Sabrana djela - Katolička akcija

Članak u word dokumentu

KATOLIČKI LIST
Zagreb, 17. 4. 1924., br. 16., str. 187-190

KATOLICIZAM I POLITIKA[1]

Uvod

U ovoj se temi nisu napisala mnoga sustavna djela. Katolici kao da su se ustručavali iznijeti načela o jednome predmetu uslijed kojega dolazi između njih u javnome životu do mnogih kobnih nesporazuma.[2] U zadnje vrijeme se katolici i s često teoretskoga gledišta započeše više zanimati za političke probleme; dokaz su tome npr. velika internacionalna anketa koju je lani organizirao časopis "Les Lettres" i koja je našla među katolicima vrlo veliki odziv. O tome nam, nadalje, svjedoče sama predavanja koja o ovome problemu sada u Parizu drži sveučilišni profesor Pécoul te članci belgijskoga lista kat. omladine "L' Effort" (siječanj do ožujka 1924.), koji iznaša principijelne razloge zašto treba Katoličku akciju odijelili od političke stranke.[3] Među djela ove ruke spada i ova Goyauva knjiga koja, uz neka načelna razmatranja, donosi i mnoge zanimljive podatke o utjecaju katolika na francuski javni život i njihovu politiku.

U ovoj knjizi ima mnogo aktualnih mjesta te ih stoga, informacije radi, donosimo u ovomu članku. G. Goyau, član Franc. akademije, jedan je od najvećih francuskih kulturnih povjesničara. Njegova djela o njemačkom katolicizmu te o vjerskoj povijesti Francuske spadaju među najbolja što su se uopće o tome do sada napisala.

Neka načela: solidarnost, hereditacija, autoritet

Tko želi upoznati politička načela sv. Crkve ne smije ih tražiti, kao što se to na žalost još uvijek često čini, u Bosuetovoj Politici izvađenoj iz Svetoga pisma (p. 2.):

"Doktori političke znanosti koji bi htjeli znati, obzirom na civilno društvo i prava vlasti, točna katolička načela, dobro će učiniti ako ih ne potraže u spisima, koji su bili određeni Karolinškomu Carstvu niti Galikanskoj Monarhiji (Bossuet), već posve jednostavno u enciklikama Leona XIII., Diuturnum, Immortale Dei, Libertas, Sapientiae christianae...

ove enciklike nemaju u sebi ništa diplomatskog; to su načelne građevine, čiju podlogu tvori tomizam (p. 3.)

moderne su one, jer ono što je vječno, nije nikada zastarjelo. Ali njihova modernost pušta svoje korijenje u trinaesto stoljeće kada su se podizale, s najuzvišenijom nepristranošću, velike sinteze kršćanske misli". (p. 4.)

Politika, "znanost o vladanju država" (p. 1), mora računati sa željom mrtvih, to jest s tradicijom :

"Također s u u vremenu ljudi međusobno povezani, i evo druge činjenice, hereditacije, tradicije, s kojom politika mora računati. Štoviše i u samim revolucionarnim razdobljima ona mora - htjela to ona ili ne - svoj rad postavljati na realnosti, koje su plod hereditacije". (p.6.)

Katolička dogma o istočnom grijehu već jasno dokazuje da je čovjek povezan sa prošlim pokoljenjima i da svaka zdrava politika mora računati s tom činjenicom:

"Opstajala je uvijek, na bazi same katoličke teologije, jedna dogma koja se može tumačiti kao najsvečanije opovrgavanje ovih fikcija (t. j. da je čovjek bez ikakvih veza s prošlošću, kao što je to tvrdila ideologija Francuske revolucije), jedna dogma, koja povezuje svakoga između nas posljedicama vrlo udaljene prošlosti, posljedicama Adamovog grijeha, bolni početak ljudskih zabluda: dogma istočnog grijeha". (p. 7.)

Zdrava politika mora nadalje računati sa solidarnošću pojedinih ljudi, slojeva, naroda, društava. Solidarnost je božanskoga podrijetla: Čovjek joj se ne može niti silom oprijeti:

"Naše bi se grješne naravi htjele katkada izmaći ispod ove obveze: ali zatim, na fizički, skoro brutalni način, potreba nas da živimo, sili, da se obratimo na druge i ona nas opet u red tjera". (p. 11)

Krist je sam rekao sv. Katarini Sienskoj, prema njenim "Dijalozima", da je solidarnost zahtjev pravoga društvenog poretka. Evo riječi velike svetice:

"Radnik mora tražiti pomoć od ratara, a ratar od radnika; jedan se služi drugim, jer ne zna činiti što drugi zna; isto tako svećenik treba svjetovnjaka, a svjetovnjak svećenika (le religieux a bésoin du séculier, et le séculier du religieux). Isto je tako i s drugim ljudima. (p. 5.)

" U ovom životu, gdje ste vi stranci i putnici, ujedinio sam vas sponama ljubavi, jer je čovjek po svojoj naravi (forcément) povezan sa sebi sličnim. Ako se hoće od ovoga odijeliti, usprotivivši se ljubavi, to on poradi nužde ipak s njim ostaje ujedinjen. Da vas istodobno ujedinim djelima i ljubavlju, to nisam svakomu dao što treba za opstanak, tako da se onaj, tko uslijed grijeha izgubi ljubav bližnjega, ne može poradi svojih potreba odijeliti od ovoga. Tako ste vi svi međusobno povezani činima i ljubavlju. Nisam li mogao dati svakomu što mu je potrebno? Ali ja sam htio da svaki bude podložan svomu bližnjemu, tako da svi budu prisiljeni da se ujedine izmjenom dobrih usluga. Udovi bi vas vašega tijela morali zastidjeti, jer oni imaju ono međusobno jedinstvo, koje vam fali". (148 pogl. iz Dijaloga; p. 10.)

