BLAŽENI  IVAN  MERZ  I  CRKVA

VII.  APOSTOLAT

A. CILJEVI, SREDSTVA I UVJETI APOSTOLATA

******************************

1. Apostolska svijest

2. Ciljevi apostolata

3. Apostolat samo u okviru Crkve

Orlovi u službi Crkve.

Papinske su smjernice norme za apostolat.

I djeca i mladež pozvana na apostolat

Katolički laici trebaju predstavljati Crkvu.

4. Uvjeti, sredstva i načini apostolata

Duhovni je život prvi preduvjet svakog apostolata.

Kako će katolički đak spašavati duše?

Stavovi s kojima se kreće u apostolat.

Ljudsko tijelo je sredstvo apostolata.

Zakon u širenju Kraljevstva Božjega: trpjeti za druge.

****************************

Snaga Merzove ljubavi prema Kristu koji nastavlja svoju misiju kroz Crkvu  najbolje se vidi po njegovim  djelima apostolata. Ta njegova ljubav nalazi svoj konkretan izraz u nastojanju da i drugi upoznaju i usreće se onim što je on doživljavao kao jedinu usrećujuću istinu: Isusa Krista koji nas preko Crkve poziva i vodi u svoje Kraljevstvo. Apostolski polet i žar prožima svaki Ivanov čin, riječ, pothvat; kod njega je sve puno nekog zanosa, oduševljenja za Krista, za rad za Crkvu. U ovom poglavlju prikazujemo stoga ovaj važan vid Ivanove osobnosti: njegov apostolat. Najprije ćemo prikazati općenito Ivanov apostolat; potom će slijediti prikaz konkretnih oblika njegova angažmana, te ambijenta gdje se usmjerila njegova apostolska energija, a to je bio Hrvatski Orlovski Savez koji je Merz postavio na temelje Katoličke Akcije.

Govoreći o Merzovu apostolatu općenito, uočavamo tri cjeline: a) svijest apostolata tj. da treba raditi za Krista; b) ciljevi apostolata; c) apostolat je uvijek u okviru Crkve, pod njezinim vodstvom i prema njenim smjernicama, posebno papinskim.

Pod pojmom apostolata Merz podrazumijeva sljedeće: ljubav prema Kristu, spasenje duša, privoditi ljude Kristu i njegovu Kraljevstvu, širiti to Kraljevstvo u dušama, ali uvijek u okviru i ovisno o Crkvi. Krist, duše, Kristovo Kraljevstvo, Crkva - četiri su pojma koja kod Merza uvijek idu zajedno i neodjeljive su sadržaji njegova apostolata; u njegovim riječima, spisima i u cijelom djelovanju isprepleteni su i usko povezani jedni s drugima.

1. Apostolska svijest

Svijest da treba apostolski djelovati provire iz svega onoga što je Merz o apostolatu napisao. Opisujući svoje dojmove s misijske izložbe u Rimu koju je posjetio prilikom hodočašća 1925. i na kojoj je vidio zajedno s ostalim hodočasnicima razne zanimljivosti, plodove rada i razne umjetničke predmete drugih naroda, Ivan ovako razmišlja:

"Suradnja s Bogom! Misionari, junaci, mučenici, umjetnici surađuju s Bogom šireći Kraljevstvo Isusa Krista, obrtnici i umjetnici stvarajući praktična i lijepa djela vrše volju Božju, surađuju s Bogom. Svi smo pozvani na suradnju Božju, u tomu je sav smisao života pojedinca, cijele povijesti ljudskog roda."[1]

Merz je još jasniji i konkretniji u tom izražavanju apostolske svijesti kad za članice Sveze hrvatskih orlica – SHO-a  komentira encikliku Pija XI. o Kristu Kralju:

"Nije dosta da mi Krista priznajemo Kraljem u privatnom i obiteljskom životu. Krist mora postati Kraljem i cijeloga javnog života, on je Bog i Gospodar svega."[2] Navodeći potom razne primjere kojima želi pokazati kako je Krist danas zbačen sa svoga kraljevskog prijestolja i uklonjen iz javnoga života, obraća se djevojkama, članicama kojima je članak namijenjen:

«Mi smo članice vojujuće Crkve - Ecclesiae militantis;  svaka je kršćanka vojnik, a poglavito ona koja ratuje pod zastavom katoličkih udruženja. Zato je naša dužnost da posvuda postanemo apostolkama Kristova Kraljevstva... Nužno je da sustavnim odgajanjem naroda težimo za onim idealom što su nam ga pape zacrtale"(str.3). Na koncu Merz ističe kako nas je Papa ovom enciklikom obvezao da od sada "još junačnije poradimo za Kristovo Kraljevstvo u dušama pojedinaca, u obiteljima, u udruženjima, u državi i u cijelom ljudskom društvu (str.3).[3]

2. Ciljevi apostolata

Svoj apostolski program Ivan je jasno zacrtao u predavanju koje je održao kao izabrani predsjednik na prvom skupu novoosnovanoga Hrvatskoga katoličkog omladinskog saveza, a koje je objavio kasnije i u tisku.[4]   U članku tumači geslo pape Pija XI. "Mir Kristov u Kraljevstvu Kristovu", te ga stavlja kao načelo i  program rada za sve članove Saveza. To načelo za mladiće konkretno znači da trebaju u prvom redu raditi na svome samoodgoju, tj. "u svojim dušama treba izgraditi sliku novoga kršćanskog poretka"(str.95) i potom trebaju nastojati "kao pravi apostoli da u obitelji i radionici, uredu, tvornici, na selu i u gradu, svaki na svom mjestu radi na velikom djelu obnove svoga naroda u Kristu"(str.95).  Sličnu misao, iako u drugom obliku, Merz izražava potkraj života u pismu svećeniku don Mati Blaškoviću:

"Važnije je od umjetnosti uzgajati i voditi ljude k Isusu, a u tom poslu umjetnost kao i sve što je stvoreno ima samo da pomaže čovjeku da dođe do Isusa."[5]

Budući da je Merz čvrsto uvjeren da se u krilu Katoličke Crkve nalazi potpuna i  jedina istina, ne preostaje drugo nego ljude privesti toj istini nastojeći oko spašavanja njihovih duša. Nakon posjeta Lurdu, gdje je posebno doživio istinu "da izvan Crkve katoličke nema prave Crkve", Ivan zaključuje: "I zato je sav naš rad, koji ide za spasom duša, najuzvišeniji i najpotrebniji, što se uopće može zamisliti." [6]

Donoseći prikaz uzornog života francuskog mladića-apostola, Pierre Poyet-a, ovim riječima Merz komentira njegovo obraćenje:

"Nakon izvjesnog broja godina valja umrijeti, nestat će našega traga sa ove zemlje kao da nas nije ni bilo. Ali Bog je postao čovjekom i ostavio na zemlji svoju Zaručnicu, rimsku Crkvu katoličku. I pred ovom idejom sve ostalo je sporedno: valja duše pridobiti nebeskom Zaručniku, valja sebe zaboraviti i zatajiti samo da duša druga ili prijatelja postane svjesni sudionik u djelovanju Božjem na zemlji."[7]

3. Apostolat samo u okviru Crkve

Orlovi u službi Crkve. - Nikakav apostolat nije za Ivana zamisliv neovisno od Crkve. Sarajevskom nadbiskupu Šariću Merz piše::

"Jasno je da smo se mi Orlovi stavili u službu svete Crkve spremni da je milošću Božjom pomažemo u širenju Kraljevstva njezina Božanskog Zaručnika. Nemamo nikakvih nuzgrednih ciljeva, već onaj jedini glavni, da što više duša sjedinimo s Isusom. Stoga se apsolutno pokoravamo i u tom pitanju, kao i u svim drugima, našim biskupima."[8]

