Još su nedavno sve zagrebačke ulice bile oblijepljene oglasima Narodnoga kazališta. Više se puta davala Shawova drama Sveta Ivana. To je jedini razlog koji me je sklonio da pišem o djelu ovoga irskog pisca. Samo ću se u nekoliko opaski obazreti na ovu dramu  koja je, kako se čini, i u katoličkim redovima primljena s dosta simpatije. Naravno da u ovome prikazu puštam po strani zagrebačko kazalište jer mi je jedina želja pokazati kako suvremena umjetnost vrlo često pod gotovo dobro daje stvari koje su same po sebi u najočitijoj oprjeci s istinom. Nekoliko riječi o samome piscu: Rodio se 1856. u Dublinu. Romanopisac je i dramatičar. Stavio se u službu socijalističke propagande. Nikada nije dobio temeljitu početnu naobrazbu. Borbeni socijalist napisao je i djelo »Essays in socialsm« i druge brošure istoga smjera. Bavio se i umjetničkom, kazališnom i glazbenom kritikom. Proslavio se u svojim romanima i dramama. U njegovu nadarenost danas nitko ne sumnja, ali se o njegovim djelima dade raspravljati. Njegova su najpoznatija djela: Gospođa Warren, Znali se ikada, Candide…

U zadnje je vrijeme njegova Sveta Ivana obišla i svjetske pozornice i tako došla i k nama. Ukratko ćemo prikazati kako je Shaw prikazao 1. povijesne činjenice, 2. povijesna lica, 3. inkviziciju i 4. ideje. Pretpostavljam da je sadržaj ove drame poznat i, osim toga, iznosim tek neke važne momente s namjerom da na nekoliko odabranih primjera pokažem kako je Shaw krivotvorio mnoge povijesne činjenice, kako je karikirao i parodirao karakter Ivanin i kako je napokon cijeloj svojoj drami dao tendenciozan i polemički karakter. Da Shaw nije prikazao historijsku Ivaninu ličnost, već fiktivnu, jasno je iz analize povijesne ličnosti Ivane od Arka kako je iznosi ova knjižica.

1. Neke povijesne činjenice

U jednom se prizoru prikazuje kako Ivana iščekuje povoljan vjetar da se njene čete uzmognu ukrcati na Loari. Ona pođe u crkvu moliti se Bogu da dade povoljan vjetar; ali već prije nego li je ona otišla, vjetar je promijenio smjer. Tako veli dramatičar u svome djelu, a svi povijesni spisi vele da se smjer vjetru promijenio tek nakon njezine molitve. Posve je jasno kako je Shawu bilo stalo do toga da historiju navuče na svoj kalup. Isto tako prikazuje on kako se Ivana, odmah nakon kraljeve krunidbe u Reimsu, ide boriti unatoč kraljevoj zabrani. I to je historijski netočno.

Irski je pisac postavio Ivanu u neku nepovijesnu okolicu. Može se reći da su sva lica među kojima se Ivana kreće u prvoj polovici svoga junačkog života puke marionete: ili su kreteni, lutke ili opet utjelovljeni himbenici, surovi intriganti i političari. Jedino ljudsko biće među svim tim bićima jest Ivana. Regnault de Chartes, biskup reimski, puki je racionalist. On o čudesima Ivane govori kao Voltaire ili Anatole France. Evo kako se nadbiskup izražava o čudesima: »Crkva mora činiti, kao što vi činite: hraniti njihove duše poezijom…Parabole nisu laži, iako ove opisuju događaje koji se nisu nikad zbili. Čudesa nisu prevare, iako su ona često jednostavne i bezazlene kombinacije pomoću kojih pastir učvršćuje vjeru svoga stada.« To su riječi jednoga nadbiskupa i još k tome još jednoga nadbiskupa iz doba inkvizicije, kada su se ljudi – kako to Shaw pokazuje u svome procesu inkvizicije – za najmanje slobodoumno tumačenje crkvene nauke, pa ma kako dobri inače bili (Ivana!), osuđivali i na smrt. Već ova kratka izreka, što smo je citirali, pokazuje kako ova drama ima tendenciozan i polemičan karakter i kako se Shaw poslužio najnevjerojatnijim i historijski najnemogućijim sredstvima samo da uništi vrhunaravni karakter Djevice Orléanske koji se upravo silom nameće svakom nepristranom poznavaocu povijesti. Isto tako je u drami kralj Karo VII. prikazan posve nehistorijski. On je u djelu irskog dramatičara kreten, lijenčina, kukavica. Mi znamo da Karlo nije bio nikakav veliki i odlučan vladar; znamo također da je bio pod utjecajem dvorskih intriga, ali nije bio lakrdijaš kako ga nalazimo Shawovu djelu. Shaw, kao da je tražio inspiraciju u lakrdijama ili Offenbachovim travestijama Menelaja. Cauchon, biskup od Beauvaisa, koji je sudio Ivani, u očima je našega pisca idealist koji ljubi Crkvu i koji iz načelnih razloga osuđuje Djevicu. On drži da ona mora poginuti jer zabacuje svako posredovanje između Boga i ljudi; zabacuje učiteljstvo vojujuće Crkve. Ako se Ivana ostavi na životu, njezin je nauk kadar porušiti sav društveni poredak onoga vremena koji počiva na poštivanju crkvenoga autoriteta. Da se to ne dogodi, ona mora stradati kao nevina žrtva. Mi, naprotiv, znamo kako ćemo odmah čuti da je Cauchon bio zločinac na biskupskoj stolici, koji je stajao u službi engleske politike i za taj svoj trud dobivao ogromne svote novaca. Što se tiče same Ivane, i ona dobiva posve drugo lice jer je postavljena u jednu umjetno iskonstruiranu okolinu, među ljude kakvi nisu nikada bili i usred događaja, koji su se drukčije zbili, negoli to Shaw prikazuje. Iako onda još nije bilo protestantizma, Shaw već Ivanu naziva protestantkinjom. Ona ne želi posrednika između Boga i čovjeka. Za Shawa je ona također prethodnik nacionalizma. Njezino je geslo Francuska Francuzima, a Engleska Englezima. Pisac veli da ovo geslo dovodi do uništenja feudalizma jer nacionalizam znade samo za narodne razlike i time uništava staleške. Shaw prikazuje Ivanu kao vrlo nadarenu, dosta umišljenu i tvrdoglavu seljanku, koja imad više životne radosti i zdravoga razuma, nego svi oko nje. Ona dolazi u sukob s Crkvom. No to nije istinito; ona nije nikada došla u sukob s Crkvom, već se sukobila sa politiziranim svećenicima kojima je njihova stranačka zasljepljenost izopačila ispravnost teološkoga suda.

