BLAŽENI  IVAN  MERZ  I  CRKVA

I.  VJERA  BL. IVANA   MERZA

C. VJERA U SVIM PODRUČJIMA ŽIVOTA

1. Vjera i znanost

2. Vjera i umjetnost

3. Vjera i glazba

4. Sinteza umjetnosti u liturgiji

5. Vjera u književnosti

6. Vjera i društveni problemi

Odbacuje racionalizam, naturalizam, liberalizam.

Obitelj, domovina, čovječanstvo, Crkva.

Zalaganje za mir na temelju kršćanskih načela.

Preporodni rad katolika

Protiv zabluda nacionalizma.

7. Vjera i ekonomija

Materijalna dobra sredstva za duhovne vrijednosti.

Duhovni cilj svake katoličke socijalno-ekonomske akcije.

8. Vjera, vlast i poslušnost

Za pravilan odnos državne i crkvene vlasti

Obrana vjere i Crkve od krivih ideologija.

9.   Lurdska čudesa u službi vjere

10. Čvrstoća vjere u Merzovu testamentu

11. Vjera Ivana Merza u očima njegovih suvremenika

Nije više bio čovjek od ovoga svijeta.

Katolicizam vječnih vrednota.

Sve oko sebe promatrao u Božjem vidokrugu

Iz njega progovaralo vjekovno naučavanje Crkve.

Savršeni katolički karakter.

Sve božansko postalo je u njemu život i realnost.

Novi čovjek na našem obzorju.

Čovjek dubokog vjerskog uvjerenja.

Ne bi ga smjeli skrivati ni u Hrvatskoj niti izvanj nje.

Oko sebe stvarao nadnaravnu atmosferu.

********************

C. VJERA U SVIM PODRUČJIMA ŽIVOTA

Za Ivana Merza vjera nije privatna stvar, niti se vjersko uvjerenje ograničava samo na vršenje vjerskih čina vezanih uz crkvu. Kao što je naglašavao važnost ideje o univerzalnosti katoličke vjere, tako isto smatra da vjera mora prožimati sva područja ljudskoga duha, njegove djelatnosti i svu ljudsku kulturu.

1. Vjera i znanost

U članku "Novi tip akademske organizacije"[1] Ivan se osvrće na problem odnosa vjere i znanosti. Opisujući jedno njemačko katoličko akademsko društvo za promicanje kršćanskog nazora na svijet, njegovo funkcioniranje, duh, djelatnost, naglašava kako je izobrazba u tim društvima polagana, ali temeljita kao kvasac iz čega treba s vremenom proisteći rekristijanizacija naroda te nastavlja:

"Jaz između vjere i znanosti, koji je nehotice zadro uslijed liberalizma također i u duše katoličkih intelektualaca, spontano nestaje. Vjera upravo na veličanstven način oživljava znanost koja je opet u najnovije vrijeme svojim solidnim rezultatima postala apologija kršćanstva. Najveći njemački učenjaci ili su katolici ili cijene katolicizam"(str.21-22).

Ivan naglašava kako ovaj tip organizacije treba provesti i na našem teritoriju, jer religiozna naobrazba nesvršene i svršene akademske mladeži u Hrvatskoj nije na visini na kojoj je njihova stručna izobrazba. Zato se tako stvara sudbonosni jaz između vjere i znanosti i sveti žar za Krista mora time sve više ginuti:

«Katolički pokret se upravo temelji na dubokom religioznom životu pojedinaca, a ovaj je iluzoran ondje, gdje su vjera i znanost dva svijeta za se, gdje iz duše pojedinih katoličkih intelektualaca iščezava duh djetinjeg vjerovanja u potpuni nauk Crkve Božje"(str.22).

 Kad Merz govori o vjeri i njezinoj važnosti, uvijek je prisutna i apostolska dimenzija: to je vjera koju treba širiti, koja treba sve prožeti, koju treba propovijedati i nastojati da svagdje prodre. Da bi rad za Krista napredovao, potreban je osobni duboki život pojedinca, a toga nema gdje postoji konflikt između vjere i znanosti, koji, prema Merzu, treba prebroditi.

2. Vjera i umjetnost

Drugo veliko područje koje Merz još detaljnije obrađuje u mnogim svojim spisima jest odnos vjere i umjetnosti. Dvije su temeljne ideje do kojih Ivan dolazi u svojim razmišljanjima o tom predmetu: 1. Kršćanske religiozne ideje jedino omogućuju da se stvaraju prava umjetnička djela koja imaju trajnu vrijednost. 2. Umjetnost sa svoje strane ne smije biti sama sebi svrhom, nego je podređena višim ciljevima, ona je samo sredstvo apostolata, oruđe da se širi vjera.

