BLAŽENI  IVAN  MERZ  I  CRKVA

I.  VJERA  IVANA   MERZA

B. KARAKTERISTIKE MERZOVE  VJERE

***************************

1. Realnost nevidljivog

2. Nadnaravni momenti u književnosti

3. Susreće Boga u prirodi

4. Božja prisutnost u liturgiji

5. Božje djelovanje u dušama po milosti

6. Univerzalnost katoličke vjere

*****************

U poglavlju koje slijedi detaljnije prikazujemo pojedine značajke Ivanove vjere na temelju njegovih pisanih dokumenata.

1. Realnost nevidljivog

Malo je reći da je Merz imao živu vjeru. Njegova vjera bila je u neprestanom kontaktu s nadnaravnim s čime  on računa "kao s najobičnijim stvarima"[1]. Već se u njegovu dnevniku vidi kako ga privlače nevidljive stvarnosti nutarnjeg života, mistika duhovnoga svijeta.[2] Taj kontakt s nadnaravnim postaje sve intenzivniji i realniji kako dozrijeva u vjeri. "Njega nevidljivi svijet interesira i apsorbira kao druge ljude vidljivi... Merz je uvijek na granici ovih dvaju svjetova, trajno u ispitivanju onoga što je realno, ničim privezan za vidljivo."[3] 

2. Nadnaravni momenti u književnosti

Merzova osjetljivost za nadnaravno prisutna je u analizi kako pojedini pisci, kojima se bavio, pristupaju toj problematici. Gotovo da nema njegova članka s područja književnosti a da ne dotakne temu odnosa pisca ili njegovih glavnih junaka prema nadnaravnom. U prikazu romana "Monsieur le Curé d'Ozeron" daje definiciju i opis mističnoga realizma ističući kako pisac smatra faktore nadnaravnog života u romanu isto tako realnima "kao i one iz naravnoga života."[4] Istu osjetljivost u zapažanju nadnaravnih momenata nalazimo u prikazu djela "Les Georgiques Chretiennes" istog pisca,[5]  pa u analizi i prikazu Claudelovih djela.[6]

3. Susreće Boga u prirodi

Daljnje mjesto gdje Merz dolazi u kontakt s nadnaravnim jest priroda. Već u zapažanjima o mističnom realizmu F. Jammesa naglašava kako pisac u svojim djelima prikazuje Boga prisutnog i djelatnog u prirodi te ga naziva s Vallery-Radotom "pjesnikom Božje Sveprisutnosti"[7]. Priroda je za Merza sredstvo koje ga diže k Bogu. Piše njegov prijatelj D. Žanko: "A kad smo jednog veličanstvenog sutona na Hvaru zadivljeni promatrali Jadran, čuo sam, kako glasno meditira: 'Sva je ta ljepota oduvijek postojala u Božjoj ideji'."[8] Dapače i sama noć ga prenosi u nadnaravni svijet. Opisujući liturgijski izlet u trapistički samostan u Rajhenburg na koji je poveo skupinu mladića, članova Marijine kongregacije, među kojima je bio i Franjo Šeper, budući zagrebački nadbiskup i kardinal, te idući na kolodvor, odakle se kretalo vlakom, Merz ovako razmišlja:

"I što se više kroz mrak žurim, to mi se posve nehotice sve to jasnije ukazuje slika Učitelja koji se također u noći dizao i išao preko gora i dolina, išao kroz gradove i šume - dok su ostali ljudi počivali... A tako su činili i apostoli: i oni bi probdjeli čitave noći moleći se beskrajnom Stvoritelju, vrhovnome zapovjedniku milijuna zvijezda što trepte na nebu, Zakonodavcu svemira koji uzdržava sunce i najmanju travu i svako pojedino stvorenje vodi prema određenoj svrsi. I tajna me je noći sve više zaokupljala i u kretanju svemira osjetih bilo Onoga, koji je bio u Početku, koji jest sada i koji će kraljevati u vijeke vjekova.»[9]

Ostala mjesta u kojima govori o svom susretu s nadnaravnim svijetom kroz prirodu nalazimo u obilju u njegovu Dnevniku.[10]

