IV. KOD KRALJA

Ivanu nisu odmah primili. Nastanili su je u jednoj kući koja se nalazila u blizini dvorca. Kraljevi su savjetnici proučavali Ivaninu molbu. Poslaše joj nekoliko časnika da je ispitaju. Zatim je došlo k njoj nekoliko svećenika. Ovima je ona izjavila kako joj je nebo naložilo da grad Orléans oslobodi opsade, odvede Karla VII. u Reims gdje ima biti posvećen i okrunjen. Kraljevi se savjetnici nisu mogli nikako složiti: jedni su držali da je ona ludo stvorenje i smatrali smiješnim dopustiti joj da se sastane s kraljem. Druga stranka, koja se služila kraljem u političke svrhe, pobojala se da se radi o uplitanju neba. Izaslanici grada Orléansa dojavljivali su kralju da im pošalje djevicu koja će ih osloboditi. Svećenici, koji su ispitivali Ivanu, kao i druga svjedočanstva što su hvalile njezine krjeposti, skloniše napokon kralja i on je odluči primiti. – U času kad je ona ulazila u dvorac, bilo je to 9. ožujka, i nedaleko od lančanoga mosta, susretne jednoga ratnika koji joj se naruga i izgovori proste riječi s nekoliko kletvi.

»Ah! U ime Božje! Ti ga niječeš, a tako si blizu smrti.« Jedan sat iza toga ružitelj je pao u vodu i ugušio se.

Ivana je najavila da će prepoznati kralja, a da ga prije nije nikada vidjela.

Vladar je odredio za audijenciju veliku dvoranu; sve je u njoj bilo uređeno i urešeno kraljevskim luksuzom. Htjeli su time dovesti u nepriliku mladu seljanku iz Domrémya. Da se uzmogne rasvijetliti ova prostrana dvorana, postavili su naokolo 50 vojnika, a svaki je držao baklju.

U ovome blistavom sjaju caklilo se drago kamenje te zlatni vezovi koji su se nalazili na svečanim odijelima velikaša i dvorjana. Tri stotine vitezova opkoljivalo je ove plemiće. – Uvedoše Djevicu. Vrhovni kućni meštar odvede je vojvodi Clermontskom, koji je bio bogato odjeven i ponašao se kao da bi bio sam kralj Karlo VII. On učini kao da će primiti poklone Ivanine, ali se ona najednom zaustavi:

»To nije kralj«, izjavi ona.

I anđeo ju je vodio: ona izravno ode Karlu, koji se nalazio među mnoštvom, i tri puta se pred njim pokloni, kako su to tražili dvorski običaji. »Neka Vam Bog da dobar život, mili prinče«, reče mu ona.

»Ja nisam kralj«, odgovori Karlo VII, »Eno ga tamo!«, i on ponovno pokaza na vojvodu od Clermonta.

»U ime Božje, to ste Vi i nitko drugi,« odgovori Ivana. »Došla sam k Vama, poslana od Kralja neba. Ime mi je Ivana Djevica. Ako želite čuti savjet što Vam ga donosim, steći ćete svoju kraljevinu, a Englezi će izaći iz Francuske.«

»Kako glasi ovaj divan savjet?«

»Bog Vam poručuje da se date na posao, a ja ću osloboditi Orléans od opsade. Odvest ću Vas u Reims gdje ćete biti posvećeni i primiti kraljevsku krunu. Vi ćete tako postati zastupnikom Kralja nebesa koji je kralj Francuske.«

Ivana zatim povuče kralja na stranu i otkrije mu njegove tajne, koje su se odnosile na pravo što ga on ima na krunu, te na njegovo zakonito potomstvo i na namisao koju je imao da se skloni u Španjolsku. Kralj nije nikada nikome govorio o ovim namislima. Ovo ga je otkriće pridobilo.

Ivana dovrši ovim riječima: »Da, Bog je čuo Vašu molitvu i on je upravio moje korake prema Vama. Ja sam tek siromašna seoska djevojka, ali ću Vam otkriti sredstva, koja su mi na Božanski način objavljena, da uzmognete izbaciti svoje protivnike izvan granica i staviti na svoju glavu francusku krunu.«

»Što moram učiniti?«

»Plemeniti gospodaru, dajte mi oružje i vojnike. Pouzdajte se, znat ću se s njima služiti.«

Radosnim se licem kralj okrene prema dvorjanicima i reče im:

»Ova mi je djevica poslana od Boga da mi pomogne da ponovno steknem svoju kraljevinu. No, potrebno je da se ona temeljitije ispita i da se onda učini sve potrebno.