Shaw vrlo hvali inkviziciju i u svom opsežnom predgovoru sv. Ivani veli da je u ono doba državni sudbeni postupak daleko zaostajao za crkvenim. On pokazuje kako je inkvizicija bila dobrobit onoga vremena jer je spasila od smrti mnoge tisuće ljudi, koji bi inače postali žrtvama ili fanatičnih gomila ili nemilosrdnih državnih sudišta. Posebna je tendencija vodila Shawa da pohvali inkviziciju; ako je pohvali, znači da su njezine osude pravedne; slijedi: Ivana je bila pravedno osuđena. I tako vidimo jednoga pisca, koji ne vjeruje u vrhunaravno poslanje Ivane, kako hvali inkviziciju radi koje još danas skoro svi bezvjerci napadaju Katoličku crkvu! Eto do kakovih nedosljednosti mora dovesti izobličivanje povijesnih činjenica. Tako Shaw pokazuje, kako je biskup Cauchon iz idealističkih motiva dao osuditi Ivanu na smrt, a povijest nam posve jasno svjedoči da je on plaćenik engleske politike koji je znao za Ivaninu nevinost. Radi svojih zločina bio je prognan iz Pariza; na biskupsku se stolicu popeo pomoću anglo-burginjonskih intriga; od Engleza je dobivao goleme svote novaca. Znamo, također, da je upravo zlobno postavljao Ivani najzakučastija teološka pitanja samo da je stjera u škripac i tako upropasti. Lik Cauchona u ovoj drami ne odgovara istini; osim toga ne odgovara istini da je Ivana bila osuđena od Crkve, već ju je (ne upuštajući se u pitanje je li taj sud bio zakonit) osudilo jedno lokalno sudište koje je svoju vlast zlorabilo u političke svrhe. I iz ovoga se vidi kako je Shaw upravo strahovito izobličio povijesne činjenice i tako posve logično izopačio i sam lik svetice.

