III. Trostruka Ivanina misija

Vidjeli smo, kako se Ivana odlikovala svojim moralnim krjepostima; bila je čovjek kao i mi, radovala se i žalostila. Nakon pobjede kod Orléansa i nakon krunidbe plače od radosti. Kad vidi da će poginuti, plače od straha. Vremenom je rasla u krjepostima, do herojskoga stupnja krjeposti dolazila je postupno. Prva njena veća žrtva jest da ostavlja roditeljsku kuću. Liturgijski himan veli: »Mox dulces socias et patriam domum, Et cum matre patrem jussa relinquere«. (Iz poslušnosti ostavlja mile drugarice, svoj očinski dom, svoga oca i majku). Kroz cijelu svoju slavu trpi. Ona je žrtva koja se prikazuje za spas svoje domovine. »Parens in perio, pro patria libens – Castam se vovet hostiam«. (Pokorava se njihovim zapovijedima i za domovinu se svojevoljno prikazuje kao čista žrtva). Svojim je trpljenjem postala slična Kristu, kako nam to također veli sv. liturgija: »Tormenta dira sustinens, Christi refers imaginem«.(Podnoseći teške muke, ona nosi sliku Kristovu). I eto tako nas sv. Ivana dovodi do prauzora svake svetosti, do samoga Isusa Krista. To je njezina općenita misija koja joj je zajednička s ostalim svecima: da nam uzvišen uzor Kristov učini pristupačnijim i bližim.

Ivana od Arka ima i jednu specijalnu misiju. Bog ju je uresio divnim krjepostima i pokazao je kako računanje na njegovu neobičnu pomoć, javni socijalni apostolat, rodoljubni zanos i idealizam do smrti, kako su sve to kod Ivane divna sredstva, s jedne strane, da se Krist učini dušama pristupačnijim, a s druge, da po njoj jedan kršćanski narod, Francuzi, bude spašen od protestantizma i time mnoge milijune neumrlih duša, kojima je bilo određeno da preko francuskoga naroda dobe blagu nauku sv. evanđelja. I u ovome je posebna misija besmrtne duše Ivane od Arka. Ona je svim vjekovima uzor, kojim se sredstvima treba služiti i kojim posebnim krjepostima treba biti urešen čovjek ili pokret, koji hoće svoj narod spasiti s ruba propasti i rodoljubni zanos staviti u službu kraljevstva Božjega. Ivana je također uzor filiae Petri, velebna pojava koja u teškoćama katoličkoga apostolata, u eventualnim progonima nas upućuje da naše pouzdanje prema sv. Stolici mora biti nepokolebivo do smrti.