju. Nažalost nema toga mnogo sačuvanog, ali i ono što je do nas došlo, više je nego dragocjeno i što nam osvjetljava njihovu duhovnu vezu. Dapače ta pisma jesu u stvari prvi pisani dokumenti koji nam govore o tome utjecaju, jer su pisani još za Merzova života,  pa i s te strane imaju dragocjenu vrijednost. Sve ostalo što je Marica napisala ili drugi o tom utjecaju, potječe iz kasnijih godina, nakon Merzove smrti. Pogledajmo iz bližega tu korespondenciju koja se sada po prvi put donosi  u javnosti.

            Nakon završene Pedagoške akademije Marica je dobila namještenje u Slatini, kamo polazi u jesen  godine 1926.

            Budući da je kroz dvije godine svoga boravka i studija u Zagrebu Marica već usko surađivala s Merzom na polju katoličkog apostolata, njihovi kontakti su se sada nastavili kroz pisma.

            Od Merzovih pisama Marici sačuvalo se nažalost veoma malo, svega dva pisma i jedna karta, i to zahvaljujući tome što ih je Marica objavila u Životu 1938. god. prigodom 10. obljetnice Ivanove smrti, a  u kojima Merz razvija svoje planove katoličkog laičkog apostolata.

            Međutim od Maričinih pisama Merzu sačuvala su se u Merzovu arhivu sva Maričina pisma koja mu je pisala iz Slatine. Ima ih ukupno devetnaest. Razdoblje ovog dijela njihove korespondencije obuhvaća posljednju godinu i pol dana Merzova života, i to razdoblje od 22. listopada 1926.  (datum prvog Maričinog pisma) do 20. ožujka 1928. g. (datum posljednjeg Maričinog pisma) praktički do dva mjeseca prije Merzove smrti.

 

 

Tematika korespondencije

            U Maričinim pismima možemo jasno uočiti veliki stupanj povezanosti između tih dviju od Boga odabranih duša. Kad čitamo ta ne samo zanimljiva, nego i prevažna pisma za otkrivanje duhovne veze između Marice i Merza, u njima nailazimo na sljedeće teme:

            U prvom redu dominiraju teme s područja apostolata u tadašnjim katoličkim organizacijama u kojima je Marica već bila aktivno uključena. Kako je Marica daleko od Zagreba, zbog čega trpi taj rad, Merz  nastoji i pokušava, kako se zaključuje iz Maričinih pisama, ponovno vratiti Maricu u Zagreb, što mu međutim nije uspjelo.

            No osim ovih tema o apostolskom radu Maričina pisma prožeta su  brojnim elementima iz njezinog osobnog duhovnog života. Praktički Marica se obraća Merzu kao svome duhovniku, premda je i njoj, kao i Merzu, pravi njezin duhovnik bio o. Vrbanek.  Marica češće piše o  duhovnim stanjima svoje duše, tako da u nedostatku  njezina dnevnika iz toga vremena, možemo pratiti stanje njezine duše i njezin razvoj. Govori Merzu iskreno i o svojim nutarnjim poteškoćama i krizama koje proživljava, te o problemima s kojima se susreće u svome radu na poslu kao i u kontaktu s ljudima. Izvještava ga također o polaganju vječnog zavjeta čistoće. Ovdje ćemo izdvojiti samo najvažnije stvari važne za našu tematiku.

           

Potreba rada u orličkom društvu

U prvom pismu od 22. listopada 1926. g. iz Slatine izvještava Marica Merza o situaciji na novom radnom mjestu u školi. Među ostalim piše:

 

«Župnik me moli i zaklinje da ne idem iz Slatine. Kaže, da su svi skakali od veselja kad su čuli da dolazim. Moglo bi se vrlo lako osnovati orličko društvo i da to znači žrtva za me da ostanem u Slatini….  No možda nisam sama dosta jaka da se oduprem svemu zlu na selu, a kamoli da još druge vodim. Stalni predmet razgovora u mojoj okolini najgluplje su tričarije. Trebali biste i Vi malo živjeti u takvim prilikama…. Pišite mi opet kad bude što nova. U molitve se preporuča u Kristu odana M. Stanković.»[1]

 

Sljedećeg mjeseca, 15. studenog 1926. Marica  izvještava Merza o radu orličkog društva koje je osnovala i kako joj  župnik ne da više održati niti jedno predavanje, ako ne ostane u Slatini barem godinu dana.

