BLAŽENI  IVAN  MERZ  I  CRKVA

VI. CRKVENOST 

DUHOVNOG  ŽIVOTA  BL. IVANA  MERZA

D. VRIJEDNOST BOLI I TRPLJENJA U ŽIVOTU BL. I.MERZA

1. Žrtva u shvaćanju i životu Ivana Merza

Pozitivna duhovna iskustva boravka u ratu.

Trpljenje, najdjelotvornije sredstvo za savršenost.

Kršćansko shvaćanje žrtve u književnosti.

Bogu posvećeni život pod vidom žrtvovanja.

2. Apostolska vrijednost trpljenja

Bog zna zašto šalje trpljenje.

Vrhunaravno shvaćanje patnje uzrokovane nerazumijevanjem.

Za izgradnju Kraljevstva Božjega potrebni su radnici, molitelji i patnici.

Staleške dužnosti jesu svakidašnji križ.

Trpljenje je najjače sredstvo za spasenje i posvećenje.

Prikazao život kao žrtvu za mladež Orlovstva"

Organski srastao s križem

*************************

1. Žrtva u shvaćanju i životu Ivana Merza

Pozitivna duhovna iskustva boravka u ratu. - Boravak u ratu i susret s tolikim patnjama i bolima koje je pretrpio i koje je vidio oko sebe pridonijeli su da je Merz počeo shvaćati trpljenje i bol u kršćanskom smislu. Ali i prije rata imao je određene pojmove o vrijednosti žrtve. Kad je imao osamnaest godina, i nakon što mu je otac javio za smrt strica, piše:

"Dragi Oče! Ne žalosti se previše! Živjeti znači odricanje. Na to smo morali biti pripravni. Pa i na nas će jednom doći red i ne smijemo se zbog toga žalostiti, jer mi znamo da naš život ne može biti bez cilja, da ima nešto što je dulje i jače od našeg bijednog ovozemnog života."[1]

Prije polaska u vojsku i potom na ratište u dobi od devetnaest godina Merz piše svome profesoru Lj. Marakoviću dajući naslutiti da na rat i njegove posljedice gleda i s pozitivne strane. Pita se:

"Hoće li čovječanstvo biti ovim ratom bar donekle regenerirano, hoće li iz te krvi niknuti štogod velikoga...? Jedina mi je želja da poslije ovog rata ljudi sjednu "za stolove žudnje pune", kako Novalis u Himni veli, i da sve svoje težnje usmjere k jednom cilju, kojemu imaju ljudi težiti."[2]

Za Merza rat je na kraju imao pozitivno iskustvo, kako i sam tvrdi u jednom pismu ocu pod kraj rata:

"Zahvalan sam Bogu što sam sudjelovao u ratu, jer me je rat naučio mnogomu, što ne bih nikada inače spoznao. Želim živo da opet postanem slobodan i da udesim svoj život prema onome što sam spoznao da je pravo."[3]

Trpljenje, najdjelotvornije sredstvo za savršenost. - To što je Ivan spoznao, jest vrijednost života po kršćanskim načelima. Svoje iskustvo i duhovne, filozofsko-religiozne spoznaje o ratu i njegovoj pozitivnoj strani Ivan je iznio u svom prvom tiskanom članku "Novo doba". Bilo je to ustvari predavanje koje je održao kolegama u Beču u društvu Hrvatska. Ivan tu zapravo opisuje obrat i težnju svoga života i postavlja programatske ciljeve praktičnog suvremenog katolicizma. Članku daje moto iz knjižice Nasljeduj Krista: «Ecce in cruce totum constat et in moriendo totum iacet.» II.,12/3 (Evo, u križu se sastoji sve i u umiranju počiva sve). U cijelom članku Merz govori o smislu i vrijednosti trpljenja. Evo samo nekoliko misli:

"Bol je stvorila i stvara nove generacije... Tko hoće barem donekle shvatiti smisao života i razumjeti  kulturu, mora je trpjeti tjelesno i duševno... Sam život Kristov koji je proživio borbu cijeloga čovječanstva i bol cijele historije očito dokazuje da je smisao života bol: Mysterium crucis. Evanđelje, te razvoj kršćanstva su epopeje boli... Živjeti duboko znači: Križ svoj nositi dnevno."[4]