4. Božja prisutnost u liturgiji

Posebno područje gdje Merz dolazi u kontakt s nadnaravnim svijetom, gdje ga osjeća na dohvat ruke jest liturgija, o kojoj je ostavio napisane mnoge članke kao i svoju disertaciju. Na liturgiju ćemo se osvrnuti u posebnom poglavlju. Ovdje ćemo samo napomenuti kako je kroz liturgiju doživljavao nadnaravni svijet. Tako u članku "U krilu svete liturgije" opisujući prisustvovanje sv. misi u trapističkom samostanu piše:

"Nakon nekih dugih molitava započe svečana konventualna misa. Kako je dostojanstvena! Kako sve ide polako, da čovjek osjeti kucanje vječnosti. Čemu se žuriti, kada čovjek pjeva hvalu Božju radi koje je i stvoren?! Čovjek je došao do svoga cilja, on ima samo da motri.»[11]

Za Merza je liturgija "projekcija neba na zemlju"[12].  U pismu jednom svećeniku piše:

"U misalu, brevijaru pontifikalnoj misi, gregorijanskim melodijama nalaze se vrhunci stvorene ljepote jer su u njima riječi Božje, kao apsolutni idejni sadržaj, zaodjenute u najjednostavnije i transparentno ruho ritmičkih kretanja i koralnih melodija. Ta je transparentnost tako fina, da kroz nju tako reći stojimo u direktnom doticaju s vječnim, vrhunaravnim idejama, koje rasvjetljuju naš um i usrećuju našu volju i čuvstva. To je prava anticipacija estetskih užitaka u nebu, anticipatio visionis beatificae.»[13]

Napose gregorijanska glazba nebeski mu svijet čini tako blizim i budi u njemu čežnju za nebeskom domovinom. Slušajući je u Lurdu, bilježi:

"Jedan svećenik pjevao je latinski, gregorijanski, u sav glas, i to: Kyrie eleison, koji se poput vode oceana razlijegao u daljinu i u duši budio osjećaje na beskrajne dubine pojedinih Božanskih osoba jednoga Trojedinoga Boga. Isto je duboko djelovao koralni Credo, te ostale misne molitve. Zaista, jedino gregorijanska glazba može u nama probuditi najdublju čežnju za nebeskom domovinom! Čini mi se da je jedino ona odraz onih nebeskih harmonija kojima Kraljica neba s vojskom anđela puna ljubavi hvali Tvorca beskrajnoga."[14]

Slične doživljaje blizine nadnaravnog svijeta koje je doživio u Lurdu opisuje u brošuri "Najnovija čudesa u Lurdu"[15], kao i u pismu prijatelju Draganu Maroševiću:

"U Lurdu te ponajprije obuzme osjećaj da je tamo 'Ona' Majka Božja, koja je veća i moćnija i ljepša i mirisavija i jača negoli svi oni Pirinejski gorostasi koji Lurd okružuju... Dakle pred Tobom je Ona - to je jedan realan osjećaj koga se ne možeš otresti - a tisuće vjernika, po noći (svaki s upaljenom svijećom u ruci) ide u serpentinama uz brežuljak i pjeva bez prestanka Ave, Ave, Ave Maria. Svaka svijeća, koja trepti to je jedna duša koja će danas-sutra ili za koju godinu k Njoj. Oh, hoće li što prije doći taj čas, čovjek tamo pomisli, jer zaista tamo ima neki 'predokus' Neba.»[16]

Napomenimo i to da je Merzova vjera takva da čvrsto vjeruje u moć izvanrednog Božjega djelovanja u svijetu. Pred čudesima ne stoji skeptičan, niti ih samo dopušta, nego o njima govori i piše nastojeći istaknuti njihovu apologetsku vrijednost, posebno kad je riječ o lurdskim čudesima. Objavljuje brošuru «Najnovija čudesa u Lurdu»[17],  te opširan kritički prikaz Zolina romana Lurd u kojem veoma detaljno raskrinkava Zoline manipulacije lurdskim događajima i čudesima.[18]

