I. DJETINJSTVO

Domrémy je malo selo u okružju Vosgesa. Nalazi se na krajnjoj granici Francuske, odmah uz Lotaringiju. Karlo V. pripojio je ovo mjesto Francuskoj u godini 1365.

Početkom XV. stoljeća nastanjivali su Domrémy dobri ratari koji su živjeli u priličnom blagostanju. Potpadali su izravno pod francuskoga kralja. No budući je ovaj bio slab, to im je jedini Bog bio zaštita. Živjeli su sretno usred male plodne ravnice i u svemu se slagali. Ljubili su Francusku koja je toliko stradala poradi ratnih nesreća.

Ivana se rodila 6. siječnja 1412. u priprostoj kućici koja se još sačuvala. Ona je četvrto dijete, a njen je otac u znoju svoga lica radio da uzmogne uzdržavati svoju obitelj.

Još danas hodočasnici pohađaju kuću gdje se rodila Ivana. Tu se nalazi prostrana soba, velika peć i tri manje sobice. Nad sobama nalazi se tavan. Oko kuće su bile štale, koje se danas više ne vide, te mali vrtić koji je graničio s grobljem. (Danas je kuća pretvorena u muzej).

Povjesničari pripovijedaju da su se na Bogojavljenje stanovnici Domrémya radosno vratili svojim kućama. Sami nisu znali što ova radost znači. Štoviše, i sami pijetlovi i kvočke pokazivali su osobitu radost. Rekli su da se djevojčica rodila kod Jakova od Arka, ali nitko ovome običnom događaju nije pripisivao nikakve važnosti.

Ivanina majka se zvala Izabela Romée pl. Vouthon. »Bila je dobra katolkinja, dobra žena, dobra glasa«. Roditelji Ivanini bili su štovani i nemojmo se čuditi da su četiri kuma i četiri kumice otpratile dijete na krštenje u crkvu. Među ovima bila je supruga gradonačelnika.

Ivana je istodobno učila govoriti i moliti se. Već u najranijoj mladosti ju je majka naučila moliti Očenaš, Zdravo Marijo i Apostolsko vjerovanje. Kada je Ivana malo poodrasla, pribivala je svaki dan sv. misi; često se ispovijedala i primala sv. Pričest. Kad bi zazvonio Anđeo Gospodnji, ona bi pokleknula, bez obzira na mjesto gdje se nalazila. Vrlo je rado slušala kako zvona zvone, pa joj nije bilo milo kad bi Perrier, trgovac suknom, koji je istodobno bio i sakristan, zaboravio na večer zazvoniti. Ivana je bila ražalošćena radi toga i molila je toga čovjeka da bude mnogo točniji.

Radi toga mu je Ivana obećala dar, što mu ga je sama napravila od vune svojih ovaca.

Ivana je bila prava djevojka; ljubila je kućne poslove i pomagala svojim roditeljima u polju i na ognjištu; često je prela i čuvala stada. No nije bila samo dobra djevojka, već se izrana isticala u kršćanskim krjepostima. Povijest nam govori da je mala Ivanka njegovala bolesnike i darivala siromahe koje je dozivala svome očinskom stolu. Češće bi dala svoj krevet zalutalim nesretnicima; te bi noći prodrijemala uz peć na stoliću. Ova njena djevojačka umiljatost privlačila je svakoga i svi, koji su je u selu i okolici poznavali, vrlo su je voljeli. Njen župnik Vilim Frontz izjavio je »da je bila dobra kršćanka i da nije nigda u svojoj župi vidio bolje, i da bolje nema.«

Kada gledamo ovu jednostavnu i priprostu djevojku, nitko ne bi rekao da će postati uzorom svih vjekova. U stanovito doba dana rado se igrala sa svojim najboljim drugaricama koje se zvahu Mengette i Hauviette.