U nastavku Merz tvrdi kako treba stvarati takve ljude koji prekaljeni trpljenjem i bolju razumiju pravi smisao života i sposobni su stvarati velike stvari za svoju domovinu. Citira također i njemačkog mistika Taulera: "Zapamtite dobro, oj, vi ljudi, što razmišljate, najhitriji konj koji vas nosi do savršenosti je trpljenje."[5] U članku Ivan donosi program rada nove generacije katolika koja treba imati na umu vrijednost trpljenja i žrtve u životu općenito, a napose u religioznom životu.

Kršćansko shvaćanje žrtve u književnosti. - Merz je veoma osjetljiv također i za teme o žrtvi kada su obrađene u literaturi; i to pokazuje kako duboko ulazi u bit stvarnosti i života, a na svijet gleda drugačijim očima. Dok bi na primjer kakav literarni kritičar našao sasvim drugačiju ideju vodilju Baumann-ova romana "L'Immolé", Ivan je uzima iz brevijara od blagdana sv. Ignacija mučenika citirajući njegove riječi: "Ja sam Kristova pšenica, neka me zubi divljih zvijeri samelju, da zaista postanem čisti kruh." I potom nastavlja:

"To je geslo Danielovo. Sve svoje želje, sve svoje ambicije zaboravlja i podaje svu svoju dušu Kristu. Djelo je dakle u neku ruku komentar onih molitava o kojima sveukupna Crkva razmišlja na dan prvoga veljače svake godine. Ovo razumijevanje liturgije jedna je od značajki današnjih katoličkih književnika."[6]

Isto tako ideju žrtve  Merz ističe u prikazu Claudelove drame Navještenje. Potpuno se slaže s navedenim mišljenjem Tonquedecovim da je Claudel u svojoj drami uspio analizirati psihologiju potpune žrtve. Jer što Claudel prikazuje, nije neutralna žrtva koju je Violaine podnijela da zadovolji nekoj apstraktnoj dužnosti. To je uzvišena kršćanska žrtva pred križem i u nasljedovanju Isusa Krista.[7]

U pismu koje piše prijatelju M. Blaškoviću o francuskoj literaturi svega dva i pol tjedna prije smrti Ivan opet ističe temu žrtve. Navodeći primjer glavne junakinje iz Gheonova djela "Le pauvre sous l'escalier" koja se odriče dopuštenog braka da ostane vjerna svom mužu za kojega drži da je mrtav, Ivan nastavlja zanosnim riječima govoriti o kršćanskoj žrtvi:

"Heroizam kršćanske i vrhunaravne žrtve koja između dva dobra bira savršenije, čovjeka oduševljava, velika svjetlost obuzimlje um, a volja i čuvstvo obuzimaju tu krepost i hoće je sebi asimilirati. Ja sam tako duboko uvjeren da izvan Crkve za kršćanina nema potpune ljepote i umjetnosti; sama naravna ljepota, kako nam je daju Homer i Sofoklo, prava je ljepota, ali nas ne može zadovoljiti, nas koji živimo okruženi sjajem bogoslovskih kreposti i darova Duha Svetoga, koji smo zaronili u Srce Vječne Ljepote i koji se hranimo nebeskom Krvlju Jaganjca. Mislim da se vrhunci stvorene ljepote nalaze u Misalu i Brevijaru, u pontifikalnoj misi i gregorijanskim melodijama...»[8]

