|
( I – BOL KAO SADRŽAJ ŽIVOTA)
2. UDIO IVANA MERZA U OPĆEČOVJEČANSKOJ PATNJI
a) Tjelesna bol
Svi poznavaoci Merza tvrde kako je u njegov život bio utkan križ, trpljenje i bol u svim nijansama patnje. O. Vrbanek DI, višegodišnji duhovnik Merzov, to izričito piše:"Kao žarka crvena nit provlači se Merzovim životom bol. Ona je dapače uz ljubav glavni osjećaj njegova života. Ljubav kao čežnja za srećom, za Bogom, bol kao manjak te sreće i ujedno cjena njezina. A kako je htio tu sreću ne samo sebi, već i čitavom jednom narodu, tako mu je trebalo pred narodom poći i križnim putem do te sreće - k Bogu. I zaista, tek si onda nekog odgojio kad si ga naučio voljko trpjeti.''(5 - Vitez, 145) Od djetinjstva se Ivan tužio na slab vid. Unatoč svim pokušajima da kod specijalista nađe olakšanje, astigmatizam će mu, uz boli čela i nepoklapanje vidnog polja, zadavati još i veliku opasnost da potpuno izgubi vid. Ta stvarnost tjelesnog trpljenja upozorava ga da razumno i oprezno postupa sa svojim zdravljem. Kao mladi student bilježi u svom dnevniku: "Pišem, a ne vidim što pišem... Da oslijepim, bilo bi to strašno. Bože sačuvaj!... Majko vječna, Ti, koja si utjelovljena pjesma svega lijepoga i vječnoga, daj da i nadalje mogu primati darove ljepote."(6-Vitez, 25) Dva mjeseca kasnije zavjetuje se Ivan da neće jesti kolače, da bi mu zagovorom sv. Ante ojačale oči. Sam naznačuje svrhu svoje molitve: "Mnogo, jako mnogo toga ima što treba da saznam. Modernih, učenih neprijatelja je sa svih strana. Protiv njih treba se boriti dubokim sredstvima. Bože, svoje ću oči upotrijebiti samo za gledanje lijepoga i za uzvišene svrhe. Pomozi mi zato, molim Te!"(7-Borac, 80) Sličnih bilježaka ima u dnevniku na više mjesta. Uz napore vojnog života, ratnih prilika - a osobito kasnijeg studija - bol se u glavi pojačavala. Uz naravna sredstva on traži i Božju pomoć. Za vrijeme studija u Parizu od 1920. do 1922. on dva puta hodočasti u Lurd kako bi od Djevice isprosio ozdravljenje. Iako nije posve ozdravio, Lurd je pridonio da s većim predanjem u volju Očevu podnosi taj životni križ. O tome piše svom prijatelju N. B. na dan sv. Franje Borgije 1921. iz Pariza: "Ako mi Blažena Djevica Marija u Lurdu i nije posve izliječila oči, tako da teško čitam, to sam u Lurdu zavolio krunicu, koja će mi uz sv. Euharistiju biti najvjerniji prijatelj do groba."(8-Borac, 256) Naporni rad u godinama aktivnog života posve je iscrpio tjelesne sile ovog mladog čovjeka. Ivan poduzima liječenje u lječilištu Sv. Križ nad Jesenicama u Sloveniji, zatim na Hvaru. Ipak se u proljeće 1928. ponovno pojavila gnojna upala čeljusti i kasnije nakon operacije s tim povezana upala moždane opne od čega će i umrijeti.
