LUČ
Zagreb, 1919., god. XIV., br. 9-10, str. 210-214
NOVO DOBA
Ecce in cruce totum constat
et in moriendo totum iacet
De Im. Chr. II. 12.
Život je strašan; bol, muka i zlo prožimaju ga u vječnim varijacijama i
daju mu svoje obilježje. Gdje boli nestaje, iščezava život - rađa se sumnja
i grijeh. To potvrđuju velike epohe u razvoju čovječanstva i velika umjetnička
djela u njima. One su refleks muke, po njima možemo utvrditi koliko i kako
su narodi u ono vrijeme trpjeli.
Kada je čovjek stekao dovoljno sredstava za udoban materijalni život pa
se ne mora boriti za svoj opstanak, porodila se bol duha koji razmišljanjem
dolazi do osjećaja tragike čovječjega života: - pomanjkanje spoznaje i grozotu
grijeha. Razdoblja koja reprezentiraju ovaj životni nazor jesu dekadentna.[1]
Boli ima uvijek u svijetu. Kao što morski vali za vrijeme tišine glade obalu, a kada nadođe bura, sve poplave, raznesu i poremete, tako i bol u doba mira zahvaća one koji su joj najbliži, a kada oluja potrese čovječanstvom, onda se bol razlije i uzdrma sve na daleko i široko. Tko je zalazio u radničke stanove, promatrao postupno umiranje živih, nesretnih ljudi, uvjeren je o tome. A kako je sada?
Rat poput bure bijesni, vrela, crvena krv toči se iz rana živih ljudi koji u smrtnoj borbi dozivlju svoju daleku majku i nastoje sakupiti u misli sakupe mrvce vjere na koju su u žurbi svijeta već davno zaboravili. Jadni ljudi, bez krova i noćišta, često i bez pokrivača, bore se s elementima prirode: kišom, snijegom, studeni i glađu. Ti narodi na bojištima već davno su pregorjeli ovaj život pa s malo straha mučki idu u smrt. A koliko istom trpe oni koji iz dana u dan gladuju, puni tuge i straha za one koji su u opasnosti? Kolike ljude, što poznavahu samo sreću, je potresla ova bol i udarila njihovim mislima novi smjer? Bol je stvorila i stvara nove generacije.
Sva je povjesnica ispisana krvlju. Tečevine ljudskoga duha, kultura, što više religije koje su najvažniji čimbenik u razvoju čovječanstva, ukoliko uz židovstvo i kršćanstvo nisu Božje djelo, djela su naroda što trpe. Bol je spašavala čovjeka od mlitavosti i ulijevala mu u srce strah od još veće i nepoznate boli. Tko hoće barem donekle shvatiti smisao života i razumjeti kulturu, mora trpjeti tjelesno i duševno. Teoretičari što sjede u toploj, rasvijetljenoj sobi za obilatim objedom, imajući sve što im godi tijelu, ne će nikada upoznati ideju života. Religija sa svim svojim dogmama i obredima, ostat će takvim ljudima uvijek tajna jer oni ne će razumjeti da u m n a bića idu u mračne studene hramove i ponizivši se do krajnosti, mole klečeći na tvrdom studenom pločniku. No neka zađu u realni život, noće bez krova na kiši, u groznome mraku, gladni i žedni. Neka se uzveru po klancima iznad ponora u koje se mogu svaki čas strovaliti, neka eventualno vide stotinu iznakaženih mrtvaca koji kao klade nepomično leže ili neka poslušaju jauk i jecanje ranjenih iz čijega mesa teče crvena, nešto neshvatljivo. Ne znam hoće li se u tim trenutcima usuditi ustvrditi da je čovjek produkt nužde, vječna glazba svemira, samo monotono klepetanje ogromnoga mlina, kojega pokreće struja slučaja, mlin bez graditelja i mlinara, pravi perpetuum mobile, mlin koji se sam melje. (Novalis). Oni koji u ovakvim doživljajima ne promijene svoje nazore, berem će šutjeti pa će im kao u Kranjčevićeva zadnjeg Adama uvijek pred očima lebdjeti veliki upitnik...
Valja zaći u život gol, kao od majke rođen: "bez palice i torbe, bez hljeba i samo s jednom tunikom" boriti se s prirodom kao pračovjek. Tada će čovjek uvidjeti da život nije nikakav filozofski sustav koji se otvara u knjižnici ili u kabinetu, već je on vrlo ozbiljna i realna stvar s kojom se čovjek mora osobno upoznati.
Sam život Krista koji je proživio borbu cijeloga čovječanstva i bol cijele povijesti očito pokazuje da je smisao života bol: mysterium crucis. Evanđelje te razvoj kršćanstva su epopeje boli. Život velikih pojedinaca bio je samo stih u toj velepjesni. "Želi li tko mene nasljedovati, neka zataji samoga sebe i neka nosi svoj križ dnevno", uči nas jedno mjesto, a malo dalje slijede još dirljivije riječi koje upravo snažno ističu tragiku života: "Lisice imadu špilje, a ptice nebeske gnijezda Sin čovječji, nema mjesta, gdje bi glavu sklonuo."
