KATOLIČKI LIST
Zagreb, 19. 6. 1924., br. 25., str. 295-298
KATOLIČKA AKCIJA I STRANAČKA POLITIKA
U "Nedjelji" od 27. IV. ove godine izišao je članak pod naslovom "Katolici i Politika". Ovaj je članak isticao, da su katolici pred Bogom obvezani da potpomažu onu političku grupu koja daje najveće jamstvo da će raditi u korist katoličke vjere i kršćanskoga ćudoređa. Zadnji je odsjek navedenoga članka pokazao odnos koji mora postajati između tzv. Katoličke akcije i političke stranke na katoličkim temeljima. Katolička Akcija je ovisna od biskupa i pomoćnica je Crkve, dok politička stranka poglavito gleda prema državi i ne ovisi u svome radu od crkvene hijerarhije.
Ova podjela rada katolika ne znači da valja zanemariti jednu ili drugu akciju. Obje su potrebne; svaka ima svoj djelokrug. Urađa često lošim posljedicama ako se obje vežu i pobrkavaju. To su spoznali belgijski katolici zato navodimo što o tome piše jedna odlična belgijska revija. Osim toga, taj belgijski časopis donosi u izvatku jedan službeni list Svete Stolice u kojemu ona izražava opravdanu želju neka se svećenici i oni "koji zastupaju na neki način i u nekoj mjeri interese vjere" (vode svjetovnjaci Katoličke akcije?!) ne zauzimaju u javnosti za interese jedne stalne političke stranke, da tako ne bi odbili od sebe vjernike drugoga političkog naziranja.
Ali da ne bi navedeni belgijski članak krivo razumjeli, iznosimo nekoliko dokumenata Svete Stolice u kojima ona posve jasno izražava slijedeće: Katolici se moraju baviti politikom da unesu katolički duh u sve "žile države".
"Jasno je, radi toga, da katolici imaju opravdane razloge da zahvate u politički život; jer oni to čine i moraju to činiti, ne da uzmognu dati svoje odobrenje svemu onom što ima danas nevrijednoga u političkim institucijama, već da izvuku iz ovih samih institucija, ukoliko se to može, sveopće i istinito dobro, uzevši si za cilj da uliju u sve žile države, kao najzdraviji sok i takvu krv: krjepost i utjecaj katoličke vjere." (Leon XIII. Enc."Immortale Dei" od 1. XI. 1885.; B. Pr. II/48.);
Politika katolika mora se temeljiti na izričitim katoličkim načelima i ne budu li oni to uvijek isticali, to znači kako žele "da država bude uređena i upravljana izvan Boga Tvorca svih stvari":
"Bit će dakle prije svega korisno da podsjetimo na odnose između vjere i politike (res civilis) jer se mnogi u ovoj točci daju zavesti od protivne zablude. Zaista neki ne običavaju samo razlikovati (distinguere) politiku (rem politicam) od vjere, već je potpuno odvajaju i dijele (sejungere ac separare), tako da između obih ne žele ništa zajedničko i misle da se ne smije dozvoliti utjecaj jedne na drugu. Ovi se zaista mnogo ne razlikuju od onih koji žele da država bude uređena i upravljena izvan Boga Tvorca sviju stvari: i njihova je zabluda to veća što tako društvo zlobno (temere) udaljuju od najplodnijeg vrela." (Leon XIII.; Enc. španj. episk. "Cum multa sint" od 8. XII. 1882.: Bone Presse, VII/46.)
Kada dođe do izbora, katolici moraju u prvome redu birati ljude koji temeljito poznaju načela sv. Crkve, kako ih Sveta Stolica naučava i da su oni "uvijek spremni zauzimati se za prava Crkve".
Također morate nastojati da u zakonodavne skupštine budu izabrani ljudi iskušane vjere i krjeposti, obdareni velikom ustrajnošću, uvijek spremni da se zauzimaju za prava Crkve. (Leon XIII.; Enc. Ugarskim biskupima "Constanti Hungarorum" od 2. IX. 1893.; B. Pr. III/235)
Danas je gotovo isključeno izabrati uvjerenoga katolika bez jedne katoličke izborne organizacije. Svaka stranka mora stajati na katoličkim načelima i sveta Crkva osuđuje političku "neutralnost" stranaka. Dužnost je, dakle, katolika osnivati političke stranke koje počivaju na katoličkim načelima.
