X. POTKUPLJENI SUD
Ovaj je vojvoda dade odvesti u Arvas, gdje je 6 tjedana bila u zatvoru.
U Abbévilleu je predadoše engleskoj vojsci. Dovedoše je u grad Rouen, koji
je bio središte engleske vlade u Francuskoj. Zatvoriše je u kulu gradskoga
dvora; željezom joj opasaše tijelo, noge i ruke, a poseban jak lanac vezao
je njene noge s kolcem koji se nalazio usred sobe. Dva engleska plemića,
grofovi Warwick i Strafford, koje je pratio kardinal od Winchestera, ujak
kralja engleskoga, pohodili su Ivanu u zatvoru. Na jedan Ivanin odgovor
bijesni Strafford izvuče svoj mač i htjede udariti junakinju. Njegovi ga
drugovi razoružaše. – Ivana se nije prevarila kad je rekla: »Ovi će me Englezi
pogubiti!« Kupili su je da je uzmognu ubiti. Optužiše je da je vještica.
Tvrdi ležaj i mali stolić jedino je pokućstvo na kome može se odmoriti.
Njeno blijedo lice, njeni od suza nabrekli kapci pokazuju kako je silno
trpjela. Englezi su je htjeli osuditi kao vješticu da time obeščaste Karla
VII. i tako mu pokažu kako ga je vještica dala okruniti za kralja.
Ivanu predadoše sudu. To je bio politički proces pod vjerskim plaštem. U tome je bila njegova nepravednost. Crkva je zaista vračarstvo smatrala velikim socijalnim zlom i strogo je sudila ovaj zločin. Kada je krivac ostao tvrdokoran u svojoj zabludi, Crkva je predala zločinca u ruke državnoj vlasti koja mu je sudila. Englezi nisu imali što prigovoriti Ivani jer je ona bila običan ratni zarobljenik. No, Ivana se nazivala poslanikom Božjim i stoga se engleska politika nije mogla zadovoljiti da ubije ovu djevojku, već je trebalo uništiti njen dobar glas i tako dokazati Francuzima da se varaju ako misle da Bog za njih ratuje. Trebalo je dakle dokazati da je poslanstvo Ivanino puka laž. Ivana je, kako je svima onda bilo poznato, učinila izvanredna djela; trebalo je stoga dokazati da ova djela potječu od sotone. Valjalo je prema tome, jer se radi o sotoni, ustanoviti crkveno sudište. To je bilo mišljenje Henrika de Beauforta, biskupa u Winchesteru, čiji je život bio okaljan mnogim političkim krvoprolićima. Kao što danas ima svećenika koji su izdali vjeru, poženili se i osnovali nekakve starokatoličke vjere, tako je bilo u Ivanino doba loših biskupa. Hvala Bogu, toga danas više nema, kao što je bilo u ono doba. Samome Petru Cauchonu, njenome sucu, moralo je biti jasno da je Ivana nevina. On je bio običan zločinac. Bio je potplaćen. Novčane potvrde, koje pokazuju koliku je svotu novaca dobio od Engleza, (preko 100.000 franaka) svjedoče da je bio podmićen. Da si osigura budućnost, stekao je među klerom mnoge ortake koji su bili politički pristaše Engleza i posjedovali velike prebende. No, mnogi su bili članovi sudišta jer se nisu htjeli izložiti kaznama kojima im se prijetilo. Kada je Cauchon vidio kako Ivana dokazuje svoju nevinost, on dokine javno ispitivanje i sam je išao u zatvor s nekoliko povjerljivih osoba. Jao si onome među sucima, koji bi se usudio reći da je proces nezakonit. Nikola od Houpeville bio je stoga bačen u zatvor, Chauchon je dao ispitati prilike u rodnome mjestu Ivaninom, u Domrémyu, a kako su ove bile u prilog Ivani, on ih brižno zataji.
Sudište započne svojom djelatnošću 2. siječnja 1431. Tužitelj je bio Ivan d'Estivet, kanonik iz Bayeuxa. Sastaviše osudnički spis u 75. točaka, u kojemu se, uz istinite stvari, nalazilo mnogo klevetničkih podvala.