Još dok je boravio na studiju u Parizu, šalje Merz dopis novinama «Narodnoj politici» u Zagrebu o manifestaciji katoličkih umjetnika.[2] U članku ističe kako je organizator manifestacije, vlč. g. Jacques Debout, pred najodličnijim zastupnicima raznih grana umjetnosti htio ovim činom teoretski i praktički dokazati "da je jedino religija kadra obnoviti umjetnost." Ističe potom kako je cijela izložba kršćanske umjetnosti bila izraz unutarnjega vjerskoga života pojedinih umjetnika jer su svi umjetnici katolici "koji su uvjereni, da jedino intenzivno proživljavanje vjere može stvoriti velika djela"(str.2). Zaključuje kako su svi umjetnici ujedno i apostoli jer je "umjetnost za njih sredstvo, kojim odaju čast Lijepome Bogu", i u svome apostolskom žaru ulažu sve svoje sile, da protjeraju sotonu iz suvremene glazbe i likovne umjetnosti, te da mu otmu pozornicu koju je lukavštinom oteo iz naručja vjere. Umjetnici tako udovoljavaju poznatoj želji Pape Pija X "da se mole pomoću ljepote"[3].

Prisustvujući proslavi 75. godišnjice Sestara milosrdnica u Zagrebu, Merz je bio oduševljen izvedbom akademije u kazalištu, posebno scenskim prikazom narodne priče "Mali vrtac ograjen". Za akademiju kaže da je u zadnje vrijeme bila "najveća manifestacija katoličke ideje u javnom mnijenju grada Zagreba", iz čega potom zaključuje kako "nastaju velika umjetnička djela, ako kršćanska načela prožmu narodne oblike."[4]

Već smo spomenuli kako se Merz zalaže da svetište Marije Bistrice mora biti s umjetničke strane uređeno, napose što se tiče slika. "Umjetnička dotjeranost mora stvoriti od Marije Bistrice jedan apologetski umjetnički centar, koji će moći baciti u zagrljaj Kristov i one ljude, koji najlakše razumiju istine katolicizma u njegovu estetskom izražaju."[5] Napisao je te misli nakon posjeta Mariji Bistrici, gdje su ga razočarale neke slike po arkadama koje po njegovu mišljenju nemaju umjetničke vrijednosti, pa drži da bi takve slike mogle odbiti od prave vjere ljude koji su posebno estetski nadareni. Navodi načelo da je "vjerska umjetnost izraz vjerskoga života jednoga naroda" pa to dovodi u vezu sa slikama i zaključuje da se u stvari nalazimo u vjerskoj dekadenci, jer nemamo vrijednih vjerskih umjetničkih djela.[6] Možda je ovaj zaključak malo preoštar, ali u svakom slučaju odaje njegovu duboku intuiciju odnosa vjere i njezina izražaja kroz umjetnost. Na drugom mjestu Merz izričito tvrdi: "Jedino i isključivo kršćanske ideje daju umjetničkim djelima, socijalnim tvorevinama i drugim pojavama kulturnog života trajnu vrijednost."[7]

3. Vjera i glazba

Kao poseban primjer njegova nastojanja da sve umjetnosti stavi u odnos s vjerom spomenimo njegov rukopis "Glazba i katolicizam".[8] Podnaslov mu je: Glazbeni apostolat orlovstva. Merz je napisao ovo djelo za potrebe hrvatskog Orlovstva, ali ga nažalost nije dospio objaviti. Iako nije bio profesionalni glazbenik (razumio je glazbu, učio je svirati violinu i klavir), ipak zadivljuje činjenica kakvom se stručnošću pozabavio tim problemom. U tom djelu obrađuje najprije pojam glazbe u objektivnom i subjektivnom smislu dajući njezinu definiciju, zatim prikazuje diobu po sadržaju (svjetovna i religiozna glazba, a ova posljednja se dijeli u nekoliko podrazdioba); tu je potom dioba po glazbalu i dioba na dobru i lošu glazbu. Ističe veliko dostojanstvo glazbe i glazbenika prema katoličkoj nauci da bi u cijelom drugom dijelu razradio načela orlovskoga glazbenoga apostolata, tj. koju glazbu orlovi mogu svirati i pjevati, a koju ne.

4. Sinteza umjetnosti u liturgiji

Pišući o francuskom piscu Huysmansu, Merz ga naziva najboljim kritičarem umjetnosti onoga razdoblja, jer je došao do zaključka  da se niti jedna umjetnost ne da usporediti s ljepotom katoličke liturgije "koja u harmoničnu cjelinu ujedinjuje sve umjetnosti."[9] Merz dalje u članku nadovezuje svoje razmišljanje kako je "kršćanska arhitektura okamenjena gregorijanska glazba, a ova je nasuprot glasovna arhitektura"(str.130).

Da Merz smatra liturgiju vrhuncem umjetničkih ostvarenja i sintezom svih umjetnosti, vidi se najbolje iz njegova članka "Liturgija i umjetnost"[10] koji počinje riječima: "Liturgija je umjetnička cjelina, u kojoj surađuju sve umjetnosti i koja je djelovala na sve umjetnosti. U njoj nije ništa bez značenja"(str.336).  Ističe kako liturgija nadmašuje sve ostale umjetnosti već radi toga što djeluje na razna osjetila. Zato liturgija i prisustvovanje liturgijskim obredima postaje u izvjesnom smislu priprema umjetničkim užicima blaženika u nebu gdje će sva naša osjetila istodobno uživati. Život u nebu, prema Merzu, ne može se drugačije zamisliti nego predodžbama uzetim iz liturgije.