b) Bolno čišćenje srca
Uz tjelesnu bol iz djetinjstva pridružilo se vrlo rano bolno čišćenje srca. Ovo je trebalo mladom čovjeku otvoriti put u sposobnost uživljavanja u tuđe patnje i vlast nad samim sobom. U šesnaestoj godini života upoznao je vrlo darovitu i lijepu djevojku - Gretu Teschner, kćerku šumarskog savjetnika koja je neko vrijeme živjela u Banjoj Luci, a kasnije u Travniku. Nju je zavolio svim svojim nepokvarenim mladenačkim srcem. Ono što je u njoj najviše cijenio, djevičanstvo, uz veliku širinu duha, prirodnu dobrotu i otvorenost srca, bilo je nemilo oplijenjeno od jednog zavodnika. Razočarana, u zdvojnosti se otrovala i umrla 4. srpnja 1913. Tu je vijest Ivan naoko mirno primio, ali što je, i kako, zbog svega toga proživljavao svjedoče nam stranice dnevnika što su otkrivene tek nakon njegove smrti. U svim zapisima zadivljuje njegova plemenitost, profinjenost osjećaja i iskreno djetinje obraćanje Bogu. Ugodno iznenađuje mladić koji u svojoj šesnaestoj godini probdije cijelu noć u molitvi kad sazna za teško stanje voljene osobe. A kad je Ivan doskora saznao za Gretinu smrt, bilježi: "Nastao je prijelom u mojoj duši, ne odjednom, nego vremenom... To što za nju osjećam, ne mogu da kažem nego moje suze koje teku kad sebi predstavim ovu plemenitu i dobroćudnu Germanku kao prah. Čini mi se da je moja mladost s njom legla u grob. Svi se mogu smijati iz dna srca, ja ne mogu. Gledam djevojke, sviđaju mi se, ali pomislim li na nju, sve drugo iščezne. Jedinu utjehu nalazim u umjetnosti, koju silno volim, i u prirodi. Bila je to prva i jedina ljubav i može se zvati idealnom."(9-Borac, 28)
c) Mladenačke tjeskobe i sumnje
Ivan ne ostaje na pustim osjećajima koliko god bili plemeniti. Njega obuzima tjeskobna briga za spas Gretine duše. Promatrajući divni sklad prirode, misli na prvu ljubav i bilježi: "Koliki pad iz Vječnosti u prolaznost. No što je na tome bilo zlo i prolazno, nestalo je, a ono uzvišeno i plemenito živi u mojem srcu, uzdiže ga i daje mu hrane, možda sije i dobro sjeme. Svevišnji, molim Te da bude tako!... Duša se njena otresla prolaznosti i otišla je. Kuda? U Vječnost. Ali, Bože, groza me hvata kada pomislim da je sama sebi oduzela život. Život mora da je borba za Istinom, a ona kukavno odustaje od te borbe. Dijete je XX. stoljeća, laganih nazora. Da je sada živa, možda bi bilo sve drugačije, ili možda ne. Možda bih i ja još bio dijete XX. stoljeća. Tko zna? Svevišnji najbolje uređuje...'' To bilježi godinu dana nakon njezine smrti. U svom daljnjem razmišljanju nastoji ne opravdati, nego pronaći uzroke koji su je doveli do tog koraka. To čini bez gorčine na bilo koga. Bilježi dalje: "Moje naslućivanje zašto je počinila samoubojstvo, psihološki je obrazloženo... Svijet je na nju gledao samo kao djevojku koja erotički privlači, a ona se ponašala otvoreno, tako da je taj sud o sebi hranila... dubine joj nitko nije davao. Život joj je prolazio monotono... nije znala zašto živi. Nije možda ni znala da postoji Vječnost i da sve divote svijeta, sva priroda, dovode do spoznaje da je to sve od neizmjernog Duha, od ideala čovještva, od Istine, Dobrote i Ljepote. Prošlo je, a proći ću i ja, kao sve ovo, ali mi ćemo svi biti. Možda i ona j e s t. Strah me hvata kada pomislim da je izgubila Vječnost. Bože, predobri, Bože, saslušaj molitvu slabašnog crvića koji se straši da Te pogleda, kome vrag srce truje, daj, Bože vječni, daj Greti Vječnost. Oprosti i meni sve zlo i pokaži mi put pravde."