BLAŽENI  IVAN  MERZ  I  CRKVA

VI. CRKVENOST 

DUHOVNOG  ŽIVOTA  BL. IVANA  MERZA

B. PRAKSA MOLITVENOG ŽIVOTA  BL. IVANA MERZA

1. Liturgijska molitva

Merzova osobna molitva

Liturgija, temeljni izvor Merzova molitvenog života.

Liturgijski izlet u trapistički samostan.

2. Ostali molitveni oblici

Meditacija.

Molitva krunice.

Štovanje Srca Isusova.

3. Okolnosti za uspjeh molitve. Svjedočanstva molitvenog života bl. Merza

Mjesto molitve.

Vjera u snagu molitve.

Svjedoci o Merzovoj edifikantnoj molitvi.

*****************************

1. Liturgijska molitva

Prikaz o molitvi Ivana Merza možemo razvrstati u tri dijela: ono što Merz kaže sam o svojoj molitvi, potom što govori o molitvi općenito savjetujući je drugima, i zatim što su drugi zapazili i rekli o njegovoj molitvi. U obilju materijala o toj tematici ograničavamo se na ona mjesta gdje nailazimo na temeljenu ideju Merzova odnosa prema Crkvi. Pokazat ćemo stoga koliko i kako je prisutna Crkva u teoriji i praksi molitve kod Ivana Merza.

Merzova osobna molitva. - Poslušajmo najprije što Ivan sam govori o svojoj molitvi. Podatke o tome nalazimo u njegovim odgovorima u  već spomenutoj anketi:

«Što sam radio pod sv. misom?

-Molio sv. misu.

Što molim ujutro i uvečer?

-Ujutro: razmatram 3/4 sata.

-Navečer: krunica, ispitivanje savjesti, pripravim materijal za razmatranje slijedećeg dana.»[1]

Ovdje Merz spominje da je "molio sv. misu";  tj. on ju je pratio iz svoga velikog francusko-latinskog misala i zajedno sa svećenikom molio je u sebi misne molitve. Premda Ivan izričito u anketi ne spominje da je molio i Božanski časoslov, ipak spominje i njega među knjigama koje su mu najviše koristile. Iz svjedočanstava njegovih prijatelja znademo da je veoma često imao Brevijar u rukama i da ga je molio te je tako hranio svoj duhovni život kroz službenu molitvu Crkve.[2]

Dušan Žanko naglašava kako Ivan ne miješa autentičnu molitvu s neodređenim emocijama, nego "čvrsto zagovara objektivnu molitvu Crkve namjesto subjektivne, naročito kada se radi o misi. Jednostavni, ozbiljni, dogmatični i kratki liturgijski tekstovi privlače njegov temperament, njegov razum i njegovu vjeru više nego žarki formulari koji nas prenose u ekstaze."[3]

Liturgija, temeljni izvor Merzova molitvenog života. - Već smo vidjeli prije u poglavlju o liturgiji[4] kakvu je ulogu liturgija igrala u duhovnom životu Ivana Merza. Njegov molitveni život bio je usko povezan s liturgijom koja je davala osnovni ton njegovoj molitvi, kako je sam veoma često naglašavao, što je preporučivao i drugima. Svoje misli o liturgijskoj molitvi posebno je iznio u dva članka «Razmatranje o Rimskom misalu» i «Duhovna obnova po liturgiji».[5] Ističe kako liturgija i proživljavanje crkvene godine uzdiže individualnu i privatnu molitvu, te ona postaje "socijalna i univerzalna."[6] Posebno ga je privlačilo moljenje Božanskog časoslova kako se obavlja po samostanima, napose kod kontemplativnih redova. Visoko cijeni  časoslov i nastoji probuditi smisao za njegovo moljenje i kod drugih. Često u svojim člancima spominje ljepotu časoslova kako se moli po samostanima.