Ivan je upravo neumoran kad ističe ovisnost apostolskog rada o crkvenoj hijerarhiji. Tako u drugom pismu tvrdi: «Nama je posve jasno da se na području nijedne dijeceze ništa ne može učiniti što ne bi bilo u skladu sa željama ordinarija."[9]

Papinske su smjernice norme za apostolat. - Posebno mjerodavna za svaki apostolski rad za Merza jest Sveta Stolica koja izdaje smjernice, a koje je apsolutno potrebno provoditi u praksu:

"U radu mora biti prvi kriterij spas duša, dobro sv. Crkve, i to onako kako si to dobro zamišlja Sveta Stolica. Ova misao na Sveta Stolicu i na nadležnog ordinarija mora u tom radu biti glavno dobro; radi se o tome da Kristu pridobijemo što više duša, a ne da radi jednog političkog programa (gdje smo svi pogrešivi) narod odbijemo od 'jedinoga potrebnog'.»[10]

Ivan je posebno jasan kad prema konstituciji Pastor aeternus iznosi katolički nauk o papinstvu  za koju veli da je "osnovica svakom katoličkom radu".[11] U nastavku svoga komentara konstitucije u istom članku «Vlast Crkve» kaže:

"Sav naš rad, privatni i  javni, sav Katolički pokret i sva Katolička Akcija mora poznavati samo jednu normu, a ta je norma: smjernice Namjesnika Kristova. Što On određuje, određuje Krist preko njega, a to ima zalog blagoslova. Život i djelovanje ako se ne ravnaju prema smjernicama Svete Stolice, jesu promašen život, jesu možda 'veliki koraci, ali na krivom putu' (Sv.Augustin), na putu koji ne vodi do konačne svrhe svih ljudskih čina - do Boga"(str.78).

Ova načela apostolata ovisnosti o Svetoj Stolici, o papi, odnosno hijerarhijskoj Crkvi ne provodi osobno on sam, nego ozbiljno nastoji da i druge potakne i oduševi da ih prihvate, da se ravnaju po tim načelima u svom apostolatu. Od mladih, s kojima je radio, Merz želi učiniti apostole, a ne samo objekte svoga apostolata. Svi moraju postati apostoli u širenju Kristova Kraljevstva. Govoreći u jednom predavanju o prosvjetnom radu u Orlovskoj organizaciji, Ivan ga započinje tvrdnjom kako "sva ljudska djelatnost mora biti radi ljubavi, radi apostolata, radi toga da se širi Kraljevstvo Božje među ljudima."[12]  Naglašavajući kako "kršćanstvo podređuje svaku ljudsku djelatnost duhovnom i vrhunaravnom cilju čovjeka", Ivan zaključuje kako je obilježje prosvjetnog rada u Orličkom društvu da je za nas prosvjeta "preduvjet i sredstvo da uzmognemo posvuda postati pravim apostolima Kristova Kraljevstva"  te ovako nastavlja:

"Sav naš prosvjetni rad ima veliki praktični karakter, cilj mu je apostolat, Kraljevstvo Isusovo. Ali tko će nam dati smjernica u zidanju toga kraljevstva, tko će nam dati upute, kako da prosvjetno djelujemo. To je bez dvojbe Crkva... Bez velikih načela što ih daje Crkva uopće se ne može postaviti društveni poredak na čvrste temelje, bez tih velikih načela što nam ih bez prestanka daje Sveta Stolica i naši nadležni biskupi nije moguća obnova ljudskoga društva. Stoga ako želimo uistinu da pomognemo pri spašavanju suvremenoga društva, to ćemo usmjeriti naše oči... jedino prema nepogrešivom učitelju Istine i Ćudoređa, prema Svetome Ocu Papi, i prema onima, kojima je povjerio sam Duh Sveti, da ravnaju Crkvu Božju."[13]