Valja nastojati da dođe do koordinacije između suvremenih ljudskih volja s voljama mrtvih i interesom budućih pokoljenja da se uzmogne postići glavni socijalni cilj: zajedničko dobro. To se ne može postići bez autoriteta. (7.) Društvo bez autoriteta pretvorilo bi se u kaos: samo mu autoritet može zajamčiti organski razvoj:

"Pustimo, dakle, da se djetinja oholost vijeka koji je vjerovao u (Rousseau-ov) Contrat social nateže s apstraktnim hipotezama: bit ćemo istini bliži ako se ponizimo pred tajanstvenošću, koja pokriva postanak ljudskoga društva i početke vlasti. Tu ima nešto vrhunaravnoga, tu ima nešto božanskoga, veli u suštini Joseph de Maistre; ovo se ne nalazi samo u povijesti Mojsija, već i u Likurgovoj i u Numinoj... on (autoritet) se tako pokazuje kao neka vrsta životnoga fenomena, kojega je htio Tvorac svakoga života".

Zdrava politika mora dakle računati s navedenim trima realnostima:

Solidarnost, hereditacija, autoritet: sve su ove prvobitne činjenice, koje nam dokazuju iskustvo i povijest, za političku spekulaciju postulati socijalne fizike, koji se nameću na kategoričan način i ludo bi bilo ne htjeti se ni u teoriji ili praksi na njih obazrijeti". (p. 9.)

Međusobni odnos duhovne i vremenite vlasti

Katolički nauk je o međusobnom odnosu posve jasan. Ostao je nepromijenjen kroz vjekove, a Leon XIII. ga je na veličanstven način izložio. U zemljama, gdje se ovaj nije primjenjivao na život, ljudsko je društvo uvijek trpjelo. Iskustvo dovodi čovječanstvo, nakon revolucija i inih trzavica, uvijek nesvjesno do katoličkoga stajališta. Gdje se duhovna vlast pokorava vremenitoj, vjerski se univerzalizam, bitni znak prave vjere, mora razmrskati.

"Bog je", piše Leon XIII., "podijelio vladavinu ljudskoga roda među dvije vlasti: crkvenu vlast i civilnu vlast, ona da ravna božanskim stvarima, a ova vremenitim; svaka je od ovih u svojoj vrsti iznad svake druge; svaka ima svoje granice, koje opredjeljuje njena posebna narav i svrha; svaka ima dakle kao svoj posebni djelokrug u kojemu se ona kreće i s punim pravom djeluje". Tako je na pravi teološki način izražena razlika vlasti kako ju je kršćanstvo unijelo u svijet...

Odmah je ova duhovna vlast javila vremenitoj vlasti da Riječ Božja ne može biti sputana pod nikakvom izlikom; i ova je jednostavna riječ bila revolucijom...

(Krist) je u ljudskome društvu za sobom ostavio svećenstvo, koje je on odabrao, koje je on ustanovio i koje je među ljudima po samoj svojoj ovisnosti nastavljalo opstanak Krista kao Boga-čovjeka; i odsada je pa sve do konca vjekova, duhovna vlast postala vlašću čije je blagotvorno djelovanje prelazilo preko granica države, a da ih u ostalom nije brisala, "i ona je lebdjela iznad ljudskih vlasti, priznavajući ih međutim" (p. 30.-32.)

Odmah nakon velike Francuske revolucije, koja je poricala opstanak duhovne vlasti, neovisne od države i iznad nje, najveći su mislioci onoga vremena ubrzo spoznali kobne zablude svojih filozofskih preteča XVIII. stoljeća i stali isticati princip razlike duhovne i vremenite vlasti, kao što ga je kršćanstvo kroz vjekove naučavalo. Evo što veli g. Goyau o dubokim djelima velikoga mislioca prošloga stoljeća J. de Maistre-a:

"Knjige o Papi i o Galikanskoj crkvi ne bijahu samo veliki manifesti u prilog onoj duhovnoj suverenosti čiju je nepogrješivost imao da definira Vatikanski koncil; ove dvije knjige, također zagovarahu slavodobitno kod duhova i savjesti autonomiju duhovne vlasti: jasnu i bistru ideju, da se civilna vlast nema da miješa niti kod određivanja dogme, niti kod određivanja crkvene discipline, niti u obuku vjeronauka, niti u opravdanu igru hijerarhije, niti u odnošaje duhovnog učiteljstva prema duši vjernika". (p. 80.)

Same države, koje su protivne katoličkom naziranju na svijet, koje su provele nasilnu rastavu Crkve i države, priznaju, da postoje dvije vlasti: duhovna i vremenita i nehotice si prisvajaju proturevolucionarne nazore J. de Maistre-a.

Antikne, poganske države pomiješale su obje vlasti, a pokušaji kalvinizma, galikanizma, jozefinizma, narodnih crkava, reakcija su protiv zdrave povijesne evolucije i povratak u poganstvo:[4]

"Antikna država nije poznavala razlike između duhovnoga i vremenitoga. U obitelji su se očinstvo i obiteljsko svećenstvo pomiješali; a u državi se je činovnički stalež pomiješao s municipalnim svećenstvom. Činovnik, koji je imao zadaću da pridobije za grad (državu) boga grada (države): eto, što je bio svećenik. Tako shvaćena duhovna vlast bila je samo službenicom vremenite vlasti." (p. 31.)