5. Božje djelovanje u dušama po milosti

Kakogod je Ivan pažljiv za izvanredno Božje djelovanje u prirodi, isto tako uočava djelovanje Božje u ljudskim dušama po milosti. Za njega je milost stvarnost, realan faktor u životu čovjeka pojedinca i ljudskog roda. To njegovo prepoznavanje djelovanja milosti vidimo u njegovim člancima s područja francuske književnosti. Govoreći o Claudelovoj drami "Annonce fait à Marie", tvrdi da je pisac tom dramom pokazao "da je Milost realan faktor u čovječjem životu, koji posve prirodno nadomješta 'deus ex machina' u poganskoj drami. Nije li «deus ex machina» poganske drame 'tip' Milosti"? - pita se Ivan.[19] Naglašava kako se Claudel posebno u sceni gdje Violain oživljuje umrlo dijete sestre Mare uzdiže "pod vrletne vrhunce analize svetosti" i pokušava "psihološki analizirati djelovanje Milosti i tako motivirati čudo na pozornici"(str.281). Za središte ove Claudelove tragedije Merz smatra trenutak u kojem Violain dobrovoljno prihvaća trpljenja za preporod čovječanstva:

«Dospjeli smo do centra tragedije. Problem je boli posve metafizički shvaćen. Gdje je grijeh, tamo je i trpljenje, a gdje je hotimično trpljenje jednog uda za zajednicu s glavom mističnoga tijela s Isusom Kristom, tamo često Bog poklanja grješnicima Milost oproštenja. Milost na taj način postaje jednim velikim faktorom u kršćanskoj drami i tim je učinjen velik korak dubljem shvaćanju umjetnosti»(str.282).

Treba napomenuti da Merz u tekstu riječ «Milost» uvijek piše velikim početnim slovom.

Za roman L'Immolé od Emila Baumann-a tvrdi kako se pisac poslužio svim tehničkim sredstvima naturalističkoga romana i prikazao je u mutnome, bučnome i prozaičnom millieu-u jednog velikog grada djelovanje milosti u ljudskim dušama. Time je dokazao na živ način "da unatoč dekadenci koja vlada u velikim gradovima, nitko ne može zatajiti - a ni lažljivi naturalisti - da Milost djeluje i u industrijskim centrima."[20]

Sličnu tvrdnju iznosi za roman Erensta Psichari-a "Le Voyage du Centurion: "Čar i veličina djela leži u tome, što je ono jedan istiniti dokument; jedna divna autoanaliza djelovanja Milosti u duši jednoga čovjeka."[21]  U bilješci uz ovu tvrdnju Merz naglašava kako je to djelo napisano nakon Maritainove knjige "Psihologija konverzije" u kojoj pisac tvrdi kako je svako obraćenje plod neposrednog nadnaravnog djelovanja koje je lako analizirati.[22]

Donoseći prikaz «Les Georgiques Chretiennes» od Francis Jammes-a, Merz spominje jednu seljanku koja je otkrila u sebi redovničko zvanje pa dodaje: «U njoj se očituje ono isto misteriozno djelovanje Božje koje se kroz vjekove ponavlja u milijunima ljudskih duša."[23]

Djelovanje milosti Merz ne opaža samo kod književnika koji su djelovanje milosti u svojim dušama projicirali u junake svojih romana i književnih djela. Merz se isto tako zaustavlja na sadašnjosti, na potrebi da se što bolje omogući djelovanje milosti u pojedinim mjestima. Nakon jednoga hodočašća u hrvatsko proštenište Mariju Bistricu daje svoje sugestije i prijedloge kako bi se ono trebalo urediti da  odgovara potrebama vremena i očekivanjima hodočasnika. Nije bio zadovoljan njegovim vanjskim uređenjem, niti organizacijom obreda te veli:

"Umjetnička dotjeranost mora stvoriti od Marije Bistrice jedan apologetski umjetnički centar koji će moći baciti u zagrljaj Kristov i one ljude koji najlakše razumiju istine katolicizma u njegovu estetskom izražaju. U Mariji Bistrici... kao kroz kakav golemi žlijeb Providnost izlijeva bujice svoje Milosti, odovud se razlijevaju poput rijeka i potoka u sve naše krajeve. Budući da ovdje dolazi do izražaja ono što je najvrjednije u našem narodu - njegov religiozni genij - to naše svetište mora postati ljepše od naše univerzitetske knjižnice ili od  našega medicinskog fakulteta (jer naš znanstveni genij mora biti ponizni sluga vjere!), ljepše od naših muzeja i škola, šetališta i kazališta."[24]

U nastavku članka Merz iznosi i konkretne prijedloge što bi u tu svrhu trebalo učiniti.

