I. BOL KAO SADRŽAJ ŽIVOTA

 

Bolest je, zajedno s patnjama što je prate, neriješeno pitanje za ljude svih vremena. Odgovor na to pitanje ovisi od predodžbe što su je pojedinci ili narodi sebi stvorili o svijetu i silama koje njime gospodare.

 

U prikazu i razradi pojmova "bol" i "patnja" prema Rječniku biblijske teologije - prije iznošenja teksta iz Merzova života - vrijedno je uočiti, da bi bilo bjelodano, koliko je njegova osobnost bila usmjerena prema Bogu i hranjena crkvenim naukom. Krsna milost pala je u tu dušu na plodno tlo otvoreno Suncu - Kristu.

 

 

  1. KRŠĆANSKI SMISAO PATNJE

 

    a) Bolest

   

Dok religiozni osjećaj kod svih naroda iz spontane pobude povezuje bolest i grijeh, Biblija označuje smisao te povezanosti. Bolest i sva druga zla protive se dubokoj Božjoj namisli o čovjeku. Čovjek je stvoren za sreću, a zlo je ušlo u svijet po grijehu. Izaija prorok to izričito naglašava u svojim pjesmama o Jahvinom Sluzi. Sluga - Patnik - trpi radi okajanja za prijestupe drugih. Oni će biti iscijeljeni tek zaslugama njegovih rana:

    "Za naše grijehe probodoše njega,

      za opačine naše njega satriješe.

    Na njega pade kazna -

      radi našega mira,

      njegove nas rane iscijeliše." (lz 53,5)

    Isus će utjelovljenjem podijeliti sa čovječanstvom njegovo patničko stanje kako bi najzad mogao pobijediti njegove boli. Tako po svojoj Muci daje našim bolima novi

smisao - otkupljujuću vrijednost.

  

Kad Pavao svojim Kološanima tumači Kristovo otkupljenje i sam je radostan dok podnosi svoje patnje "za njih" jer kako piše: "u svom tijelu dopunjujem što nedostaje Kristovim mukama - u vremenu - za Tijelo njegovo, koje je Crkva." (Usp. Kol 1,24) Tako su od Krista sve patnje i boli, duševne i tjelesne, ugrađene u red spasenja.

 

 

   b) Tjeskoba

  

Naročit oblik boli jest tjeskoba. Ona se javlja kao nesigurnost nad vlastitim spasenjem. Kršćanin je nadvladava ljubavlju prema Bogu. U toj ljubavi stječe u Kristu sigurnost, jer "Isus postade svima koji mu se pokoravaju uzrok vječnog spasenja." (Heb 5,9). Tjeskoba nije dokinuta u Isusu jer sada u njemu biva i naša sigurnost.

 

 

   c) Bol za spas drugih

 

            Dublja razina tjeskobe jest ona bol za spas drugih koju je sam Krist proživio silazeći na dno ljudske tjeskobe. Zoran primjer daje nam Pavao. Iako je on po obraćenju "već u Kristu", ne prestaje osjećati bolnu tjeskobu za svoj narod - Izrael - koji dijelom još nije prihvatio Krista: "Istinu govorim u Kristu, ne lažem, susvjedok mi je savjest moja u Duhu Svetom; silna mi je tuga i neprekidna bol u srcu. Da, htio bih ja sam proklet biti, odvojen od Krista, za braću svoju, sunarodnjake svoje po tijelu." (Rim 9,1-3)

 

   Kršćanin, iako po vjeri može prevladavati vlastitu tjeskobu u vezi sa svojom smrću i svojim spasenjem, u isti mah može proživljavati neopisivu tjeskobu, živeći zajedništvo sa cjelinom udova Kristova Tijela (4-Usp. Leon-Dufour, X., "Tjeskoba", RBT, 1352-1355). Na toj istini počiva životna borba svetaca i misionara za duše.