BLAŽENI  IVAN  MERZ  I  CRKVA

III. KATOLIČKA  CRKVA

                          A.     DOGMATSKO–TEORETSKE  DIMENZIJE CRKVE

1. Krist i Crkva

2. Duh Sveti i Crkva

3. Definicija Crkve i njezina svojstva

4. Crkva «rimska»

5. Crkva posjeduje istinu i nauk koji treba slijediti

**********************************

Najznačajnija karakteristika Merzove duhovnosti i njegove osobnosti kao zrelog izgrađenog katoličkog intelektualca bila je njegova ljubav prema  Katoličkoj Crkvi, tj. odanost i poslušnost Kristu koji je u Crkvi prisutan, živi i djeluje preko njezine hijerarhije. Crkva je neprestano na horizontu njegovih nastojanja, ona prožima njegov rad; njezine smjernice i odredbe za njega su svetinja. Kardinal F. Šeper reći će za njega: "Ljubav prema Crkvi govorila je iz svake njegove riječi."[1] A njegov prijatelj Dušan Žanko u svome poznatom eseju o Merzu izjavljuje:

«Nema jače ideje u Merčevom liku od ideje Crkve koja kroz Papinstvo čuva nauku i jedinstvo, te Crkve koja kroz liturgiju moli i prinosi žrtvu hvale Ocu i pomoću koje vjernik u svojoj duši proživljava sve faze vječnoga života Kristova.»[2]

Od mnoštva spisa, članaka i ostalih tekstova koja nam je Merz ostavio jedva će se naći koji gdje se ne bi spominjala Crkva kao autoritet, kao zajednica, kao ona koja posjeduje istinu, koja svijetli čovjeku itd. Svako njegovo pisano djelo prožeto je prisutnošću Crkve s kojom Merz neprestano živi, kreće se u njezinu ozračju ne samo kao pasivni primatelj njezina učenja, nego i aktivni glasnik i apostol njezine prisutnosti koja iz njega zrači gdje god se pojavi. On doživljava Crkvu u svim njezinim dimenzijama, u svoj njenoj realnosti, bogatstvu i ljepoti, kroz njezine aktivnosti i napose kroz njezino nadnaravno usmjerenje i cilj. Premda nije ostavio poseban traktat o Crkvi kao takvoj, iz obilja materijala što je ostavio može se u potpunosti rekonstruirati i prikazati sve ono što je on o Crkvi mislio i osjećao, kako ju je shvaćao i doživljavao. Svu tu obilnu građu razvrstali smo po raznim temama. 

 1. Krist i Crkva

Njegova velika ljubav prema Crkvi, privrženost, odanost i poslušnost crkvenoj hijerarhiji ima svoj zadnji razlog u činjenici što on Crkvu ne doživljava samo kao organizaciju, društvo vjernika ili narod Božji. On daleko dublje ponire u njezinu bit i sa svetim Pavlom vidi u njoj prisutnog samog Krista. Uočava duboki životni vez između Krista i Crkve. Otajstvo, odnosno istinu o Crkvi kao mističnom tijelu Kristovu, Ivan ne samo da vjeruje nego i iskustveno osjeća i sukladno tome zauzima određene stavove. Jedan od najizrazitijh tekstova u tom smislu je njegov odgovor na pitanje ankete «Zašto ljubim katoličku Crkvu?» Ivan odgovara: "Jer u njoj vidim jasnu sliku preljubljenog Spasitelja Isusa sa svim njegovim savršenstvima."[3] Ovo svoje uvjerenje još jasnije izražava kad brani oce franjevce koji su započeli s liturgijskom obnovom prema želji pape Pija X. Riječ je o uvođenju gregorijanskog korala i njegovoj raširenijoj upotrebi u bogoslužju. Piše Ivan:

"Oci su franjevci započeli s reformom koju od njih traži sveta Crkva - to jest sam Krist. U prvom redu se oni moraju obazirati na želju Kristovu, jer je On Bog i zakonodavac i jer On ništa ne naređuje što nije korisno za spas duša, iako to vjernici u svojoj ograničenosti odmah ne shvate.»[4]

Radilo se naime o prigovorima sa strane vjernika što se kod božićne mise ponoćke kod franjevaca u Zagrebu na Kaptolu nisu pjevale pučke božićne pjesme nego gregorijanski koral. Ivan, kako je bio veliki ljubitelj liturgije i gregorijanskog korala ustao je gornjim argumentima u obranu otaca franjevaca.