"U Ženevi je primitivna Kalvinova reforma pobrkala duhovno i vremenito, apsorbirajući Državu u Crkvi. Rezultat ove fuzije, da li je bio napokon blagotvoran kršćanskom životu? Ne mogu zaista to vjerovati... Ne ostaju Ženevljani iz vjerskih razloga, koji su daleki od njihovih bezvjerskih duša, protestantima: oni su protestanti, jer su Ženevljani". (p. 33./ 34.)[5]

Josip II. "je govorio da hoće osnovati državu koja bi svećenicima povjerila ulogu učitelja morala i ljudskoga napretka... Taj (svećenik) bijaše državni govornik, koji je govorio s propovjedaonice o svim granama morala i političke ekonomije, koji su zanimali državni život... Ovce su slušale, katkada su i zapamtile; one su iz svetišta kući ponijele katkada koji korisni savjet iz agrikulture ili štednje; ali im se je moral, koji se je još k tomu propovijedao, činio lišenim sveg svog vrhunaravnog podrijetla". (p. 35.)

Ista konfuzija obje vlasti vlada u Rusiji i na Balkanu:

"Pred ritualnim se kretnjama popova klanjaju s punim žarom ritualne kretnje narodne pobožnosti, ali ni savjesti ne dolaze da pokucaju na vrata popa, a niti pop ne ide da pokuca na vrata savjesti: moralni se život vjernikâ skoro posve izmiče ovoj duhovnoj vlasti, jer se je ova dala pretvoriti u jedan kotač političkog života i to je i za sâm politički život velika šteta". (p. 37.)

"Suvereno jedinstvo Crkve, kao što su ga shvatili snovi (duhovne vlasti), kojima je zapovijedalô božansko htijenje, sličilo je u neku ruku samom nadnaravnom izražaju jedinstva ljudskoga roda, bratski klečeći pred svojim jedinim Tvorcem; i neovisno je veličanstvo duhovne moći štitilo od pokoljenja do pokoljenja, samu ideju vjerskoga univerzalizma, koji je bio u neprestanoj opasnosti radi ljudskih prepiraka". (p. 32.-33.)

Država, koja hoće učiniti Crkvu robinjom, ponaša se kao da je ona sama sebi svrhom. No iskustvo čovječanstva neminovno vodi jednomu nadnacionalnom stajalištu i sadašnje Društvo Naroda najbolje dokazuje da je potrebno nadržavno zakonodavstvo, kojem se i država mora pokoriti; a to su zakoni morala. Iskustvo, dakle, opovrgava tezu da je država sama sebi svrhom i da duhovna vlast ima biti službenicom vremenite:

"I ovi teoretičari, koji oko nas niču i koji snivaju o tome da postave granice hirima narodâ, kao što su narodi postavili granice hirima pojedinaca, traže nove institucije... Već sama njihova istraživanja izražavaju uvjerenje, da država nema u sebi samoj svoj istiniti cilj, i da ona mora nastojati, da u svijetu ostvari dobro prema pravilima, koja ona ne stvara, ali koja je nadmašuju; i to je posve točno ono što je mislio sveti Toma Akvinski.

Nagnuti nad posteljom našega starog čovječanstva, liječnici rade, liječnici tapkaju; oni traže nešto što bi moglo nadomjestiti ono što je za poredak u kršćanstvu stvorilo srednjovjekovno papinstvo... oni nastoje stvoriti, učiniti sposobnom jednu drugu duhovnu vlast. Potrebna je ona, dakle, ma što mu drago o tome mislio XVIII. vijek, kojega je dvadeseti više negoli jednom odbio, više negoli jedanput pobijedio.

Neki bi htjeli da čovječanstvo izvuče ovu duhovnu vlast iz svoga vlastitoga krila; ali već sama ova čežnja dokazuje da je takva vlast potrebna. I ova je proklamacija, htjeli oni to ili ne, također znak strahopočitanja Kristu, koji je unaprijed, za slijed vjekova, zadovoljio ovoj potrebi". (p. 47. - 48.)

Našlo se dosta modernih teoretičara, koji su htjeli čovječanstvo baciti za sedamnaest do devetnaest stoljeća natrag, brišući razliku između duhovne i vremenite vlasti (Hobbes, Rouseau... p. 37.). Sve su te pojave - a osobito Kalvinova teokracija - "Uskrsnuće poganske ideje o jednoj državnoj vjeri" (p. 34.)

Ima na sreću mnogo drugih filozofa koje je povijesno iskustvo uvjerilo da je razlika između duhovne i vremenite vlasti jedan zakon ljudskoga napretka. Bezvjerski osnivač pozitivizma A. Comte tvrdi slijedeće u svome djelu Systeme de politique positive (II. p. 314-315):

"Kada nazivljemo jednu od velikih socijalnih vlasti imenom duhovnom, dostatno se podsjeća da je druga materijalna... Isto tako nazivajući jednu materijalnom, dosta se jasno ističe vječnost druge... Civilna vlast može biti samo organom solidarnosti; njoj bitno pripada samo sadašnjost... Naprotiv vjerska vlast, ‘glavni organ ljudske trajnosti (continuite), jedina predočuje ova neizmjerna trajanja između kojih se njiše prolazni djelokrug političke vlasti u užem smislu riječi". (p. 42.)