(10-Borac, 42) Osjetljivu Ivanovu dušu protresla je savjest da je i on donekle kriv toj tragediji. Bilježi: "I ja sam pridonio dio njezinoj smrti. To će biti dublji uzrok što se otrovala. Radi zlog odgoja i poradi toga što su u njoj gledali samo životinju. A u njoj je bilo mnogo i mnogo lijepih svojstava i mnogo inteligencije... Svevišnji, veliki Bože, molim Te daj, da grešnica, koja je dosta trpjela na ovom svijetu, koja je žrtva pokvarenosti društva, vidi bar djeličak Tvoje ljepote. Gubiti nade nek nije za nju."(11-Borac, 60-61) Ovo opetovano tjeskobno, a ipak puno nade, zauzimanje za vječno spasenje one koju je tako kratko poznavao iz ovih nekoliko ulomaka zvuči kao najplemenitija lirika srca. Ovako ljubi, pati i poštuje prava ljubav. Ona je strpljiva, sve podnosi, sve prašta. Ona se pred Bogom ponizuje i moli dok konačno ne nađe u Bogu smirenje za sebe i one koje ljubi. Krivo bismo mislili da se Ivan okamenio u ovom pogledu. Kroz njegovo srce proći će i druge djevojke koje će ga privlačiti milinom sklada i ljepote tijela i privlačnošću duha. Osjećao je i on žestoki udar tijela, no svuda će sačuvati moralnu neovisnost. Ovako on sažima svoja razmišljanja: "Ne Venera, nego Majka Božja. To je za nas jedini pravi put. I promatrajući život znat ću što je plemenito, a što nije, što je moralno, a što nije... Sve su bludnje ljudsko lutanje oko katolicizma, koji treba proživjeti i osjetiti. I uza sve to što vjerujem, čovjek sam i sumnja na dnu duše ostaje i ona me jača, jer je uzrok duševnoj borbi i probijanju, koje kao čovjek proživljujem."(12-Knie, 49) Svom dragom profesoru Ljubomiru Marakoviću pisao je s povjerenjem, ali i s mnogo pouzdanja: "Grozne sumnje hoće da razore cijelu zgradu duševnog svijeta koju si je čovjek tolikom mukom izgradio. Sretno je ova strašna oluja prošla i sunce se pokazalo u dosad neviđenom svjetlu. Sad se istom mogu podičiti da sva moja ideologija nije preuzeta od drugih, nego da sam si je krvavo izvojevao. Znam da unutarnje borbe još nisu dovršene, no prkosim svim zlima vanjskim i nutarnjim, jer sam uvjeren da vode samo boljemu." (16.V1.1915.) (13-Borac, 88) Da je ta nutarnja borba bila žestoka, svjedoči on sam nakon deset godina. Anketa koja se provodila 1925. između četiristo hrvatskih mladića o vjerskom i moralnom životu, na molbu priređivača, dospjela je do Merza koji je tada već djelovao kao profesor u Zagrebu. On ju je osobno uručio te su se odgovori mogli identificirati. Evo najznačajnijih o ovim pitanjima: 6. - Što mi je najteže kod sv. ispovijedi? - Kazati grijehe protiv sv. čistoće. 13. - Koje su mi knjige dosad najviše škodile? - Dostojevski. Zločin i kazna (20. god. života) - Koju su mi štetu nanijele? - Umislio sam si da i ja moram spašavati prostitutke pa sam tako skoro nastradao. 29. - Koju i kakvu ulogu igra u mom mladom životu nastojanje oko očuvanja čistog srca? - Da nije bilo posebne zaštite Božje, možda bih svršio samoubojstvom; borba strahovito teška. 30. - Koje je po mom mišljenju ili iskustvu najsigurnije sredstvo za očuvanje čistog srca? - Oduševljenje za sv. Crkvu, koje se temelji na poznavanju vjere. Dnevna sv. Pričest, sustavno, dnevno svladavanje tijela (u jelu, naglom ustajanju iz kreveta, redovita tjelovježba bar deset minuta dnevno), te ne tražiti žensko društvo. 31. - Koja je po mom mnijenju ili iskustvu najveća pogibelj za čisti život? - Razgaljena goloprsa moda, kratke suknje s prozirnim čarapama...