"Naprotiv se sve stranke moraju slagati u tome da vjeri iskažu isto strahopočitanje i čuvati je od svakoga napadaja. Štoviše, jer se politika ne da odijeliti od zakona morala i vjerskih dužnosti, valja se uvijek i u prvome redu brinuti da se što uspješnije brane interes i katolicizma". (Leon XIII.; Enc. "Sapientiae christianae" od 10. I. 1890.; B. Pr. II/282.).
Katolički političari moraju jasno iskazati da rade iz vrhunaravnih motiva i da se njihova politička akcija nadahnjuje političkim načelima svete Crkve:
"Također sam ja to izjavio u jednome listu upravljenom biskupu Salamanke, na zapovijed Papinu, 17. II. 1891., dodavši međutim slijedeće uvjete: katolici, koji se nazivlju liberalnima[1], moraju prije svega iskreno pristati na sve bitne točke nauke koju naučava Crkva i biti spremni primiti što će Crkva ubuduće naučavati; napokon se oni ne će nikada oprijeti; kada će to prilike zatražiti, kao što je to njihova dužnost, da javno proglase (aperte significare) d a s e n j i h o v e (političke namjere potpuno slažu s naukama Crkve..." (Leon XIII. - Kardinalu Rampola -: List nadbiskupu u Bogoti, Kolumbiji, O Liberalizmu od 6. IV. 1900., VII./189.).
Kada, dakle, katolik politički djeluje (a to je danas svaki onaj koji ima pravo glasa), on ne smije biti u pitanjima vjere "neutralan", tvrdivši da je on dobar katolik u privatnom životu, a vjera se nema miješati u politiku. Tu je "neutralnost" sv. Crkva u više navrata osudila: "...opaža se gdje (Sionisti) iznose ili naglašavaju jedan program koji nigdje i u nikakvoj mjeri ne pokazuje da su katolici. To ni malo ne smeta iste ljude da u jeku političke borbe, nakon jednog izazova, javno ispovijedaju svoju vjeru. Što to znači? Da su dva čovjeka u Sionistu: pojedinac, koji je katolik; čovjek akcije, koji je neutralan" (Pio X.; List o Sillonu od 25. VIII. 1920.).
Katkada je zgodno da se i sami svećenici bave čisto katoličkom politikom (a ne neutralnom), pazeći pri tome da ne bi u njima prevladao stranački duh koji bi mogao biti sablazan vjernicima drugog političkoga osvjedočenja:
"Štoviše nije katkada nezgodno (haud inopportunum videtur) poslati u ove (zakonodavne) skupštine ljude svećeničkog staleža: ovi zvanični čuvari, ove u neku ruku predstraže vjere moći će bolje od drugih braniti prava Crkve.
Ali neka narodni zastupnici (svećenici) svim silama izbjegavaju one neograničene borbe u kojima bi se pokazivalo jedno slavohleplje i slijepi stranački duh, a ne ljubav katoličkim interesima...
Posljedica svega toga može samo biti ogromna
sablazan
naroda i nepresušno vrelo mržnje prema svećenstvu. Treba se dakle
umjereno služiti izbornim pravima: izbjegavati svaku sumnju slavohleplja..."
(Leon XIII. "Paterna Providaeque"
od 18. IX.1899.; B. Pr. VI./112).
Bavi li se svećenik politikom, on to čini " iz samilosti"; za taj su posao pozvani u prvomu redu katolički svjetovnjaci. (Vidi o tome još Mahnić: "Knjiga života".)