Jedna od najogavnijih ličnosti ovoga nepravednog sudišta bio je Nikola Loyseleur iz Rouena koji se preobukao u cipelara i dao se zatvoriti s Ivanom u zatvor samo da je nagovara na odgovore koji bi je imali upropastiti. On je stekao i Ivaninu simpatiju; ona mu je odgovarala, a u tamnici sakriveni bilježnici odmah bi sve popisali što bi čuli. Sami su se bilježnici stidjeli takvoga posla i prosvjedovali protiv takvoga postupka i načina suđenja koji se protivi svakomu pravu. Loyseleur je u svome zločinačkom postupku tako daleko pošao da je priznao Ivani da je svećenik i uvjeravao je kako je došao k njoj da se žrtvuje za nju, ispovijeda je i savjetuje ju. Kada u povijesti čitamo o lošim svećenicima, onda vidimo da je najgore za jedan narod ako nema svetoga svećenstva. No, to je krivnja i samoga naroda i stoga je dužnost svakog od nas da se molimo za sveto svećenstvo. Govorio joj je taj Loyseleur, štoviše, da mu se ukazuje sv. Katarina. Druga ružna duša ovoga suda zvao se Ivan d'Estivet. Da se olakša postupak protiv Ivane, gornjih se 70 točaka skratilo u 12. Sudac Cauchon ustvrdi da su te optužbe istinite i posla ih biskupima iz okolice i doktorima teologije. U ovoj optužbi nije spomenuto ime Ivanino jer su se bojali da slava francuske junakinje ne bi možda utjecala na njihov sud. Unatoč svega toga, mnogo je odgovora bilo protivno mišljenju Cauchona.
Bilo bi silno zanimljivo pratiti sve izvanredno duhovite odgovore Ivanine. Ona se nalazila među brojnim stručnjacima u bogosloviji i ovi su na nju stavljali tako zakučasta pitanja, da bi se i učeni bogoslovi teško snašli. No, ona je na sve ove teške upite priprosto odgovarala i sve je zadivila. Moramo se uživjeti u njeno duševno stanje. Ivana, koja je ljubila Crkvu i ljubila svećenstvo, vidi najedanput kako je upravo ovi hoće uništiti. Iz političkih su je razloga stavili pred sud. Ona poštuje svećenički značaj svojih sudaca, ali energično brani svoje poslanstvo. Predbacuju joj što nosi muško odijelo, a ona odgovara kako je to potrebno da si u taboru sačuva čistoću i da nikome ne bude na sablazan. Poslušnost prema Spasitelju je na to sili. Ta, Ivana je bila u svom zatvoru zatvorena s 5 vojnika, a među njima je morala nositi muško odijelo da sačuva svoju nevinost.
Ipak su je jednom utjerali u škripac. Zapitaše je, je li spremna pokoriti se vojujućoj Crkvi. Ona odgovori – ne, jer je mislila da se pod vojujućom Crkvom ima razumjeti ovo Englezima prodano sudište. Kada su joj kasnije govorili o Papi, pokaza svoj katolički duh i kako je pokorna Kristovu namjesniku. To je učinila poglavito onda kada joj je Ivan de la Fontaine, uz životnu opasnost, protumačio zakučasti značaj pitanja što su ih suci na nju stavili. Evo nekoliko njezinih odgovora. Zapitaše je: »Jeste li u svojoj mladosti naučili kakav zanat?« »Da«, odgovori ona, »naučila sam šiti i presti; što se toga tiče, ne bojim se ni jedne žene u Rouenu.« Na otmjen, ali odlučan način govorila je Petru Cauchonu i njegovim sucima. »Već sam Vam rekla, čuvajte se što velite da ste moj sudac, jer preuzimate tešku odgovornost, a mene odveć teretite. Ne ćete protiv mene učiniti ono što govorite, a da se ne dogodi nesreća Vašemu tijelu i vašoj duši.« Zapitaše je: »Jeste li u stanju milosti posvećujuće.