I djeca i mladež pozvana na apostolat. - Ne samo mladež nego i djecu Ivan želi oduševiti za apostolat. U tom smislu sastavlja dramu "Darovi svetog Nikole" a podnaslov joj daje: "Kako dobra djeca djeluju s Crkvom u apostolatu Isusovom."[14]  Radnja se događa na dan sv. Nikole god. 1519. za bana Berislavića u jednom pograničnom hrvatskom selu. To je vrijeme kada je turska opasnost bila na svakom koraku i vodili su se ratovi protiv Turaka, pa Merz u usta bana Berislavića stavlja sve one koristi što ih je hrvatski narod primio od Crkve, tj. pismenost, kulturu, vjeru itd. U radnju upliće sv. Nikolu koji donosi darove djeci i između ostaloga govori o Priscili i Akvili, kršćanima prve Crkve, stavljajući ih kao uzor apostolata. "Tako je, draga djeco. I kao što su Orao (Aquila) i Priscila pomagali biskupu Pavlu u širenju Isusova kraljevstva, tako i vi morate pomagati našemu biskupu i njegovim svećenicima, da naš mili hrvatski narod što više zavoli vjeru Isusovu i da po njoj uvijek živi.»[15]

Katolički laici trebaju predstavljati Crkvu. - Merz je još od svoga studija u Parizu bio uvjeren kako katolički laici moraju sami zastupati stanovište Crkve. Vidi se njegova tendencija kojom želi osvijestiti katolički laikat. Uspoređujući u svome dnevniku katoličke laike Engleze i Francuze koji sami ne zastupaju stanovište u stvarima koje ne spadaju strogo u djelokrug svećenstva jer svećenstvo za njih misli i vodi ih, Ivan suprotstavlja Hrvatski katolički pokret ističući kako je «svaki član svjesna jedinica u radu za Crkvu» i potom pridodaje značajnu rečenicu:

"Samo treba nastojati da veza s Crkvom bude što jača, da uz sposobnost i svijest vođa bude u njih heroizam poniznosti i pokoravanja."[16] I ova rečenica potvrđuje kako je Merz disao duhom potpune odanosti Crkvi.

4. Uvjeti, sredstva i načini apostolata

Duhovni je život prvi preduvjet svakog apostolata. - Da apostolat ovisi o osobnom dubokom religioznom životu, Merz je bio svjestan još kao student u Parizu, odakle šalje članak uredništvu Zora-Luč u kojem između ostalog veli:

"Želimo li dakle postati nosioci velike katoličke misli, tada moraju sve naše organizacije neprestano naglašavati da je duboki i intenzivni religiozni život jedini preduvjet da se odgoje veliki pojedinci, koji će svojim životom realizirati svoje velike ideje."[17]

Kako je ozbiljno shvatio važnost duhovnoga života za apostolat, vidi se i iz nacrta pravila koja je sastavio za jedan katolički dnevnik[18], o čijem se pokretanju u ono vrijeme mnogo govorilo u hrvatskoj katoličkoj javnosti. Između ostaloga u tom nacrtu pravila Ivan točno određuje duhovne dužnosti urednika da bi se postigla apostolska misija samoga lista. Te dužnosti Merz svodi na zajednički nazivnik, a taj je da redaktori  "trebaju energično težiti za svetošću". Da bi to postigli, Merz u jedanaest točaka navodi sredstva:

1. Posveta presv. Srcu Isusovu obavivši 9 prvih petaka. - 2. Barem dva puta mjesečno se pričestiti, ali se preporuča da to čini svake nedjelje. - 3. Dnevno ispitivanje savjesti. 4. Dnevno pola sata molitve, razmatranja, duhovnoga štiva. - 5. Dnevno izmoliti Veni Creator. - 6. Jednom tjedno postiti za uspjeh katoličkoga pokreta. - 7. Nastojati imati stalnoga ispovjednika. - 8. Barem jednom godišnje obaviti duhovne vježbe. - 9. Četiri puta godišnje s ostalim članovima suradnicima     pristupiti na zajedničku svetu Pričest i prikazati ju za pokojne članove, za svećenički podmladak i za uspjeh Katoličkoga pokreta. - 10. Prije toga se treba obaviti križni put. - 11. Pitati za savjet svoga ispovjednika ako čuje važniji prigovor o pisanju lista koje ne bi bilo u duhu Crkve.[19]

