DUHOVNI  UTJECAJ IVANA MERZA

NA MARICU STANKOVIĆ

-------------------------------------------------------

ZAKLJUČAK

Maričino svjedočanstvo o svetosti Ivana Merza

Završavamo ovaj  prikaz utjecaja Ivana Merza na životni put Marice Stanković njezinom izjavom o Merzovoj svetosti, jer nam se čini da bi to bio najbolji zaključak ovog izlaganja o utjecaju Merza na životni put Marice. Ovu je izjavu Marica napisala još 1942. god. na molbu o. Vrbaneka kada je pripremao Merzovu biografiju. Poznato je da je o. Vrbanek ovu Merzovu biografiju koncipirao kao pripremni dokument za pokretanje Ivanova postupka za beatifikaciju; u knjizi je o. Vrbanek nastojao  dokazati herojski stupanj Ivanovih kršćanskih vrlina. U tome smislu je u knjizi naveo u cijelosti ovu Maričinu izjavu o Merzovoj svetosti.[1]

            Marica nažalost nije dočekala pokretanje postupka za Ivanovu beatifikaciju. Umrla je pola godine prije nego je postupak službeno pokrenut tako da nije mogla dati svjedočanstvo pred crkvenim sudištem. No ova njezina izjava pisana je u tom duhu i s tom namjerom da posvjedoči svetost Ivana Merza. Kao što ćemo vidjeti Marica na kraju izjave, tvrdi da je spremna i pod zakletvom potvrditi Merzovu svetost. No poslušajmo Maricu:

«Upoznala sam dr. Ivana Merza nakon se što vratio iz Pariza i pratila sam njegov život i rad sve do njegove smrti. Vidjela sam ga gotovo svaki dan. Promatrala sam ga u crkvi i kod vjerskih čina. Pratila sam ga kad se počeo zalagati za Katoličku Akciju prema smjernicama Pija XI. Gledala sam njegovu orijašku borbu da Orlovstvo postane središnjom organizacijom hrvatske katoličke mladeži. Razumjela sam i divila se njegovim nastojanjima oko euharistijskog, liturgijskog i papinskog odgoja naše mladeži. Išla sam za njim, kao što su išle za njim ogromne skupine djevojaka i mladića, koje su htjele da preko Orlovstva grade Božju Hrvatsku. I zato sam dr. Ivana Merza poznavala ne samo kao prvoborca i ideologa Orlovstva, već mi je bio poznat i njegov svagdanji, najintimniji život.

Vidjela sam ga u smijehu i u šali. Vidjela sam ga u dnevnom saobraćaju s ljudima razne dobi i staleža. Vidjela sam ga kad su teški tereti i brige sagibale njegova leđa. Kad nije nalazio razumijevanja i kad je bio sam. Vidjela sam ga u zabrinutosti i boli. U situacijama neobično teškim kad i najčvršća duša stenje i zaplače. Vidjela sam ga i za vrijeme njegove posljednje bolesti i na samrtničkom krevetu.

Vidjela sam kroz tolike godine moga javnog rada mnogo požrtvovnih, i lijepih duša. Ali Ivanova duša natkrilila je sve. On nije svoju dušu uprljao nijednim propustom, nijednom nedosljednošću, nijednom slabošću. Nikad nije bio neraspoložen, nikad zlovoljan, nikad nestrpljiv. Nikad nije pokazao malodušnost u poteškoćama, klonulost u razočaranjima i neuspjesima. Kroz sve, pa i kroz najteže kušnje, prolazio je s neiskazanom vedrinom i mirom. Dok smo se mi uzrujavali, on je molio. Dok smo mi vodili žučljive polemike, on je klečao pred Presvetim. Dok smo mi ogorčeno napadali naše protivnike, on nas je svojom blagošću zadivljivao.

Nikada on nije nikoga napadao, iako je doživio mnogo nepravda. Nikada nikoga ogovarao, iako smo mu mi namještali stupice, samo da vidimo hoće li se sveti Merz prevariti i dometnuti koju na račun bližnjega. Nikad nikoga nije osuđivao, iako je načelna njegova borba za čistoću Katoličke Akcije bila neobično teška. U svakoj duši gledao je Krista, prisutnost svetog Trojstva, i zato se prema svakoj vladao sa neobičnim štovanjem.

U Merzovoj se blizini nije moglo misliti nešto grješno, nisko, pa ni manje vrijedno. Sve je to u njegovoj blizini nestalo. On je svojom pojavom, svojim govorom, svojim mirom dizao dušu u visine. Kad je razgovarao o najobičnijim dnevnim stvarima, poslovima, brigama, kad su mu ljudi pričali o najobičnijim svojim doživljajima, potrebama, pa čak i sitnim svađama, ni onda se Merz nije izgubio i onda je ostao na visini, uvijek spreman da diže duše k Bogu. Na njemu se osjećala blizina Božja. On ju je nosio, kudgod je prolazio. Kad smo uz njega bili, mi smo je gotovo osjetno osjećali. I zato je trebao samo jedan Merčev pogled, samo jedan susret s njim, i najnemirnija duša smirivala se, utješila se.

Jest, mi smo i kraj živog Merza osjećali, da stojimo kraj vođe, učitelja, sveca. A danas, kad je prošlo 15 godina od njegove smrti, danas s još većim uvjerenjem tvrdimo da je svetac živio u našim redovima. Jer njegov lik kroz 15 godina nije potamnio, već nam je svaki dan bliži, jasniji, privlačiviji.

Upravo ova mutna i krvava vremena traže velikih uzora, velikih duša, koje svojom katoličkom izgrađenošću i dosljednošću, mogu liječiti i blažiti rastrganost, bijedu i bolesti suvremenog čovjeka. A Merz je takav nenatkriljiv uzor, takva neobično skladna katolička i svetačka ličnost.

Spremna sam i pod zakletvom potvrditi, da je dr. Ivan Merz posjedovao kršćanske kreposti u herojskom stupnju. I da je nastojanje, da se povede proces za beatifikaciju, i opravdano i nužno. Dao Bog da s oltara mučeničke Hrvatske zasjaji lik našega Ivana, našega sveca.» [2]

U Zagrebu, 7. studenog 1942.  

                                                                                                          Marica Stanković                                                                                                    

Ovim lijepim  riječima koje nam kao zaključak dolaze na kraju ovoga prikaza utjecaja Ivana Merza na duhovni lika Marice Stanković mogli bismo dodati još samo ovo:  dao dobri Bog da na oltaru na kojemu će jednog dana zasjati lik našega Ivana, a taj čas vjerujemo nije daleko, zasjaji i lik ove žene koja je najvjernije slijedila Merza i njegovu baštinu čuvala, provodila i ostvarila  kroz patnju i stradanja u vjernosti do groba. To je i naša želja i molitva u ovoj godini i mjesecu kad slavimo 100. obljetnicu njezina zemaljskog rođenja. 

                                                                                  O. Božidar Nagy, D.I.