3. O DUHOVNOM ŽIVOTU IVANA MERZA

 

 

U jednoj anketi je Ivanu bilo postavljeno pitanje: «Što je duhovni život?». Na to je on odgovorio:

«Razmatranje o božanskim stvarima; sudjelovanje u unutrašnjem Božjem životu; postati u neku ruku Bog…Jer bih bez njega prestao bivstvovati. Bez toga je pakao.»[1]

 

 

3.1 PREMA KRŠĆANSKOJ SAVRŠENOSTI

 

 Kod Ivana se opaža velika težnja za moralnim životom. Kako se u njemu razvijao duhovni život tako je sve više osjećao težnju za kršćanskom svetošću. Ozbiljno radi na izgradnji duhovnog života. Još od ratnih dana provodi asketski život koji će sve više dolaziti do izražaja u studentskim danima, te u Zagrebu, gdje će provoditi pravi pokornički život.

Duhovne vježbe su mu bile jedno od sredstava za napredak u duhovnom životu. Obavljao ih je svake godine i bile su mu privilegirano vrijeme sabiranja i sredstvo za osobno posvećenje. Zahvaljujući bilješkama koje je vodio na duhovnim vježbama, koje je obavljao kroz studij i kasnije u Zagrebu, omogućen je duboki uvid o njegovom nutarnjem životu, o iskustvu Boga koji mu se sve više očitovao. Na duhovnim vježbama od 7. do 9. XI.1923. god. Ivan je odlučio sav svoj život i rad posvetiti Kristu i da neće osnivati obitelj. Mjesec dana kasnije za blagdan Bezgrešnog Začeća 8.XII.1923. Ivan je položio vječni zavjet čistoće.[2]

 Evo i jedno njegovo razmatranje s tih duhovnih vježbi:

 

«Tako je slatko, Isuse, boraviti u Tvojoj vojsci, služiti pod Tvojom zastavom. I oca, i majku, i sve što mi je drago zaboravljam, kada se sjetim Tvoje nebeske pojave i Tvoje mile Majke. Isuse, sav se predajem Tebi. Najradije bih Ti tamo služio, gdje se neprestano o tebi razmišlja i samo, samo Tebi i više nikome ne služi. Ti valjda hoćeš da Ti savršenije služim u položaju u kojem sam sada. Ne bi li Ti želio da se osnuje jedna nova bratovština kat. Laika, koji će se posebno obavezati da Ti služe? Ne bi li Ti želio da su u njihovome programu svakoga mjeseca dvodnevne duhovne vježbe? Ne bi li se oni mogli obavezati da će Tebe primiti svaki dan i da će dnevno moliti po uputama onih koji budu poglavari te bratovštine? A i njihov apostolat bi bio uređen po uputama tih poglavara prema kojima bi oni položili obvezu poslušnosti. – Isuse, neka bude Tvoja volja! Loquere, Domine, quia aduit servus tuus!»[3] 

 

Ivan je u sebi osjećao slabost ljudske naravi, što je vidljivo u njegovim zapisima, ali i odlučnost da se tim slabostima odupre. Kao poseban dokaz za to jesu brojne Ivanove odluke koje je činio napose za vrijeme duhovnih vježbi i koje je provodio u život. Posebno su poznate njegove pariške odluke što ih je načinio i provodio još za vrijeme studentskih dana.

 

Pariške odluke:

1.           Na sasvim tvrdom ležati.

2.           Cijelo tijelo dnevno ledenom vodom umivati.

3.           Izjutra ništa ne jesti.

4.           U petak glad osjećati.

5.           Češće u najboljem teku prestati.

6.           Gimnasticirati svaki dan u kojim god prilikama.

7.           O sebi nikada ne govoriti.

8.           Samo ručati i večerati.

9.           Jednom mjesečno 24 sata ništa ne jesti ni piti.

10.       Suvišak svojih dobara siromahu pokloniti.

11.       O svojoj boli nikada ne govoriti.

12.       Što manje govoriti.