Liturgijski izlet u trapistički samostan. - Tako je organizirao jedan liturgijski izlet u trapistički samostan u Rajhenburg za đake kongreganiste koji je potom opisao u posebnom članku pod nazivom "U krilu svete liturgije".[7] Među đacima bio je i tada gimnazijalac-maturant Franjo Šeper, budući zagrebački nadbiskup i kardinal. Zanosnim stilom u tom članku Merz opisuje i komentira dijelove časoslova i njihov sadržaj kojemu su prisustvovali. Članak je podijelio u nekoliko cjelina i svakoj je dao podnaslov pojedinog molitvenog časa iz časoslova čijem su moljenju prisustvovali. Evo tih podnaslova: 1.Na putu, 2.Terca, 3.Misa sv. Ivana Evanđeliste, 4.Seksta, 5.Nona, 6.Vespere, 7.Kompletorij, 8.Unutarnji sjaj. Jasno se vidi kako je Ivanova duša sva čeznula za liturgijskom molitvom i kako ju je duboko doživljavao. Pri kraju članka veli kako će za iduću "liturgijsku ekskurziju" trebati dobro pripremiti tekstove onih dijelova časoslova kojima se kani pribivati da sudionici tako ne budu samo puki gledaoci nego da budu i dionici "i tako pojačaju pred prijestoljem Svevišnjega zbor onih koji mu pjevaju hvalu"(str.517). Završavajući članak Ivan veli:

"Kada bismo se upustili u sve potankosti svojih dojmova iz Rajhenburga, ne bi to bilo ništa drugo nego još točnije analiziranje oficija sv. Ivana Evanđelista. Drugo upravo nismo ni doživjeli; mi smo tom prigodom nastojali upiti osjećaje svete Crkve i podali smo se dojmu onih nostalgičnih melodija koje izražavaju čežnju Zaručnice za svojim božanskim Zaručnikom"(str.517-518).

Napomenimo i to da je Merz, kad mu je to bilo moguće, dolazio u franjevački samostan na Kaptolu u Zagrebu i zajedno s redovnicima molio časoslov. Tako je s njima obavio Božićni oficij prije ponoćke za Božić 1927.[8] Govoreći o Božanskom oficiju, tj. časoslovu kako ga mole svećenici i redovnici po cijelom svijetu neprestano, kao što sunce putujući od istoka do zapada stalno kruži, usklikuje: "O divne li Crkve, koja bez prestanka u zajednici s nebeskim vojskama pjeva hvalu Tvorcu."[9] Središte pak molitvenog života za Ivana bila je svakodnevna sv. misa.[10]

2. Ostali molitveni oblici

Meditacija. - Osim liturgijske molitve koja je činila bit njegova molitvenog života, Merz je prakticirao i ostale oblike molitve koje Crkva preporučuje vjernicima. U prvom redu to je bilo razmatranje. Prema vlastitoj izjavi Ivan ga redovito svaki dan obavlja u trajanju od 3/4 sata.[11] Posebna karakteristika njegovog shvaćanja razmatranja jest da ga je nastojao spojiti s liturgijom; tako u članku «Duhovna obnova po liturgiji» ističe vrijednost takve meditacije i preporučuje njezino obavljanje. Navodeći tri savjeta za duhovnu obnovu po liturgiji, drugi savjet formulira ovim riječima: "Razmatraj dnevno na temelju misala".  Potom detaljno daje upute kako se obavlja jedno takvo liturgijsko razmatranje, te ujedno navodi i primjer takvog razmatranja (otajstvo Božića i sv. Obitelji). Zaključuje da se najbolje razmatra na temelju sv. Liturgije:

"Po liturgijskom razmatranju svaki katolik postaje velik i univerzalan. On ostavlja po strani svoje osobne interese i počinje osjećati što osjeća sama Crkva, taj velebni odraz samog neizmjernog Krista. Na temelju se Liturgije svaka pojedina duša odgaja... Po katoličkoj liturgiji svi ljudi na cijeloj Zemlji razmatraju istoga dana o istim stvarima i na taj se način učvršćuje svijest o katoličkom jedinstvu svih naroda."[12]

Još za boravka na ratištu Ivana je uputio u razmatranje jedan franjevac kojega je posjećivao u Bolzanu u razdobljima ratnih zatišja. Izjavio je kako ga je dotični franjevac uputio u "tajne sistematske meditacije."[13]