Dobro psihološko oko moći će opaziti koliko je u ovu borbu ugrađeno suza i boli, tjeskobe i odlučnosti da se sa sobom obračunava tamo gdje može dobiti pomoć - u sakramentima i poniznom prihvaćanju sebe, uz duboko povjerenje u pomoć Božju. Sva Merzova težnja za srećom, ljubavlju i ljepotom dobit će mir i radost u Lurdu, pred Bijelom Djevicom. Tamo je njegovo srce ojačalo iskustvom da "Ona tamo j e s t i drži u naručju Boga. To je realan osjećaj kojega se ne možeš otresti". To piše svome prijatelju Dragi Maroševiću iz Pariza 1921.(14-Borac, 255) Mladenačke krize srca donijele su mladom Merzu bogato iskustvo kojim će se on dobro koristiti u radu s mladima. Nadvladavanje osjećajnog života teklo je organski povezano. Trebalo mu je još iskusiti drugu širinu boli i patnje u strahotama rata.
d) Iskustvo boli i patnje u I. svjetskom ratu
Još kao mladić od 19 godina na rat je Ivan gledao pozitivno. U pismu na početku ratnih zbivanja piše prof. Ljubomiru Marakoviću: "Hoće li čovječanstvo ovim ratom biti bar donekle regenerirano, hoće li iz te krvi nići štogod velikoga?... Jedina mi je želja da poslije ovog rata, ljudi sjednu `za stolove žudnje pune' kako Novalis u Himni veli, i da sve svoje težnje usmjere k jednom cilju, kojemu imadu ljudi da teže."(15-Borac, 89) Stvarnost će mladom ratniku pokazati sve naličje toga doba, svu oštrinu ljudske boli. Najprije je to raspušteni život u vojnoj akademiji. Ispočetka plače, piše roditeljima i prijateljima. To odgajalište vojnih časnika u Bečkom Novom Mjestu po njegovu zapažanju ognjište je nemorala i propasti Austrije. Ipak razumskim razlaganjem, molitvom, te razgovorom sa svećenicima, isusovcima, kolegama, stekao je vlastiti sud o svemu i izišao neokrnjenih načela. Svjedoči to mali zapis iz Mürzzuschlaga od 15. kolovoza 1916.: "Bol, bol, bol. Ili sam bolestan, ili je opet nedostatak društva, da se ne mogu od srca nasmijati. Bio bih sretan, kad bih poput malenog djeteta mogao plakati, ili biti oduševljen za kakve mladenačke ideale. Uvijek me muči problem života, zgadi mi se gledajući ovaj život, a uza sve napore želim da vječno uživam u religiji, pa ne ide!"(16-Borac, 123) Upada u oči veliki raspon osjećaja, želja i doživljavanja. S jedne strane osjeća muku i bol zbog sebe i okoline dok ga, s druge strane, neodoljivo privlači Bog. Kad dobije u ruke dobru knjigu, kao Nazorove, divi se ljepoti jezika, ali i dubini duševnog života pisca, otvara mu se srce Bogu i kliče: "Bože, koliko Te ljubim, koliko Ti zahvaljujem što mi sada dušu napunjaš čudnom, punom slašću. Kako se moja duša uzdiže, kako leti k Tebi, htjela bi da nadčovječnom snagom razbije ova prsa i da ode gore i da se vječno s Tobom sjedini."(17-Borac, 119) Život u Bogu daje mu snage da podnese glad, oskudicu, krv i strah pred vlastitom smrću koja je neprestano prisutna na ratnom terenu. Naime, u ljetu 1915. g. Ivan je pozvan u vojsku.- U Lebringu kraj Graza priučava se na vojnički život, odatle ide u Graz i Slovensku Bistricu na daljnju vojnu obuku. U Grazu je položio časnički ispit. U studenom 1916. god. polazi u Seewiesenu skijaški tečaj i osposobljen je za vođu skijaških postrojba za djelovanje po bregovima. S grupom dodijeljenih mu momaka odlazi u siječnju 1917. kao kadet-aspirant prema Bozenu i Arsieru, krstareći po snježnim vrhuncima. Kao poručnik 1918. svršio je tečaj o bojnim plinovima, sudjelovao u ofenzivama na talijanskom ratištu. Neko je vrijeme vršio pogibeljnu izviđačku službu, a kasnije je imenovan poštanskim časnikom jer je znao više jezika. Sve dužnosti i rad tako je organizirao da je stizao bilježiti u dnevnik. Teško je izabrati između nevolja i radosti, patnje, poniženja i oduševljenja koje je pronalazio, jureći na skijama po alpskim selima i gradovima, planinskim kotama i rovovima gdje su dnevno umirali drugovi i prijatelji. Biram jedan cjelovit prikaz koji zvuči kao najljepši hvalospjev boli, nešto slično veličanstvenom svršetku Zajčeve opere Nikola Šubić Zrinski: " U boj, u boj...!"