Većina "modernih" nekatoličkih državnika traže rastavu Crkve od države. Na taj način i nehotice poriču vjersko-političke nazore svojih nekatoličkih preteča XVIII. stoljeća, koji su poricali duhovnoj vlasti pravo na opstanak i ovi su suvremeni zastupnici djelomično ušli u kolotečinu katoličkog nauka, koji je već u prvoj polovici prošloga stoljeća počeo širiti među intelektualne slojeve već spomenuti kat. filozof J. de Maistre:

"Jer ako mi s Maistrom velimo, da duhovna vlast mora biti neovisna u svome djelokrugu, to je to jedna ideja s kojom se istodobno slažu pristaše rastave Crkve i države i katolici, koji žele da između obe vlasti postoje neke stanovite veze. Bili vi podložni Rimu ili bili vi od njega više odijeljeni, vi ćete složno ujediniti vaše podsmjehe proti sakristanskom Cesaru kao što je bio Josip II., koji se je želio igrati teologije; i kada se vi svi skupa smijete Josipu drugome, to vi svi skupa niste duševni učenici Voltaire-a ili Jean-Jacques-a (Rousseau-a) već Maistreovi duševni učenici". (p. 81.)

Katoličko je stajalište izrazio na magistralan način Leon XIII. On tvrdi da u idealnom poretku odnos između Crkve i države ima sličiti odnosu između duše i tijela. (p. 43.)

Duhovna i vremenita vlast moraju se međusobno potpomagati

Uslijed istočnoga grijeha poremećen je poredak u ljudskome društvu. Duhovna i vremenita vlast raspolažu raznim sredstvima u borbi protiv njegovih kobnih posljedica. Bilo bi dakle ludo, kada se u zajedničkoj borbi obje vlasti ne bi međusobno potpomagale:

"I lijepa bi bila demokracija, koja bi sumnjivim okom gledala ili sprječavala politički moral katolicizma. Crkva se i Država, svaka na svoj način bore, na koncu konca, protiv nekih socijalnih posljedica istočnoga grijeha. Država donosi u ovu borbu svoje kaznene sankcije, Crkva svoje moralne zapovijedi i čim se ove više slušaju, to one postaju manje potrebnim". (p. 17.)

"Promatramo li ga sa teološkog stajališta, to nam prizor ljudskoga društva pokazuje našim pogledima neprestanu borbu protiv posljedica istočnoga grijeha; bez odmora, bez klonulosti, zahtijeva socijalni interes, da se ova borba vodi na dva područja: vremenita je vlast vodi pomoću zakonâ, bila ona toga svjesna ili ne, a duhovna vlast pomoću božanskih naučavanja, koja ona naviješta i pomoću milosti, kojima ona raspolaže". (p. 28.)

Sva nam povijest tvrdi ovu nepobitnu činjenicu, a ipak se dan danas zavarava u školama mladež, govoreći joj se da je Crkva neprijateljica vremenitoga blagostanja naroda i da je svaki poraz, koji je Crkva doživjela u borbi protiv vremenitih vlasti, jedan korak prema napretku čovječanstva:

"Iza toga se zaključuje, površno, da Država neprestano lupa protiv Crkve i da svaki poraz Crkve označuje, da se je civilno društvo oslobodilo jedne zapreke! Stotine su srednjoškolaca, tisuće sveučilištaraca robovima ovih predrasuda; na taj se način postavlja velo između njihovih pogleda i točne povijesne zbilje, koja nam u Crkvi pokazuje suradnika narodnoga života". (p. IX.-X.)

Jedni tvrde da je Crkva zaštitnica svih mogućih apsolutističkih sustava, jer naglašava da je svaka vlast od Boga, a drugi je opet optužuju radi njenih revolucionarnih ideja, jer ona zahtijeva od svojih vjernika da se moraju oprijeti državnim zakonima, ako se oni protive zakonima Božjim:

(Nastavit će se)

KATOLIČKI LIST
Zagreb, 24. 4. 1924., br. 17., str. 201-203

Katolicizam i politika

(Nastavak)

"Povijest nam pokazuje dosta čudan prizor. Evo legista cara Fridrika II. i zatim Jakova I. Engleskog, i zatim parlamentarce iz doba Henrika IV. i Ljudevita XIII., koji ocrnjuju Rimsku Crkvu, tvrdeći da naviješta bunovne, revolucionarne ideje - govori se napokon da je ona rasadilište (pé piniere) kraljoubojica. I filozofi osamnaestoga stoljeća rado šapću ove optužbe u uši "prosvijetljenih" despota. Ali ovi isti filozofi u drugim satima i zatim, nakon njih demokratski antiklerikalizam, žigošu Crkvu - episkopat predrevolucionarne vlade (ancien régime) ili papinstvo Grgura XVII. - kao savršeni stup civilnih tiranija, kao vlast koja je upravo slijepo konzervativna. Sada ju nazivlju buntovnom, a zatim opet apsolutističkom; i jednom joj se predbacuje da potkapa prijestolja, a drugi put dozvoljava da se ova prislone uz oltare..." (p. 14.-15.)

"Svijetla, i razvedravajući nas samom svojom naukom, Crkva nastavlja svoje proštenje od stoljeća k stoljeću. Katkada je optužena, kada propovijeda red da je sklona despotizmu, a zatim, kada izgovara riječi osude da je sklona demagogiji; i sam je kontrast obih ovih optužaba nehotična pohvala načelne sinteze, točne i nijansirane, radi koje ona hoće biti odgojiteljicom ljudskih zajednica" (cites). (p. 16.)