"Tako je čarobna ljepota katoličkih ceremonija - razumije se mi ovdje uvijek mislimo na točno izvedene, kao što to čine kontemplativni redovi... da čovjek koji je jednom osjetio njezine čari osjeća u duši težnju, da sve ostavi i sav svoj život provede u liturgijskim molitvama, pjevajući dan i noć bez prestanka hvalospjeve Presvetom Trojstvu"(str.337).

Činjenica da je Merz za temu svoje doktorske disertacije uzeo "Utjecaj liturgije na francuske književnike od Chateaubrianda do danas" samo pokazuje kako je duboko ušao u odnose koji vežu vjeru koja se živi i izražava u liturgiji u kojoj surađuju razne umjetnosti.

5. Vjera u književnosti

Kad Merz čita i analizira književna djela, osim s umjetničke strane gleda ih redovito i kroz naočale vjere i prosuđuje ih s vjerskoga gledišta.[11] To čini i kasnije kada objavljuje prikaze pojedinih književnih djela. Tako npr. prikazujući roman «Ozeronski župnik» Francis Jammesa[12], uočava dvije glavne ideje u radnji romana:

"Cijela radnja je zapravo komentar onome liturgijskom stihu iz Himne triju mladića (Dan III. 178., u brevijaru "Laudes" nedjelje) koji glasi: 'Mora i rijeke blagoslivljajte Gospoda.' Mora su zaista izlučila biser, koji je učinio toliko dobra. Druga ideja koja daje djelu zamašito moralno značenje je ostvarenje Kristove propovijedi gdje On govori svojim učenicima 'Vi ste sol zemlje' (Mt. 5,13 ).»[13]

Merz potom izlaže sadržaj romana i dovodi ga u vezu s tim dvjema idejama.

6. Vjera i društveni problemi

Osim umjetnosti Merz je također zainteresiran i za razne društvene probleme, koje gleda u svjetlu vjere. Uvjeren je da kršćanska vjera daje rješenje socijalnim zlima samo ako se prihvate i provedu njezina načela.

Odbacuje racionalizam, naturalizam, liberalizam. Tako u Orlovskom vjesniku objavljuje tri nacrta predavanja za orlove pod jednim nazivom «Kršćanski društveni poredak»[14]. U prva dva obrađuje suvremene zablude današnjega ljudskog društva. Zablude koje analizira jesu liberalizam, naturalizam i racionalizam. Nakon analize zabluda daje i rješenja u svjetlu vjere. Racionalizmu, koji se poziva na razum kao na jedini kriterij istine i dobra, Merz suprotstavlja Crkvu i njezin kriterij, te kaže:

"Kao katolici zabacujemo racionalizam i hoćemo da našim životom ne vlada samo razum već vjera i razum. Stoga, ako ne želimo biti racionalisti, moramo se, nakon što smo svojim razumom razmislili, pitati prije svakog našeg čina: a što o tome veli Crkva Božja?"(str.4).

Naturalizmu, koji između ostalog iznosi nauku da je ljudska narav neiskvarena i dobra, Merz suprotstavlja nauk Crkve o istočnom grijehu. Analizirajući liberalizam Merz je daleko opširniji i detaljniji. Pretjeranom naglašavanju slobode od strane liberalizma Merz suprotstavlja načelo:

"Katolik veli: sloboda se sastoji u tome da čovjek čini samo ono, što vodi do istine i dobrote. Sve ostalo nije sloboda već razuzdanost"(str.4.).

U nastavku dalje razlaže koje su dužnosti države u odnosu na liberalizam i na zaštitu prava kršćanske vjere. Država je dužna štititi prava, ali da se izbjegne veće zlo, često mora tolerirati krivovjerje. No treba težiti za idealom "da jedino prava vjera ima pravo na slobodu".[15] Jer kao što je pojedinac čovjek dužan davati Bogu čast, tako isto "država mora po svojim vođama Bogu javno i službeno odavati čast"(str.8). Međutim garancija sreće i blagostanja za države jest prema Merzu jedino Katolička Crkva koja je u stanju da sa "svojim naukom usreći države: «Ona ispovijeda načelo da istina i zabluda ne smiju biti ravnopravne, da u idealnom poretku ne smije postojati sloboda savjesti i vjere, već da jedino istinita vjera ima pravo na opstanak. A ondje gdje nije narod više katolički, interesi općeg dobra i manjeg zla (da se izbjegne većem zlu) iziskuju da se dade sloboda ne samo istini nego i zabludi. Ali istini i pravoj vjeri u svakom slučaju valja dati slobodu"(str.8) Na kraju zaključuje da je svaka država dužna "pomagati čovjeku da postigne svoju konačnu svrhu, dužna je štititi katoličku vjeru, davati slobodu samo istini i dobru"(str.8).