6. Univerzalnost katoličke vjere

Daljnja značajka Merzove vjere jest svijest o univerzalnosti katoličke vjere, vjere koja stoji nad nacijama i koja je princip ujedinjenja svih naroda. Univerzalnu misiju Crkve na poseban način doživljava i često je ističe. Taj vidik univerzalnosti i njezinu važnot za mladež Merz opširno obrađuje još kao student već u svome predavanju na Mariborskom orlovskom sletu 1920. god. Predavanje je kasnije objavio u Luči pod naslovom «Katolička đačka internacionalna unija».[25] Radilo se o osnivanju internacionalne katoličke đačke organizacije i o mogućnosti učlanjenja katoličkih omladinskih organizacija u tu Uniju. Merz u svom predavanju ističe načela katoličkog univerzalizma. U prvom dijelu predavanja pokazuje kako je internacionalna svijest u posljednjim desetljećima u svijetu općenito porasla na svim područjima ljudske djelatnosti. Naglašava važnost da se katolici također organiziraju na međunarodnom planu u obrani protiv liberalizma i drugih neprijateljskih ideologija. Potom jasno razlikuje univerzalizam od internacionalizma koji niječe svaku narodnu kulturu. "Idejno je katolicizam univerzalan pojam koji označuje da je on intenzivan i ekstenzivan, tj. da obuhvaća cijelog čovjeka, njegovu dušu i tijelo, i drugo da je on univerzalan nosilac istine, morala i milosti"(str.36). Navodi razne citate iz Svetog Pisma i crkvenih otaca u potvrdu ove teze. U odnosu prema univerzalizmu, nacionalizam bi bio samo toliko opravdan, ukoliko služi Mesiji i njegovoj Crkvi. U protivnom se zatvara u svoje uske šovinističke granice. Potvrđuje to primjerom židovskog naroda koji radi uskih interesa nije prihvatio Mesiju i stigla ga je kazna. No, Merz nije za brisanje nacionalnih razlika koje imaju također svoju ulogu u širenju kršćanstva jer omogućuju da u svim smjerovima ljudski rod postigne svoju svrhu. Dalje, na razvoju prve Crkve i širenju kršćanstva prikazuje ulogu i važnost univerzalizma katoličke vjere, njezinu razvojnu snagu upravo radi svoje nadnacionalne dimenzije (str.71-72).

Još prije  mariborskog sleta Ivan objavljuje članak u novinama «Narodna politika» o katoličkoj đačkoj internacionali[26] iz kojeg se opet vide njegove ideje o katoličkom univerzalizmu. Tvrdi da je svrha Unije dvojaka: odgajati u đaštvu cijelog svijeta svijest katoličkog univerzalizma i surađivati u borbi protiv protivnika vjere. Nije riječ o niveliranju narodne svijesti niti o uništavanju vrednota pojedinih naroda, nego da svaki narod sa svojim specifičnostima unese nove poglede u čovječanstvo.

"Katolicizam je jedina podloga na kojoj se mogu ujediniti svi narodi u šaroliku cjelinu; u njemu su sve sile koje su sposobne združiti cijele narode i pojedince; njihov duh i njihovo tijelo... svi organizirani katolički đaci će osjetiti da su uklopljeni u velikom organizmu, koji je u službi univerzalne Crkve."[27]

Ističe u nastavku članka kako se pozivu švicarskog đaštva u stvaranju Internacionalne đačke unije odazvalo đaštvo iz mnogih europskih zemalja i u tome on vidi plod Euharistije:

"Sjeme euharistijskog pokreta, što ga je posijao veliki Pio X. urodilo je u kratkom vremenu u đačkoj omladini cijeloga svijeta svijest nadnarodne katoličke solidarnosti"(str.2).

*******************************

A. MILOST OBRAĆENJA

B. KARAKTERISTIKE MERZOVE  VJERE

C. VJERA U SVIM PODRUČJIMA ŽIVOTA