"Kršćanstvo je zaista obogatilo političku znanost jer je posvetilo ideju autoriteta i jer ju je istodobno ograničilo. Ono ispovijeda, u jednu ruku sa svetim Pavlom, da svaka vlast dolazi od Boga, na koji mu se drago način odredio nosioc vlasti. S druge ono strane tvrdi da svaki ljudski autoritet, bio taj u rukama Cezara ili kralja, Parlamenta ili narodnog kolektiviteta, potpada u svojim odlukama pod viši moralni zakon, kojemu se ne može oteti nikakav ljudski apsolutizam, bio on monarhistički ili jakobinski".
(p. 14.)

Jer svjetovna i duhovna vlast računaju s istim ljudima i jer povijest dokazuje da obje vlasti, ostane li svaka u svom djelokrugu, blagotvorno djeluju na razvitak naroda, to načelo svake zdrave politike mora biti da žive u međusobnoj snošljivosti:

"Volim ovu zaključnu riječ: međusobno povjerenje ; ova točno označuje duh, koji mora prožimati odnose obih vlasti, ako im je stalo da blagostanje zavlada u jednom velikom narodu. U ovom je lakoničnom ali supstanicjalnom programu zgusnuta jedna cijela vjerska politika, sklona miru savjesti". (p. VIII.)

Isti odnos koji postoji između civilne i vjerske vlasti u velikom, mora vladati i u malom; to jest između župe i općine. Sâma nam povijest govori da i naravne veze postoje između obih ovih zajednica:

"Vidjelo se je, negda, da tržište procvate oko slabašne seoske bogomolje i sadašnja imena stanovitih sela, imena svetaca ili imena svetica, dokazuju da je svetište u početku bilo stanovnicima jedno žarište koje ih je k sebi zvalo; ovi su se nastanili oko njezine sjene i dali su se civilizirati. Onamo gdje se podizaše križ, onamo gdje se postavilo svetohranište, suvremenici su Dagoberta ili Karla Velikoga dolazili, zaustavljali se, nastanili. Ista se pojava ovdje i ondje ponavlja u našem vijeku, koji se zaista diči da je laičan (bezbožan), u (od rata) opustošenim krajevima: da se opet povrate u selo, koje je invazija uništila, stanovnici katkada čekaju dok se podignu grede crkve... Čovjek bi rekao da u očima ljudi XX. stoljeća prisutnost Boga među ljudima označuje zoru uskrsnuća, kao što je ona nakon barbarskih invazija bila predznakom novih ljudskih naseobina..."

"... i ova nam (historijska) poduka potvrđuje da postoji vrlo duboka i vrlo intimna veza između župe i grada ili između župe i kotara...

Župe se tu pokazuju kao izvanredne organizacije inicijative, koje pripomažu cjelokupni socijalni život..." (p. 270.-271.)

Nije samo u interesu Crkve da živi u prijateljskim odnosima s državom, već sama država od Crkve dobiva više negoli joj sama daje. Koliko li karitativne institucije Crkve rasterećuju sâm proračun države?:

"Zatražite od političke znanosti da vam dade statistike o učinjenim pripomoćima i one će ustanoviti da u borbi protiv bijede, privatna inicijativa kršćanskih duša rasterećuje državu od jednoga dijela svojih pripomoćnih poslova". (p. 17.)

Država se mora zatim boriti protiv spekulacije koja baca sadašnja i buduća pokoljenja u siromaštvo i zatim protiv n e ć u d o r e d n o s t i koja je uzrokom mnogih nesreća u sadašnjosti i bolesti u budućnosti. Ona tu borbu sama ne može voditi i mora zatražiti pomoć od Crkve;:

"Politička znanost ne može, pozivljući se na činjenicu hereditacije, da probudi dovoljno snažene skrupule u srcu razbludnika, koji unaprijed truje krv od više generacija ili u srcu spekulanta, koji ih unaprijed robi i osiromašuje: jedan i drugi govore: "Iza mene potop!" I protiv kolektivnog egoizma ona se mora obratiti kršćanskoj misli po pomoć". (p.13.)

Država može narediti što mu drago, njeni se zakoni ne će poštivati, ako u javnome životu ne će vladati ćudoredni običaji. A ćudoredni običaji ovise dobrim djelom od duhovne vlasti. (p. 25.) Nitko ne može poreći da je Crkva, kao što je nedavno Sv. Otac Pio XI. izrekao u svojoj enciklici Ubi arcano Dei, učiteljica ćudorednih običaja. (p. 311.)

U svakom drugom slučaju, u ratu i u miru, država treba pripomoć Crkve koja prodire do ljudskih duša i djeluje radi toga više na ljudske čine nego li sila kojom raspolaže vremenita vlast. Evo što bi svaka nepristrana državna vlast morla priznati Crkvi:

"Trebam da svaki razumije svoju građansku dužnost, a mnogo je duša koje u tebi pozdravljaju učitelje dužnosti; trebam da se ova dužnost, pošto se je jednom shvatila, vrši točno i velikodušno, i ti, duhovna vlasti, vršiš nad dušama moć koju ja nemam. Jer se ushiti velikodušnosti, koje hoću uskrisiti, ne mogu nametnuti (ljudskim) htijenjima pod silu, jedino sredstvo kojim ja raspolažem; vama pripada, o vodiči duhova, da se tu obraćate, s vašim osebujnim metodama, vašim posebnim jezikom na dobre volje...