"Po svojoj Crkvi Krist nastavlja svoj život među ljudima", veli Merz u članku «Tajna posvećenja», u kojem crta duhovski i poduhovski ciklus crkvene godine te ističe vladavinu Duha Svetoga u Crkvi koji djeluje u dušama pa je i zato poduhovski liturgijski ciklus uglavnom "posvećen životu svetaca koji su  na uzoran način najviše radili za proširenje Isusova Kraljevstva među ljudima." [5] Za Merza je Crkva Kristov «veleban odraz». U programatskom liturgijskom članku "Duhovna obnova po liturgiji" potiče Ivan čitatelje da obavljaju liturgijsko razmatranje koje će im omogućiti  da osjećaju isto što osjeća Crkva "taj veleban odraz samog neizmjernog Krista".[6]

Početkom Svete godine 1925. Merz piše zanosan i oduševljen  članak o Rimu i Svetoj godini pod nazivom "U vječni Rim!" [7] Članak je sav isprepleten mislima i uvjerenjem kako je Krist prisutan u Katoličkoj Crkvi koja s papom u Rimu ima svoje vidljivo središte.

"U dušama našim ukaza se slika divovske crkve sv. Petra, u čijoj se sjeni dostojanstveno šeće bijela pojava namjesnika Božjega, vječno vidljivog zemaljskog Krista… Nama je potrebno da idemo u Rim... želimo se u Rimu što čvršće nakalemiti na Kristu - Bogu, Kristu Euharistijskom, Kristu - Stijeni, koji živi u papama"(str.66-67).

Ivan sa sv. Pavlom shvaća dostojanstvo i uzvišenost kršćanskog braka koji je slika odnosa između Krista i Crkve. Tako u pismu prijatelju dr. Matiji Beliću, koji je imao brojnu obitelji piše:

"Od svega lijepog što sam vidio u Đakovu moram Vam priznati da mi se ipak vaša obitelj najbolje svidjela; vidio sam konkretno pred sobom jednu kršćansku obitelj i mogao sam shvatiti posve zorno nauk sv. Crkve o zamašitom značenju obitelji, o prioritetu obitelji nad društvenom vlašću, državom, o pravu roditelja na kršćanski odgoj u školi, napokon o svemu onome što se nadovezuje na ovu prvu stanicu naravnog društva, uređena prema vezi koja opstoji između Krista i njegove sv. Crkve."[8]

2. Duh Sveti i Crkva

Merz uočava sve bogatstvo otajstva Crkve koje uključuje i Duha Svetoga kao njezina začetnika. Njegovo je duboko uvjerenje da je Duh Sveti prisutan u Crkvi i da je on vodi i ravna. To uvjerenje Ivan posebno očituje u svojim člancima o liturgiji. Govoreći o liturgijskim tekstovima, himnima i njihovoj poeziji tvrdi da ih je "stvorio Duh što vodi Crkvu," te da se po svojoj ljepoti  ne mogu usporediti  niti sa najvećim djelima svjetske književnosti.[9]

Ističući  posebnu vrijednost crkvene pjesme – posljednice «Stabat mater», veli za nju: "Slobodno možemo ustvrditi da je sam Duh Sveti inspirator te pjesme jer on djeluje u duši Crkve: On je autor liturgije.»[10] Crkva je za Ivana najbolja učiteljica duhovnog života jer osim svoga dvotisućgodišnjeg iskustva "djeluje pod uplivom samog Duha Svetog."[11]

U «Posestrimstvu» Merz piše: "Vladavina se Duha Svetoga vidljivo očituje u Crkvi Rimskoj, usred koje blista presveti Sakrament." U nastavku članka promatra silazak Duha Svetoga u uskoj vezi s Isusovim djelom spasenja:

"Po uskrsnuću nam je Krist povratio naša prava na božanski život, a o Duhovima nam daje 'Duha koji oživljuje'.... Duhovi, taj crveni Uskrs, dolaze po svojoj veličini odmah nakon Uskrsa."