Pod duhovnim vježbama 1923. na pet araka Merz je sastavio izvadak iz rasprave o.Roothana o razmatranju, koji mu je služio kao podsjetnik i priručnik za obavljanje razmatranja.[14] Evo naslova nekih dijelova iz toga spisa: De servandis ante meditationem (što treba obdržavati prije meditacije); De medio seu progressu (o sredstvu ili o napretku); Quomodo applicandus intellectus (kako primijeniti intelekt);  Voluntas (volja); De fine seu egressu (o završetku ili izlasku); De servandis post meditationem (što treba obdržavati poslije meditacija); Recapitulatio (rekapitulacija).[15] Osim liturgijskog teksta Merz se služio kod razmatranja djelima p. Meschlera, Summom sv. Tome Akvinskog i Dogmatikom od Pescha.[16] 

O važnosti kontemplacije Merz govori i u brošuri o Katoličkoj Akciji ističući kako bi sve ljudske djelatnosti trebale biti ustvari usmjerene da stvaraju dispoziciju za kontemplaciju, i to onu vrhunaravnu.[17] Svoje uvjerenje o važnosti i vrijednosti kontemplacije izražava također i u pismu prijatelju D. Maroševiću:

"Držim da je redovita i konzekventna meditacija jedino sredstvo, da čovjek na zemlji ne izgubi nikada ravnotežu i da se radosno iz dana u dan (budućnost to nije ništa spram vječnosti!) s Kristom raduje ili s Njime trpi."[18]

O. J. Vrbanek koji je Ivana sigurno najbolje poznavao kao njegov duhovni vođa i ispovjednik tvrdi za njega:

"Sigurno je, da je Merz imao početke ulivene kontemplacije, takozvanu molitvu jednostavnog zrenja, molitvu mira i jednostavnog sjedinjenja, kad je duša tako svjesna blizine Božje, da je s Bogom jedno kao u zagrljaju, te da Duh Sveti u njoj moli."[19]

Molitva krunice. - Osim razmatranja-kontemplacije Ivan je prakticirao i druge oblike molitve koje Crkva preporuča. Krunicu je Ivan dnevno molio, kako sam potvrđuje. U tom smislu Lurd je na njega učinio odlučan utjecaj. Pisao je o tome prijatelju D. Maroševiću: "U Lurdu sam naučio što je krunica i to mi je odsada drugi najbolji prijatelj."[20] Drugom prijatelju N. B. nakon posjeta Lurdu piše:

"Ako mi Blažena Djevica u Lurdu i nije posve izliječila oči, tako da s dosta poteškoća čitam, to sam u Lurdu zavolio krunicu, koja će mi uz sv. Euharistiju biti najvjerniji prijatelj do groba."[21]

Molitvu krunice i drugima preporučuje, također i kao sredstvo za olakšanje u poteškoćama:

"Kada vam bude u životu teško i kada vas snađu nevolje, uzmite Gospinu krunicu i ona će vas utješiti i dati vam snage, da sve mirno snosite s potpunim predanjem u Volju Božju."[22]

U vezi s molitvom krunice Ivanovi biografi navode različite zgodice u kojima je dolazila do izražaja njegova pobožnost i odanost Gospi. Prigodom hodočašća orlica u Rim pri dolasku sve do dva sata u noći bio je zaposlen dok im je našao smještaj. I kad ih je sve smjestio, još je našao snage da klečeći izmoli krunicu.[23] Krunicu nije samo molio, nego ju je i razmatrao. Jednom zgodom reče kako ne shvaća da je nekima za moljenje krunice dosta deset minuta; on da treba pola sata da je izmoli pobožno, a veoma često ju je molio i putem.[24] U razgovoru s prijateljem D. Žankom koji je držao da je na ulici nemoguće biti sabran, Ivan je odgovorio da čovjek u duhu Božjem mora nastojati uvijek biti sabran i spreman na molitvu:

"Pa eto, ja svaki put od kuće do škole ili od škole do kuće izmolim krunicu i tako se lakše uklanjam napastima poganske ulice."[25]