Obitelj, domovina, čovječanstvo, Crkva. U trećem nacrtu predavanja Merz obrađuje pojam društva i pokazuje bitnu čovjekovu značajku društvenosti, te analizira razna društva: obitelj, domovinu, čovječanstvo, naše dužnosti prema tim društvima. No osim tih društava, tvrdi dalje Merz, postoji Crkva koja je daleko uzvišenije društvo i koje zadovoljava duhovnim potrebama čovjeka, njegovoj svrsi, spoznaji Boga i njegove službe.

«Crkva je sveopće vjersko društvo, koja se rasprostire cijelom zemljom i koje će trajati do konca svijeta. Crkva je duhovna domovina u koju Bog zove sve duše bez razlike. Budući da je cilj toga društva duhovan, vječan, vrhunaravan, to je Crkva daleko uzvišenije društvo  nego li obitelj, domovina, stalež i čovječanstvo. Nju moramo ljubiti više negoli i jedno drugo društvo." [16]

Zalaganje za mir na temelju kršćanskih načela. Merzova zainteresiranost za društvene probleme koje promatra uvijek očima vjere vidi se iz nekoliko članaka o društveno-vjerskim problemima, pokretima i nastojanjima kod katolika drugih zemalja. Tako u članku «Internacionalni demokratski kongres u Beču»[17] opisuje nastojanja katolika za mir među narodima. Ističe kako je skupini Marca Sagniera, začetnika te akcije stalo do toga "da lansira u svijet ideju kršćanske snošljivosti i da pridobije javno mišljenje cijeloga svijeta  za internacionalno kršćansko shvaćanje.»[18] Cilj je u stvari te akcije da se i katolici i nekatolici združe te da spriječe buduća krvoprolića i tako osiguraju mir u svijetu uz pomoć kršćanskih načela. Izvještaj o zasjedanju istog kongresa Merz je objavio godinu dana ranije u «Narodnoj Politici».[19] Kongres se održavao u Parizu. Navodi osnovnu ideju začetnika kongresa Marca Sagniera: kršćani cijeloga svijeta morali bi napustiti sve svoje predrasude, te nacionalnu ideju podrediti kršćanskom principu da su svi ljudi braća i sinovi jednog Oca.[20] Ističe da to nije katolički internacionalni kongres već da u njemu mogu aktivno sudjelovati svi oni koji žele na temelju kršćanskih i demokratskih načela uspostaviti mir. Posebno naglašava da Marc Sagnier želi biti pobornik za papin politički program u svezi sporazumnog ukidanja vojne obveze među civiliziranim narodima(str.2).

Preporodni rad katolika. Merz se također veseli svakom napretku kršćanske ideje i apostolatu katoličkih društava. Tako u članku "Vjerski preporod austrijskih katolika"[21] opisuje bujan rad katoličkih organizacija u Austriji koji pridonosi rekristijanizaciji širokih masa, napose radničkih i općem  narodnom dobru. Ističe kako među katolicima vlada "silno oduševljenje za univerzalnu Crkvu". Naglašava kako rezultati modernih znanosti "iz dana u dan sve više potvrđuju istinitost kršćanstva", i kako su najveći učenjaci  uvjereni kršćani ili su blizu kršćanstva. Naglašava da o inferiornosti katolicizma nema više ni govora i da je teoretski liberalizam pokopan. Usput spominje kako je Papa važan faktor za najveću internacionalnu i interkonfesionalnu organizaciju za spašavanje djece Srednje Europe.[22]

Protiv zabluda nacionalizma. Merz također obrađuje i problema nacionalizma gledanog u svjetlu katoličke vjere.  Objavljuje članak u o zdravom i nezdravom nacionalizmu.[23] Nastoji točno odrediti pojam zdravog nacionalizma  kao i nedostatke nezdravog. Obilno se koristi navodima i izjavama raznih francuskih autora, a članak je izradio prema anketi objavljenoj u časopisu "Les Lettres.»[24] Nakon što je iznio nedostatke nezdravog nacionalizma, analizira u čemu se sastoji zdravi. Glavna mu je ideja u tome da je nacionalizam samo onda dopušten ako se ne kosi s naukom Crkve.

"Zdravi nacionalizam valja podrediti prirodnom i božanskom pravu, načelima pravednosti i poretka koja je Bog duboko zasadio u ljudsku narav, te socijalnom moralu prema nauku Katoličke Crkve... Zdravi nacionalizam nije ekskluzivan pa se podvrgava direktivama Svete Stolice i ustanova koje rješavaju sporove između naroda mirnim načinom."[25]

Istu analizu provodi i u vezi s internacionalizmom. Zaključuje članak tvrdnjom da je "nezdravi nacionalizam kao i loši internacionalizam plod materijalističke kulture" i stoga da bi se predusrele loše posljedice prvog nacionalizma "treba javni i privatni život opet kristijanizirati i u narodu probuditi žarku ljubav k Svetoj Stolici".[26] Da bi se to postiglo najprije moraju svećenici biti što bolje prožeti tim duhom i odanošću.