Na istome mjestu govori i o crkvenoj hijerarhiji koju dovodi u usku veza s djelovanjem Duha Svetoga: "Taj isti Duh daje papi i biskupima nepogrešivost koju mnogi nazivlju najsmionijom dogmom katoličke vjere."[12] Isto tako Sveta Stolica "uz pomoć Duha Svetoga mudro ravna Crkvom Kristovom."[13]

U pismu dr. Ivanu Protulipcu, svome suradniku, nakon što iznosi načela po kojima se treba razvijati  i organizirati Katolička Akcija (tj. ovisno o biskupu), Ivan veli:

"Kada sve ovo promatram, osjećam bilo Duha, koji vodi Crkvu Božju. Spiritus flat ubi vult. A na nama je da znamo osjetiti bilo Duha Božjega; jer će On inače dunuti i odnijeti nas s lica zemlje. Da je Crkva ovisila o ljudima, davno bi propala. Zato se ne trebamo odviše strašiti korektura, a te bi se u tome sastojale da i u našem organizatorskom sistemu još čvršće naglasimo dijecezansku podjelu."[14]

Na drugom mjestu Ivan naziva Katoličku Akciju «suvremenom pojavom koju je u zadnji čas digao Duh Sveti da povrati Crkvi narode koji su negda bili kršćanski, a sada su ponovno pali u poganstvo.»[15] I u svome poznatom programatskom članku o liturgiji Merz povezuje Duha Svetoga i Katoličku Akciju:

«A mi, koji smo skupljeni u organizacijama Katoličke Akcije – toj suvremenoj manifestaciji djelatnosti Duha Svetoga u Crkvi – povezani smo s minulim katoličkim generacijama ovom supstancijalnom vezom duhovnoga života.»[16]

3. Definicija Crkve i njezina svojstva

  Jedan od Ivanovih najlucidnijih tekstova u kojem je dao jezgrovitu definiciju kako shvaća Katoličku Crkvu i što ona za njega znači, nalazimo u njegovu odgovoru u jednoj anketi koju je 1925.g. provodio dr. Dragutin Kniewald pripremajući molitvenik za mladež «Katolički đak».[17] Na pitanje  "Zašto ljubim Katoličku Crkvu i Sv. Oca Papu?" Ivan odgovara: "Jer u njoj vidim jasnu sliku preljubljenog Spasitelja i Boga Isusa sa svim njegovim savršenstvima, a u Svetom Ocu Papi pod prilikama čovjeka vidim Boga svoga i Gospoda svoga."[18] Kada je Merz  pisao ove retke, bilo mu je 29 godina.  Tu će misao on bezbroj puta izraziti na raznim mjestima. On Crkvu doživljava kao živi organizam, tj. ono što ona jest - mistično tijelo Kristovo. Za njega je Crkva "veleban odraz samog neizmjernog Krista."[19] Misao o Crkvi kao mističnom tijelu opširnije razrađuje u brošuri o Katoličkoj Akciji:

"Svi znamo da je Crkva katolička mistično tijelo Kristovo. Krist je glava a mi smo udovi. Kao što je glava na križu umrla, tako po svetom krštenju i udovi mističnoga tijela umiru. Isto tako će članovi toga mističnoga tijela s Kristom uskrsnuti, Krist će tada biti središte svega: umjesto sunca i mjeseca sjat će sunce Kristova tijela i svjetlost ovoga tijela razlijevat će se na uskrsla ljudska tjelesa. Konačna svrha ljudi jest da dođu u Kraljevstvo Kristovo. Jedino po Crkvi će doći u nj i postići svoju konačnu svrhu. Slijedi dakle da sve u svijetu, sav svjetovni poredak mora služiti da ljudi pripojeni Crkvi i tako Kristu, uskrsnu na vječnost."[20]

U nastavku ovoga teksta Ivan razlaže odnos države i Crkve i pokazuje kako bi u idealnom poretku država trebala biti usmjerena prema Crkvi, te omogućivati ljudima da postignu vječno spasenje kroz nju.