"Neka se zaista (svećenici) čuvaju da se odviše ne podaju civilnim ili političkim stvarima; sjećajući se često riječi Pavla apostola: Neka se nitko, tko se bori za Boga, ne miješa u svjetovne poslove, da se svidi Onome, kome se je posvetio (T. Tim.T., 4.)... Potrebno je međutim najveće razboritosti i opreznosti da svećenici ne prekorače istodobno ozbiljnost i mjeru i da se ne bi činilo da se više brinu za ljudske stvari negoli za nebeske. Vrlo dobro veli isti Grgur Veliki: Iz smilovanja (ex compassione) treba katkada podnositi svjetske poslove; ne smiju se nikada tražiti iz ljubavi da ne bi oteščali duh onoga koji ih ljubi i povućen od njihovog tereta ne spadne s nebeskih visina do nižih dubina." (Leon XIII., Enc. "Constanti Hungarorum od 2. IX.1893.; B. Pr. III./239)
Sama Katolička akcija, koja je bitni dio crkvene pastve, mora biti kao i Crkva iznad političkih stranaka, pridržavajući si pravo da širi među svojim članovima i u narodu katolička politička n a č e l a i to ona koja bi morala biti zajednička političkim strankama u kojima ima katolika (neutralnim strankama i onako ne smiju pripadati katolici):
"K tome pristupa… i tuga zbog zadjevice građana sa građanima; a u prvom redu zbog nasilja koje se nerijetko nanosi... i onakvim udruženjima ("katoličke akcije") koja... su u uskom savezu sa vjerom i crkvenom hijerarhijom, pod čijim vodstvom i pročelništvom nastoje pojedine ljude i obitelji (?) i građansko društvo privesti katoličkom osjećanju i življenju isključivši svako stranačko političko društvo". (Konsistorijalna alokucija Sv. Oca pape Pia XI. od 24.VII.1924. Prema "Katol. Listu" od 3. IV.1924.; str.14.)
Prelazimo sada na izvadak iz navedenoga belgijskog članka:
"Može se reći da je Sveta Stolica neprekidno nastojala, osobito nakon rata, odijeliti i desolidarizirati Crkvu i vjeru od politike. Izborna borba, koja je nedavno započela u Italiji, pružila joj je za to novu priliku.
Osservatore Romano je publicirao, već u početku te izborne borbe, jednu autoriziranu bilješku izjavljujući da Sveta Stolica kani ostati iznad političkih konflikata. Katolička akcija, to jest sveopća organizacija talijanskih katolika ujedinjenih da uzmognu služiti Crkvi, objelodanila je, u sporazumu s Vatikanom i u skladu sa svojim statutima, jednu izjavu tvrdeći da se ne zauzima ni za jednu suvremenu stranku, ali se zadovoljava, kao Sveti Otac, da svojim članovima preporuči potpomaganje one politike koju u savjesti drži najkorisnijom za narod i koja najbolje odgovara principima i interesima katoličkim. Zatim je jedna okružnica Državnoga sekretarijata episkopata i jedna druga od Kongregacije Redovnika na superiore redova, podsjetila članove obih svećeničkih staleža, da im njihovo zvanje zabranjuje da se zalažu za stranačku politiku.
Ova će (okružnica) možda još koristiti da neke potpuno uvjeri o važnoj istini da vjera i vjersko društvo ne smiju vezati svoju sudbinu s nikakvim sustavom, s nikakvim programom, s nikakvom političkom strankom. [2]
Prečasni oče, Vi znate koliko je Sveti Otac, osobito za ovih zadnjih godina koje su doživjele da talijanski katolici stupaju u politički život, uvijek preporučivao svjetskom kao i redovničkom kleru da ostane stran političkim borbama i da stoji iznad političkih tražbina. Bez dvojbe svećenici, bavili se oni dušobrižništvom ili ne, imaju pravo kao svaki građanin imati svoje političke nazore i simpatije ukoliko su ovi u skladu s načelima morala i interesima vjere. Ali nije ni malo manje jasno da njihov karakter i njihova služba, koji su im povjereni, zabranjuju svako ponašanje koje bi moglo odvratiti duše od ljubavi i od poštivanja vjere i baciti njezine zastupnike u zagrljaj konflikata strasti i isključivo vremenskih interesa. U više su navrata pape izrazili svoj osjećaj o ovomu predmetu poglavito Leon XIII. u svojemu listu Češkim biskupima i Benedikt XV. biskupima Belgije i Poljske. U to ne ubrajamo autentičnu interpretaciju Kanona 139., koja se je načinila na zapovijed slavno vladajućega pape u početku njegovoga pontifikata.
Po ovim se je uputama, pravedno je i utješno to ustanoviti, uglavnom točno ravnao redovnički i svjetovni kler. Ipak je korisno prije početka izborne borbe svratiti na činjenicu da se jedan ili drugi redovnik, s najboljim nakanama, barem to valja pretpostavljati, pod izlikom da brani vjeru - nespretna obrana - ili da služi domovini - loše obuzdan patriotizam - nerazborito bacio u političku akciju idući, štoviše, tako daleko da je zauzeo stav i to demagoga (mutingiste) uz pljeskanje ove ili one stranke, ali na bolno začuđenje vjernika i uvijek na štetu Crkve.
