GOVOR ZAGREBAČKOG NADBISKUPA FRANJE KUHARIĆA
NA OTVORENJU KLANJANJA U CRKVICI SV. MARTINA
U ZAGREBU 30. X. 1981.

Među inicijativama nakon povratka s Euharistijskog kongresa iz Lurda 1981.g mladi iz Zagreba, sudionici kongresa, započeli su s tjednim klanjanjem pred izloženim Presvetim Sakramentom u trajanju od jednog sata. Na prijedlog samih mladih odabrana je crkvica sv. Martina u Vlaškoj ulici jer se nalazi u centru grada. Klanjanje je otvorio 30. X. 1981.zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić. Tom je zgodom Nadbiskup izrekao ovaj govor:

Došli smo ovamo provesti vrijeme zajedno okupljeni oko Isusa stvarno prisutnog u Euharistiji, sakramentu Njegove ljubavi. Naša adoracija izražava našu vjeru, našu zahvalnost, našu ljubav za trajni dar kojim nam se dariva sam Isus Krist da bude prisutan s nama, za nas, da bude hrana naše duše za život vječni.

U ovu adoraciju ne dolazimo mi sami. Donesimo u svojoj molitvi, u svojoj zahvalnosti cijeli ovaj grad. Dovedimo sve ljude na ulicama, u bolnicama, na radnim mjestima, u osamljenostima! Neka budu prisutni u našoj molitvi!

Donesimo ih pred Isusov pogled!

Provest ćemo jedno vrijeme u šutnji da bismo čuli što nam Isus kaže. Molitva nije samo naš govor Bogu, molitva je također osluškivanje Božjeg govora u nama. Molit ćemo krunicu, žalosna otajstva, jer je Euharistija spomen muke Kristove, Njegova uskrsnuća. S Marijom ćemo zajedno razmišljati i otajstvo te ljubavi i te žrtve. Skrušimo se u srcu! Čista duša daleko bolje razumije tajne Božje. Čista duša ima čistiji pogled u darove Božje i djela Božja.

Poslušajmo Isusa, što On govori kad naviješta tu Tajnu svoga Tijela, svoje Krvi, tu žrtvu i gozbu!

Zamoljen sam da budem s vama ove večeri u ovoj adoraciji. Rado sam to prihvatio i blagoslivljam ovu inicijativu da se svakog petka kroz akademsku godinu mlađi u ovoj crkvi sv.Martina okupe jedan sat u adoraciji. I tako smo ove večeri u ime Božje započeli. Nastavite!

Rečeno mi je da će možda početak biti s malim brojem. Rekao sam: "Ako bude pet, zajedno ćemo moliti!" (Bilo je prisutno 40 mladih op.ur.) Isus je rekao: "Ako budu dvojica ili trojica sabrani u moje ime, ja sam s njima!"

Čuli smo u poslanici sv.Pavla Rimljanima (9,2) potresne riječi: "Istinu govorim u Kristu; ne lažem. Susvjedok mi je savjest moja u Duhu Svetom. Silna mi je tuga i neprekidna bol u srcu." Apostol se poziva na svjedočanstvo Duha Sve¬toga da govori istinu, kad govori o svojoj tuzi i neprekidnoj boli u srcu. A koji je uzrok? Uzrok je što njegova braća, njegovi sunarodnjaci po tijelu, njegov narod Izrael, ne prihvaća Isusa Spasitelja.

I sad dolazi do jedne želje koja zaista iznenađuje, koja potresa: "Da, htio bih ja sam biti proklet, odvojen od Krista, za braću svoju, sunarodnjake po tijelu." Tu vidimo do kolike mjere Pavao želi spasenje svoga naroda. On jako dobro zna što bi to značilo biti proklet, odvojen od Krista, on koji je pisao da želi umrijeti i biti s Kristom. Dakle, on bi prihvatio vlastito osuđenje ako bi tako mogao spasiti svoj narod, ako bi tako mogao njih dovesti Kristu Spasitelju, ako bi njih mogao učiniti dionicima Novog Saveza, jer kaže: "Oni su Izraelci, njihovo je posinstvo, i Slava, i Savezi, i bogoštovlje i obećanja." (Usp.Rim,9,4) "Njihovi su i oci, od njih je po tijelu i Krist, koji je iznad svega Bog blagoslovljen u vjekove."(Rim 9,5)

Dakle, to je taj narod s kojim je Bog započeo razgovor, s kojim je Bog sklopio savez, u kojem je podržavao neprestana nadu i neprestano obećanje da će doći Mesija, Bog s nama - Emanuel. I oni bi imali pravo da budu prvi uče¬nici Kristovi, prvi dionici Novog Saveza ljubavi i spasenja, oni prvi da uđu u to Kraljevstvo Božje koje otvara Isus Krist svojim otkupljenjem.

Ljubav za druge - to je smisao, braćo i sestre, i naše molitve. U evanđelju smo čuli kako Isus oslobađa čovjeka od vodene bolesti, ali to ozdravljenje od tjelesnih bolesti imalo je poruku da je još daleko potrebnije oslobađanje čovjeka u njegovoj nutrini, u njemu samome, pomiriti ga u njemu samome, spasi¬ti ga i učiniti Božjim.
To je Pavao želio svome narodu, to i mi moramo željeti svome narodu i svakom čovjeku. Zato je naša molitva, molitva za druge. Kad god molimo za druge, kad god želimo njihovo spasenje, njihovo oslobođenje,njihovo božansko posinjenje, onda umnažamo i u sebi tu milost i ljubav. Zato su silno moćne duše koje mole i zajednice koje mole. One pišu povijest spasenja. One se uključuju u Božju svemoguću i svudašnju ljubav. I tako sudjeluju sa samim Bogom u traženju duša, u oslobađanju duša; i tako mi u molitvi sabrani, kroz Božju svudašnjost, možemo doprijeti do kraja zemlje, do svake duše i svakog čovjeka donijeti pred Božji pogled.
"Ovaj se rod izgoni postom i molitvom", rekao je Isus kad je oslobađao opsjednutog od Zloga... I molitva je prvi poziv Crkve da se tako poistovjećuje s Božjom željom. Moliti ono što Bog želi. A što Bog želi?

Spasenje čovjeka!

Stoga vas potičem molite! Molite s Marijom! Crkva je bila okupljena oko Marije u danu svoga rođenja, kada se rodila iz vode i Duha Svetoga. Ta Crkva jest do konca svijeta okupljena zajednica Isusovih prijatelja, učenika, vjernika oko Njegove majke da bi se tako događao dolazak Duha Svetoga u savjest i u srca, u cijeli naš narod i u sve narode svijeta.
Molimo za to, i neka to budu nakane vaših adoracija! Amen.