Koliko li bijaše generacija u pradavno vrijeme koje su osjetile ovu bol. Toliki su danas ljudi na sebi iskusili i razumjeli djelić povijesti; oni shvatiše napokon to poglavito poglavlje Kristova života. Sva povijest, sadašnji život čovječanstva i pojedinca isprepreden je poput mozaika sličnim trenutcima. Živjeti duboko, znači: "Križ svoj nositi dnevno."
Volim ljude današnje generacije, one što su trpjeli i shvatili ozbiljnost života. Ti su praktički riješili faustovski problem. Uzaludno je naime svako filozofiranje u udobnoj gotičkoj sobi uz sjaj mjesečine; na taj način se ne može odgonetnuti sfinga života. Laka je stvar govoriti:
"Habe nun ach! Philosophie,
Juristerei und Medizin
Und leider auch Theologie
Durchaus studiert mit neissen Bemüh'n."
Još je lakše, snabdjeven svim sredstvima, zaći u vrevu života i zavesti nevino djevojče. Ali, da se Faust morao boriti za svagdanji kruh ili da je proživio bol u svim njezinim fazama, došao bi jamačno do rezultata do kojega su došli mnogi neznatni ljudi što su na svoja leđa uprtili sav teret povijesti, umirući, a da im se ni za ime ne zna.
Nije to ništa osobito sjediti u toploj sobi, opkoljen zastarjelim lubanjama i bez boli prelaziti u drugi svijet, pijući otrov iz starodrevne fiole (bočice); no sasvim je druga stvar trpjeti i boriti se, boriti se k tomu sa samim sobom. Tada čovjek uviđa da je bol sok povijesti koji ju vodi iz epohe u epohu; koja podiže na noge milijune, stvara države, ruši prijestolja i vrlo uspješno satire grijeh. Kristova smrt te povijest kršćanstva realno i simbolički potvrđuju ovu misao.
I današnja će bol ucijepiti sadašnjoj generaciji svoje vječne biljege. Već se opažaju tragovi novih ljudi koji u sebi proživljavaju dubok i velik život. -
Život pojedinca je izvor svega. Obzirom na njega i umjetnost i znanost i sve ostalo sporedne su stvari. Umjetnost života ili mudrost po nazivu Starih je ona nit koja se provlači kroz svu povijest. Ona je stvorila države i udarila zasebni biljeg svim granama kulture. Veliki ljudi, koji su znali i u najsitnijem trenutku života duboko i nesebično živjeti, usprkos svim protuslovnim težnjama tijela i vremenitosti, neiscrpivi su i jedini radnici na zgradi čovječanstva. Oni su tvorci pozitivne povijesti. Ovakvih ljudi ima uvijek, oni javno i neopaženo djeluju. Sva kultura, sve tečevine ljudskoga duha njihovo su djelo.
Etička strana života postaje aktualna; ne, ona je dandanas jedina za onu generaciju koja proživljava duh ovoga vremena. Estetska pitanja su u pozadini jer se radi o životu i smrti, o požrtvovnosti, o samozataji i junaštvu. Strašne danteovske slike, pune zbilje i istinitosti: iznakažene lešine, glad, krv i lubanje napuniše zemlju i sa svim time mora se izmiriti današnji čovjek: mora shvatiti smisao tih grozota i uklopiti ga u svoj svjetonazor. Estetska pitanja će sve poroditi, kao naravna posljedica svih tih velebnih problema; no ne će to biti ljepušna igrarija, l'art pour l'art koji je stvorio siti umjetnik u blistavom atelijeru ili urešenom parku, ne doživjevši ništa. Umjetnik nije ptica koja pjeva kada i o čemu joj je ugodno, umjetnik je svećenik, prorok, nadčovjek koji promiče ideje svijeta i poput Praumjetnika stvara mikrokozmose, - svjetove za se. Oni su u harmoniji sa ostalim svemirom; oni otkrivaju neumjetnicima velebna djela i njegove ideje. Pravoga umjetnika ne tjera spleen u njegov radnički hram, nego krv i suza.
Želimo li mi imati veliku državu, velike epohe i velika djela te izvršiti našu zadaću u povijesti, potrebni su nam jedino veliki ljudi. To nam je dirljivo rekao Varga u svome "Umjetniku vječnoga pera", a i Carlyle slično izvodi svoje misli: "jer je vrlo ozbiljna stvar živjeti u ovome svijetu, smrt nije nikakva šala za čovjeka, život nije bio nikada igračka, bio je kruta istinitost i vrlo ozbiljna stvar." Svjesni toga, razumjet ćemo život, shvatit ćemo da ima ljudi koji se odriču svijeta te u asketskom životu, u kontemplaciji i radu nalaze sreću. I za nas mora svemir mora biti samostan, radionica i hram.