To su motivi radi kojih Vas podsjećam, Prečasni oče, kao što je to Državni sekretarijat učinio biskupima za svjetovni kler na izričitu volju Njegove Svetosti, da se svi oni koji zastupaju na neki način i u nekoj mjeri interese vjere, ravnaju po najskrupuloznijoj razboritosti i da izbjegavaju sve do samog izgleda da su skloni jednoj političkoj stranci, ma koje ime ova nosila..."
Kardinal Laurenti, Prefekt Kongregacije Redovnika
Krivo je bilo, kada bi se u sadašnjem držanju Svete Stolice prema talijanskim političkim strankama, vidjela samo taktika oportuniteta jer Papa i Kongregacije opravdavaju svoje preporuke na temelju načela općenitog značenja i pozivaju se na analogne mjere u najrazličitijim prilikama. Krivo bi bilo zaključiti, kao što će biti bez sumnje u napasti to učiniti nacionalisti i privrženici bratske sloge (union sacreé), da religija nema nikakvog ili skoro nikakvog saveza s politikom. Ovaj se zaključak nikako ne nalazi u premisama koje je iznijela Sveta Stolica i on se formalno protivi naučavanju Papâ i Koncila o kršćanskoj konstituciji Država. - Louis Picard".[3]
Iz navedenoga slijedi da katolici i u svojim organizacijama Katoličke akcije mogu pod vodstvom hijerarhije (njezinih zastupnika!) raspravljati o načelima katoličke politike ukoliko se ona odnosi na vjeru i ćudoređe, ali da samo izvan i odijeljeno od društava Katoličke akcije smiju raditi za ovu ili onu kršćansku političku stranku, to jest, koja je u skladu sa smjernicama Sv. Stolice o kršćanskoj konstituciji Država, o udruživanju s nekatolicima, o vjerskim školama i inim odredbama. Ovo slijedi iz toga jer sve odredbe Sv. Stolice smjeraju na ove tri stvari:
1. Katolici su dužni baviti se politikom i to politikom koja se osniva na načelima sv. Crkve kako ju naučava Sv. Stolica. Kada se katolici organiziraju u političke stranke, one moraju počivati na katoličkim temeljima i moraju od sebe odbaciti sve što bi podsjećalo na političku "neutralnost", to jest na onaj duh koji tvrdi da između vjere i politike nema ništa zajedničkoga i da Crkva ne smije davati političke smjernice načelnoga karaktera;
2. Svećenici po naravi nisu pozvani voditi političku stranku, nego su na to pozvani u prvomu redu katolički svjetovnjaci; svećenik jedino nastupa dozvolom svoga biskupa[4] kao vođa ili član uprave jedne kršćanske stranke gdje nema spomenutih svjetovnjaka.
3. Želja je i nakana Sv. Stolice u gore navedenim uputama neka nitko ne
nastupa politički u ime Crkve, vjere ili katoličke organizacije kao takve,
neka nitko ne poistovjećuje bilo u teoriji ili činom Katoličku akciju i
katoličku politiku.
[1] Koji naime pripadaju tzv. liberalnoj političkoj stranci, no u tom slučaju riječ liberalizam nema ono loše značenje vjerskoga liberalizma koji je Crkva svečano osudila.
[2] Nova Revija od
ožujka 1924.,(str. 79.) donijela je o istoj temi noticu pod naslovom "Pragmatičko
stajalište katoličke mladosti u Belgiji" te "Život" od svibnja
ove godine.
[3] (La revue catholique des idées et des faits (Bruxelles), du 7. III. (p. 18-19.) Opširniji je članak istoga sadržaja u La Civilta cattolica od 21. II.1920. pod naslovom "Unione populare e Partito populare in Italia")
[4] Can. 139. &4, Senatorum aut oratorum legibus ferendis quos de putatos vocant, munus nesollicitent neve acceptent sine licentia Sancte Sedis in locis ubi pontificia prohibitio intercesserit; idem ne attenttentaliis in lociss in elicentiatum sui Ordinarii, tum ordinarii loci inquaelecti facienda est.)