Za Merza je Crkva "najveća stvar što opstoji na svijetu, najveća stvar u Crkvi jest Misa, a u Misi pretvorba."[21] Ona je "duhovna domovina u koju Bog zove sve duše bez razlike" i budući da je njezin cilj vječan, vrhunaravan "to je Crkva daleko uzvišenije društvo negoli obitelj, domovina, stalež i čovječanstvo"; i zato se Crkva "mora ljubiti više negoli i jedno drugo društvo."[22]

U dodatku što ga je Merz bio sastavio za Zlatnu knjigu, priručnik Orlovske organizacije,[23] još jače ističe razloge zašto je Crkva dostojna naše ljubavi. Na pitanje zašto je Orao[24] dužan sv. Crkvi duboku i zanosnu ljubav, Merz navodi sedam razloga:

"Orao je dužan svetoj Crkvi duboku i zanosnu ljubav:

1. Jer ju je ustanovio sam Isus Krist, učinio svojom neokaljanom Zaručnicom koja treba voditi ljudski rod k vječnoj sreći;

2. Jer je ona savršeno društvo u koje se imaju sva druga društva ugledati i koja se može posve samostalno razvijati;

3. Jer ona po svojoj predivnoj liturgiji odaje Bogu na svestran način onu čast, koja ga ide kao zaštitnika svega;

4. Jer je ona kroz vjekove i među narodima nadahnjivala djela svake vrste: kiparstva i slikarstva, graditeljstva i glazbe, književnosti i svih mogućih drugih vještina;

5. Jer je ona svojim redovima i sličnim institucijama ublažavala i uklanjala socijalnu bijedu svih mogućih staleža;

6. Jer je jedino ona kadra ukloniti međusobnu borbu pojedinih društvenih slojeva i dati narodima željeni mir;

7. Jer ona može bolje od svakog drugog društva čovječanstvu dati sreću i na ovom svijetu u tolikoj mjeri kao da ju je Providnost samo za tu svrhu postavila bez obzira na njenu vrhunaravnu zadaću."[25]

Možda bi netko mogao primijetiti da su drugi, šesti i sedmi razlog previše idealno formulirani, te da Merz mimoilazi slabosti i nesavršenosti koje postoje i u krilu same Crkve. Treba imati, međutim, u vidu da on gleda na stvar onako kako bi trebalo biti; prema njegovu uvjerenju, Crkva sadrži u sebi potencijalne mogućnosti da zaista ostvari ovako idealne i savršene odnose u ljudskom društvu. Zato upotrebljava riječi "kadra je" i  može". Ivan se ne zaustavlja na promatranju ljudskih slabosti bilo u Crkvi bilo izvan nje. Njegovo mišljenje da je Crkva "društvo savršeno koje se može posve samostalno razvijati" jest u skladu s tadašnjom ekleziologijom i tadašnjim shvaćanjem Crkve koja se smatrala kao društvo u društvu. Nakon Drugog vatikanskog sabora  takvo shvaćanje više nije aktualno.

Za Merza Crkva posjeduje božanski život koji struji u njoj "i razlijeva se u sve stanice ljudskoga društva da iz dana u dan sve više raste"; i zato sve što se "tijesno privezuje uz Crkvu, kao što to čini Katolička Akcija, postaje dionikom ovoga velebnoga života."[26] Taj božanski život Merz uočava u svemu što se radi i događa u Crkvi. U članku «Novosti jednoga dana»[27] pišući o važnosti katoličkog dnevnika kojega u Hrvatskoj tada još nije bilo, Ivan ističe kako bi se ljudi, čitajući ga, oduševljavali za Crkvu Božju "koja se vječno pomlađuje i kipi od rada i događaja širom svijeta». Navodeći u nastavku razne vijesti iz Crkve koje je pročitao u katoličkom tisku koji mu stiže iz inozemstva, Ivan konstatira kako mnogo duhovnoga kapitala propada kod nas jer u nedostatku katoličkog dnevnika «ne možemo izvješćivati o mladosti i djelatnosti Crkve Božje - o samoj djelatnosti Isusovoj u sadašnjosti."