7. Vjera i ekonomija

I ekonomskom životu Merz posvećuje svoje zanimanje i promatra ga kroz načela kršćanske vjere. S tim u svezi objavljuje dva članka koji se  ističu jasnoćom načela koja bi trebali prožimati ekonomiju.

Materijalna dobra sredstva za duhovne vrijednosti. U prvom članku "Vjera i gospodarski život" postavlja opće načelo u vezi s materijalnim dobrima koja "imaju zadaću da čovjeku pomognu, te ovaj iz vremenite domovine prijeđe u blaženu Vječnost za koju je stvoren."[27] Zakoni koji se tiču materijalnih interesa moraju biti podređeni općem društvenom dobru "tako da se ne bi dogodilo da radi materijalnih interesa nastrada vjera, ćudoređe, intelektualna dobra, koja također spadaju među društvena dobra." Na Katoličku Akciju koja se bavi socijalnim apostolatom  spada da i u ekonomski život unese kršćanska načela. Treba dobro poznavati  zakone ekonomskog života jer je ekonomija u najužoj vezi s religijom i preduvjet je naravnom životu kao i kreposti, tj. stvara materijalni preduvjet za dostojan život.

"Ekonomski je život po tome prema samoj namisli Božjoj veoma važan faktor za religiozni život iako nije jedini. Stoga je od veoma velike važnosti da se u našim društvima Katoličke Akcije proučava socijalna ekonomija, naravno kako je izlažu pape, poglavito Leon XIII. u svojim enciklikama, te katolički sociolozi"(str.6).

I zaključuje članak tvrdnjom "da sav ekonomski život mora biti ovisan od nepogrešive Crkve, čuvarice ćudoređa, i to u toliko u koliko ekonomski čini, kao svi ljudski čini moraju biti moralni."[28]

Duhovni cilj svake katoličke socijalno-ekonomske akcije. U drugom članku "Socijalno-ekonomska akcija katolika"[29] još više ističe koji cilj mora imati svaka socijalno-ekonomska akcija katolika. Na početku članka Merz detaljno analizira događaj kad je Isus čudesno nahranio mnoštvo (Iv, 6,1-15).  A jer ga je ono htjelo učiniti kraljem, Isus se uklonio budući da je čudesno umnoženje kruha imalo drugo, nadnaravno značenje, tj. da potvrdi Isusovu božansko-proročku moć i navijesti otajstvo Euharistije. Merz dalje nadovezuje:

"Ovaj je Isusov postupak uzorom onim katolicima koji se posvećuju ekonomskoj akciji. Dužnost je katolika podizati raznovrsne ekonomske institucije: sindikate, zadruge i slično i time vršiti  suvremeno djelo milosrđa. Ali to nije dosta jer to čine i nekršćani. Katolici moraju činiti ova djela tjelesnog milosrđa, da time postignu jedno duhovno dobro; mora nastojati da narod zavoli Kristovo socijalno Evanđelje, koje je oduševilo one ljude, koji vode one katoličke institucije što toliko dobra čine."[30]

Opet ističe Papinu misao kako se ta akcija ne smije zaustaviti kod materijalne pomoći već mora posve svjesno ići za jednim vjersko-moralnim ciljem. (Istaknuo Merz-op.a.). Uzeo je te citate iz enciklike «Graves de communi» Pape Leona XIII.. Pri završetku članka tvrdi kako u Kristu i Bogu mora  biti "težište svih naših socijalno ekonomskih nastojanja"(str.6). Osim financijskog obračuna te institucije trebaju polagati jedan duhovni vjersko-moralni obračun "te pokazati koliko se dobra učinilo za širenje Kristova Kraljevstva, jer ovo je posljednje glavno.» Na kraju daje konkretne norme samog funkcioniranja jedne katoličke ekonomske institucije. Osim što u ustanovi treba biti jedan vidljivi kršćanski znak, namještenicima  se mora dati prilika da vrše svoje vjerske dužnosti i da rade na svome vjerskom usavršavanju, plaća im treba biti prema poslu i ne smiju im se sile izrabljivati, pogotovo ne na blagdane.[31] Dakle Merz kako je načelno jasan, tako je isto i praktično konkretan i dosljedan u provođenju općih načela koje je prije naveo na području ekonomskog života.