Osim krunice Ivan je veoma često obavljao adoraciju i pobožnost Križnog puta i to na galeriji Bazilike Srca Isusova u Zagrebu. O tome nas izvještava o. Vrbanek:

"Popodne u dva sata uspeo bi se kroz kućne stube na balkon (galeriju), gdje je bio posebni 'mali Križni put' za isusovce. Tu je, od nikoga neopažen, obavio naizmjence jedan dan sat klanjanja, drugi dan križni put, često i jedno i drugo ili barem spojeno."[26]

Štovanje Srca Isusova. - Ivan je također gajio posebnu pobožnost prema presv. Srcu Isusovu.  Još kao student obavio je pobožnost devet prvih petaka i kad je primio posljednju  sv. Pričest, ovako bilježi u svome dnevniku:

"Jučer je bio najznamenitiji dan u mojem životu. Obavio sam devetu sv. Pričest na slavu Presv. Srca Isusova i vjerujem da ću gledati dubine Presvetog Trojstva. Neizmjernu onu ljubav Kristovu moram barem nekako ovdje zaslužiti pa ću s Božjom pomoću gledati da djelo posvećenja što snažnije nastavim."[27]

Kada su mu od kuće javili da je otac prigodom srebrnog pira primio nakon 25  godina ponovno sv. Pričest, Ivan bilježi u dnevnik:

"Moje su molitve Srcu Isusovu uslišane. U pismu, što mi ga je pisao, vidim jasan primjer obraćenja – Milost – nadnaravni momenat koji ga je obratio. Još ostaje mama na brizi! Srce Isusovo, pomozi."[28]

Da što više duhovno koristi svojim roditeljima i da ih privede dubljem vjerskom životu Ivan je organizirao posvetu cijele njihove obitelji Presv. Srcu Isusovu koju je obavio o. Vrbanek 21. V. 1925., a spomen-sliku Srca Isusova stavili su na najodličnije mjesto  u roditeljsku sobu, gdje je do tada stajala Ivanova slika.[29] God. 1927. kada je prijetila opasnost opstanku Orlovske organizacije, Merz  predlaže na sjednici HOS-a da se učini zavjet Srcu Isusovu, te ako ih Božansko Srce pomogne da se cijela Organizacija posveti Presv. Srcu Isusovu i potom upiše u apostolat molitve. I Presv. Srce ih je upravo čudom očuvalo.[30] Početkom 1928. god., nakon gotovo šest godina pauze Ivan počinje opet pisati svoj dnevnik i kao motto stavlja na početak ove riječi: «Sve na slavu Srca Isusova».[31] Napomenimo i to da Merz spominje Srce Isusovo i u svome posljednjem spisu. U svom testamentu koji je ustvari bio tekst za njegov nadgrobni natpis, a koji mu danas  stoji uklesan na njegovu grobu, između ostalog navodi i ove riječi: "Expecto misericordiam Domini et inseparabilem plenissimam aeternam posessionem Sacratissimi Cordis Jesu. – Očekujem milosrđe Gospodinovo i nepodijeljeno, najpotpunije, vječno posjedovanje Presv. Srca Isusova."[32]

3. Okolnosti za uspjeh molitve. Svjedočanstva molitvenog života bl. Merza

Mjesto molitve. - U člancima u Posestrimstvu gdje vodi rubriku Liturgijski kutić Merz daje opširne savjete kako organizirati duhovni život posebno na temelju liturgije. Nakon što je iznio detaljne savjete kako se ponašati u crkvi kad se u nju ulazi i kad se pribiva crkvenim obredima, Ivan raspravlja o problemu mjesta za molitvu. Premda se čovjek može moliti Bogu posvuda, ipak zastupa mišljenje da je crkva najbolje mjesto za molitvu. Navodi za to nekoliko razloga:

"Crkva nam i sred najbučnijeg velegrada pruža kutić tišine i mira; svojom gradnjom, unutarnjim uređenjem, ljepotom i osvjetljenjem sabire ona dušu, budi pobožne misli, podiže nas Bogu."[33]

U nastavku Merz navodi još jedan razlog koji je najvažniji za svakog katolika, a taj je:

"Mistična nazočnost Kristova u svetohraništu, njegova naročita blizina, koja daje molitvi veću iskrenost, veću intimnost, jači žar i bistriju dubinu. Ona nas neodoljivo privlači, daje nam želju za molitvom i onda kada je inače možda ne bismo osjetili i čini da naši pohodi crkvi nisu samo časovi molitve, nego i djela najviše mističke dobrotvornosti obilaženje sužnja Ljubavi"(str.144-145).