Moj vojnički zakon, i onda kada potupno vrši svoju ulogu, može samo nametnuti doslovno izvršavanje same dužnosti. U njemu nalazim oružje protiv prebjeglica, nepokoravanja, protiv formalnih i brutalnih neposluha; ali kada se radi o tome da se zatraži od ljudi da više vrše negoli je njihova dužnost... moje su zapovijedi bez snage, moje zabrane bez učinka; jer ja ne dopirem do savjesti, a vi, svećenici, vi do njih dopirete". (p. 23.-24.)

Kada je povrijeđen ili samo u pogibelji sveopći interes ili interes jedne klase, država je prisiljena stvarati socijalne zakone. Čim duhovna vlast ima više utjecaja na sveopće ćudoređe i tako štiti sveopće dobro od nekih izroda, to je država oslobođena od mnogih poslova. (p. 27.) Čim na narod više djeluju moralne zapovijedi Crkve, to nepotrebnije postaju kaznene mjere države.

"I uspjehe koje postiže duhovna vlast, dovodeći duše k prakticiranju krjeposti, olakšavaju vremenitoj vlasti njenu stražarsku ulogu". (p. 27.)

"Kraljevstvo Božje, čim se više širi, sužuje djelokrug, gdje će morati uvijek djelovati kraljevstvo legalne sile". (p. 28.)

"... traženje se socijalnoga napretka poistovjećuje s obligatornim traženjem kraljevstva Božjega i po samom će ovom naučavanju (socijalnog morala katolicizma) uskrsnuti mnoge aktivnosti". (p. 68.)

Država, dakle, treba Crkvu u svakoj prilici. Čim utjecaj Crkve na narod slabi, svi državni zakoni postaju slabim, a država mora, osim toga, gubiti svoje vrijeme u stvaranju raznih obrambenih ustanova. Lako je državi boriti se u doba mira protiv Crkve; ali dođe li r a t, onda u njoj obično nadvlada smisao realnosti i ona zove Crkvu u pomoć. Isto tako, država Crkvu zove u pomoć kada se radi o širenju njenog dobroga glasa među drugim narodima:

"Gledajte iz bliza našu suvremenu povijest: laička se ideologija razmeće s nekom bukom i često vrlo bezobrazno u periodima, kada domovina ne vidi da joj prijeti kakva opasnost ili kada ona u sebi goji iluzije sigurnosti; ali ona spušta svoj glas, trapi svoje neumjerene želje, čini političkom realizmu potrebite koncesije kada životna opasnost zaprijeti zemlji. U takvoj opasnosti, koja zahtijeva sveto jedinstvo (union sacrée) svih..., vjera... umnožava svoje energije i nalazi u sebi samoj sve one potrepštine koje može donijeti naciji: nitko... se skoro tomu ne čudi i država se, makar kako laička ona bila, obraća na službenike vjere ... Ali se laička ideologija prestaje nadmetati u tim tragičnim časovima. Zašto se dakle ova protu-Crkva neugodnije osjeća od Crkve kada valja raditi za sveopće dobro?" (p. 253.-254.)

"U aktivnost se misionara, vjesnike jedne posve druge filozofije (a ne laičke), povjerava naša nacionalna diplomacija pri širenju našega utjecaja: aktivnost isusovaca u Beyrouthu, marijanista u Japanu, otaca Sv. Duha u ekvatorijalnoj Africi, braće Kršćanskih škola u sredozmenom Istoku, dominikanaca u Jeruzalemu i u Mezopotamiji, asumpcionista na Balkanu, lazarista na Arhipelagu i u Siriji, svećenika Stranih Misija na krajnjem Istoku, marista u Oceaniji". (p. 282.-253.)

I sami mnogi katolički političari, ne poznavajući dobro nauk Crkve, drže da se sva Kristova načela ne mogu primijeniti na državnu politiku. Neupućeni su jer ne znaju razlikovati između zapovijedi i evanđeoskih savjeta. Samo se prvi imaju primijeniti na državnu politiku:

"Evanđeoski se savjeti nikada ne nameću kao životno pravilo nacionalnim zajednicama. I u teološkim poglavljima srednjega vijeka, u kojima se govori o ratnome pravu, mogli bismo čitati da je vladar moralno obvezan ne ostaviti nekažnjenim nepravde koje je susjedna zemlja nanijela na štetu njegove zemlje; jer ostaviti ih nekažnjene značilo bi da lišava svakog pojedinog od svojih podanika onih naknada na koje ima pravo, a vladaru nije dozvoljeno da svojim podanicima nameće (nepotrebna) djela samozataje".

Sve u svemu, Crkva je najveća dobročiniteljica države i posve su neupućeni oni koji to još ne znaju. To je već tvrdio sv. Augustin, a Leon XIII. je ponovio te riječi velikoga crkvenog oca:

"Lažna mudrost nekih političkih filozofa tvrdi da je nauka Kristova protivna dobru države. Neka nam ovi filozofi daju jednu armiju vojnika, kao što ih nauka Kristova može učiniti, neka nam daju guvernere provincijâ, učitelje, sluge, kraljeve, suce, napokon građane koji su vjerni u plaćanju poreza i pobiratelje carine kakve ih želi kršćanstvo; neka se onda usude reći da je Kristova nauka u protuslovlju s državom! Ali ne, neka rađe reknu da je ova nauka za državu, ako se vjerno vrši, vrelo velikoga blagostanja".

"Tako govori pisac Božje Države i u ovim se stranicama duhovna vlast - vlast, čija je glavna zadaća zadobiti nebeska i vječna dobra - izražava i pokazuje, kao radnik za ono vremenito blagostanje, koje spada u bliži i glavni cilj države". (p. 29.)