8. Vjera, vlast i poslušnost

Za pravilan odnos državne i crkvene vlasti. Merz se pozabavio i tematikom odnosa vjere i vlasti.[32] To je njegov komentar i primjena učenja iz enciklike Leona XIII. "Diuturnum illud" od 29. VI. 1881. g. o podrijetlu državne vlasti. Prikazuje božansko podrijetlo vlasti, i dužnost podložnika prema vršiteljima vlasti. Ali isto tako ističe kada se ne treba pokoravati zakonitom nosiocu vlasti. U prvom dijelu obrađuje temu i  pojam vlasti, u drugom poslušnost, a u trećem dijelu članka iznosi koje su dužnosti episkopata, a napose Katoličke Akcije u vezi načela o vlasti i poslušnosti, koja načela trebaju zastupati i kako. Učenje enciklike Merz primjenjuje i na Orlovstvo u smislu da je Krist kralj svih organizacija, pa se njihovim poglavarima treba pokoravati kao samom Kristu.[33] O dužnostima države u odnosu na vjeru Merz naglašava kako je  "država je dužna po sebi štititi pravu vjeru.»[34] Osim toga "svaka je država dužna pomagati čovjeku da postigne svoju konačnu svrhu - dužna je štititi katoličku vjeru, da daje slobodu samo istini i dobru."[35] Ovdje kao i drugdje uočavamo kako se za Merza istina i dobro poklapa s katoličkom vjerom.

Obrana vjere i Crkve od krvivih ideologija. Ovdje bismo samo ukratko istaknuli drugu stranu njegova apostolata - obrana vjere. Vjeru on nije samo širio nego i branio kada je ustrebalo. Još iz Pariza izvještava u Narodnoj Politici[36] kako se francuski književnici udružuju i organiziraju da bi poradili za obranu vjere, za obnovu svega u Kristu protiv liberalizma i laicizma koji je tada u Francuskoj bio veoma utjecajan. Merz vidi opasnost za vjeru, posebno mladeži u interkonfesionalnim društvima i prema tome je protiv njih. Objavljuje članak "Interkonfesionalizam"[37] u kojem obilno navodi misli Leona XIII. o pripadanju interkonfesionalnim organizacijama kao i njegove osude takvih organizacija gdje je vjera u opasnosti. Za odgoj mladeži i naroda, kako Merz naglašava u članku, od bitne je važnosti i konfesionalno školstvo i konfesionalne organizacije gdje je vjerski odgoj u katoličkom duhu osiguran i zajamčen.

U nacrtu predavanja pod naslovom «Pojam i potreba vjere»[38], koje je održao u jednom od svojih  javnih nastupa u katoličkim organizacijama, u prvom dijelu obrađuje pojam vjere, a u drugom dijelu obrađuje potrebu vjere uopće. Polazi od sljedeće teze: Svi ljudi imaju moralnu dužnost da ispovijedaju vjeru, tj. da priznaju Boga kao počelo od koga ovisimo i kome moramo odavati štovanje. U potvrdu te teze navodi dva detaljno obrađena i razrađena argumenta: historijsko-psihološki i metafizički. I to je jedno od njegovih nastojanja da razumski opravda vjeru i istakne njezinu važnost i potrebu.

9. Lurdska čudesa u službi vjere

Kada se radi o lurdskim čudesima, Merz je neumoran u obrani njihove vjerodostojnosti i istinitosti protiv svakog krivog tumačenja; ističe njihovu poruku, te gleda u njima uvjerljivo sredstvo za širenje i učvršćivanje vjere u narodu. S tim u svezi objavljuje ne samo članke da obrani Lurd i lurdska čudesa[39] nego i brošuru "Najnovija čudesa u Lurdu».[40] Iz svega se najprije vidi kako je on osobno doživio Lurd i što je Lurd značio za njegovu vjeru; tu je potom njegovo duboko uvjerenje kako veliku ulogu imaju Lurd i lurdski događaji za obnovu i učvršćivanje vjere u narodu. "Lurdski događaji živa su istina i svatko se o njima može uvjeriti na vlastite oči. Oni su svesilan memento čovječanstvu da se obrati pravome i silnome Bogu."[41]

10. Čvrstoća vjere u Merzovu testamentu

Njegova vjera posebno dolazi do izražaja u njegovom posljednjem pisanom tekstu prije smrti. Riječ je o skici za nadgrobni natpis; on sam taj tekst naziva "testament" a sastavio ga je neposredno prije odlaska na operaciju, dva tjedna prije svoje smrti. Tekst je pisan na latinskom jeziku; čuva se u njegovu arhivu. Objavljen je   po prvi put u trećoj njegovoj biografiji.[42] Donosimo ga u cijelosti najprije u originalu, potom u hrvatskom prijevodu:

T E S T A M E N T U M

Decessit in Pace fidei Catholicae.

Mihi vivere Christus fuit et mori lucrum.

Expecto misericordiam Domini et inse(pa)rabile

plenissimam aeternam possessionem Smi Cordis Jesu.

I(van) M(erz). Dulcis in refrigeri et in pace.

Anima mea attingent finem suum quare creata erat.

EN THEO HRISTO

Tekst u prijevodu glasi:

Umro u miru katoličke vjere.

Život mi je bio Krista a smrt dobitak.

Očekujem milosrđe Gospodinovo vječno, potpuno nepodijeljeno posjedovanje Presvetog Srca Isusova.