Osim ovoga Ivan navodi činjenicu kako se u crkvama nalaze i moći svetaca, te da crkva nije obeščašćena griješnim djelima kao mnoga mjesta u prirodi. Ona je "natopljena molitvama" te je zaista sveto mjesto. Članak završava riječima:

"Zato je sasvim opravdano ako i svoju privatnu pobožnost obavljamo naročito rado u crkvi - i ako to nipošto ne mora uvijek biti - i ako naš boravak u crkvi nazivamo pohodom Svetootajstvu, a ne samo običnom molitvom. Ovi su pohodi upravo ono što daje katoličkoj crkvi onu naročitu toplinu prema svim ostalim bogomoljama, pa ako mi napose ističemo važnost liturgijske pobožnosti, točnoga i redovnoga prisustvovanja obredima i življenju s njima, to je crkva upravo ono sveto mjesto koje može spojiti našu osobnu, privatnu pobožnost s crkvenim obredima i da čitavoj našoj pobožnosti dade pravi smisao i unutarnju ravnotežu."[34]

Vjera u snagu molitve. - Ivan vjeruje u snagu i moć molitve u potrebama. Roditeljima iz Pariza piše i moli ih da za njegove slabe oči izmole pokatkad koji desetak Zdravo Marija "jer računa s nadnaravnim faktorom kao s najobičnijim stvarima" što je naučio u Lurdu gdje su toliki ozdravili.[35] Prikazujući povijest Opere Kardinal Ferrari ističe kako je molitva u osnivanju te institucije odigrala važnu ulogu baš što se tiče materijalnih sredstava.[36]

Prijatelja Ćiru Brajša koji mu se potužio da mu je kćerka teško obolila i nije gotovo više bilo nade, Ivan ohrabruje riječima: "Moli za nju, moli puno! Tko zna junački jurišati na nebo, taj može sve izmoliti!"[37] I zaista kćerka je bila spašena iako je liječnik bio izjavio da joj više nema spasa. Isto se ponovilo s njegovom suprugom kad je bila teško bolesna gdje je Ivan opet spremno pripomogao svojom molitvom i neobično se radovao kad je supruga ozdravila, jer je u tome vidio pobjedu molitve.[38] Prijatelju D. Maroševiću obrazlaže vrijednost molitve za druge: "U katekizmu piše ako se čovjek moli za se onda je to iz nužde, a ako se moli za drugoga onda je iz karitasa i ta molitva više vrijedi. Molimo se dakle jedan za drugoga.»[39] Ivanu Protulipcu piše: "Već dulje vremena se specijalno za Te svaki dan molim nakon sv. Pričesti, a i za ostale članove Predsjedništva."[40]

Molitva je ozbiljno pratila sva Ivanova apostolska nastojanja i pothvate. Iz sljedeća dva teksta vidi se kako je Crkva i njezino dobro bila posebno prisutna u njegovim molitvama. Tako piše prijatelju fra Kreši Pandžiću o svim poteškoćama s kojima se susreće u svome apostolskom radu i na kraju završava riječima:

"Ne zamjeri mi ako ti istresoh svoje srce. Uvjeren sam da će molitve više koristiti dobroj stvari negoli svi naši argumenti. Stoga se molimo jedan za drugoga i da se Crkva Božja proslavi u našem narodu. In Christo Rege..."[41]

U pismu Ivanu Protulipcu veli:

"Budi uvjeren da se po Tvojoj želji bez prestanka molim za Te, a i za HOS, pa i za sav Katolički pokret. Posve dobro razumijem Tvoje bojazni da bi uslijed Katoličke Akcije moglo doći do atomizacije i do raspada pokreta. Ipak se uzdam u Krista, koji vodi svoju Crkvu, da do toga neće doći i da ćemo na slabim temeljima unatoč strahovitih nedostataka na svim stranama ipak uspjeti da se stvori nešto veliko. Zato ne prestajmo moliti se za to."[42]

O. Vrbanek primjećuje kako je Ivan dva sata proboravio u adoraciji pred svetohraništem u momentu kada se odvijala glavna skupština HOS-a u Sarajevu gdje se radilo o sudbini Orlovstva. Nakon završne molitve pred Presvetim o.Vrbanek ga je upitao što misli ako je protivnicima ipak uspjelo uništiti Orlovstvo. Ivan je mirno odgovorio: "Mislim da nije, pa i kad bi, Božja volja neka se vrši.»[43]

Svjedoci o Merzovoj edifikantnoj molitvi. - Merzovi biografi navode brojne zgode iznjegova života gdje je Merz svojim primjerom molitve veoma edifikantno djelovao na svoju okolinu. Bio je to pravi apostolat primjerom i mnogi su videći ga tako sabrana i pobožna u molitvi[44] bili potaknuti na molitveni život:

"Kad smo molili u njegovu prisustvu obuzimala  nas je neka blagoslovljena čežnja, da se i mi onako pravilno, polako križamo, da čvrsto sklopljenih ruku u sabranosti misli čuvstava i volje uronimo u puninu božanskoga života; slutili smo da jedini on među nama najbolje moli, moguće za sve nas i neka pritajena sigurnost, neka skrovita radost i mir je ulazio i u nas preko njegova vedrog lica iza molitve. Tko bi se s Merzom našao u crkvi, taj je, gledajući ga, osjetio stvarnu prisutnost Božju. Jer njegov je poklek bio tako pun poniznosti, poštovanja i srca, da je upućivao na prisutnost svetoga, čistoga, pravednoga, beskonačnoga Božanstva, pred kojim se mora pasti na koljena i dati svu dušu kao što je radio i on.»[45]

Posjedovao je mir kojega su toliki zamijetili na njegovu držanju i koji je bio karakterističan plod njegove molitve i uronjenosti u Boga. Sam Merz mu je dao odgonetku kad je odgovorio na čuđenje nekih koji su se pitali kako može ostati uvijek tako miran i sabran pa dogodilo se i najteže. Odgovorio je:

"To vam je zato jer ja po dnevnom redu po prilici znam sve što mi se može taj dan dogoditi, pače znam s kime ću se sastati i kako ću se vladati. Razmatranje mi za svaki dan daje osnovni ton mišljenja, pa čemu da se uznemirujem zbrkom misli, kad je sve tako jednostavno."[46]

Završimo ovaj prikaz Merzove molitve opažanjem D. Žanka o odnosu akcije i kontemplacije u njegovu životu:

"Merčeva vanjska akcija je do najsitnijega detalja izljev nutarnjeg, kontemplativnoga života, jer on živi u ljubavi. Ne rastavlja ljubav prema Bogu od ljubavi prema čovjeku, pa prema tome ni njegova dva oblika života, kontemplativni i aktivni, ne mogu postojati jedan bez drugoga. Drži se sv. Tome: Contemplata aliis tradere (razmatrano drugima prenositi), ali uvijek tek kao oruđe u rukama Svemogućega Boga, pred kojim najveći pothvati naše prirodne energije nisu nego prolazne patvorine. Odatle njegova poniznost, nenametljivost, služenje svima, radost, mir, o onaj nezaboravni, legendarni Merčev mir i magično unutarnje djelovanje na ljude."[47]

**************************

A. TEORIJA DUHOVNOG ŽIVOTA PREMA BL. I. MERZU

B. PRAKSA MOLITVENOG ŽIVOTA  BL. IVANA MERZA

C. USPON PREMA SVETOSTI KROZ ASKEZU

D. VRIJEDNOST BOLI I TRPLJENJA U ŽIVOTU BL. IVANA MERZA