Moderna država i njezine dužnosti

Katolicizam, Crkva, blagodat su za državu. Podjela vlasti omogućuje jednoj i drugoj harmonični razvoj, a jer su obje od Boga, ne može doći do ozbiljnih konflikata između njih. Ljudski rod na žalost nije uvijek htio slijediti katolički nauk o obim ovim djelokruzima i zato u povijesti vidimo pokušaje državne vlasti da se "oslobodi" od Crkve. Ljudi su govorili da je crkvena vlast pristrana i kako se ne zna prilagoditi potrebama pojedinih naroda. Što se dogodilo? Stvorile su se narodne crkve i one su istom postale pravim robinjama bezbroja malih vladarčića:

"Kroz tri stotine je godina Europa malo po malo zaboravila da je Cezar imao biti u svojoj kući gospodarom isto kao što i Bog u svojoj i da Cezar ne smije biti kod Boga gospodarom. Suverenost cara (ruskog) i kralja engleskog i suverenost bezbroja velikih i malih vladara u Njemačkoj htjede vladati i vladaše zaista vjerskim teritorijalnim institucijama. Na ruševinama ove univerzalne Crkve, koju je zamislio srednji vijek i koju je sagradio, razmrvile su se, pune naivnog i prevarenog veselja da su oslobođene od Rima, vladarima podložne crkve. Ista iluzija, iako ona nije za sobom povukla krajnje konzekvence, vladala je kod francuskih galikanaca: ovi otvoriše kraljevskoj moći vrata svetišta, vrata koncilâ i vrata konklava s jednom sklonošću, koja je na osobit način sramotila neovisnost duhovne vlasti. I filozofi su se za njima poveli; neka nastoji da je njena Crkva dobro sluša, glasio je savjet koji je Voltaire davao Katarini II.; jozefinizam, jedan od najprefriganijih sustava, što ih je povijest poznavala, izrabljivanja (domestication) duhovne vlasti od vremenite, pozdravljali su prosvijetljeni duhovi na obalama Seine; i pisac se je Društvenog sporazuma, (Rousseau), pokazao vrlo strog prema nauci Evanđelja, koja je 'odijelivši teološki sustav od političkog prouzrokovala' državama unutarnje prepirke i time se pokazala da više škodi negoli koristi snažnoj konstituciji države". (p. 79.)

"Moderna" država prošla je kroz tu fazu i iskustvo je dovelo mnoge suvremene mislioce do osvjedočenja da Crkva ne može postati nikada robinjom države. Ovi su se približili kršćanskomu nauku jer razlikuju dvije vlasti: duhovnu i vremenitu. No zaustavili su se na polovini puta, govoreći da je vjera privatna stvar i da modernu državu nimalo ne zanimaju vjerska pitanja:

KATOLIČKI LIST
Zagreb, 1. 5. 1924., br. 18., str. 212-213

Katolicizam i politika

(Svršetak)

"... mi imamo danas modernu državu, to jest državu koja se uglavnom ne zanima za nadzemaljsku sudbinu svakog od svojih članova, koja se cjenka ili koja ne daje svoju pripomoć duhovnoj vlasti da ova upravi ove sudbine prema nadnaravnom svijetu i koja se pomalo priučava, dosljedno ili formalno, da smatra vjeru za privatnu stvar..." (p. 29.)

Ako dakle "moderna" država ne želi da se duhovna miješa u njezine poslove, ali ako ona priznaje da ova de facto postoji, vremenita vlast mora nastojati da ova distinkcija obje vlasti ostane netaknuta i da se zatim ne ponaša kao da duhovna vlast ne bi uopće ni postojala:

"Da duhovna vlast uzmogne s moralnim sredstvima kojima raspolaže, pospješivati dobar napredak civilnoga društva, kako li se mora država, unatoč svojih "modernih" načela, ponašati prema ovoj vlasti? Naš će odgovor biti ovaj:

Jer država ne dvojbeno koegzistira sa duhovnom vlašću, t o ona u prvome redu mora bdjeti nad tim da razlika između obih vlasti, duhovne i vremenite, i obih društava, vjerskog i civilnog, bude striktno pridržana; u drugom redu ... ona mora bdjeti da ovo razlikovanje ne dovede nikada do toga da se obe pole ponašaju kao da jedna ne bi znala za opstanak druge ili da ne bi dovelo do međusobnog nepoznavanja, do međusobne šutnje. Ova razlika neka bude naprotiv poradi zajedničkog sklada, ishodišna točka za neke dogovore i za neke mogućnosti sporazuma". (p. 30.)

Moderna država stoji na stajalištu slobode. Ona mora, prema tome, podijeliti slobodu svakom pojedincu i zajednici koja ne radi protiv općega dobra; - cilja države. Katolička crkva zahtijeva od svojih vjernika da se pokoravaju svakoj legalnoj vlasti; Crkva ima dakle pravo na građansku slobodu. Istina je, njoj nisu simpatični principi moderne države jer ovi stoje na stajalištu slobode vjeroispovijesti. Katolička crkva zna da ju je Krist osnovao i ona radi toga ne može dopustiti da se laž širi uz istinu. No, budući "moderna" država de facto postoji, Crkva, da izbjegne veće zlo, računa s njom kao činjenicom. Crkva se okorišćuje državnim principom slobode, ali ona pri tome upozorava vjernike da moraju težiti za drugim, boljim državnim poretkom u kojem će odnos Crkve i države biti sličan odnosu duše i tijela:

"Teoretski smatrati apsolutnu slobodu ideja i vjera kao ideal u sebi, značilo bi zaboraviti ideal, koji je označio Krist, a to je naprotiv slobodna harmonija misli i duša u veličajnom jedinstvu jednoga, samoga i istoga slobodno izabranoga tora... (p. 119.-120.)

