3.
recitator: |
Grad
na tren zastade — zagleda se
i
klikne od radosti:
Među
nama pojavi se čovjek,
poslan od Boga,
kojem bje ime Ivan.
On
dođe kao svjedok
da
svjedoči za svjetlo...
I
poče raditi kao Kristov sluga,
kao
bukteći oganj za Boga,
za
Crkvu — za Papu —
i za
pravu i čistu istinu vjere.
Pisao je u raznim časopisima za javnost:
Katolički rad nije šport
već
borba za duše neumrle.
|
1.
recitator: |
Naglašavao je: Katolicizam počinje padati onda kad katolici zaborave na
svoju glavnu moć, a ona je specifično nadnaravna. Samo kad se dignemo da
promatramo zbivanja Božjim očima, a to je nadnaravna vjera, kad se u
poteškoćama s mentalitetom vremena oslonimo na snagu Božjeg obećanja,
tad se ispunjaju vjernička nadanja. I samo zagrijani suncem božanske
kreposti ljubavi stižemo u pravu jezgru stvari.
|
2.
recitator: |
Ivan
Merz, savjesni i uzorni profesor u sjemeništu, oštrovidni duh u
katoličkim redovima, predavač, pisac, odgojitelj, a nada sve ponizni
molitelj, zadivio je i uzbudio duhove oko sebe.
Tu
stojimo pred čudom veličine, Zagreb pred novim nepoznatim vitezom
najčistije poezije, pred najoriginalnijim likom naše zemlje, pred
plamenom i nedohvatnim zanosom, pred Božjim darom kojeg iz poštovanja
svecem nazvasmo.[i]
|
Zbor: |
Volim ovaj grad i narod hrvatski
Volim ovaj grad i narod hrvatski,
život mi je Krist, a smrt mi je dobitak.
Sve
svjetliji biva tvoj lik, u mladim srcima gori!
Sve
više svima si blizu, sve ljepše je bdjeti sa tobom.
Što
više ti slušamo misli, to više nam srca se žare,
što
više ti pratimo djela, to lakše nam put Bogu kreće.
Svi
mladi sa željom što gore, da žive u tvome svjetlu,
svi
krećemo istom cilju, posvetit živote Bogu.
|
Zbor
(pjeva): |
M.
Preisler: Brate Ivane
Pri
kraju pjesme Ivan ulazi i može pjevati pripjev.
(Dodatak, str. 64.)
|
3.
recitator: |
Papinstvo i liturgija su krila njegove duše
i
samo kao doživljena stvarnost
bi
slijevana u mladenačke duše.
Nove, nevidljive duhovske sile,
kidale su tajne niti grijeha
i
novu orijentaciju u gradu stvarale.
|
Ivan: |
Neka
nam pomogne dragi Isus da svladamo sotonu u samom sebi i da ljubimo
našeg Stvoritelja i našega bližnjega pa da tako uzmognemo proširiti i
proslaviti svetu Crkvu. —
|
2.
recitator: |
Neumorno je crpio dan i noć
iz
neiscrpnih izvora papinskih enciklika
i
cvao od sreće
što
su oni prebogati bili
da
bi osvježili i preporoditi mogli
čitav svijet i svemir cijeli..
|
1.
recitator: |
Duhom je Božjim sagledao
da
našem katolicizmu treba vratiti
poštovanje i ljubav prema crkvenom autoritetu —
tada
smo razumjeli da teba — ne samo riječju —
već
djelom i istinom Crkvu i Papu ljubiti.
|
Ivan: |
Rimski je Papa vidljivi Krist među ljudima, zaručnik sveopće Crkve. On
zato ne može odrediti nešto čemu bi se istina žrtvovala. Radi se dakle
da ljudi žrtvuju zabludu.
|
3.
recitator: |
Za
te je istine taj svjedočki život plamtio i kao dragovoljna žrtva, posve
slična Kristu, za druge — grad Zagreb i narod hrvatski — izgorio.
|
Ivan: |
Isuse, molim te da u staležu koji sam izabrao uvijek nastojim Tebi biti
sličan. Ne dopusti mi da Ti se ikada iznevjerim. — Daj da kalež
trpljenja primim, da na zemlji zazovem Tvoje ime i da Te mogu nakon toga
licem u lice gledati. — Molim Te, Isuse, da u slavi Tvojoj budu uza me i
moji roditelji! —
|
1.
recitator: |
Blago onima koji s radošću primaju iz ruke Gospodnje svaku bol i,
sjedinjeni s Kristom, pridonose širenju Crkve Isusove u dušama i u
društvu. Tako je Ivan zapisao u dnevniku kratko vrijeme prije svoje
smrti. |
Ivan: |
Mi
smo Tijelo Kristovo, On podjeljuje nama uloge kako hoće. Jedni trpe kao
mistični gromobrani, da otklone kaznu Božju od okoline; drugi kao
neumorni radnici, djelatnici; jedni kao stalni molitelji, suradnici, a
neki po planu Providnosti kao dragovoljni patnici za druge. Uvijek sam
držao da se katolicizam ne će širiti ako u nas ne bude radnika,
molitelja i patnika. —
Upoznao sam: Trpljenje je najjače sredstvo da se spašavaju duše. Lako je
svaki dan primati svetu Pričest i gostiti se s Gospodinom. O kako je
čovjeku trpko kada mora da grize tvrdo drvo svetoga križa!
|
3.
recitator: |
Neposredno pred odlazak na operaciju Ivan je posjetio svog duhovnika, o.