4. Glavne ideje drame

Povijesne činjenice, lica, poimanje inkvizicije – jednom riječju prikazi cijele povijesne pozadine ne odgovara istini. Sve ovo služi da se dokažu stanovite ideje. Shaw ih ne bi mogao dokazati da nije posve svjesno povijest izobličio…Po njegovu je sudu Ivana mlado i nevino stvorenje koje se našlo između dvije sile, između Crkve i Zakona, između katolicizma i feudalizma. A da sama toga nije svjesna, ona se postavila iznad Crkve; ona se nije obazirala ni na svećenike, ni na vojvode, već se izravno pozivala na Boga. Po Shawovu shvaćaju Ivana je zastupnik sugestivne i neovisne inspiracije. Ona je simbol slobodnoga prosvjedovanja protiv svih crkvenih i svjetovnih posrednika koji se postavljaju između privatne ličnosti i Boga. Ivana je, prema Shawu, duhovna sestra Vicleffa i Husa, a preteča Lutera. Ona je bila, i sama ne znajući, protestantkinja. Osim toga, pod narodom razumijeva ljude koji govore istim jezikom, nalaze se pod istim političkim vodstvom i obitavaju kao takovi na određenom teritoriju. Ivana je tako postala pretečom nacionalizma i to protukatoličkoga nacionalizma, jer su, po Shawovu mišljenju, katolicizam i nacionalizam dvije posve oprečne stvari. Ovako naš dramatičar, preko Cauchona, tumači nauk Crkve: »Nazovite ovu stranu njene hereze nacionalizmom ako hoćete…. Ne vidim boljeg imena…Ali mogu vam reći da je to po svojoj biti protukatoličko i protukršćansko. Zaista, Katolička crkva poznaje tek jedno kraljevstvo, a to je kraljevstvo Kristovo. Podijelite li ovo kraljevstvo u narodnosti, vi time Krista bacate s prijestolja. A ako je Krist s prijestolja zbačen, tko će se postaviti između naših grla i mača? Svijet će propasti u oceanu ratova. »(Edit. Lévy 1925.; str. 110.). Da je to jedna posve neispravna tvrdnja, zna i najobičniji poznavalac crkvenoga nauka. Kristovo kraljevstvo ne isključuje države njenim suverenitetima jer je zadaća zemaljskih kraljevstava da ljudima na ovoj zemlji priskrbe javno blagostanje, dok je zadaća Crkve – tom Kristovom kraljevstvu – da narode vodi u nebo. Istina je da je Krist po naravi Kralj svake države, ali on tu svoju vlast predaje zemaljskim vladaocima da se u Njegovo ime brinu za zemaljsku sreću svojih podanika. To je veličanstvena podjela posla: Papa kraljuje u ime Kristovo nad dušama i vodi ih u vječnu domovinu, a vladaoci također vladaju u ime Kristovo, ali ljude usrećuju u zemaljskoj domovini. Kršćanski nacionalizam i Crkva, ne samo što nisu oprečni, kako to iznosi Shaw, već su to dvije stvari koje se upravo divno nadopunjuju.

I drugi su književnici obradili divan lik sv. Ivane. Kod Schillera je ispala melo-dramatično, Voltaire se na nju nabacio blatom; no deformacija irskoga pisca je najpogibljenija za gledatelje jer je najradikalnija. Shaw u svojoj sv. Ivani sav povijesni poredak s temelja prevrće i čini od Ivane nesvjesnog heretika koji je postao opravdanom žrtvom Katoličke crkve. Ona je u očima Shawovim simbol božanskoga nadahnuća koje se bori protiv konzervativnih sila: protiv Crkve i feudalizma. Iako je pisac htio prikazati ovu divnu historijsku pojavu u simpatičnome svijetlu, to svaki poznavalac povijesti vrlo lako vidi da to nije prava Ivana, kakva nam se ukazuje u  povijesnim spisima, već je to vrlo vješto iskonstruirana nova ličnost koja se odnosi prema pravoj Ivani kao karikatura ili travestija prema svome originalu. Historijski je original posve drukčiji: prava Ivana od Arka bila je jednostavna i veličanstvena, puna vjerskoga zanosa, pravoga vrhunaravnog shvaćanja života i svoga poslanstva. Svojim nadnaravnim gledanjem na ljude i događaje ona se visoko izdiže, ne samo iznad šake ropskih naravi, nad strašljivicama, nad nesposobnim i nepravednim ljudima koji su je osudili izrabivši vjeru u političke svrhe, već ova divna pojava visoko nadvisuje i ono mnoštvo dobrih i poštenih ljudi koji su se kretali u njezinoj blizini. Jednom riječi: historijska je Ivana svetica koja nadvisuje svoj vijek kao što Milost nadvisuje narav. Socijalist Shaw ne vjeruje u nadnaravni svijet; da prikaže jednu naravnu Ivanu koja nadvisuje svoj vijek, morao je taj vijek poniziti ispod naravi i deformirati povijest. A jer mu, kao bezvjercu, nije poznat smisao povijesnih događaja kojima tek Providnost daje smisao – svaki narod ima zadaću da na poseban način bude pomoćnikom širenja kraljevstva Kristova – razumljivo je da je Shaw morao u svoju deformiranu povijesnu pozadinu unijeti ideje suvremenoga nacionalizma, prikazavši Ivanu kao nesvjesnog heretika, koji je i nehotice navijestio borbu Crkvi i feudalizmu. Pri koncu Shaw iznosi kako Crkva proglašava Ivanu svetom i time želi pokazati kako Katolička crkva sama sebi protuslovi, jer slavi djevojku koju je prije pet stotina godina dala spaliti. Iz svih ovih razloga stvaramo konačni zaključak da je sveta Ivana nadarenoga irskog pisca posve neuspjela historijska drama.