 

Čitav svoj život povezala sam uz Isusa

            U istom pismu od 15. XI. 1926. potaknuta Merzovim pismom i poticajima za duhovni život opisuje svoje duševno stanje i potom nadodaje:

 

«Ali  vjerujte da sam sve moje želje i nastojanja i čitav život moje duše tijesno povezala uz Isusa i da izvan toga ništa ne želim. I to nije moja odluka od danas ili jučer, nego sam je stvorila već jako davno, još sa 15 godina. Ne poričem da nisam u njoj bila sad slabija, sad jača, ali konačno sva moja zastranjivanja, zablude i slabosti iščeznu i nestaju pred neiscrpivom ljepotom bijele Hostije. Priznajem da još uvijek imam premalo asketskog duha, premalo smisla za misterij križa, ali je ipak moja jedina želja da budem potpuno Božja i da budem gluha i slijepa za svako stvoreno dobro. Ne jedanput, nego tisuću puta kadgod se sjetim, a osobito kad bi mi strasti htjele da drugačije diktiraju, ponavljam riječi Kempenčeve: 'Neka bježe ljudi i stvorenja, ti mi samo govori Bože moj, jedina ljubavi moja.' Interesantno je, kako nitko ne vjeruje da hoću biti i da jesam potpuno Božja. Pa i vlč. Vrbanek ima o meni neke predrasude. No nije on kriv, nego ja, jer sam mu vrlo malo povjerljiva.»[2]

 

 

Plićina okoline i duhovna borba da se održi na visini

            U pismu od 4. XII. 1926. koje piše navečer u 22 sata obavještava Merza o sljedećem:

«Upravo sam došla s jednog posjeta na selu na kome je prisustvovalo gotovo sva slatinska inteligencija. Vi ćete se čuditi da se miješam u takve stvari, ali vjerujte da koji put ne mogu izmaći. Da znate kako se prazne duše vraćam kući. Posadili su nekakvog čovjeka kraj mene. Koliko bespotrebnih riječi! Stid me upravo da takve budalaštine slušam. Držala sam ruku u džepu i molila krunicu, ali ipak me ne mogu mimoići neke stvari. Kako je lako uščuvati bijelu dušu u okolini koja mi još pomaže da budem bolja, a kako teško u okolini koja je upravo prezasićena materijalnošću. Vidite, to je što mi je u Slatini najgore. Nisam mlada, ali čovjek nije nikada prestar da postane mlak. Ili sam možda prestroga?….   Svršavam list 5. XII. u 6 ujutro. Za jedan sat primit ću Gospodina. Da znate kako se radujem. O, sve će biti doskora opet u redu i ja mnogo srčanija i jača. Vi ćete se možda čuditi da ovako pišem. Nije to moj običaj, ali danas osjećam potrebu da se negdje ispišem. Ne zamjerite za to. U molitve se preporuča u Presv. Srcu odana Marica Stanković.»[3]

 

Na Veliki Petak učinila sam zavjet vječne  čistoće!

 

 U  pismu od 23. III. 1927. Marica blago kori Merza što joj ne piše. Počinje pismo ovim riječima:

«Lijepo, lijepo,  8. III. ste mi zadnji puta pisali (tj. prije 15 dana), a poslije ni riječi. Što se događa u HOS-u i SHO? Pa i ono o osnutku središnjice Kat. Akcije…. Pišite mi puno, ako hoćete da se pomirite sa mnom. Bog živi! Molite mnogo za me!»[4]

 

Četiri dana nakon toga, odgovarajući na pismo koje je upravo primila od Merza,  27. III. 1927. odgovara mu i ovako završava svoj dopis: «Molite za me; ovih se dana ima nešto riješiti za me u posve duhovnom pogledu. Bog živi!»  Čini se da je ovo aluzija na vječni zavjet čistoće koji će položiti sljedećeg mjeseca.