Dalje u pravilima preporučuje da se čini još i drugo što će ovisiti o inicijativi svakoga pojedinca, npr. činiti djela tjelesnoga i dugovnoga milosrđa, činiti češće ono što im je neugodno. Gornje obaveze imaju zadaću "da pojačaju unutarnju disciplinu samih urednika i da ih učine pravim kanalima Božje Milosti"(str.142). Osim toga Merz predlaže pri kraju ovih pravila da bi redakcija toga lista trebala u samoj svojoj zgradi urediti malu kapelicu s presvetim Sakramentom, gdje bi se moglo zajednički pričešćivati, tražiti svjetla i snage za rad.

Kako će katolički đak spašavati duše? - Svoje poglede o uvjetima i načinu apostolskog rada Merz je iznio u članku «Stjecanje podmlatka», koje je bilo u stvari njegovo predavanje održano na tečaju katoličke organizacije Lige prigodom Euharistijskog kongresa 1923.[20]  U stvari u tom članku Merz opisuje samoga sebe i svoj način apostolata. Već na samom početku  naglašava da bi se naziv tome predavanju o stjecanju podmlatka za katoličke organizacije mogao izraziti ovim riječima: "Kako će jedan organizirani katolički đak spašavati duše"(str.14). Odmah povezuje ovo načelo s idejom pastorala, o čemu "Crkva ima najtemeljnije iskustvo". I zato predlaže da se razmotre temeljni principi "spašavanja duša" da bi ih potom primijenio na konkretne prilike u kojima živi đaštvo. Kao osnovno načelo Ivan postavlja sljedeće: "Onaj koji želi spašavati duše drugih, mora ponajprije znati kako će spašavati svoju vlastitu dušu. Samo tako ćemo onda to isto moći učiniti s dušama drugih»(str.14). I zato Merz ovim riječima jasno definira temelj apostolskoga rada:

"Temelj našega apostolskoga rada i uspjeha leži prema tome u nama samima, u našem odnošaju k Isusu, koji u nama mora živjeti. Izobrazba našega uma, volje i  čuvstva preduvjet je našega rada izvan naših redova u kojima želimo djelovati."[21]

Potom navodi sredstva koja treba upotrebljavati da se ponajprije sami izgradimo, a to su: dnevna jutarnja meditacija, često prisustvovanje sv. misi i primanje sakramenata, dnevno čitanje duhovnog štiva.

"Činimo li to, to će Isus u nama sve više i jače živjeti, razumjet ćemo bolje smisao života i ekonomiju spasa i uvidjet ćemo s kojom ljubavlju naša Ljubav - Isus - ljubi svaku pojedinu ljudsku dušu"(str.14).