Josipa Vrbaneka, u Bazilici Presvetog Srca Isusova.
|
|
Smjernice su za budućnost jasno postavljene… tek je šesta, al'
posljednja godina ove blagotvorne aktivnosti. Bol u Ivanovu životu
uzlazi na vlastitu Kalvariju. Upala čeljusnih šupljina prouzrokovala je
upalu moždane opne. Operacija je neminovna.
|
|
DIJALOG IVANA I DUHOVNIKA
Može
pratiti tiha glazba: Čajkovski, Preghiera.
Zadnji dijalog Ivana i duhovnika. Potrebno je u prikladnom kutu do
izlaska pripraviti klecalo ispod raspela, zatim svijeću da se upali dok
Ivan bude pisao testament. Sve je u polutami. Ivan i duhovnik ulaze i
slijedi razgovor.
|
Ivan: |
Ipak
moram na operaciju. Dan je već određen. Oče moj, u ovoj me bolesti i Bog
napušta.
|
Duhovnik: |
Ne,
sinko moj, to Bog šalje svoje milije dijete na višu školu trpljenja.
Odsutnost Očeva je za njegovo dobro.
|
Ivan: |
A
ipak bi bilo lijepo još živjeti i raditi…
|
Duhovnik: |
Jest, ali i Isus je po volji Očevoj morao svršiti već u trideset trećoj
godini. Pa, još kako!
|
Ivan: |
Zaista je bol nešto veliko i vrijedno! Žrtva! Potpuna žrtva… Došlo je
vrijeme žrtve!
|
Duhovnik: |
Treba sve dati sinovskom ljubavlju. Prenesimo je velikodušnim predanjem!
|
Ivan: |
E,
pa,
fiat!
— Budi volja Tvoja!
|
Duhovnik: |
Ako
zrno pšenično, pavši na zemlju, istrune, donosi obilan rod.
|
Ivan: |
Da!
O tome sam već davno uvjeren: Treba žrtvovati sve! Ja sam gotov!…
|
Duhovnik: |
Žrtva!
Potpuna žrtva!… Zar ne, vi žrtvujete svoj život za našu hrvatsku,
orlovsku mladež?
|
Ivan: |
Nakloni se glavom u znak odobravanja.
Prima na čelo znak blagoslova od duhovnika.
Odlazi podno križa.
Kleči, moli, piše testament (epitaf).
Odlazi.
Svi
su u dubokoj šutnji pognute glave sve do Ivanova odlaska i nekoliko
trenutaka nakon toga.
|
Zbor: |
Ecce
quomodo,
Galus
Tiho, pa glasnije da se čuje.
|
Duhovnik: |
Nestani, umri, iščezni sa zemlje. Ne trebam te! Pa ni tvoga kakvog
mučeništva! Ne u zatvor, nego u grob! Iznikni!
Žrtvuj svoj život za druge:
za
ljubljeni narod,
za
njegove mlade,
za
buduće naraštaje,
za
sve koji smisao traže i nemaju nade,
za
sve, za sve nas, premili Brate!
|
Simbolika Crkve: |
Dok
su svi još u času razmišljanja o zbivanju, ulazi Simbolika Crkve u dugoj
bijeloj haljini i slikovito prikazuje duhovnu stvarnost žrtvovanja da
gledateljstvo jasnije shvati potrebu žrtve koja je po sv. Pavlu nužna za
sadašnju ekonomiju spasenja:
"Radujem se sada dok trpim za vas i u svom tijelu dopunjam što nedostaje
mukama Kristovim za Tijelo njegovo Crkvu."[ii]
Priložena skica to izražava. Mislim da nije potreban popratni komentar
jer se razumijevanje Božjih otajstava događa u nutarnjim sferama duše
naprosto gledanjem, nutarnjim sluhom ili intelektualnim nadnaravnim
razumijevanjem. To su vrlo kratki časovi uvida.
(Dodatak st. 54.) |
Duhovnik: |
Dok
se svjetlo pali, duhovnik prilazi klecalu, uzima Epitaf i čita —
Doslovno ga je sastavio sâm Merz:
OVDJE POČIVA dr. IVAN MERZ
Umro
u miru katoličke vjere
Život mi je bio Krist, a smrt dobitak
Očekujem milosrđe Gospodinovo
i
nepodijeljeno, potpuno, vječno
Posjedovanje Presvetog Srca Isusova,
Sretan u miru i radosti.
Moja
je duša postigla cilj
za
koji je stvorena.
|
2.
recitator: |
O,
kako sveto izgori taj vitez mio,
i
kako sav mu život uzoran je bio!
Svakog je čovjeka svojim primjerom privlačio,
a
nikoga nikad prezreo ni odbacio nije.
Uz
ogroman posao i dužnosti sve
liturgijski život s Crkvom provodio.
Klanjanje Hostiji nije propustio,
radostan u Bogu
prirodi se i svemiru divio.
Ljubav nam svima smjelo usmjerio
na
Predragu Crkvu, Papu,
biskupe i svećenike naše,
i
visok, visok ideal
za
sve čovječanstvo osmislio:
»Bolje je da cijeli jedan narod
u
vremenu strada,
nego
samo i jedna duša neprijatelja
da u
zlu vječnost propada!«
|
Svi
recitatori: |
Jer
svaki vjernik može i bol najljuću
koji
se u Kristu Kralju svom
nada
Uskrsnuću.
|
Zbor: |
Händel: Alleluia! |