I(van) M(erz) blažen u pokoju i miru.

Moja je duša postigla cilj za koji je stvorena.

U Gospodinu Bogu.

Analizirajući tekst vidimo da Merz ne pokazuje ni trenutka neizvjesnosti ni straha pred misterijem kojemu ide u susret. Vjera mu je čvrsta, sigurna bez kolebanja, združena sa sigurnom nadom u postignuće vječnih dobara. To je njegova ispovijest vjere na kraju zemaljskog života koju svečano i čvrsto potvrđuje. Ističe da mu je Krist bio život ostajući dosljedan onim riječima koje je prije šest godina napisao majci iza Pariza "da se sav njegov život kreće oko Krista Gospodina."[43]  Vidi se kako je sva njegova nutrina potpuno prožeta vjerom; duša mu je mirna, horizonti vjere bistri, jasni, bez trunka oblačka ili sjene kakve sumnje; samo očekuje da se digne veo i da mu zasja Krist i ljubav njegova Srca koju očekuje posjedovati u punini, kroz cijelu vječnost.

11. Vjera Ivana Merza u očima njegovih suvremenika

Čovjek ovako duboke vjere i takvih duhovnih kvaliteta sigurno nije mogao ostati nezapažen u svojoj okolini. Nakon njegove smrti mnogi su o njemu pisali iznoseći svoje dojmove uspomene i sjećanja, ističući sad ovu sad onu njegovu vrlinu ili karakteristiku. U ovom poglavlju izabrali smo samo neke najvažnije izjave koje govore o njegovoj vjeri kako su je doživljavali oni koji su ga izbliza poznavali.

Nije više bio čovjek od ovoga svijeta. - Ivanov bliski suradnik i prijatelj dr. Avelin Čepulić, opisujući njegovu vjeru koja je u ratu dozrijevala, tvrdi za Merza kako je shvaćao vjerske istine  kao veliku i svetu stvar koja mora postati jezgrom cijeloga života, a da žarištem svake neumrle duše ima postati Bog. To može biti samo po vjeri koju Bog hoće, piše dr. Čepulić te nastavlja:

«Ta je veličanstvena istina postala njegovom zavjetnom misli. Sve što nije služilo toj zavjetnoj misli potisnuo je u pozadinu, pa bile to ma kako blistave i zanimljive ideje ili osnove. Zaista je ta gvozdena dosljednost tako velika pojava da mora pred njom svaki čovjek duboko skinuti šešir i slijediti je. Iz te spoznaje da Božja volja mora postati glavnim i jedinim putokazom našega života razvila se u Merzu težnja za živim gajenjem duhovnoga života, a taj je doveo do nadasve bogatih plodova. To naprosto nije bio više čovjek od ovoga svijeta. U njemu se već na zemlji očitovao duh eterskih visina.»[44]

Katolicizam vječnih vrednota. - Bilten «Orlovska misao» odmah po Merzovoj smrti ovako opisuje njegov katolicizam:

"Katolicizam dr. Ivana Merza nije ni estetski ni kulturni ni politički ni socijalni nego katolicizam Krista, katolicizam duše, katolicizam religije, katolicizam vječnih vrednota koji dakako obuhvaća čitavoga čovjeka i sebi podređuje sve ostalo u vidu vječnosti.»[45]

Sve oko sebe promatrao u Božjem vidokrugu. - O. Miroslav Vanino, D.I., koji je Merzu posredovao dobivanje stipendije za studij u Parizu, opisuje jedan susret s njime kad mu je Merz govorio o spasonosnim učincima kršćanskog trpljenja citirajući jedan ulomak iz knjižice "Nasljeduj Krista". Piše o. Vanino:

"Nisam dotad iz laičkih usta čuo ovakvih riječi izrečenih s ovakvim akcentom. Kasnije sam dakako razumio da je bogoljubni mladić već tada stupao područjem vrhunaravnog shvaćanja i življenja, dok se napokon nije uspeo na onaj stupanj kršćanskog savršenstva, na kojem duša sve oko sebe promatra u vidu  Božjem i sve oko sebe ocjenjuje po odnošaju prema vrhunaravnom cilju čovjekovu.»[46] 

Iz njega progovaralo vjekovno naučavanje Crkve. - Bliski Merzov suradnik, Mililvoj Mostovac ističe kako je Merz bio sav prožet nadnaravnim gledanjem na život i svijet:

"Za mene je pok. Ivan bio i ostao izvanrednim čovjekom. Najneobičnijom pojavom u čitavom mojem životu... Za njega je naš zemaljski život s onim prekogrobnim činio tek potpunu cjelinu. Za to je mogao biti nad ljudima i događajima. Ovo u tolikoj mjeri da nam se činilo da je sav uronio  u prekogrobni život, u težnju da se što prije sjedini sa svojim Bogom, a ovo što je boravio među nama bila mu je tek prolazna stanica, tek ispunjenje dužnosti - približiti svijet Istini, Dobroti i Ljepoti. Kad je progovorio kao da je iz njega progovorilo vjekovno naučavanje Crkve.»[47]