Iz razumijevanja te ljubavi koju Isus ima prema svakome prenosi se u nas ta ista ljubav i mi isto želimo da stavimo u Isusova naručaj sve duše. Potom Merz navodi konkretan postupak kako treba pristupati osvajanju duša. Nakon što je učinjen prvi korak, opisan gore, tj. «što smo našu vlastitu slobodu stavili u službu Isusove volje»(str.15), slijedi drugi korak, direktni saobraćaj s našim drugovima. I tu postoji jedan osobni preduvjet: "U svakoj zgodi posve nehotice mora iz nas strujati onaj nadnaravni mir, ono počivanje u Bogu čiji smo mi sudionici"(str.15). Ovim riječima Merz u stvari opisuje svoj način pristupa, jer su mnogi koji su se s njime susretali doživljavali duhovni mir koji je iz njega proizlazio.[22] Potom Merz preporuča da naše ophođenje s bližnjima na koje želimo apostolski djelovati mora biti puno milosrđa i ljubavi, oni moraju biti svjesni "da mi u njima ljubimo nešto čiju vrijednost oni sami ne poznaju i da smo im spremni pomoći u najneznatnijim kao i u najznatnijim stvarima." I zato ako se bude postupalo s drugima s takvom ljubavlju, "to će se stvoriti oko same organizacije kao neki ugođaj, neka misteriozna i miomirisna atmosfera i čim koji od naših drugova stupi u kontakt s jednim od naših članova, imat će taj osjećaj da se tu radi o jednom velikom svijetu, koji on tek naslućuje, a još ne spoznaje."[23] Prelazeći potom na negativnosti koje se susreću kod mladih apostola, Ivan u prvom redu ističe da treba razlikovati kod protivnika krive ideje od njihovih "besmrtnih duša koje valja spasiti"(str.15). Nerazlikovanje dovodi do potpunog izoliranja, a to nije dobro, to je krivo i na tome ne smijemo ostati. "Caritas Christi urget nos - Kristova nas ljubav potiče da sa svetim mirom i vrućom ljubavlju iziđemo iz kruga naše organizacije i govorimo i radimo s našim protivnicima"(str.15).  To će imati za posljedicu da će mnogi od njih osjetiti "da naš nutarnji život počiva na jednoj visokoj pećini, s koje njegovi pogledi mirno kruže nad talasanjem života, koji je daleko pod njom u dubini. Osjetit će naš protivnik u kontaktu s nama duh vječnosti, bit će mu poticaj da razmišlja o problemima koji su u njemu zaspali, ali koji se dadu razbuditi"(str.15). No kako se može prema protivniku griješiti per defectu (propustom), tako se isto može griješiti i per excessu (pretjerivanjem), tj. da se previše s njima upušta u prijateljevanje, što može prouzrokovati pravljenje kompromisa i na koncu otpad. Zato Merz postavlja sljedeće načelo: "Naš član ne može imati prijatelja (u pravom smislu te riječi) izvan naših redova, jer pravo prijateljstvo počiva samo na vjeri u iste vječne istine."[24] (Podcrtano istaknuo Merz.)

Stoga Merz  smatra da član katoličke organizacije može imati prijatelja samo među uvjerenim katolicima "a počinje li se družiti s protivnicima, to si mora biti u najsitnijem času svoga života svjestan, da je on apostol među njima, predstavnik  Isusa Krista, o kojemu on daje svjedočanstvo"(str.16). A za to je potrebno da je čovjek posebno duhovno izgrađen, da živi dubokim duhovnim i sakramentalnim životom i prikazuje sebe za ovu ili onu dušu. S druge strane takav si apostol mora biti svjestan "da on iz vlastitih sila ne može obratiti nikoga, već da je on samo oružje u rukama Božjim, kojima se on ponizno pokorava" i zato treba svoju dušu tako disciplinirati  "da postane zgodnim sredstvom za Božju djelotvornost"(str.16). I na kraju Merz donosi posljednje načelo:

"Za stjecanje podmlatka također je od osobite važnosti da se članovi organizacije međusobno potpomažu i vole. Nije dovoljno, da su njihove veze samo službenog karaktera, već se u organizaciji moraju gajiti prava kršćanska prijateljstva, koja su rezultat istih ideala i koja traju vječno jer su im ideali vječni"(str.16).

To sprečava apostazije u redovima mladih, to jest odalečivanje članova od katoličke organizacije, čega ne bi bilo da je bilo više prijateljstva u organizacijama. I zato bi prijateljske veze mogle  opet mnogoga natrag povući među svoje prave drugove.