13.       Svaki dan bar se jednom posvema Bogu pomoliti.

14.       Ići u neugodne situacije.

15.       Vlastitu bol blagosivati.

16.       Katkada si svojevoljno bol zadavati. (Sjećanje na muke u paklu!) (U potaji.)

17.       Materijalija što skrivenije od svijeta vršiti.

18.       Katkada iz najboljeg sna ustati i gledati zvijezde.

19.       Ići po najtamnijoj noći na strašiva mjesta (pobijediti strah, ojačati vjeru).

20.       Poniženje pred ljudima s veseljem primiti.

21.       Ne odati se nikada odviše jednostrano znanosti.

22.       Biti sa životom u najužem kontaktu.

23.       Kad sunce pomoli lice, biti spreman za materijalni život.  (ljeti u 4 h, zimi u 5 h ustati).

24.       Čuvati se jednostranosti u nauci, koja ubija veselje.[4]

 

 

U njegovim odlukama primjećuje se da je polagao dosta važnosti na tjelesne pokore prema tadašnjim uobičajenim shvaćanjima duhovnog života. Na savjet ispovjednima i liječnika taj svoj strogi način života ublažio je posljednjih godina.

 Posebno sredstvo za uspon prema kršćanskoj svetosti i savršenosti Ivan je imao u svome ispovjedniku i duhovnom vođi. U Parizu mu je to bio o. Pressoir, sulpicijanac, a u Zagrebu isusovac o. Josip Vrbanek kojemu je svakog tjedna išao na ispovijed i duhovni razgovor. I drugima preporuča ispovijed kao sredstvo za napredak u duhovnom životu:

 «Tko spomene reformu unutarnjeg života pomoću svete Pričesti mora da se nehotice sjeti i svete ispovijedi. Ovo su dva sakramenta stalne i uspješne reforme nutarnjega života svakoga katolika. S tim je u vezi izbor stalnog ispovjednika. Bog naime hoće da vodi ljude pomoću ljudi. Ispovjednik naime dobiva od Boga posebne milosti da nam pokaže volju Božju. On će nas uputiti, koje mane da izbjegavamo i u kojim krepostima da se vježbamo.»[5]

Za napredak u duhovnom životu Ivan je čitao mnoge duhovne knjige. Sam priznaje kako mu jedino klasična djela bogoslovske (asketske) književnosti daju solidne upute za duhovni život.

 

 

3.2 EUHARISTIJA – IZVOR ŽIVOTA

 

Euharistiju Ivan smatra najjačim sredstvom za napredak u duhovnom životu i postizavanju kršćanskog savršenstva. Euharistija je glavno mjesto gdje Merz susreće Isusa. Činjenica da je posljednjih šest godina života svakodnevno išao na svetu misu i primao sv. Pričest već puno govori. Kod mladih s kojima je radio na poseban način insistira da se što češće pričešćuju. Geslo koje je dao Orlovskoj organizaciji «Žrtva – Euharistija – Apostolat», a uzeo ga je od francuskih euharistijskih križara, pokazuje koliko mu je bila želja da euharistijskim duhom prožme katoličku mladež u Orlovstvu. U dnevniku se zapaža kako ga je Božja milost od mladih dana privlačila preko otajstva Euharistije što ga je duboko proživljavao.

«Čovjek u svakom času vidi kako je malen, a kako je velik Onaj, koji je umro za nas, koji Kruh – Bože, samoga sebe, svu svoju veličinu, svu ljubav – nama daje. Ne može se izreći što se ćuti, kada se On s nama sjedini. Ne, želja za još više i više, za Kristom cijelim za Svjetlom, za Bogom – Stvoriteljem za kojim srce naše eruptivno teži. (Beč, 24.XI.1915.)[6]

Misli što ih je zabilježio o Euharistiji pune su zanosa i ljubavi.

 

«Najveća stvar, koja opstoji na svijetu jest sv. Crkva; najveća stvar u Crkvi jest misa, a u misi pretvorba. I kao što je Krist za svog zemnog života bio usmjerio sve svoje misli prema Golgoti, tako zaručnica Kristova, Crkva, upire sve svoje poglede prema oltaru. Što se dakle događa na oltaru, to je najveća stvar koja se uopće zbiva na svijetu»[7]

Euharistija, najjače sredstvo, za nas je na ovoj zemlji ona vatra koja u nama pali hrđe grijeha i daje života našoj duši, tako da i ona usplamti novim žarom. Tada mi sami na sebi iskusimo riječi sv. Pavla, koji veli: «Živim ja, ali ne ja nego u meni živi Krist.» (Gal 2,20). To je plod presv. Euharistije. Ona nas vodi k vrhuncu kršćanske savršenosti, pravog unutarnjeg života. Ona je naša prva radost na zemlji; po njoj već postajemo dionicima buduće nebeske slave.[8]