Savršeni katolički karakter. - Nikola Kralj, Merzov učenik iz Nadbiskupske klasične gimnazije, godinu dana nakon Ivanove smrti piše u sjemenišnom listu o svome profesoru:

"Blagopokojni Merz ulazi, hvala Bogu, u red onih savršenih katoličkih karaktera koji su u svako doba i u svim krajevima svijeta proslavili Crkvu Kristovu, jer su u svom življenju proveli savršene evanđeoske ideje i time dokazali apsolutnu istinitost i apsolutnu vrijednost katoličkog kršćanstva.»[48]

Sve božansko postalo je u njemu život i realnost. - Dr. Čedomil Čekada, kanonik sarajevske nadbiskupije i urednik Katoličkog tjednika, također veliki Merčev štovatelj, ovim riječima opisuje Merzovu vjeru:

"U najmlađoj dobi rastvorila je u tome čudnom čovjeku neka nadnaravna, nevidljiva ruka svu silnu problematiku duha svijeta i vječnosti. Bog mu se je objavio u makrokozmosu i u mikrokozmosu. I sve božansko postalo je u njemu za čas život i realnost. Onaj gusti zastor što nama drugima zastire poglede s onu stranu tijela, kod njega kao da je bio providan. On Boga vidi i pipa. I kao da je nadahnut, pogađa njegove želje i čuje njegov glas. Bez vođe, bez pomoćnika, bez udžbenika, bez teorije, bez novicijata, bez sjemeništa,  bez obitelji nalazi on put k svetosti.»[49]

Novi čovjek na našem obzorju. - Profesorica Marica Stanković, bliska suradnica Ivana Merza u apostolskom radu među djevojkama, ovako opisuje dolazak Ivana Merza i njegovu pojavu na hrvatskoj katoličkoj sceni:

"Novi se čovjek pomaljao na našem obzorju. Dolazio je čovjek, kojemu vjera nije bila tradicija  već život, a katolički rad nije smatrao sportom već borbom za neumrle duše."[50]

Čovjek dubokog vjerskog uvjerenja. - Veoma su važne i izjave stranaca o Merzu. Tako je Mons. Beaupin prilikom zadušnica koje su za Ivana 15. V. 1929. god. održane u Parizu rekao u prigodnom nagovoru u kojem je ocrtao Ivanov život  "da nikad u svom životu nije sreo čovjeka tako dubokoga religioznoga uvjerenja kao što je bio pokojnik."[51] Mons. Beupin prelat Njegove Svetosti, bio je predsjednik društva  "Les Amitiés catholiques françaises" koje je omogućilo Ivanov dvogodišnji studij u Parizu. Ivan se s njim često sastajao.

Ne bi ga smjeli skrivati ni u Hrvatskoj niti izvan nje. - Posebnu vrijednost ima izjava o. Irenea Hausherra, profesora na Papinskom Istočnom Institutu u Rimu, koji je također Merza poznavao. U svojoj opširnoj izjavi o. Hausherr iznosi misli o kršćanskoj svetosti i njezinim karakteristikama, da bi potom sve to primijenio na Merza:

"Jednom riječi svetac mi se čini čovjek koji je već na ovom svijetu našao u Bogu takvu sreću da slobodan od potražnje za vlastitom utjehom ništa drugo ne želi nego iscrpsti svoj život u službi djece Božje... Smatrao sam potrebnim navesti ove refleksije o kršćanskoj savršenosti, jer mi je Ivan Merz ostavio dojam da ju je više nego itko drugi ostvario u svom životu... Čovjek takve inteligencije i tako široke naobrazbe koji je usred svijeta živio potpuno Božjim životom, životom djeteta u evanđeoskom smislu, koji je samom tom jednostavnošću i smirenim predanjem Božjoj dobroti - Jedinom Dobru ustostručavao svoje energije u služenju dobru - to je tako lijep i tako blagotvoran prizor da ga ne bi smjeli skrivati ni u Hrvatskoj ni izvan nje.»[52]

Oko sebe stvarao nadnaravnu atmosferu. - U svojoj izjavi koju je Kardinal Franjo Šeper dao za Postulaturu između ostalog  kaže i ovo:

"U životu sam susreo samo dvije osobe, koje su samom svojom pojavom djelovale na poseban način i stvarale oko sebe kao neku nadnaravnu atmosferu. Jedan od te dvojice bio je  dr. Ivan Merz."[53]

Sve osobe čije smo izjave o Merzu gore naveli poznavale su ga osobno, s njime surađivali ili prijateljevali. Zato imaju svoju težinu jer nam donose svjedočanstva ljudi koji su neposredno doživjeli Merzovu duboku vjeru i svetost. 

***********************

A. MILOST OBRAĆENJA

B. KARAKTERISTIKE MERZOVE  VJERE

C. VJERA U SVIM PODRUČJIMA ŽIVOTA