Namjerno smo donijeli opširan prikaz ovog Ivanova članka, iz kojega se vide ne samo njegove ideje i načela nego i njegova praksa, jer je u tom članku Merz ocrtao samoga sebe i svoj način apostolata kako su to posvjedočili mnogi njegovi suradnici.

Stavovi s kojima se kreće u apostolat. - Kako je ozbiljno Merz shvaćao apostolat i koliku mu je važnost pridavao, vidi se također iz Ivanova teksta – rukopisa kojemu je dao naziv: «Obred kojim se orlica prima u Katoličku Akciju».[25] Na petnaest stranica odvija se dijalog između svećenika, duhovnika organizacije i djevojaka koje pristupaju u Katoličku Akciju. Tekst podsjeća na zavjetovanje redovnica; Merz stavlja visoke ideale i zahtjeve pred članice koje pristupaju orličkoj organizaciji, a koja je u stvari bila ogranak Katoličke Akcije. Kako je tekst veoma opširan, donosimo samo neke važnije misli, iz kojih se jasno vidi kako Merz shvaća apostolat. Tekst Obreda započinje pitanjem duhovnika "Što želite?" na što djevojke odgovaraju:

"Milosrđe Božje i posvetiti se apostolatu u Isusovoj Crkvi po sv. Ivani od Arka postavši članicama Hrvatskoga katoličkog orličkog društva..."

Na to duhovnik moli molitvu u kojoj između ostaloga traži od Boga da "upali u njima vatru ljubavi, da posvuda ispovijedaju tvoje Ime i što više duša privedu u krilo tvoje svete Crkve." Potom se duhovnik obraća samim djevojkama kratkim nagovorom  obrazlažući im veličinu poziva na apostolat, te obaveze koje iz toga proistječu što se tiče njihova duhovnoga života, vladanja, i djelovanja. Podsjeća ih najprije na orlovsku lozinku: "Euharistija, Žrtva i Apostolat", pa nastavlja:

"Vi imate postati apostolima kršćanske obnove u vašem narodu. Stoga treba da ste po svetoj Euharistiji češće sjedinjeni s Isusom Kristom, koji je početak i svrha svih stvari... Radite prema uputama i željama Sv. Oca Pape, vaših biskupa i duhovnih poglavara, živite tijesno povezani s Crkvom po svetoj liturgiji, a hranite vašu dušu dnevnim duhovnim štivom... Uzmite si nadalje za uzor djevičanstvo i majčinstvo svete Crkve... Crpite svoju snagu u majčinskom srcu svete Crkve, koja se s beskrajnom ljubavlju prignula nad svaku ljudsku bol... Pomažite djelima duhovnoga i tjelesnoga milosrđa svetu Crkvu u posvećivanju duša."[26]

I tako Merz kroz dijalog između duhovnika i djevojaka, koje daju svoje "obećanje", opisuje indirektno svu ljepotu i uzvišenost apostolata. Sav je obred isprepleten molitvama upravljenima Bogu kako duhovnika tako i orlica.

Povezanost s Crkvom i papinstvom kao uvjet apostolata omladine ističe Merz i u članku «Papa».[27] Govori o internacionalnoj katoličkoj omladini, čiju je manifestaciju posebno doživio u Rimu. Nakon što naglašava kako je papin autoritet povezan s autoritetom apostola Petra, a preko ovoga sa samim Kristom, nastavlja:

"Isto tako internacionalna katolička omladina treba da je verigama poslušnosti i discipline povezana preko biskupa s papom i s apostolom Petrom i Kristom. I eto na taj način internacionalna katolička omladina znači divovsku vojsku, koja pomaže papinstvo pri obnavljanju cijelog čovječanstva."[28]