 

 

3.3 DUHOVNA OBNOVA PO LITURGIJI

 

Liturgija sa svojim bogatstvom izražaja i sredstava posvećenja zauzima središnje mjesto u duhovnom životu Ivana Merza. Ova činjenica posebno iznenađuje zbog toga što je Ivan bio laik, a njegovo zanimanje za liturgiju počelo je još u studentskim danima. O značenju liturgije za Ivana puno govori i naslov njegove doktorske dizertacije «Utjecaj liturgije na francuske književnike od Chateaubriand-a do danas.», i činjenica daje materijal za dizertaciju prikupljao još u Parizu. Ivan svojom dizertacijom pokazuje kako je rimska liturgija najuže povezana sa životom francuskog naroda, ona mu često daje pravac života, potiče obraćenje i djeluje na one koji joj  žele biti oprečni, te se u stilu gotovo svih francuskih pisaca osjećaju liturgijski utjecaji.

Dolaskom u Zagreb usporedno sa svojom djelatnošću na polju katoličkog odgoja Ivan širi liturgijsku misao u svoju okolinu. Uviđajući važnost i korist liturgije za kršćanski život Ivan provodi pravi liturgijski pastoral. Ivan je napisao oko dvadeset članaka o liturgiji u raznim katoličkim časopisima.

Svojim člancima o liturgiji postao je jednim od najvažnijih promicatelja liturgijske obnove u hrvatskoj Crkvi

Kako je mnogo pisao o liturgiji tako je i dao definiciju: « Liturgija je službena molitva Crkve, službena molitva Zaručnice Kristove, razgovor između Zaručnice i božanskog Zaručnika»[9] Ivanov članak «Duhovna obnova po liturgiji» može se nazvati njegovi «liturgijskim programom»

 Koji je najprije sam provodio u život, a zatim nastojao da ga i drugi oživotvore. U tom članku iznosi temeljne poglede na ulogu liturgije za duhovni život katolika.

«Po liturgijskom razmatranju svaki katolik postaje velik i univerzalan. On ostavlja po strani svoje osobne interese i počinje osjećati što osjeća sama Crkva, taj velebni odraz samog neizmjernog Krista. Na temelju se Liturgije svaka pojedina duša odgaja. Može se reći da je Liturgija pedagogija u pravom smislu riječi, jer pomoću nje vjernik u svojoj duši proživljava sve faze vječnog Kristova života. Po katoličkoj liturgiji svi ljudi na cijeloj zemlji razmatraju istoga dana o istim stvarima i na taj se način učvršćuje svijest o katoličkom jedinstvu svih naroda. Napokon po Liturgiji čovjek na najsavršeniji način odaje Bogu onu čast koja ga zapada.» [10]

 

 

3.4 LITURGIJA I UMJETNOST

 

Još od srednje škole Ivan se zanimao za umjetnost. Na prvoj stranici svoga dnevnika Ivan piše – «Evviva l'arte» - živjela umjetnost. S vremenom se to oduševljenje prenijelo na liturgiju u kojoj nalazi opravdanje i vrhunsko ostvarenje umjetnosti. «Liturgija mu je bila umjetnost i život», tvrdi njegov ispovjednik o. Vrbanek. U dva članka Ivan se osvrće na odnos liturgije i umjetnost. Članak «Liturgija i umjetnost» započinje tvrdnjom: «Liturgija je umjetnička cjelina u kojoj surađuju sve umjetnosti i koja je djelovala na sve umjetnosti.» Svojim djelovanjem na razna osjetila kroz umjetnički izražaj liturgija «postaje nekom pripravom umjetničkim užicima života blaženika u nebu»

«Tako je čarobna ljepota katoličkih obreda…da čovjek, koji je jednom osjetio njene čare, osjeća u duši čežnju da sve ostavi i sav svoj život provede u liturgijskim molitvama, pjevajući dan i noć, bez prestanka, hvalospjeve presvetom Trojstvu.»[11]

 

 

3.5 VJEČNI GRAD I PAPA

 

