Recital:

 

IVAN  MERZ

 

Uloge:

Pripovjedač

Ivan Merz

Čovjek

 

Autori:

prof. Vera Bajagić,  i učenici Milan Rodić, Tamara Mićić, Anđelka Lukić

iz Gimnazije u Banjoj Luci. Tehnička suradnja prof. Željko Grbić

 

Uvodna napomena:
 
Ovaj recital premijerno je izveden 27. ožujka 2004. u Osijeku u Trećoj gimnaziji prigodom posjeta skupine od pedeset đaka i profesora banjalučke Gimnazije. Oni su bili gosti osječke Treće gimnazije u okviru promicanja programa Kulturom protiv droge. Jedna od točaka toga programa bio je ovaj recital o Ivanu Merzu kojega su oni sami sastavili i napisali a potom na zadovoljstvo publike i izveli u Osijeku. Ivan Merz bio je učenik banjalučke Gimnazije od 1906. g. do 1914. g. – Tekst recitala popraćen je slikama s premijerne izvedbe u Osijeku, subota 27. III. 2004.

 

 

 

PRIPOVJEDAČ: Nemir je u čovjeku. Glasovi. Događaji. Boje. Dolaze pojave i prolaze kroz čovjeka u velikom gibanju, bruje zbivanja kao zvonjava. (glas) Dobar dan, poštovana publiko. Povod današnjeg okupljanja je naša želja da kroz zamišljeni razgovor s Ivanom Merzom upotpunimo našu sliku o njemu. 16. 12. 1896. godine u Banjoj Luci rođen je Ivan Merz, gdje je završio Gimnaziju i maturirao. Živi kao i sva druga djeca, ali, iako veoma mlad, zanima se za ozbiljna pitanja života. (pada u drugi plan)

 

MERZ (sjedi): Bože, koliki li je svemir: sve svijetli, sve se kreće savršeno točno, sve je veliko, neizmjerno veliko. Zvijezde jezde kroz prostor, sve je neizmjerno u tom silnom prostoru. Naša zemljica, kao mrvica, leti također i okreće se. Čovjek je na njoj zamišljena matematička točka - i on zavidi, i grize i oholi se. Što je čovjek? Ništa? (pauza 5 sec) Najviše me zanima filozofija života. Želim prodrijeti u misteriju života. Kojom li brzinom ta neizmjernost juri i okreće se, a čovjek sve to misli. Kuda to vodi? (uznemiren, odlazi)

 

PRIPOVJEDAČ: Nemir je u čovjeku. Glasovi. Događaji. Boje. Dolaze pojave i prolaze kroz čovjeka u velikom gibanju, bruje zbivanja kao zvonjava. Čovjek je uznemiren trajno. (pauza 3 sec) I postoji negdje duboko u nama slika zakopana, potopljena, kao ikona srebrom okovana, u zdencu. Ta slika tiha je kao svitanje na moru kad je sve sivo i kad se ne čuje ništa nego ponegdje klokotanje vode. To je vrijeme šutnje kad se čovjek pere od nemira i roni u tišinu. (glas, pauza 3sec))Tek što je otišao na studij u Beč, započeo je I svjetski rat.

 

 

 (Karmina burana (O fortuno), ples, Merz se vraća i sjeda)

Boravio je tri godine na talijanskom ratištu. Problem smrti i trpljenja potpuno je promijenio njegov pogled na svijet. (pada u drugi plan)

 

MERZ: Gledao sam oko dvadeset mrtvaca, koji su poginuli za ovih zadnjih bojeva... (ustaje) Bol, patnja, pogled na tolike tisuće iznakaženih, mrtvih i ispaćenih ljudi pere sa čovjeka sve prolazno i velikom mu energijom sugerira smisao života. (ostaje skamenjen)

 

 

MERZ: Gledao sam oko dvadeset mrtvaca, koji su poginuli za ovih zadnjih bojeva... (ustaje) Bol, patnja, pogled na tolike tisuće iznakaženih, mrtvih i ispaćenih ljudi pere sa čovjeka sve prolazno i velikom mu energijom sugerira smisao života. (ostaje skamenjen)