Bogu posvećeni život pod vidom žrtvovanja. - Ideju žrtvovanja i žrtve, te njezinu uzvišenost i veličinu u kršćanskom smislu Merz je posebno duboko doživio kad je prisustvovao oblačenju novakinje benediktinke u Parizu, o čemu je ostavio zanimljiv opis u svome dnevniku[9]  što je kasnije objavio i kao poseban članak.[10] Ovaj obred, koji je na njega ostavio duboki dojam, promatra Ivan pod dva vida: umjetničkim i potom ono što je u stvarnosti, tj. kršćansko žrtvovanje. Tvrdi kako "Crkva posjeduje ljepšu dramsku poeziju od svih mogućih Sofokla i Shakespearea" i veli kako sam obred osim ljepote teksta ima tu prednost nad svjetovnom dramskom poezijom "što ova fingira nešto što je bilo, dok mi kod liturgije prisustvujemo samoj drami."[11] No njegova zapažanja još su značajnija i dublja kad iznosi kršćansku vrijednost žrtve djevojke koja se odriče svijeta, posvećuje Bogu i križ stavlja na leđa "da se spasi pogani Babilon, tisuće prostitutki i razbludnika". Obraća se uzdahom Kraljici Djevica i moli je da ulije ulje svetosti u njezinu dušu i tijelo te da "miomiris žrtve, koja izgara, napuni zemlju svojim parama." Ivan pridodaje i ovaj usklik: "O, kako su velike duše, koje se posve odriču života."[12]

2. Apostolska vrijednost trpljenja

Merz uočava još jednu važnu dimenziju trpljenja, tj. njegovu duhovnu plodnost i apostolsku vrijednost. Bilo da je žrtvu i trpljenje susreo kod drugih, kako se vidi iz dnevnika, bilo da ga susreće u osobnom životu, on je svjestan da ono ima korist za proširenje Crkve i Kristova Kraljevstva u dušama. Osim za vrijeme rata, Merz je u kasnijem osobnom životu susretao trpljenje tijekom svih godina, kako fizičko, tako i duševno.

Bog zna zašto šalje trpljenje. - Već u Ivanovu pariškom dnevniku nalazimo njegovo uvjerenje o koristi trpljenja skopčano s njegovom vizijom životnog cilja: rad za Crkvu. Kako je već od djetinjstva bolovao na očima, njegovo se stanje posebno pogoršalo za vrijeme studija u Parizu gdje mu je čak prijetila opasnost da oslijepi. U toj duševnoj krizi bilježi:

"Radije bih naravno za ideju izravno trpio, ali Bog zna najbolje što je za Crkvu i za me bolje. Ako dakle svi planovi, sav moj dosadašnji rad bude prividno uzaludan, ipak će Crkva rasti i Krist drugi put doći. Jedan čovjek više ili manje - samo taj čovjek neka vrši volju Božju u tim časovima."[13]

Još prije odlaska u Pariz Ivan bilježi  u svome dnevniku u Zagrebu kako je materijalno veoma dobro situiran, kako mu sve ide po želji:

"Mogu se svake večeri tuširati, ležati na čistu podu, ustati u pet izjutra, otići na sv. misu i često primiti presvetu Euharistiju... Problem križa mogu sada teoretski studirati i dao Bog, da si sada stvorim tako snažnu podlogu, da u praksi ne podlegnem križu."[14]

Vrhunaravno shvaćanje patnje uzrokovane nerazumijevanjem. - Ivanova privatna korespondencija daje nam također lijepih podataka o duhu žrtve i smislu križa koji je Ivan susretao na svome životnom putu. Tako piše splitskom biskupu Bonefačiću od kojega je doživio jedno bolno nerazumijevanje i neopravdanu kritiku. Ivan mu odgovara ovim riječima:

"Svaki rad za neumrle duše mora biti skopčan s krvlju; ako je Gospodin htio krvlju i trpljenjem spašavati, ne mogu ni Njegovi nedostojni udovi drukčije raditi. I vjerujte, Presvijetli, u svim našim kušnjama što nam ih šalje naš Vojskovođa i Kralj, najteže su upravo one kada nam udarci dolaze iz ruku onih koje najviše ljubimo i kojima smo, iako nevrijedni, ali uzdajući se u Milost Božju, posvetili svoju suradnju. Dani kušnje i progona Crkve Božje pokazat će tko do konca ostaje vjeran i spreman da Milošću Gospodnjom i svoj život dade za sve od Duha Svetoga postavljene pastire, bez obzira na njihovu osobu i njihove sklonosti."[15]

Iz navedenih redaka vidi se Merzovo gotovo herojsko vrhunaravno shvaćanje vrijednosti trpljenja i njegove koristi za apostolat, te njegov visoki duh žrtve koji ga je prožimao da unatoč nerazumijevanju crkvenih osoba, čak i samih biskupa koje je Ivan visoko štovao,  bude spreman i "život svoj dati" za njih, jer su od Duha Svetoga postavljeni.