Skoro svake subote Ivana bi odvela svoje družice u glasovito proštenište Notre – Dame de Bermont koje se nalazilo na sjever od Domrémya. To je mala kapelica, koja još danas tamo stoji, a nalazi se usred šuma na vrhu jednoga brežuljka. Još danas se tamo vidi isto veliko raspelo i mogu se promatrati seoski kipovi Djevice i sv. Ane te stara kamena krstionica i zvonce. Ovamo je dolazila Ivana svake subote i palila svijeće i kitila oltar cvijećem. Ljudi su se malo podsmjehivali ovim pobožnim navadama djeteta jer se činilo da je dijete nešto pretjerano. Ivana je, ne obazirući se na ove prigovore, i dalje plela vijence Gospi.

Iz svega dosadašnjega vidjesmo da je Ivana bila obdarena svim onim naravnim darovima koje rese pravu seosku djevojku. Na njoj nije bilo ništa stroga i tajanstvena. Ona nije bila ni nestašno djevojče niti odveć velika »bogomoljka«. Bila je marljiva i može se reći: nije se razlikovala svojom vanjštinom od drugih. Bila je poslušna i uslužna, pripravljala jelo, krpala haljine, a kad bi zgotovila obične kućne poslove, prela bi lan ili konoplju. Katkad je štoviše, kako već rekosmo, sama vodila ovce u polje. Govori se, a i sami neprijatelji su joj to predbacivali, da su je ptice s proplanka poznavale, oblijetale su oko nje i cvrkutale, sjedale su na njena ramena i iz njenih ruku uzimale hranu. Ona je nakon posla otišla se zabavljati sa svojim prijateljicama i skupa bi pošle u Bois Chenu. Bois Chenu znači prastara šuma i tu se nalazila jedna prekrasna bukva, nazvana Beau – May, pod kojom bi se djeca igrala. Bio je običaj da se u četvrtu korizmenu nedjelju (Laetare) dođe u tu šumu na igranku, a dan da se završi zakuskom. Stari su ljudi pripisivali ovome mjestu svakakve čudnovate stvari, ali povjesničari vele da ove dječje igre, kojima je Ivana prisustvovala, nemaju ništa zajedničko s pričama o vješticama i utvarama kojima je narodna mašta obavila ovaj kraj.

Iz svega što smo čuli o Ivani proizlazi da na ovu seosku djevojku možemo primijeniti riječi sv. Pisma, koje se odnose na drugu slavnu ženu – Juditu: »Njen je strah Božji bio velik i nitko nije o njoj mogao kazati zlu riječ«.

Međutim, velik je dio Francuske stenjao pod jarmom Engleza, a francuski kralj Kralo VII. nije bio u stanju pomoći svojoj kraljevini. Može se reći da je Karlu tek ostao kraljevski naslov. Englezi, Burginjonci i Bretonci su posve oslabili njegovu vojsku i na juriš osvojili najjače utvrde. A sada su se sva ratna nastojanja usredotočila oko zidina grada Orléansa. Padne li ta utvrda, Englezima je otvoren put u središte Francuske.

Tek su tu i tamo u selo Ivanino dopirale glasine o ovom strašnom i dugotrajnom ratu. Tako Ivana jednoga dana začuje govoriti o ratu. Sama ta riječ djelovala je na nju porazno: svagdje je vidjela u mašti juriše, pljačku, od požara crveno nebo i sve je to mučilo njezino srce. Često je puta vidjela, kako se djeca Domrémya, koja su bila odana francuskome kralju, do krvi biju s djecom susjednoga sela Maxeya koja su bila odana burginjonskoj stranci. Jamačno je ona zavijala rane po gdjekojemu ranjeniku koji bi se vratio s ovih krvavih pustolovina.

Sudbonosni su bili ovi dani i svi su ljudi izgubili glavu. Upravo kad su i najsrdačniji vojskovođe napustili svaku nadu, spas je domovine ovisio o jednoj ženi.

Što se dogodilo?