KATOLIČKI TJEDNIK
Sarajevo, 3. 7. 1927., br. 27., str. 5
VJERA I GOSPODARSKI ŽIVOT
Kada govorimo o društvenom poretku, uvijek pomišljamo na raznovrsne zemaljske potrebe ljudskoga društva. Društveni poredak nerazdruživo je vezan s ovom zemljom i sa životom čovjeka na ovoj zemlji. Sve, dakle, što nosi zemaljsko obilježje vezano je uz ovaj zemaljski društveni poredak. Među dobra ovoga zemaljskog društvenog poretka spada vjera, ćudoređe te umna i materijalna dobra. U dobro uređenom društvenom poretku sva ova dobra moraju doći do izražaja i imaju zadaću čovjeku pomoći da iz vremenite domovine prijeđe u blaženu Vječnost za koju je stvoren.
Kada govorimo o ekonomskome poretku mislimo tek na jedan dio društvenoga poretka, to jest na materijalne interese građanskoga društva. Sociologija je znanost koja traži i određuje glavne zakone društava; socijalna ili politička ekonomija tek je jedno poglavlje, jedan dio sociologije. I ova je znanost koja pronalazi zakone ljudske djelatnosti, ali samo utoliko ukoliko se ti zakoni odnose na materijalne interese društva. Isto tako ti zakoni, koji se tiču materijalnih interesa, moraju biti podređeni općemu društvenom dobru, tako da se ne bi dogodilo da radi materijalnih interesa strada vjera, ćudoređe, intelektualna dobra koja također spadaju među društvena dobra.
Katolička akcija ima kao poseban zadatak vršiti socijalni apostolat; to jest u cijelo ljudsko društvo, u obitelji, u države, među pojedince i u sve ljudske institucije unijeti kršćanska načela. Jasno je da u taj socijalni apostolat Katoličke akcije spada i poduka kako će se u ekonomski život unijeti kršćanska nauka. Primjer će to najbolje dokazati. Svaki je radnik stvoren da postigne svoju konačnu svrhu u nebu. Što želi Katolička akcija od radnika? Da uzmogne živjeti dostojnim životom i tako postići svoju konačnu svrhu. Za to je potrebno da dobije potrebitu vjersko-moralnu izobrazbu i umnu izobrazbu, jer to pripada svakome čovjeku; treba također stalešku izobrazbu, ali bezuvjetno radnik mora imati i stanovitu svotu materijalnih dobara. Bez materijalnih dobara on uopće ne bi mogao živjeti. Materijalna su dobra podloga na kojima se diže zgrada njegovoga zemaljskog života. Na toj se materijalnoj podlozi osniva njegov život; to su ona kola koja ga vode u vječnost. Bez tih materijalnih dobara čovjek, dakle, ne bi mogao ni živjeti i prema tome niti vršiti krjepost. Ekonomska dobra su preduvjet krjeposti. U planu je Božjem da ova dobra budu pravilno raspoređena jer ova raspodjela utječe i na moralni i religiozni život čovjeka. Stoga je potrebno da se u društvima Katoličke akcije prouče glavni zakoni ekonomskoga života: zakoni proizvodnje, podjele i potrošnje materijalnih dobara. Kako ćemo religiozno i moralno pomoći narodu ako je on u krajnjoj bijedi i nema najpotrebnije za život? Treba stvoriti materijalne preduvjete za dostojan život. A da se to uzmogne postići, treba dobro poznavati zakone toga ekonomskog života. Radi toga je ekonomija u najužoj vezi s religijom; ona je preduvjet naravnomu životu i time i krjeposti.
Nadalje, koliko bi vjeri bilo pomognuto da u ekonomskom životu vladaju zakoni pravednosti i ljubavi? Tada bi gospodar radniku davao zasluženu plaću, seljak ili mljekara ne bi vodu miješali u mlijeku, a radnik ne bi npr. morao stanovati u zagušljivim stanovima. Kada ne bi bilo lihve, narod bi si lakše pribavio sve što mu je potrebno za život, ne bi morao iscrpiti sve svoje sile u radu i mogao bi lakše vršiti svoje vjerske dužnosti. Ekonomski je život, po tome, prema samoj namisli Božjoj, vrlo važan čimbenik za religiozni život, iako nije jedini.
Stoga je od vrlo velike važnosti da se u našim društvima Katoličke akcije proučava socijalna ekonomija, naravno kako je izlažu pape, poglavito Leon XIII. u svojim enciklikama te katolički sociolozi. Crkva ide, štoviše, tako daleko da ona hoće evanđeoski duh unijeti u ekonomski život tražeći od katolika da osnivaju katoličke socijalno-ekonomske institucije. Bitna je njihova zadaća uspostava ekonomskoga Kristovog Kraljevstva. Iako se te institucije bave materijalnim dobrima, one dobivaju svoje smjernice od Crkve koja nepogrješivo tumači zakone ćudoređa (zakone ljudskih čina koji ga dovode do Boga) kako oni ravnaju ekonomskim ljudskim činima.
Tako svaki ekonomski čin ima zadatak naći način kako će se postići ekonomsko dobro; no taj način postizanja tih dobara mora biti ljudski čin: ne smije biti krađa, prijevara, grabež; to dobro se ne smije stjecati da se njime griješi, već zato da omogući čovjeku krjepostan život i time blaženu vječnost.
Nije stoga čudno da sav ekonomski život mora biti ovisan od Crkve, nepogrješive čuvarice ćudoređa, i to utoliko ukoliko ekonomski čini, kao svi ljudski čini moraju biti moralni. Stoga vidimo npr. da u drugim zemljama Crkva šalje u katoličke ekonomsko-socijalne organizacije takozvane "moralne konzultore" koji bdiju da te ekonomske organizacije rade prema načelima pravde i ljubavi.