U pismu prijatelju fra Kreši Pandžiću pišući o poteškoćama u radu apostolata Ivan veli:

"Borbe zadnjih godina dovoljno su nas uvjerile da nema te sile na svijetu, koja bi nam mogla naškoditi tako dugo dok se budemo utjecali SAMO, i to SAMO (istaknuo Merz-op.a.) u pomoć Gospodina. A da će i dalje biti križeva, to je zakon, jer nema spašavanja i posvećivanja duša bez trpljenja po uzoru Učiteljevu."[16]

Obraćajući se jednom članu Orlovske organizacije u Postire na Braču i govoreći o poteškoćama na koje nailazi HOS u svome radu, Ivan veli:

"Naravno, sve ovisi o Onome koji daje život i svetost svojoj Crkvi; stoga uz rad sjedinjujemo naše neprestane molitve i molimo sve naše prijatelje da ne prestaju moliti Božanskog Kralja, da ova mala kušnja bude na korist životu Crkve u našem narodu.»[17]

Dakle "korist života Crkve" je Ivanu cilj kojemu treba smjerati podnašanje poteškoća u radu.

Za izgradnju Kraljevstva Božjega potrebni su radnici, molitelji i patnici. - Posebno važne misli o vrijednosti trpljenja u apostolatu Merz iznosi u pismu prijatelju D. Maroševiću koje mu upućuje još iz Pariza 1921. Tu se vidi kako je već onda bio duboko osvjedočen o apostolskoj vrijednosti trpljenja.

"Nijesi li ti malo racionalističan? Čedo našeg pokreta!? Znam da je teško trpjeti, ali neki ljudi imaju poziv trpljenja. Mi smo tijelo Kristovo, te su na njemu uloge podijeljene. Jedni moraju trpjeti da uklone kaznu Božju koja bi se morala stresti na

okolicu. Huysmans bi nazvao te odabranike mističnim gromobranima. Jesi li ikada na to pomišljao, da ti trpiš za naš pokret? Jesi li svoje muke prikazao Gospodinu Kristu za Pokret? Katolicizam se ne će širiti u nas ako ne bude bilo RADNIKA, MOLITELJA i PATNIKA (istaknuo Merz-op.a.). To je jedan zakon u širenju Kraljevstva Božjega na Zemlji. Naš pokret je stvorio do sada samo prvi tip (radnika) i mi smo si stvorili u našim dušama ideal Radnika za  Katolički pokret. Molili smo se manje, a trpjeli smo kada smo morali. Zadnji tip je svakako vrhunac – imitacija potpune Žrtve Spasiteljeve na Križu - i vidim u našem pokretu već priličan broj patnika. Pošto slučaja nema, to držim, da je plan Providnosti upravo u tome, da spoznamo ovaj misterij iz njegova života: trpjeti za druge."[18]

Biti apostol u trpljenju. - Nakon sedam godina Ivanovi stavovi o trpljenju samo su se još produbili kad piše jednoj suradnici u apostolatu, učiteljici Miri Majetić. Doznavši za njezinu bolest najprije joj savjetuje da svakako poduzme liječenje "jer sam naravni zakon nam nalaže da se razborito brinemo za svoje zdravlje i da svojim tijelom ravnamo ne kao vlasnici, već kao upravitelji kojima je Bog naredio da dobro gospodare tim tuđim vlasništvom." Istaknuvši kako je prema tome "Božja volja da se poduzmu sva redovita sredstva potrebna da se Božje vlasništvo opet privede zdravlju, Ivan nastavlja:

"To je što stoji do Vas. A ako Gospod želi da unatoč toga trpite i da ne ozdravite, onda se valja predati u Njegove ruke - jer se ni najmanji bakcil ne miče bez prisutnosti i djelatnosti Gospodnje. Ta i sami znate bolje od mene, da trpljenjem čovjek može više učiniti za proširenje Kraljevstva Isusova negoli velikim radom, učenim raspravama, sjajnim govorima i člancima. Ako Vas je Isus odabrao da budete apostolom u trpljenju, uvjeren sam da će Vam dati i snagu da uz sudjelovanje Vaše volje taj apostolat i dobro izvršite. Zemaljskim očima možda nećemo vidjeti plodove tog trpljenja, ali gore, u Srcu Božjem ukazat će nam se koliko je njime duša spaseno; kolikim katoličkim pothvatima je donijelo blagoslova."[19]

Staleške dužnosti jesu svakidašnji križ. - Kako je Ivan drugima davao savjete o nošenju križa, tako je to isto i na sebe primjenjivao. U duhovnim vježbama iz 1926. god. razmišljajući o križu odmah nadovezuje odluku:

"Ratujući pod vodstvom raspetoga Kralja moram do konca života biti razapinjan. Zaručnica Isusova je kroz sve vjekove pribijena na križ - i ja isto moram biti dionikom te slavne sličnosti. Život bez križa – udoban - morao bi za mene biti najvećom sramotom. Stoga moram biti sretan i smatrati kao normalno stanje vojnika  Isusova - a ne mrmljati kao do sada - teške staleške dužnosti, koje priječe dovoljni privatni studij i rad. Odluka: savjesno vršiti staleške dužnosti i to smatrati za križ mojega života, za moje dnevno razapinjanje, koje donosi blagoslova u radu za  spašavanje duša u Katoličkoj Akciji.»[20]

I D. Žanko navodi kako mu je Ivan nekoliko puta govorio o primatu staleških dužnosti kao o najdragocjenijem križu ljudskog života.[21] Istaknimo kako i ovdje i drugdje Merz ne odjeljuje svoje shvaćanje križa od Crkve, tj. kad gleda Krista, misli mu odmah idu i na Crkvu, Zaručnicu Isusovu, koja pribijena na križ kroz vjekove jest poticaj Ivanu da i on postane dionik te slavne sličnosti između Krista raspetog i Crkve koja ga u tome slijedi.

Trpljenje je najjače sredstvo za spasenje i posvećenje. - Nekoliko dragocjenih refleksija o trpljenju i križu Merz nam je ostavio u svome dnevniku svega tri mjeseca prije smrti. Ne samo da je i on već bio teško bolestan, nego je i njegova majka posljednjih godina teško bolovala te je bila gotovo nepokretna. Bilježi Ivan u dnevniku 13. II. 1928.:

"Čudno, ovo naše trpljenje kao da je stvorilo čudesa u  mami koja dosta lako moli sada i samu krunicu. Sama veli da je danas koju stotinu Očenaša i Zdravomarija  izmolila. Eksperimentalni dokaz kako je trpljenje najjače sredstvo da spašava i posvećuje duše. Blago onim dušama koje s radošću primaju iz ruku Gospodnjih  svaku bol i sjedinjene s Isusom pridonose je za raširenje Crkve Isusove - u dušama i u društvu."[22]

Merz se nije ustručavao potužiti i na težinu križa. Značajne su i često citirane ove  njegove misli koje je zapisao u dnevniku:

"Lako je svaki dan primati sv. Pričest i gostiti se s Gospodinom. Oh, kako je čovjeku trpko kada mora da grize i jede tvrdo drvo svetoga križa. Danas mi opet zub izvadiše."[23]

Prikazao život kao žrtvu za mladež Orlovstva. - Koliko je Merz bio uvjeren o važnosti i potrebi žrtve za svoje apostolske pothvate svjedoče njegovi suradnici koji su odmah po njegovoj smrti objavili svoja sjećanja na razgovore s njime o potrebi žrtve za Orlovstvo.