Nije to tako grozno i bezbojno kako se na prvi mah čini; valja samo pokušati tako živjeti pa će život biti pun sreće, rada i blistavila. – Radovat ćemo se gledajući ovaj divni svijet, dostojanstvo čovjeka i nadnaravnu ljepotu muke koja čovjeka postavlja za gospodara vremenitosti, a najdublje ćemo osjetiti veselje roneći u se, u onaj sasvim drugi, široki, duševni svijet, pun perspektive i boja, što ga je Novalis tako lijepo opjevao, koji je obitavalište mistikâ. Ovaj život duše zapravo je onaj pravi, nepromjenjivi, vječni život koji ne poznaje vremena niti kraja. Za nas obične ljude je odviše taman, jedva smo ga svjesni, ali čim budemo etičnije živjeli, proširit će se i vidici.
Čovjek je silno slab i bez tuđe pomoći ne može ništa. Zato je On iz vječnosti stupio u povijest i, postavši središtem cijeloga makrokozmosa, dao nam je Sebe da nas tjelesno i duševno preporodi. Ne zaboravimo na tu neizmjernu ljubav i posvetimo veću pažnju maloj bijeloj Hostijici koja osamljena na nas čeka u studenim crkvicama. Svijet živi za se, kao da se nije dogodilo to čudo čudesa na kojeg je silnom čežnjom čekao kroz eone cijeli makrokozmos (Solovjev!).
Tko je živio ili barem nastojao živjeti ovako, vidio je jamačno svijet
u sasvim drugačijoj rasvjeti i osjetio je jasno grozne niti grijeha u koje
se zaplelo sadašnje društvo. Mnogo se muke mora pretrpjeti (muka nije šala!)
da se barem donekle usavršimo; pri svakome koraku proteći će mnogo suza
i krvi, no bez boli i muke nema ni života. Njemački mistik Tauler govori:
"Zapamtite dobro, oj vi ljudi, što razmišljate, najhitriji konj, koji
vas nosi savršenosti, je trpljenje."
- - -
Ovim se velikim dobrom moramo i mi okoristiti; valja se pobrinuti da odgojimo velike ljude koji će sazdati i veliku domovinu. Oslobađati duh od vremenitosti i nezasljepljenim pogledom promatrati razvijanje života, imao bi biti cilj novih ljudi. Borba za savršenošću, askeza mora biti naš svagdanji kruh. Ona nam otvara nutarnje vidike, stvara od nas nesebične ljude, podržava u nama borbu sa zlim i daje nam snage da ne podlegnemo. Askeza rađa sposobnost podnašanja boli i čuva nas od malodušnosti kojoj su mnogi ljudi podlegli kod prve nezgode.
Uslijed sasvim novih prilika koje su nastale tijekom ovoga rata, pojaviše se u našemu javnom životu mnoge trzavice. One su karakteristične za prijelazne epohe. Kod nas se odmah osjetio duh novoga vremena jer mi zaista i snažno živimo. No granice su se prekoračile: od bezuvjetno potrebnih diskusija, porodiše se nepotrebne prepirke. Duh slabosti se uvrstio u naše redove; kratkotrajna politička pitanja nas razdvojiše. Zaboravismo na kozmopolitizam Crkve i na njezin kroz vjekove izgrađeni politički program[2] koji se jedino temelji na Kristovoj nauci. Nacionalni egoizam se uvukao u raspaljene duhove te oni zaboraviše na poniznost i samozataju i započeše svijetu pokazivati svoje vrline, a mane svoje najbliže braće iznositi pred forum onih koje ni sami ne cijene. Umjesto da dalje gradimo, stadosmo rušiti ono što smo sa mnogo muke zajednički sazdali.
Moramo zato svu pažnju posvetiti odgoju samih sebe i studiju katolicizma, koji mi nažalost ne poznajemo nimalo bolje od kakva pučkoškolca.
Stvoriti velike ljude cilj je svenarodnoga katoličkog pokreta jer će se
jedino oni znati snaći u nezgodi i podnašat će s nekim nutarnjim veseljem
boli koje su karakteristične za svaki razvitak, za svaku epohu i za najdublje
umjetničke tvorevine. "In cruce totum constat et in moriendo totum
iacet." [3]
Ivan Merz
[1] u kršćanskom smislu.
[2] Vidi raspravu u "Času": Respublica christiana. XI. letnik, Zvezak 4-5.
[3] Kada je radnja bila već za tisak spremljena, došla mi je do ruku knjiga biskupa Kepplera: “Das Problem des Leiders“ (Herder, Freiburg). U njoj, uz povijesni prikaz, rješavanje boli kod pretkršćanskih filozofskih i teoloških sustava, koji ne mogoše u svoj sustav organski uklopiti taj problem, eklatantno izbija velebno i njegovo harmonično rješenje u kršćanstvu, čiji začetnik "in die Trefen des Leidens nicht blos hinableuchtete sondern hinabstieg." (str. 22-23.)