« »Ako nisam«, odgovori ona sabrano, »neka me Bog u nj stavi, ako sam u njemu, neka me Bog u njemu čuva. Bila bih najnesretnija na svijetu kada bih znala da nisam u stanju milosti Božje. Da sam u stanju grijeha, čini mi se da glas ne bi k meni dolazio.« Daljnje pitanje: »Što velite o našemu gospodaru Papi i tko je po vašemu mišljenju pravi Papa?« »Zar su dvojica Papâ? Što se mene tiče, držim i vjerujem da se moramo pokoravati našemu gospodinu Papi koji je u Rimu.« Kada su suci izrazili mišljenje da Ivana sama sumnja u svoje objave, ona bez oklijevanja ustvrdi: »Isto tako čvrsto, kao što vjerujem, da je naš Gospod Isus Krist podnio smrt da nas oslobodi paklenih muka, ja vjerujem da sv. Mihovila, sv. Gabrijela, sv. Katarinu i sv. Margaretu meni šalje naš Gospod da me savjetuju i da me bodre.« »Sva su moja djela i svi moji čini u ruci Božjoj i u svim se stvarima na njih pozivljem. Uvjeravam Vas da su naš Gospod i Crkva jedno i u tom pogledu ne smije biti poteškoća. Zašto Vi činite u tom pogledu poteškoće?« Kada su je zapitali: »Zašto su Vašu zastavu stavili u crkvi u Reimsu, za vrijeme krunjenja, a zašto se to nije učinilo sa zastavama ostalih kapetana?«, ona odgovori: »Ona je bila na muci i pravedno je da bude i na slavi.« Isticala je: »Tražim da me odvedete pred našega sv. Oca Papu i odgovarat ću pred njim sve ono što ću morati odgovoriti.«
Kod četvrtoga preslušavanja bila je Ivana silno živahna. Sv. Katarina i sv. Margareta došle su u zatvor i ona to nije zatajila svojim sucima. »One su me probudile, reče ona, ja sam sklopila ruke i molila sam ih da me savjetuju. One mi rekoše: »Traži nešto od Našega Gospoda«. – A što su još rekle?« - »Da Vam srčano odgovaram.« 3. ožujka su suci stavili na nju čudnovata pitanja. »Zar mislite da ste dobro učinili što ste bez dozvole roditelja otišli?« - »Oni su mi oprostili«.
Ivanin zatvor bio je silno težak. Bila je često zatvorena u tako tijesnu krletku da se jedva mogla uspravno držati. Loš postupak i svojevoljan post u korizmi shrvaše njezine sile. Warwick dozove dva najglasovitija liječnika u Rouenu. »Ivana je bolesna«, reče im on, »i dozvani ste, da je pomno pretražite. Kralj ne bi htio za ništa na svijetu da ona umre naravnom smrću: odveć ju je skupo platio! Ako je dao toliko novaca da je kupi, učinio je to stoga da umre od krvničke ruke i na lomači.« Cauchon htio je izrabiti ovu bolest i gleda je skloniti da ona sve opozove. Cauchon, naime, hoće da Ivana prizna da je u vezi s vragom. Dade donijeti mučila i zaprijeti Ivani da će je staviti na mučenje. Ivana ponosito odgovara izjavljujući da se uvijek pozivlje na Crkvu: »Govorit ću Vam samo istinu, koju sam već rekla, a ako bi mi trpljenje izmamilo druge riječi, ja ću nakon toga izjaviti da sam bila na to prisiljena silom.«
Iz svega se vidi da je Ivanino trpljenje u bolnici bilo groznije nego li na bojnim poljanama; s jedne strane učeni je bogoslovi hoće utjerati u škripac tako da sama posumnja u svoje poslanstvo, s druge strane u tamnici je napastuju bezobrazni vojnici, a sve to mora podnijeti. Kako je bila silno iscrpljena i kako se bojala da će umrijeti, reče: »Čini mi se da se prema svojoj sadašnjoj bolesti nalazim u smrtnoj pogibelji. Ako je tako, neka Bog učini sa mnom što mu se sviđa. Želim sv. ispovijed da primim svoga Gospoda i da budem pokopana u blagoslovljenoj zemlji.«