e) Epopeja boli
Seewiesen, 17. prosinca 1916. – Ovo piše o prvom danu nastupa u svoju 21. godinu života: «Tu misao mi potvrđuje Kempenac, De imitatione Christi (II,12,12.): "Evo, sve do križa stoji i do tog kako ćeš umrijeti." Potvrđuju to i mnoga mjesta iz Evanđelja, kao na primjer, one silno dirljive riječi (Lk 9,58): "Lisice imaju jame i ptice nebeske gnijezdo, a Sin Čovječji nema gdje da zakloni glavu." "Ove me riječi sjećaju na ovo ratno doba, gdje ljudi poput Krista trpe, a ne bi tako moralo biti. Sve je to zbog loših ljudi, koji uskraćuju noćište, koji produžuju rat. U vječnoj muci i trpnji sastoji se misterij ovoga života. Da, lako je meni govoriti u toploj sobi, pun novaca i nakrcan hranom - (često je dobivao pakete od roditelja) a život znači ono nevidljivo, duševno, bez ičega prolaznoga"
"Ništa ne uzimajte na put, ni štapa, ni torbe, ni kruha ni novaca, niti imajte po dvije haljine." (Lk 9, 3)
"Jest, bol je succus života, ona vlada životom i ona je začetnica religija. Gdje nema boli, možemo biti uvjereni da nema pravoga života."
«Bol, ta tako obična riječ, znači i nemati hljeba, biti bolestan, biti u vječnoj smrtnoj opasnosti, nositi silan teret, biti nepravedno zapostavljan i kažnjen, sve je to bol, sve ovo stvara povijest i iza raznih duševnih trzavica opet jedan dio čovječanstva svraća na istiniti put."
«Većina čovječanstva trpi, jedni više, drugi manje, ali trpnja je uvijek tu. Da nema trpnje, mi jednostavno ne bismo mogli razumjeti kako ljudi idu u hramove, te studene mračne prostore, pa se mole. Jest, njih tjera život i ona nesmiljena trpnja, koja im govori da tijelo nije ništa i da će doći u grob, pa instinktivno osjećaju da s time dolazi i naplata. Upravo ljudi koji su trpjeli najbolje znadu što je bol, patnja. - Grozna je to stvar. Njih je već strah trpljenja na ovome svijetu, a kamoli kad pomisle na one silne muke u čistilištu ili čak u paklu. Ove riječi čudno zvuče onome koji nije nikad osjetio dugotrajne boli, koje mu ni u snu ne daju mira i uvijek ga proganjaju kao kob. Čovjeka koji bi se poput Prometeja htio odreći poštivanja one više sile,
''nesmiljeno ovo trpljenje i živa svijest o drugom životu, koja se uslijed muke potencira, natrag baca religiji."
U istom nadnevku slijedi misao kao treći spjev:
"Volim ovu sadašnju generaciju, jer je trpjela i uvidjela da je život ozbiljna stvar, a ne igračka, i da živjeti znači ratovati. Jest, volim naše ratnike, jer su oni prozreli život... Svemir nije više mašina, koja se okreće bez svrhe, čovjek nije proizvod slučaja, jer sve imade svoj smisao, sve je uređeno i točno izračunato. Ovo je novo doba, s novim ljudima, koji proživljavaju veliki život... Veliki su ljudi neiscrpivo vrelo poezije, oni su nosioci povijesti. Čovjek koji kroz prirodu stupa, kao kroz `otvoreno čudo', s udivljenjem pada ničice i ponizno moli. Da, poniznost, m i s t i č k i c v i j e t, plod je ovoga rata."