"Više puta je govorio da je uvjeren da će Orlovstvo onda pobijediti kad u njegove temelje bude ukopana jedna prava "žrtva Orlovstva."[24] Slične misli objavljuje i «Narodna Straža»: "Često puta je govorio da Gospodin Bog traži od Orlovstva jednu žrtvu, te da Orlovstvo neće tako dugo pobijediti dok pred prijestoljem ne bude imalo kao zagovornika jednoga od svojih ponajboljih."[25] Iste misli ponovio je i sarajevski Katolički Tjednik.[26]

Najvažnije podatke o Merzovu duhu žrtve i njegovoj spremnosti kojom je bolest i samu smrt prihvatio iz ruku Božjih kao žrtvu Bogu upravo za Orlovstvo zapisao nam je o. J. Vrbanek.[27] Kao njegov duhovni vođa i ispovjednik bio je neposredni svjedok Ivanova prihvaćanja bolesti i jasne spoznaje da ide ususret smrti. U biografiji detaljno opisuje svoj posljednji razgovor s Merzom prije odlaska na kliniku. Pri koncu su razgovarali o Isusovim riječima "ako pšenično zrno padnuvši u zemlju istrune, donosi obilat rod"(Iv,12,24.). Na to je Merz nadodao: "Da, o tom sam već davno uvjeren: treba žrtvovati! Ja sam gotov!"[28] I s tom se mišlju oprostio od svoga duhovnika. Nakon operacije sinusa koja, nažalost, nije uspjela nego je nastupila upala moždane opne i potom meningitis od čega je Ivan umro, o.Vrbanek je nekoliko puta posjetio Ivana na klinici. Kod posljednjeg posjeta, kad već nije mogao više govoriti, nego se samo znakovima mogao sporazumijevati, te nakon što mu je ispovjednik podijelio bolesničko pomazanje, upita ga: "Zar ne, vi žrtvujete svoj život za hrvatsko Orlovstvo?" I Merz vedro pogleda, velike njegove oči zasjaše i tim je znakom potvrdio da stvarno prinosi život svoj Bogu kao žrtvu za hrvatsko Orlovstvo.[29] 

Organski srastao s križem. - U svome eseju o Merzu, D. Žanko posebno se zaustavlja na toj karakterističnoj crti Merčeve ličnosti, tajni križa:

"Ono u što nije sumnjao ni jedan svetac, naime, da je 'središte kršćanstva u trpljenju' (M.Olier), i što  sačinjava najbitniju i najzagonetniju točku psihologije svetaca, gdje su u križu 'ljubav i volja jedno', to je dr. Merz zasvjedočio u tolikoj mjeri, da ga to najvidnije izdvaja iz kruga običnih vjernika i izdiže u herojski red svetih ljudi."[30]

Ideja žrtve i odricanja od početka mladosti pa sve do smrti Merzu je neprestano prisutna, te Žanko smatra da upravo to može predstavljati najveću zagonetku za istraživače njegove kreposti. Veli dalje Žanko:

"Merz je spontano uliveno našao u svojoj sudbini križ i s njime je prirodno i organski  rastao i razvijao se do heroizma. 'Život mora da nam je žrtva'. S tom lozinkom, koju je izrekao godinu dana poslije mature, proći će on kroz sve njezine faze: od borbe protiv grijeha senzualnosti, preko mortifikacije u cilju preveniranja strasti, te odgoja volje i discipline inteligencije, do 'škole pravoga trpljenja' i svojevoljne pokore iz ljubavi."[31]  

Ono što smo ovdje posebno željeli pokazati jest veza između  Ivanova shvaćanja i prihvaćanja trpljenja i križa i stvarnosti Crkve. On, kao član Crkve, kao član mističnog tijela Kristova trpi za druge, za proširenje Crkve Isusove u dušama i društvu; također i druge na to potiče, postaje apostol kršćanskog shvaćanja trpljenja, da bi na kraju života i sam prinio svoj život kao žrtvu za hrvatsku mladež učlanjenu u Orlovstvo, a koju je svojim radom usko povezao s Crkvom.

*******************************

A. TEORIJA DUHOVNOG ŽIVOTA PREMA BL. I. MERZU

B. PRAKSA MOLITVENOG ŽIVOTA  BL. IVANA MERZA

C. USPON PREMA SVETOSTI KROZ ASKEZU

D. VRIJEDNOST BOLI I TRPLJENJA U ŽIVOTU  BL. IVANA MERZA