II. UKAZANJA

Kada je Ivani od Arka bilo 13 godina, ukaza joj se vrhovni vojskovođa nebeskih četa, sv. Mihovil arkanđeo. To je bilo početkom godine 1424. On je bio opkoljen nebrojenim anđelima i zapovjedi joj, kao negda glasovitom židovskom junaku Judi Makabejcu: »Uzmi svoj sveti mač, dar Božji; s njime ćeš skršiti neprijatelje Moga naroda Izraelskog. (II. Mak XV, 16).

Evo kako se sve to zbilo: Čuvala je ovce svoga oca u livadi, kad joj izdaleka jedan dječak dovikne da je majka treba. Ivanka smjesta posluša, no Isabella Roméé je nije zvala i silno se začudi. Kad je zazvonio Anđeo Gospodnji, Ivana iziđe u vrt pomoliti se. Najedanput sa strane crkve začuje posve jasni glas:

- Ivanko! Ivanko!

Ona se okrene da vidi odakle dolazi ovaj pronicavi glas, no najedanput je velika svjetlost opkoli. Opazi jednu osobu, vrlo odličnih poteza, a bila je opkoljena velikim mnoštvom nebeskih bića.

A glas ponovi:

- Ivanko! Ivanko! Budi dobra i pobožna, ljubi Boga, idi u crkvu.

Dijete se prepadne i baci se na koljena. Pošto je strah iščeznuo, obuze je velika radost i živo povjerenje: imala je osjećaj da se mora odreći svake zemaljske sklonosti i treba biti spremna na poziv Božji. Ovdje u vrtu svojega oca ona pade ničice i položi zavjet djevičanstva. No doskora joj arkanđeo sv. Mihovil otkrije veliku bijedu, u kojoj se nalazila francuska kraljevina i prikaže joj sva zla, što ih Englezi nanašaju njenoj domovini. Pokaže joj također kako francuska kruna ima ovjenčati glavu Engleza Henrika od Lancastre, a da se francuski kralj posvuda posprdno nazivlje imenom »mali kralj iz Bourgesa«. Nesretnoga su kralja opkolili pohlepni dvorjanici; on nema novaca, nema više ni prave vojske, a skoro se i ne brine ponovno steći svoju kraljevinu.

Zaista, mala Ivana osjeti svu bijedu pobijeđene, izdane, rascijepane i ponižene domovine: Francuska Klodviga, Karla Velikoga, sv. Ljudevita trza se u smrtnoj borbi.

Sve je to tako ganulo Ivanu da je ona zapitala sv. Mihovila tko će spasiti njenu domovinu.

- To si ti, kći Božja …, reče Arkanđeo… - Otputuj, idi u Francusku, potrebno je.

Ivana je primijetila kako je ona tek siromašno djevojče koje ne zna ni abecedu, ni jahati, ni ratovati.

Arkanđeo joj obeća da će dvije svetice doći poučiti ju i voditi. To bijahu sv. Katarina i sv. Margareta.

One zaista dođoše, Ivana ih nježno gledala, a one su je ljubile. Ivana ih je držala za ruke i nije mogla naužiti se svoje sreće.

U jednome od ovih ukazanja dijete je zamolilo sv. Katarinu da se dotakne prstena što joj ga je njena majka dala; možda je to bilo radi spomena na onaj čudotvorni prsten, što ga je Spasitelj nataknuo na prst djevice mučenice Svete Kate. Ivana je silno poštivala Svetice, ljubila je mjesto gdje su se ukazale. Često je išla u crkvu u Moncel gdje se nalazio kip sv. Arkanđela; isto je išla u Maxey da se moli pred oltarom sv. Katarine ili pred kamenim kipom sv. Margarete koji se još vidi u staroj crkvi u Domrémyu. Vrlo se pobožna Ivana i sada često ispovijedala i pričešćivala. I sada je izgarala posebnom ljubavlju prema bližnjemu: pohađala je bolesnike, tješila žalosne i velikodušno svima pomagala.

No, u to se doba neprijateljska vojska približavala Domrémyu (1425. g.). Stanovnici grada tražili su sklonište unutar zidina Neufchâteaua koji se nalazio nekoliko kilometara udaljen od grada. Ovdje se sklonio Jakov od Arka sa svojom ženom i sa svojom djecom. Nastanili se u konačištu Katarine la Rousse, kojoj je Ivana pomagala u kućnim poslovima, ako nije išla u polje čuvati stado. Nekoliko dana iza toga svi se vrate u Domrémy, a crkva je, međutim, djelomično izgorjela.

Dok se crkva popravljala, Ivana je svaki dan išla na misu u Greux, a kad bi prolazila pokraj spaljene crkve, ona bi se prekrižila.

Danas se nalazi u Domrémyu odlična bazilika koja je sazdana u Bois Chenuu. Podsjeća na sva ona divna djela što ih je izveo Bog da spasi Francusku. Posvećena je sv. Mihovilu, a jedan je oltar podignut Našoj Gospi od Vojska.
Arkanđeo se češće ukazivao Ivani.

- Idi, reče joj sv. Mihovil; idi, potraži Roberta de Baudricourta, kapetana Vaucoulersa, i on će te poslati kralju. – Ja sam tek siromašna seoska djevojka, ne znam ni ratovati, ni jahati, tko će me poučiti u onomu što moram znati? – Bog se za sve pobrinuo, rekao joj Arkanđeo, bit će ti dane dvije nebeske savjetnice.

Ivana je vidjela, kako već rekosmo, dvije bijele osobe urešene bogatim krunama: sv. Katarinu i sv. Margaretu. Ove su je pratile kroz cijeli njen život.

No, Ivana se opirala ovim glasovima. Što, zar ona, prosta seljanka, koja nije vješta ratnome umijeću, da pođe u rat i postane vojskovođom?! Ona se sve više opiraše. Ta, tko može od nje tražiti da preslicu zamijeni mačem, a pastirsku frulu zveketom ratnih trublji?!

No, glasovi su postali sve odlučniji. »Ivano, kćeri Božja, idi, idi«, dovikivali su joj. A kako je djevojka bez prestanka iznosila svoju slabost i svoju nemoć, oni su nastavljali: Idi, idi, Bog će ti pomoći; povratit ćeš kralju njegovu lijepu francusku kraljevinu.«

Ivana je plakala jer joj se činilo kako ovaj poziv nadmašuje njene sile. I njen joj je otac bio protivan; već su ga dvije godine mučili čudnovati sni, i jednoga je dana rekao svojoj ženi: »Kad bih znao da će se takve stvari dogoditi, rekao bih Ivaninoj braći da je utope, a kad oni ne bi poslušali, ja bih je sam ugušio.«

Napokon Ivana odluči poslušati glas Božji. Ali kako će ostaviti očinsku kuću? Kome će se povjeriti?