Ovom je razmišljanju vrlo sličan doživljeni ushit nekoliko mjeseci prije. Boraveći u Grazu, na usavršavanju ratnih vojnih vještina, bilježi:
"Bože, kako si velik! Pun sam sreće i veselja. Vidio sam takvu malenkost i opet tako veliku stvar, kakvu ni jednu do sada u svom životu. Doživio sam, doista, dio povijesti, jasno sam osjetio kako Providnost vodi povijest!"
Opisuje kako je u vrlo prometnoj ulici pred zatvorenim vratima barokne crkve Milosrdne braće ugledao:
"... na stubama kleče dva vojnika i mole se... Koje li duševne veličine u priprostih ljudi! Još imade onog dubokog religioznog zanosa srednjega vijeka, one kršćanske mistike svetaca. Ti vojnici, ne misle na ostali nevjerni svijet, koji trza ramenima i prezirno gleda, oni kleče i mole u prisutnosti Euharistije. Bože, Bože moj, čuj vapaj slaboga čovjeka i daj mi onu silnu, bezobzirnu vjeru tih priprostih ljudi!"
Opisujući dalje kako mu nikada nije palo na pamet da, odlazeći u tu istu crkvu, klekne pred vratima, piše
"Koliko je u meni još pokvarenosti i ljudskih predrasuda!... Bože, molim Te snage! Već sam bio desperatan videći pokvarenost sadašnje generacije i tolike spolne bolesti, a kad tamo, stvara se druga mistična vrsta ljudi, koji će imati snage da se protiv toga bore."(18-Borac, 116)
Zaokupljen takvim mislima u zapisu iz naprijed spomenutog Seewiesena piše, analizirajući Goetheovog Fausta: "Goethe je trebao poslati svog Fausta na frontu, pa bi se on jamačno vratio s dubljim nazorom o životu. Mudri bi Faust morao uvidjeti da je rat i muka temeljna boja povijesti i napretka, da je bol podigla na noge milijune ljudi i srušila prijestolja, da je bol Kristova čovječanstvu pokazala temeljni smisao života i stvorila Divinu Comediu."
Takvo razmišljanje vodi odluci za život:
"- Kad bude prošao ovaj rat što stvara velike ljude ne smijemo se zavući u svoje tople sobe i uz čašu vina pričati o junačkim događajima. Moramo uvijek biti svjesni kratkotrajnosti življenja i da je ono samo minimalna faza vječnosti." (19-Borac, 130-132)
To svoje duhovno - filozofsko-religijsko iskustvo - iznio je Ivan u svom prvom tiskanom članku u časopisu "Novo doba". Bilo je to predavanje kolegama u društvu "Hrvatska" u Beču. Ivan iznosi svoj duševni obrat tijekom rata te težnje i program tada suvremenog praktičnog katolicizma. Evo samo nekoliko podataka koji svjedoče kontinuitet Ivanova pogleda na bol:
"Bol je stvorila i stvara nove generacije... Tko hoće da bar donekle shvati smisao života i da razumije kulturu mora da je trpio tjelesno i duševno...
... Sam život Kristov, koji je proživio borbu cijelog čovječanstva i bol cijele povijesti, očito pokazuje da je smisao života bol mysterium crucis. ... Evanđelje, te razvoj kršćanstva jesu epopeje boli. Život velikih pojedinaca bio je samo stih u toj velepjesmi... Koliko bijaše generacija u pradavno vrijeme, koje su osjetile ovu bol. Toliki su danas ljudi na sebi iskusili i razumjeli dijelak povijesti. Oni shvatiše napokon to osobito poglavlje Kristova života... Sva povijest, sav sadašnji život čovječanstva i pojedinca isprepleten je poput mozaika sličnim momentima. Živjeti duboko, znači Križ svoj nositi dnevno."(20-Put, 23-24)
|