 

PRIPOVJEDAČ: Razmišljajući o tajni života i smrti Ivan veoma brzo uočava prolaznost svega zemaljskoga. Misao na vječnost stalno mu je nazočna. Odgovore na sva ta životna pitanja nalazi u kršćanskoj vjeri. (pada u drugi plan)(dolazi čovjek)

 

ČOVJEK: Jesu li ljudi samo životinje? Postoji li ta razlika koju toliko ističemo? Da li je ljubav samo jedna od naredbi u našem isprogramiranom mozgu? Sve što možemo je da se pitamo. Ljubav je pokretač svega. Ili možda samo sredstvo da se vrsta produži? Ako jest, onda nema razloga živjeti, jer smo ništa. A što ako nije? Svi ljudi podsvjesno misle da nije. Ali to ne mora ništa značiti zbog te naše subjektivnosti. Ako nije, onda postoji viši cilj svakog čovjeka. Ne samo da živi. Tada čovjek vidi više, na predmete gleda kao na simbole, a pomoću njih dolazi do suštine – odgovora na pitanje: zašto živjeti? Ali tada dolazi novo pitanje. Jesmo li zaista pronašli ono što tražimo? Jeli ta “istina” samo još jedna od komandi? Niko nikad nije saznao. Pa onda višeg cilja nema, mi i jesmo životinje. Ali ne mogu, nemam snage u ovo vjerovati. Da li je to zato sto se protiv takvog načina razmišljanja bori neka druga komanda? Najvjerojatnije. I postoji li onda u nama nešto više od želje za preživljavanjem? Pitanjima nikad kraja, a odgovora nema. (sjeda, hvata se za glavu, očajava) Nema...

 

MERZ: Život je borba za istinom i promotrimo ga. U ovome leži filozofija sreće: valja postaviti težište svih naših želja u onaj svijet. Život nije uživanje, nego žrtva, samo kratka priprava za vječnost. Narod bez religije i spada u zoologiju.

 

ČOVJEK: Osjećala sam svaki put nemoć kad sam pokušavala odgovoriti na to pitanje. Mučila se i patila, naprezala mozak, trudila se svim svojim bićem da dokučim to nešto. Ali što ako to nešto ne postoji, ako smo izgubljeni u vremenu i samo tako plutamo bez ikakve važnosti, samo onako? I što onda kad se nakon života, koji je varljiviji od sjenke na zidu nađemo u tami, beskonačnosti? Koga tada uopće da krivimo, koga da proklinjemo?

 

MERZ: Kad je u prirodi sve tako sjajno uređeno, mora biti i vječnost našeg života u smislu pravednosti. Čovjek je ovdje samo putnik, njegovo pravo određenje nije na toj zemlji, on je izabran za nešto više. Ne protivimo se harmoniji koja vlada u svemiru! Božje melodije drže i napunjaju sav svemir. Čovjek svakog časa treba biti svjestan svoje ovisnosti s harmonijom svemira.

 

ČOVJEK:  Naše postojanje – život me podsjeća na pijani brod, brod koji je tako klimav i koga i najmanji vjetrić zanjiše. Zašto ne potražimo nešto sigurno, nešto što ima dokaze o svom postojanju?

 

MERZ: Sve divote svijeta, sva priroda, dovode do spoznaje da je to sve od neizmjernog Duha, od ideala čovječanstva, od Istine, Dobrote i Ljepote.
 

ČOVJEK: Da, da (kao klimanje)...a ja sam često sama sjedila u mraku i izgovarala to pitanje naglas, iako nisam znala kome ga postavljam. I ništa nisam čula, samo šapat puste tišine i noći. Hvatala me je jeza, a potom luđački strah koji je prodirao u svaki kutak mog tijela, tako hladno i bolno. Tada sam obično počinjala da plačem, prvo polako, kao da sam svaku suzu krila od sebe, a onda sam plakala iz sve snage i padala u histeriju. Pitate se kakvo me saznanje tako lagano uništavalo, što me to tako iznutra izjedalo? Pa spoznaja da nema odgovora. Ni sami ne shvaćamo koliko je to ozbiljno, važno, ali što je najvažnije, tako poražavajuće mistično pitanje, pitanje smrti!