Odgovarajući na pitanje u anketi, Ivan kaže da ljubi Papu i Crkvu «jer u njoj vidi jasnu sliku preljubljenog Spasitelja i Boga Isusa sa svim njegovim savršenostima, a u sv. Ocu pod prilikama čovjeka vidi Boga svoga i Gospoda svoga».[12]

Susret s mnogim katoličkim intelektualcima i organizacijama u Francuskoj, pomogao je da se u Ivanu iskristalizira rimski duh, poslušnost i vjernost Kristovu namjesniku, spremnost da slijedi njegov glas. Ivan je bio prvi i jedini među hrvatskim katoličkim laicima koji je uveo u hrvatsku katoličku javnost novo poimanje i shvaćanje Pape, koji je proširio papino štovanje i koji je u mnogim katolicima probudio svijest što znači Papa u Crkvi.

Ivan je napisao nekih desetak članaka o Papi i Rimu kao središtu kršćanstva. Većina njegovih članaka prožeta je idejama uzetih iz Papinskih i crkvenih dokumenata.

  U jednom od svojih članaka Ivan naglašava karakteristiku svakog rimskog katolika «da ljubi sv. Oca papu i da sve svoje misli i sva svoja djela ravna prema odredbama i željama njegovim. …U uzburkanom moru zabluda i strasti, koje tresu čovječanstvom – poglavito danas – Petrova je stolica 'sidro nade i luka spasa'(Benedikt XV.), za koju se valja uhvatiti i u kojoj moramo naći zaklonište ako ne želimo i mi da stradamo. [13]

 Ivan u Papi vidi Krista na zemlji, Krista koji po čovjeku nosi teret papinstva, nastavlja svoju spasiteljsku misiju u povijesti, svoju trostruku zadaću: učiteljsku, pastirsku i kraljevsku..

Ivan ističe važnost štovanja Svete stolice za Hrvate jer graniče s Istokom te dolaze u doticaj sa strujama koja ne poštuju Rimsku Stolicu.

Ivan nas potiče na pokornost i poslušnost Papi ističući njegov autoritet i njegovu vlast koju ima po božanskom pravu nad kršćanima koji pripadaju Katoličkoj Crkvi.

Ivanovom inicijativom nakon hodočašća u Rim za Svetu godinu 1925. u našu katoličku javnost uvedeno je slavljenje Papinog dana koji je bio jedinstvena manifestacija vjernosti,  ljubavi i odanosti Papi koju je Ivan širio u hrvatskom narodu. Kao profesor u Nadbiskupskoj gimnaziji nakon svakog svoga školskog sata uveo je molitvu za Papu.

 

«Posvuda širimo ljubav prema Sv. Stolici i Papi! Pokažimo i protumačimo našem narodu da narodi koji se ne drže Papine nauke, moraju da srću u propast. A mi, orlovi, proučavajmo te smjernice papa u svojim društvima odnosile se one na naš euharistijski  ili politički život, na gospodarstvo ili javno ćudoređe, na jezik u liturgiji ili obiteljski život, znanost ili umjetnost – u svemu neka nam bude vođa Papa!»[14]

 

 

3.6 BLAŽENA DJEVICA MARIJA

 

Prikaz Ivanove duhovnosti ne bi bio potpun ako ne bi bio iznesen Ivanov stav i odnos prema Blaženoj Djevici Mariji koja je usko povezana sa životom Crkve i sa životom svakog pojedinca.

Ivanov odnos prema Mariji može se pratiti već od njegovih srednjoškolskih dana, zahvaljujući njegovu dnevniku. Ivan se obraća Mariji molitvom i uzdasima, posebno u savladavanju nagona i strasti, da mu očuva čistoću i da mu pokaže pravi put u životu.

 

«Majko moja dobra, Najveća, molim Te, napuni moju dušu lijepim osjećajima i plemenitim mislima, uvijek mi označi pravi put, pa makar mi bilo teško slijediti ga.» (Bečko Novo Mjesto,14.XII. 1914.)[15]

Nakon izlaska iz Vojne Akademije i upisom na Bečko sveučilište na prvoj stranici svog bečkog dnevnika Ivan piše:

 

«Moja molitva sada ide Neoskvrnjenoj: neka me u ovom gradu prati na svakom koraku. Svaki moj hod i korak neka bude uperen lijepom.»[16]

