NARODNA POLITIKA
Zagreb, 26. 6. 1922., br. 142., str. 2-3
TJEDAN KATOLIČKIH KNJIŽEVNIKA
(Poseban dopis "N. P.")
Pariz, 19. lipnja 1922.
Već odavno francuski katolički književnici osjećali su potrebu ujediniti svoje raspršene sile u zajedničkoj akciji i navijestiti rat poganskome društvu koje je prisvojilo sav javni život. Oni su to više mogli o tome pomišljati budući je elita suvremenih francuskih književnika gotovo isključivo katolička. Na Sorboni, na College de France u Francuskoj akademiji i na drugim glasovitim institucijama katolici su brojni, a ipak njihov utjecaj na šire narodne mase bio je do sada minimalan. Tomu je uzrok što laički, bezbožnički duh ima u rukama školu i pomoću svojih sto tisuća "laičkih svećenika sustavno širi laicizam u narodu."
Vrlo poduzetan urednik smotre "Les Lettres", g. Gaëtan Bernoville odlučio je lani organizirati Semaine des Ecrivains catholiques s tendencijom sakupiti sve katoličke književnike bez razlike stranaka. Njegovo uvjerenje kako je prijeko potrebno da se oni međusobno upoznaju da tako mogu usprkos nebitnih razlika ujediniti ove svoje sile za obnovu Francuske u Kristu.
Ovogodišnji Tjedan u tome pogledu potpuno je uspio. Na tribini je čovjek mogao opaziti g. Marc Sangniera, uvjerenoga republikanca gdje sjedi uz Henrija Chassissa, urednika monarhističke "Revue universelle". Vjersko osvjedočenje ujedinilo je za ovih nekoliko dana katolike svih tabora; štoviše, na kongresu je govorio jedan njemački benediktinac, č. otac Gallen, a za prijateljskih sastanaka koji su se držali u Cercle de Luxembourg, kongresisti su s osobitim zanimanjem pratili izvještaje g. Pierre Wallinea o radu njemačkih seniora u svojim organizacijama "Verband deutscher Akademiker zur Pflege der Kathol. Weltanschaung". Neki francuski književnici nakon toga izrazili su želju otvoriti jednu trajnu organizaciju u kojoj će se proučavati aktualni problemi i koji će tako u zajedničkome radu ujediniti raspršene katoličke književnike. Štoviše, poznati poznavalac katoličkih međunarodnih problema, g. René Johannet, bit će u neprestanome dodiru s katoličkim književnicima iz inozemstva (i s Nijemcima!) i stavit će tako francuski katolički tisak u obranu svih katolika. Da je on pri tome ponajprije pomišljao na nas, razumije se. U ostalome o vjerskim progonima u Jugoslaviji bilo je na Tjednu često govora i za čudo francuski i strani novinari su o svemu što se zbiva kod nas vrlo dobro obaviješteni.
Evo ukratko o čemu se raspravljalo za vrijeme zasjedanja (od 12. do 18. lipnja). Nakon sv. Pričesti prikazao je glavni urednik "Etudesa", č. o. Grandmaison, S. I. vjerski pokret u Francuskoj. Istakao je da su mnogobrojni članovi Francuske akademije i parlamenta prisustvovali duhovnim vježbama u vili Manrese. Tako je spomenuo poznatoga romantičara g. René Bazina, g. Georgesa Goyau koji je neki dan izabran članom Francuske akademije i dr. Katolički preporod upravo očigledno izbija na javu među visokoškolcima. Tako je npr. tehnici od 700 upisanih katolika uskrsnu sv. Pričest kod iste svete mise primilo preko 400 studenata. Takvo što Francuska do sada nikada nije doživjela.
Asketska djela čitaju se u velikome broju. Život misionara Foucaulda, što ga je nedavno napisao g. René Bazin, pobudio je veliko oduševljenje. Do sada se rasprodalo oko četrdeset tisuća primjeraka ove knjige što znači da ju je pročitalo oko sto tisuća osoba. Tko bi zatim nabrojio svu silu ostalih epohalnih djela, kao Goyauova Histoire religieuse dela France, Mourreta i dr. knjige koje su izišle prošle godine. Mnoge velike zaklade pomišljaju na izdavanje remek-djelâ mističke i asketske literature.
Ne zanimaju se za mistiku samo katolici; znanstvenici svih mogućih nazora izdaju djela koja se bave tim problemom. Ove godine profesor na College de France, g. Massignon održao je tečaj o jednome muslimanskom mistiku. Taj uvjereni katolik držao je prije toga u Kairu na arapskome sveučilištu i na arapskome jeziku pred muslimanskim intelektualcima cijeli niz predavanja.