 

MERZ: Da, najvažnije je pitanje za čovjeka problem smrti. Iskreno govoreći, ja se ne bojim smrti, ta tamo gore je ono pravo carstvo. Život je kratka teška kušnja i tko ovu preboli stupa u život pun sjaja i boja. Budimo junački, žrtvujmo sekundu ovoga života da uđemo u beskonačno nebo.

 

ČOVJEK: A ja sam tako očajavala…

 

MERZ: Moderno društvo očajava jer je izgubilo vezu s Praizvorom. Čovjek je silno slab i bez tuđe pomoći ne može ništa. Bez velikih načela što ih daje Crkva, uopće se ne može postaviti društveni poredak na čvrste temelje, nije moguća obnova ljudskog društva. (pauza 3sec)  Društvu je potrebna svaka ličnost, duša, a na temelju liturgije se svaka pojedina duša odgaja. Liturgija je jedno od najmoćnijih sredstava sveopćeg mira. Ona ne povezuje samo pojedince jednoga naroda u jednu jedinstvenu cjelinu, već ona uspostavlja niti između svih naroda i čini ih braćom i djecom jednoga Oca na nebu.

 

ČOVJEK (ustaje): Da, ipak je u meni uvijek postojala nada, ta božanska klica koja se krije u svakom od nas i koju treba njegovati. Sad vjerujem, da postoji neko… Neko ko brine za sve nas.

MERZ:  Nije dosta samo vjerovati. Naša vjera mora biti sistem, mora biti putokaz života, da ne radimo protiv principa pravednosti i vječnosti. Što je duhovni život? Razmatranje o božanskim stvarima; sudjelovanje u unutrašnjem Božjem životu; postati u neku ruku Bog. Krist je svrha i cilj našim vječnim željama. Svrha svih ljudi jest njihovo posvećenje. Ali to nije lako. Treba krvave borbe da se ne potone u običnom svijetu

 

ČOVJEK: Nemam riječi da izrazim, kako religiozna okolina pozitivno djeluje na čovjeka. Hvala ti što si se danas potrudio da mi olakšaš. Danas sam nešto shvatila. Ma što se desilo, ljudi se moraju držati zajedno i međusobno se  pomagati.

 

MERZ: Dan što ga je čovjek posvetio drugom, nije nipošto gubitak, već dobitak. Dan u kojem ne učinimo ništa za druge, već samo za sebe, to su izgubljeni dani. (okreće se publici) Upotrijebimo sve naše energije da spasimo naše duše i što više duša naših bližnjih!!! (svi ostaju skamenjeni, padaju u drugi plan)

 

PRIPOVJEDAČ: U njegovom testamentu pisalo je: (svi podaju u drugi plan)

 

MERZ:  Umro u miru katoličke vjere. Život mi je bio Krist, a smrt dobitak. Očekujem milosrđe Gospodinovo i nepodijeljeno, potpuno, vječno posjedovanje Presvetog Srca Isusova. I(van) M(erz) sretan u blaženstvu i miru. Duša je moja postigla cilj za koji je stvorena. U Gospodinu Bogu.

 

(Recital je praćen i glazbom. U izvorniku su označena mjesta gdje se ubacuje glazba.) 

 

Recital u Word dokumentu (330 Kb)

 


 

O gostovanju banjalučkih gimnazijalaca u Osijeku mediji u Hrvatskoj, uglavnom katolički, donijeli su ovaj  izvještaj:

 

 

BANJALUČKI GIMNAZIJALCI
IZVELI MULTIMEDIJALNI RECITAL
O BL. IVANU MERZU U OSIJEKU
U OKVIRU AKCIJE  «KULTUROM PROTIV DROGE»

 