Ivan se obraća Mariji u svojim poteškoćama, ona mu je utjelovljenje ideala ljepote, ona utjelovljuje ideale ljepote kojima je Ivan svojom umjetničkom dušom težio. Za Ivanov stav i odnos prema Blaženoj Djevici Mariji veliko značenje ima njegov posjet Lurdu. S tim hodočašćem Ivan je produbio vjeru i odnos prema Mariji, čiji je postao neumoran apostol i širitelj njezine slave. Evo što je napisao svom prijatelj D. Maroševiću nakon tog prvog hodočašća u Lurd:

 

«U Lurdu te ponajprije obuzme osjećaj da je tamo 'Ona', Majka Božja, koja je veća i moćnija i ljepša i mirisavija i jača nego li svi oni pirinejski gorostasi koji Lurd okružuju. Ona tamo na zaseban način stoluje i ja mislim da svi koji su tamo, pa makar i ne vjerovali, moraju imati osjećaj da ona tamo jest.

Ti se onda nalaziš u Lurdu pokraj Nje; Ona tami izdiže glavu iznad Pirineja, drži u naručju Boga…Dakle pred Tobom je Ona – to je jedan realan osjećaj koga se ne možeš otresti – a tisuće vjernika, po noći svaki s upaljenom svijećom u ruci, ide u serpentini uz brežuljak i pjeva bez prestanka Ave, Ave, Ave, Maria. Svaka svijeća, koja trepti, to je jedna duša, koja će danas sutra ili za koju godinu k Njoj. Oh, hoćeli što prije doći taj čas, čovjek samo pomisli, jer zaista tami ima neki «predokus» Neba.»[17]        

Gospa Lurdska tako je oduševila Ivana da je u njoj našao, kako kaže o. Vrbanek «simbol svojih ideala». Ivan je o Lurdu i Gospi Lurdskoj napisao nekoliko opširnih članaka i rasprava, održao mnoga predavanja uz dijapozitive

Za vrijeme svog drugog posjeta Lurdu 1924. Ivan je posebnu pažnju posvetio bolesnicima, ozdravljenjima i liječničkom uredu za ozdravljenja o čemu je kasnije opširno izvjestio katoličku javnost u domovini preko Katoličkog lista i posebnom brošurom. U Lurdu je «naučio što je Krunica» i postala mu je najbolji prijatelj. Molitvu sv. Krunice preporuča i drugima kao sredstvo za olakšanje u poteškoćama.

«Kada vam bude u životu teško i kada vas snađu nevolje, uzmite Gospinu krunicu i ona će vas utješiti i dati vam snage, da sve mirno snosite sa potpunim predanjem u Volju Božju.»[18] Često je hodočastio i u Remete, Mariju Bistricu i na Kamenita vrata.

 

 


 


[1] B. NAGY, nav. dj. 270

[2] J. VRBANEK, nav. dj., 183.

[3] Ivan MERZ: Put k suncu. Odabrani spisi. – Zagreb, Postulatura Ivana Merza,1978., 41.

[4] Dragutin KNIEWALD, Dr. Ivan Merz – život i djelovanje, Zagreb, 1932., 256.

[5] Ivan MERZ, «Unutarnja snaga kongregacije», Katolički list, Zagreb, 1923., br. 51., 618.

[6] F. VERAJA, nav. dj., 229; I.Merz, Dnevnik, 24. XI. 1915.

[7] Ivan MERZ, Duhovna obnova po liturgiji. Luč, br.1, 1924., str.11-17

[8] Ivan Merz: Unutarnja snaga  Kongregacije, Katolički list br.51, 1923, str. 618-619

[9] Ivan Merz: Duhovna obnova po liturgiji. Luč, br.1, 1924., str.11-17

[10] Isto.

[11] Ivan Merz: Liturgija i umjetnost, Život,br.6, 1924., 336-340.

[12] B. NAGY, nav. dj., 275.

[13] Ivan MERZ: Vječni Rim. Za vjeru i Dom, br.1, 1925. str.15 

[14] Ivan Merz: Put k  suncu. Odabrani tekstovi Ivana Merza, Zagreb, FTI, 1993., 143.

[15] Ivan Merz: Plamen za visinama, Zagreb, FTI, 1999., str.51.

[16] Isto.

[17] Ivan MERZ: Put k  suncu. Odabrani tekstovi Ivana Merza. Zagreb 1993., str.135.

[18] Isto, str.119.