"Biti iskreno privržen jednom režimu (veli kardinal Mercier, koji počiva na sada neuklonjivoj razlici vjeroispovijesti - što je bit moderne države - karakteristika je razboritog i pozitivnog duha, ali se jedna čista praktična smjernica ne smije izdići do visine jednog sveopćeg pravila; trebalo je naprotiv postojećim činjenicama suprotstaviti pravne činjenice, istaknuti neodgodivu privilegiju istine i ne pretvoriti u politički ideal jedno prolazno stanje koje je dovelo Crkvu da ga ova samo tolerira". (p.128.-129.)

Crkva tako tolerira mnoge konstitucije i traži od katolika da se postave na legalnu bazu, da se zakunu na Ustav i da se posluže svim onim sloboštinama, koje njima, kao i ostalima svjetovnim nazorima, daje Ustav:

"Da je uistini u Belgiji 1830. proklamacija nekih načela slobode dala katolicima najprikladniji okvir da se njihova Crkva uzmogne rascvasti, prvi im je Rim udijelio pravo da tako misle, kada je Grgur XVI., obaviješten od kardinala Sterxa, izjavio da ga belgijski Ustav nimalo ne zabrinjava; i Adolf Dechamps će moći 1856. zatražiti od ljevice da iznese samo jednu papinsku riječ o neskladu između javnog belgijskog prava i katoličkih načela, jedan jedini papinski glas koji bi zabranio da se zakune Karti". (p. 20.)

"Van Bommel bijaše dobar teolog i posve je jasno izrekao da ne smatra pod riječju tolerancija vjersku ili dogmatsku tolerantnost, jer je ta nesmisao, već civilnu i praktičnu koja postoji među članovima raznih vjeroispovijesti".

"Tražeći potpunu slobodu poduke i novinstva, pisaše u veljači 1830. Felix de Mérode nunciju, mi ne želimo zasađivati niti polijevati pogubne biljke, otrovne i smrtne hrane, već (tražimo) takav poredak koji nama ostavlja slobodu da kultiviramo našu hranu i koji nam nameće žrtvu da i neprijatelju damo slobodu, da sije kukolj među dobrim sjemenom. Mi to tražimo mjesto drugoga poretka koji bi jedinome neprijatelju ostavio slobodne ruke".

"Htjeti slobodu vjeroispovijesti, propovijedahu sa svoje strane, od god. 1828. novine Katolik Nizozemske (Le Catholique des Bays-Bas) ne znači priznati da ima više pravih; i htjeti slobodu naziranja (opinion) ne znači priznati da su sve naziranja jednako dobra. Hoću sveopću slobodu, ne kao jednu dobrobit, već kao manje zlo, usporedimo li ga s opasnošću koja prijeti, ako političkoj vlasti ostavimo prosuđivanje dobra i zla, čiji službenici u najviše slučajeva udaraju po istini, tvrdeći da je ova pogubna, a ne će nikada udariti zabludu, već će je oni možda i činiti jačom negoli je ikada bila. Svagdje gdje je društvo prestalo imati samo jednu vjeroispovijest, pozitivno kršćanstvo prestaje biti socijalnim zakonom, a država, nužni izričaj svih potreba društva, zadovoljava se štititi civilnu sigurnost svih građana bez razlike". (p.116.)

(U modernoj državi katolici imaju pravo na slobodu). "Bez slobode poduke ne bi im više preostala mogućnost da predaju svojoj djeci vjeru u svoj čistoći; bez slobode tiska im ne bi ostala sloboda da brane svoja vjerovanja i svoja djela, ni da iznašaju svoja načela prema potrebi vremenâ, ni da se opru svojevolji i despotizmu; napokon bi se oni, bez slobode vjerskih nazora, morali pognuti pod jarmom nazora onih koji će se izmjenjivati u vlasti. Katolici ne će moći biti sami slobodni, sloboda svih je postala potrebnim uvjetom njihove slobode". (Robiano de Borsbeck u Courrier de la Meuse od 22. II. 1830. - p. 112.)

(Dobre su bile u Belgiji posljedice ove slobode). "Sretne godine nastaše za belgijske katolike: prva uporaba njihove slobode bila je uspostava Louvainskog sveučilišta god.1834. i 1835. Upravo gdje je htio vladati jozefinizam, vidio se je trijumf autonomije naučavajuće, misleće i učene Crkve". (p. 120.)

I. M.

[1] G. G o y a n, Catholicisme et Politique (Paris, Revue des Jeunes; 9 fr.).

[2] Osim djelâ sv. Tome vidi o ovoj temi::

Coulet, L' Eglise et le Probleme politique (Paris, Spes; 5 fr.).

Sertillanges, Politique chrétienne (Lecoffre).
Messagero del Sacro Cuore, III. 1923, Messager du Sacre Coeur, IV. 1923. i dr..

[3] Vidi: Nova Revija, ožujak 1924. (p. 79) i Život, od svibnja 1924.

[4] Vidi o tome rezultate internac. ankete časopisa "Lettres " (Život, V. 1924.).

[5] Lakše ćemo razumjeti tu tvrdnju ako kažemo da Srbi nisu pravoslavni jer vjeruju u istinitost svoje vjere. Oni su uglavnom pravoslavni jer su Srbi.