U okviru akcije "Kulturom protiv droge" gostovalo je u pratnji svojih profesora u osječkoj III. Gimnaziji u subotu 27. ožujka 2004. trideset učenika banjalučke Gimnazije koju je od 1906. do 1914. pohađao blaženi Ivan Merz.  U stvari ovaj susret jest nastavak onoga zbivanja što se dogodio 22. lipnja 2003. kada je Papa pohodio Banja Luku, proglasio učenika ove gimnazije – Ivana Merza  -blaženim i tako otvorio put pomirenja i izgradnje bolje budućnosti za narode ove regije. Tako je bl. Ivan Merz  povezao dvije škole, ali i dvije države kao «most preko Save»  kako ga je nazvao kardinal Vinko Puljić. Dok se banjalučka gimnazija ponosi sa svojim učenikom bl. Ivanom Merzom, osječka treća gimnazija naglasila je kako su se u njoj školovala dva hrvatske nobelovca Ružička i Prelog, te biskup Strossmayer.  Sve je to postavljeno mladima kao poticaj kako i oni mogu uspjeti u životu i ostvariti nešto vrijedno i veliko.

 Susret je započeo kratkim glazbenim programom učenika glazbenih razreda škole domaćina. Potom je premijerno izveden dvadesetminutni multimedijalni recital o blaženom Ivanu Merzu. Zamišljenim razgovorom s Merzom kojega je glumio Milan Rodić, mislima blaženika odgovaralo se na probleme današnjih mladih koje su iznosili drugi glumci. Mladi gosti na čelu s prof. Verom Bajagić, profesoricom književnosti na banjalučkoj Gimnaziji koja je sastavila recital uz suradnju svojih učenika, pokušali su približiti toga velikoga intelektualca, koji je do 32. godine postigao doktorat i znanje 10 stranih jezika i osposobio se za četiri zanimanja, napisao deset svezaka raznih spisa. Važno je naglasiti da su upravo učenici banjalučke gimnazije prvi sastavili i izveli recital o blaženom Ivanu Merzu nakon njegove beatifikacije što djeluje veoma pohvalno i poticajno kad se ima u vidu da je Papa u Banjoj Luci ne samo proglasio Ivana Merza blaženim nego ga je postavi  mladima i odraslima «svjedokom Kristovim, uzorom mladima, zaštitnikom, primjerom odraslima, suputnikom i programom života i djelovanja» (Vidi Papine govore na misi  beatifikacije).

Uslijedili su potom zgodni skečevi  na temu učeničkoga svakodnevlja što su izveli banjalučki gimnazijalci, a svojim igrokazom pridružili su se i domaćini, učenici III. osječke gimnazije.   Prof. Snježana Barabaš-Seršić, ravnateljica III. gimnazije  i prof. banjolučke Gimnazije  Snježana Rakić složile su se da je takva suradnja višestruko korisna. S jedne strane mladi rado putuju i upoznaju nove stvari, a s druge neusporedivo ih je ljepše i korisnije animirati na pripremu kakvoga kulturnoga programa, nego mirno gledati kako upadaju u pakao najrazličitijih poroka, što nemilice vrebaju: «Želimo pokazati kako ne živimo samo u nekakvim bifeima i kako ovakvom suradnjom možemo prijeći sve granice. Zapravo granica nema, njih je netko zamislio i nacrtao, a mladi imaju pravo pratiti svoje srce, poručile su prof. Barabaš-Seršić i prof. Rakić.»  Na susretu je govorio i dr. Gmajnić sastavljač nacionalnog programa borbe protiv droge. Naglasio je kako ovakvi susreti i programi pomažu kao prevencija u njezinu sprečavanju. Nakon susreta u III. gimnaziji banjalučki gimnazijalci bili su gosti privatne osječke gimnazije «Gaudeamus» koja ih je pogostila ručkom u Tikvešu u Kopačkom ritu. Ova pak osječka Gimnazija od 2003. nosi naziv «škola bez droge» što je istaknuto i posebnim natpisom na njezinom ulazu. Gosti iz Banja Luke vratili su se veoma zadovoljni s ovog jednodnevnog druženja, a prilikom svoga posjeta Osijeku posjetili su i đakovačku katedralu.