            Ono što je posebno važno i mogli bismo reći najvažnije u cijeloj korespondenciji,  a što se do sada nije znalo, jer Marica o tome nije pisala na drugom mjestu niti je to do sada bila priopćila svojim duhovnim kćerima, jest točan datum polaganja njezina vječnog zavjeta čistoće. U pismu Merzu od 22. travnja 1927. priopćava mu da ja na Veliki Petak te godine, koji je tada bio 15. travnja, položila vječni zavjet čistoće. Priopćava  to Merzu ovim riječima:

«Na Veliki Petak sam učinila zavjet vječne čistoće, jer je onaj lani bio samo vremeniti po savjetu vlč. Vrbaneka. Molite se da budem bar donekle dostojna te velike milosti. Jako sam sretna….»[5]

 

Znademo iz drugih izvora da je Marica taj zavjet učinila po nagovoru Ivana Merza, o čemu ćemo nešto više reći u posljednjem dijelu ovoga izlaganja. No ipak se bila savjetovala sa svojim duhovnikom, koji joj je savjetovao da ide postupno, najprije da položi na godinu dana. Znakovito je i to da je Marica odabrala upravo Veliki Petak te godine za svoje potpuno predanje Gospodinu. Puno vremena kasnije, nakon dvadeset i jedne godine na taj isti dan, Veliki Petak već je bila u prvoj godini svoje petogodišnje Kalvarije u Požegi.

 

Tuži se Merzu jer nema kome

 

U posljednjem pismu što ga je Marica uputila Merzu 20. III. 1928., dakle svega mjesec i dvadeset dana prije Merzove smrti, iznosi mu svoje osobne nutarnje probleme. Nakon uvodnog dijela u kojem govori o problemu dobivanja mjesta i preseljenja u Zagreb, nastavlja:

«A sad da Vam se malo potužim jer se nemam kome drugome. Ne treba da Vam naglašavam kako mi je ovdje užasno…».  Govori potom o svojim dvjema kolegicama iz škole s kojima je prisiljena stanovati, a koje su potpuno svjetski orijentirane.

 «Te su gospojice potpuno svjetske i da vi vidite tih razgovora! I kakogod znam da je sve ovo svjetsko brbljanje glupo, to ga ipak moram slušati od jutra do mraka. Reći ćete mi, zašto nisam toliko jaka pa ne djelujem na njih. No, mogu li ja i ima li smisla da odgojno djelujem na osobe koje nemaju ni jedne dodirne točke s našim svijetom? Koje se podruguju i smiju ako im samo nešto iznesete iz toga svijeta? A ja, vidite, kakogod mrzim to ćaskanje, glupe razgovore, ipak sve to pomalo djeluje na mene i ja sve više i više primam njihov način, počinju mi goditi kojekakvi razgovori, rastresujem se sa skroz nepotrebnim stvarima i sve pomalo gubim smisao za onaj čisto duševni svijet. Ili je to možda prestrogo rečeno, ne budim ga, ali ne živim tako tijesno s njime. Nisu to krupne stvari, to su sitnice, ali sitnice koje tako peku dušu koja hoće da bude Božja. Ne znam jeste li osjetili kadgod u sebi onu živu i strašnu opreku između načela koja zastupate i zbiljskog života svojega. Doista, svaki mi dan donosi toliko unutarnjih slomova koje ne mogu nikom pokazati, ali zato ih to teže osjećam. Ne znam sama zašto Vam to pišem, ali znam, da ćete me razumjeti i da ćete malo više za me moliti. No, ako još jedna godina ovako potraje, ne znam što ću. …  dolazim na Cvjetnicu ujutro. Molite za me!»[6]

 

Za nepuna dva mjeseca Merz je za Maricu nastavio moliti na nebu!

 


 


[1] Korespondencija M. Stanković – I.Merz, Arhiv Ivana Merza, Zagreb.

[2] Isto

[3] Korespondencija M. Stanković – I.Merz, Arhiv Ivana Merza, Zagreb.

[4] Isto

[5] Isto

[6] Korespondencija M. Stanković – I.Merz, Arhiv Ivana Merza, Zagreb.