4. Crkva «rimska»

Karakteristika Crkve koju je Merz toliko isticao i koja se neprestano provlači i prisutna je u svemu što je o Crkvi pisao jest "romanitas " Crkve. Crkva ukoliko je "Rimska Crkva" njega privlači i oduševljava i u njoj nalaziti ostvarenu puninu istine. Pod tim atributom "rimski" Ivan u stvari podrazumijeva papinstvo, hijerarhijsko uređenje Crkve koja u papi, koji stoluje u Rimu, ima svoju osovinu, vrhunac, snagu i ljepotu. No o papinstvu će biti govora kasnije. Kako Ivan osjeća bilo "Rimske Crkve", lijepo se vidi iz njegova opisa lurdske procesije, gdje uvjerljivo izražava širinu svoga shvaćanja i doživljavanja unutarnjeg osjećanja Crkve:

"Sav je narod jednodušno opetovao ove bolne usklike i tako zasvjedočio vjeru u prisutnost Galilejskog čudotvorca Isusa Krista, Sina Božjega i u istinitost vjere katoličke… Jedan je kardinal svete rimske Crkve molio u ime naroda i pred narodom... Kad je pjesma  (Credo) došla do riječi "et unam, sanctam, catholicam et apostolicam Ecclesiam", kao da se to užareno mnoštvo diglo za metar više i sav je narod polako i pobožno pjevao svaki ovaj atribut Crkve: jedne, svete, katoličke i apostolske. Činilo se kao da je tako prionuo uz  svaku ovu riječ, da je teška srca prelazio na drugu."[28]

Kroz cijelu 1925.g., koja je bila Sveta ili Jubilarna godina, Merz je vodio u časopisu «Za vjeru i dom» rubriku kojoj je dao naziv "Vječni Rim" a u njoj je obrađivao i donosio razne teme koje su produbljivale upravo taj "rimski" vidik Crkve. Tako u posljednjem broju donosi članak pod naslovom «Papa». Iz članka donosimo samo onaj ulomak u kojemu opisuje doživljaj "rimske Crkve":

"Da, kad dođete u Rim, kad vidite misijsku izložbu i hodočasnike s raznih kontinenata, tada osjetite posve jasno urnebesnu aktivnost Rimske Crkve, majke svih Crkava svijeta. Osjećate da kroz rimskog biskupa i rimsku biskupiju teku mlazovi izvanrednih energija. Kada ste u Rimu, to vam se čini da se nalazite u orijaškoj, do sad neviđenoj električnoj centrali, čiji se kotači vrte i koja u sav svijet šalje energije velike i ćudoredne obnove. U Rimu imate intuiciju, osjećaj da je Crkva perpetuum mobile, ili bolje reći da neka nevidljiva sila trajno pokreće taj divovski stroj. Imate intuiciju da sve na svijetu može propasti, da narodi i države, župe i mnoge biskupije i carevine mogu iščeznuti s lica zemlje, a da će rimska biskupija unatoč bura i oluja ostati neozlijeđena. Imate živ osjećaj da je sve krhko i nestalno... ali da se Papina lađica bez bojazni njiše usred valovlja i munja jer je usidrena na nepokolebljivoj Petrovoj stijeni."[29]

Kroz  ove retke prosijava njegovo osobno iskustvo i doživljavanje Rimske Crkve koje želi prenijeti na druge, oduševiti ih i pobuditi u njima iste stavove i osjećaje ljubavi i odanosti koje je nosio u sebi.

Prva biografija Ivana Merza[30] donosi na tri stranice poglavlje pod naslovom "Rimska orijentacija" u kojoj autor dr. D. Kniewald prikazuje kako je Ivan kroz studij papinskih enciklika, te kroz posebno nastojanje i zalaganje za provedbu Katoličke Akcije kako je određuje Rim, ostvarivao taj rimski duh u svome životu i djelovanju.