Ljudsko tijelo je sredstvo apostolata. - Kako se u Orlovstvu posebno njegovala   tjelovježba, koja je ulazila u program aktivnosti, Merz je nastojao dati jasne smjernice i ciljeve tjelesnom odgoju. Osim što je napisao opširnu studiju o tjelesnom odgoju,[29] napisao je o toj temi i nekoliko članaka, i održao je mnoga predavanja. U jednom predavanju čije su bilješke sačuvane, govori o tijelu kao sredstvu apostolata. Na početku naglašava  važnost tijela kao sredstva za postignuće uspjeha u životu. U nastavku tvrdi kako kršćanstvo zahtijeva da njegujemo tijelo, održavamo ga zdravim  "tako da Kristu stavim na raspolaganje jedno od najmoćnijih sredstava za širenje njegova Kraljevstva. Slijedi: kršćanstvu odgoj tijela nije svrha već sredstvo."[30]  Dalje govori kako se Crkva također brine za ljudsko tijelo. Ona ga preko sakramenata posvećuje, ona ga ljubi "jer je ono tako moćno sredstvo za širenje Kraljevstva njenog Božanskog Zaručnika". Crkva na razne načine govori o svojoj ljubavi prema ljudskom tijelu "ali samo radi toga što je ono moćno sredstvo onih duša koje su se postavile u službu širenja Kraljevstva Kristova."[31]

Zakon u širenju Kraljevstva Božjega: trpjeti za druge. - Ivanovu duhovnom oku ne promiče niti važna dimenzija za uspješan apostolat: trpljenje. O tome će biti govora još u posebnom poglavlju, ali već sada napomenimo njegovu misao o korisnosti trpljenja za apostolat. Već u spomenutom «Obredu», kojim se orlica prima u Katoličku Akciju, Merz stavlja u usta duhovniku riječi kojima se obraća djevojkama:

"Krist je glava otajstvenog tijela svete Crkve, s njim moramo svi umrijeti da s njim slavno uskrsnemo. Stoga vas ne smiju priječit žrtve koje ćete nailaziti u Vašem apostolatu, one će dovršiti muku Isusovu i donijeti blagoslov vašemu radu."[32]

Svoju misao o vrijednosti trpljenja Merz je najjasnije iznio u pismu prijatelju Dragi Maroševiću. Ivan ga je napisao još iz Pariza 1921.g., kada je imao 25 godina. Zadivljuje kako je već tada potpuno shvatio taj osnovni misterij iz Kristova i kršćanskoga života.    

Zapažajući u redovima Katoličkog pokreta u Hrvatskoj utjecaj racionalizma koji traži mnoge argumente da opravda svoju vjeru, Merz upozorava na to svoga već bolesnog prijatelja ing. D. Maroševića i potiče ga da prihvati otajstvo trpljenja:

"Nisi li i ti malo racionalističan? Čedo našega pokreta?! Znam da je teško trpjeti, ali neki ljudi kao da imaju poziv (vocatio) trpljenja. Mi smo Tijelo Kristovo, to su na njemu uloge podijeljene. Jedni moraju trpjeti, da uklone kaznu Božju, koja bi se mogla stresti na okolinu. Hysmans bi nazvao te odabranike mističnim gromobranima. Jesi li ikada pomišljao da trpiš za naš pokret[33]? Jesi li svoje muke prikazao Gospodinu Kristu za pokret? Katolicizam se u nas neće širiti ako ne bude bilo Radnika, Molitelja i Patnika. To je jedan zakon širenja Kraljevstva Božjega na zemlji. Naš pokret je stvorio do sada samo prvi tip (radnika) i mi smo si stvorili u našim dušama ideal Radnika za katolički pokret. Molili smo manje, a trpjeli kada smo morali. Zadnji tip je svakako vrhunac - imitacija potpune žrtve Spasiteljeve na Križu - i vidim u našem pokretu već priličan broj patnika. Pošto slučaja nema, to držim da je plan Providnosti upravo u tome da spoznamo upravo ovaj misterij iz Njegovoga života: trpjeti za druge."[34]  

**************************

A. CILJEVI, SREDSTVA I UVJETI APOSTOLATA

B. APOSTOLSKI  PROGRAM  I  POTHVATI