"Njegova misao u Crkvi kao duhovnoj zajednici svih pravovjernih s jednim Učiteljem na čelu, Kristovim namjesnikom, sv. Ocem Papom, nije bila samo sanja njegova duše, nego objektivna realnost, koja je poprimila život u njegovoj velikoj duši i koju je on htio ostvariti u dušama svih hrvatskih katolika realno i praktički."[31] 

U istom smislu promicanja vjernosti Crkvi i papi Merz organizira i vodi hodočašće orlova u Rim 1925.g. koje se priključuje Internacionalnom hodočašću mladeži. Ivanu je bilo stalo, kako sam kaže, "da orlovi u samom Rimu intuitivno shvate značenje papinstva i nadnaravni aktivitet Rimske Crkve."[32] Opisujući ovo hodočašće, kao i prijateljske susrete s drugim skupinama katoličke mladeži, Merz veli:

"Divne li predigre ostvarenju Papinog programa: mir Kristov u Kraljevstvu Kristovu... Među nama je bilo 'jedno srce i jedna duša' a nigdje se nismo prije vidjeli ni poznavali... Rimska krv teče u našim žilama. Osim toga, svi smo mi usisali mlijeko Katoličke Akcije. Shvatismo na sebi samima što za čovječanstvo i kulturu znači Rim, znači Papinstvo."[33]

Kako su pak orlovi doživljavali Merzovo nastojanje da u svima probudi i usadi rimski duh, o tome piše Dalibor Pušić, koji je zajedno s njim putovao u Rim 1925.g.:

"Rim je bio cilj naših sanja. On nam ga je učinio još većim, jer nas je upoznao s našim Rimom. Onim Rimom gdje je Koloseum slavan samo radi krvi mučenika, gdje je sva veličina starine u katakombama i tamnici poglavice apostola, a sva veličina sadašnjice u starcu u bijeloj togi, koji sada slobodan prebiva na jednom od sedam vrhunaca. A kada je naša sredina dala jednoga, koji je gledao očima Prvosvećenika i kucao srcem njegovim, onda sva naša zajednica može biti ponosna i svaka njegova misao mora biti naša i njegova slava, slava naša."[34]

Slične dojmove o Merzu koji želi učvrstiti rimski duh u hodočasnicima iznosi Marica Stanković u opisu hodočašća Orlica koje je Merz također pratio.[35]

5. Crkva posjeduje istinu i nauk koji treba slijediti

Jedan od razloga zašto je Ivan tako prionuo svjesno uz Crkvu, zašto ju je prihvatio svim svojim bićem, jest njegovo uvjerenje da jedino Crkva posjeduje pravu istinu i da jedino ona daje istinitu nauku i istinite smjernice kojih se valja držati. Tako u članku o Hrvatskom sokolu, omladinskoj organizaciji koja je bila liberalno orijentirana i počela se udaljavati od Katoličke Crkve, Ivan poručuje:

"I hrvatski Sokoli neka budu uvjereni da je jedino Katolička Crkva luka istine i tvrđa spasa narodu hrvatskome; ako od nje ne zatraže pomoć, uzalud će je tražiti (istaknuo Merz – op.a.)."[36]

Uvjerenje o istinitosti Katoličke Crkve Ivan doživljava u Lurdu, gdje ga napose lurdska čudesa utvrđuju u njegovoj vjeri u Crkvu:

"Osjetili mi u Lurdu nešto ili ne, to su unatoč tomu lurdska čudesa neoborive činjenice koje nam govore da izvan Crkve katoličke nema prave Crkve i da sve one koji se svojevoljno ogrješuju o načela ćudoređa čeka grozna, a možda i vječna osuda. I zato je sav ovaj rad koji ide za spasom duša najuzvišeniji i najpotrebniji što se uopće može zamisliti."[37]

Ivan u članku dalje nastavlja svoje refleksije o važnosti Lurda za vjeru i sa žalošću spominje starokatolike koji otpadaju od prave vjere:

"Kad sam sve to vidio, pomišljao sam na naše otpale svećenike na tzv. starokatolike i na njihov nesretni udes. A radi čega su ostavili Boga, Tvorca svijeta i svjetova, te lurdsku čudotvorku? Radi čega djevičanski sjaj blistave, svete, jedine Crkve Katoličke? Oh, ako koji od tih nesretnika pročita ove retke, neka zna da su tisuće i tisuće spremne zakleti se pred Bogom živim, da su lurdski događaji neprevarljivo istiniti."[38]

Ivan se nije zadovoljio samo ovom bolnom konstatacijom, nego nastavlja:

"Iz Lurda sam poslao starokatoličkom biskupu N. Kalođeri sliku ozdravljenice Parizot, kako sjedi u liječničkom uredu okružena mnogim liječnicima, ne bi li mu ona pokazala da je Crkva rimokatolička jedina prava Crkva Božja."[39]         

Opisujući lurdsku procesiju s presv. Sakramentom za bolesnike, te uzdahe i zazive bolesnika, pa molitve svih sudionika u procesiji, Merz veli: "I ako tom prilikom koji bolesnik zaista u tren oka ozdravi, onda je Bog pod prilikama  pšeničnog kruha nazočan i svi su "apsurdi" Crkve katoličke živa spasavajuća istina. I sveti je Sakrament polako prolazio pokraj ispruženih i sjedećih bolesnika..."[40]

Navodimo još jedan tekst iz kojega se ponovno očituje njegovo duboko uvjerenje o istinitosti i neophodnosti Crkve za spasenje sa svim onim što ona posjeduje:

"I tako se eto u Lurdu još dan danas dešavaju prava čudesa... A mnogi i mnogi ljudi, koji su izgubili vjeru ili kojima je vjera ohladnjela, ponovo počinju vjerovati u svetu Crkvu i živjeti po njenim zakonima. Vraćaju se kući u svoja sela i gradove duboko uvjereni da Tvorac svijeta i lurdski čudotvorac zarobljen kraljuje u svetohraništu svake katoličke Crkve i božanskom ljubavlju izgara za ljudskim dušama s kojima se želi često i dnevno sjediniti... I sva se ta čudesa dešavaju u krilu Katoličke Crkve, pod paskom katoličkog svećenstva i katoličkih biskupa, koji puni ljubavi gledaju u Svetom Ocu Papi vidljivoga Krista na zemlji, najvišega između svih ljudi, oca svih naroda."[41]

S ovim uvjerenjem o istinitosti Crkve povezano je drugo Ivanovo osvjedočenje, tj. da Crkva pokazuje uvijek pravi put. Kritizirajući vijek Ljudevita XIV. koji je sa svim svojim sjajem imao malo kršćanskog u službenim svojim predstavnicima, Ivan suprotstavlja svete ljude koji su živjeli i propovijedali pravo kršćanstvo, te usklikuje: "Divnog li djelovanja Crkve koje u svakom stoljeću pokazuje čovječanstvu pravi smisao života!"[42]           

Crkva za Ivana nije samo istinita, niti ona koja daje smisao, nego je i nepogrešiva. I u ekonomskom životu Crkva bi prema Ivanu također trebala imati svoj utjecaj što se tiče moralnih vrijednosti, jer ekonomski čini kao i svi ljudski čini moraju biti moralni budući da se ekonomski život mora odvijati prema načelima pravde i ljubavi. U tom kontekstu opravdavajući ovaj utjecaj Crkve Ivan je naziva "nepogrešivom čuvaricom ćudoređa."[43]

  Na drugom mjestu Ivan pojašnjava na čemu temelji svoje shvaćanje  nepogrešivosti Crkve, to jest koji je njezin fundament. Govoreći o Duhu Svetom koji oživljava božanski život u našoj duši veli: "Taj isti duh daje papi i biskupima nepogrešivost koju mnogi nazivaju najsmionijom dogmom katoličke vjere."[44]

*******************************

A.     DOGMATSKO–TEORETSKE  DIMENZIJE CRKVE

B.     DUHOVNO-PASTORALNI  VID CRKVE