P. Grandmaison je preporučio čitanje "Ruvee d’ascetique et de mystique" (Toulouse) koja izdaje bibliografiju o svim tim pitanjima.
P. Ernonet , S. I. analizirao je s filozofskoga stanovišta laicizam (to je bila središnja ideja oko koje su se kretala sva predavanja) i pokazao je da je laicizam potvrda čovjekove nezavisnosti od Boga. Laicizam mora po sebi dovesti do anarhije i moralne propasti. P. Bessieres, S. I. poznati pokretač dječjega pokreta "Hostia" (on je pisac knjige o malome Perici!) i borac za kršćanske škole, prikazao je bijedu katoličke škole u Francuskoj. Katolički roditelji sami izdržavaju vjerske škole iako plaćaju isti porez kao oni roditelji koji šalju svoju djecu u laičku školu. On traži u ime pravednosti da država uzdržava konfesionalne (vjerske) škole i tvrdi da je vrlo lako za ovu ideju pridobiti javno mnijenje. Tako su mu mnogi slobodni mislioci priznali, budući oni ne žele da država sili njihovu djecu da idu u katoličke škole, da je isto tako nepravedno od države što sili katolike da šalju svoju djecu u nekatoličke škole. Poslanici Paul Gay i Gooussan, koji su prisustvovali predavanjima, potkrijepiše riječi P. Bassieres-a i drugim dokazima. Oni pokazaše da laičke škole iz dana u dan više propadaju radi krize morala. Nije isključeno da će veliki broj katoličkih zastupnika s vremenom pridobiti parlamentarnu većinu za R. P. S. Répartition proportionelle scolaire razmjerni i školski namet). Oni su već sada konstituirali klub koji brani katoličke učitelje s državnih škola od napada laičke administracije.
Svi sudionici uvidješe da je školsko pitanje za Francusku od bitne važnosti. O njemu ovisi hoće li francuski narod opet prigrliti Krista, hoće li se vjerska obnova, koja je tako jaka u krugovima intelektualaca, provoditi u seljački i radnički narod.
(Svršit će se)
TJEDAN KATOLIČKIH KNJIŽEVNIKA
(Posebni dopis "N. P.")
Pariz, 19. lipnja 1922.
(Svršetak)
P. Bassieres se odlučno protivi seksualnome odgoju u laičkoj školi. Od petnaest tisuća učitelja koji pripadaju trećoj internacionali i trideset tisuća koji spadaju pod drugu internacionalu ne može se očekivati dobra odgoja. Osim toga, on se ne zadovoljava pripustom svećenika u laičku školu jer je iskustvo pokazalo kako u dječjoj duši nastaje potpuna anarhija, ako već u mladosti čuje gdje im učitelj govori protivno od učitelja vjere.
Henri Massis, osnivač Saveza kršćanskih intelektualaca, iznio je stanovište Confederatio des Travailleurs Intellectuels (C. T. I.) čiji su se članovi izrazili za školski program od 1902. koji traži da moderni jezici nadomjeste latinštinu. Tvrdi da se ta organizacija za tu reformu izrazila iz čisto materijalnih razloga, želeći time osigurati opstanak mnogim profesorima španjolskoga i drugih jezika, ne obazirući se na duh francuske civilizacije i francuske duše koja je "grčko - latinska".
P. Jose de la Briere, S. I., stručnjak u internacionalnome pitanju analizirao je potanko Društvo naroda i pokazao opasnost koja prijeti da se ova organizacija pretvori u trajnu prosvjetnu organizaciju. Glavni čimbenici u Savezu naroda su zadojeni humanitarističko-sinkretističkim duhom. Oni namjeravaju organizirati internacionalni kongres za nastavu, uspostaviti jedno internacionalno (međunarodno) sveučilište itd. U pripravnome odboru nalazi se tek jedan svećenik (g. Reynold, profesor u Bernu.)
Poznati dramatičar Henri Ghéon definirao je ulogu kršćanskoga dramatičara i kršćanskoga glumca. On tvrdi da sveti Toma brani kazališnu umjetnost koja odmara čovječju dušu. G. Ghéon hoće obnoviti kršćansku dramu. Uvjet za ovu akciju je idejno općenje između publike i pisca. Dok laička drama ne može stvoriti remek-djelo jer između pisca i slušaoca nema nikakve veze, u Parizu, reče, ima barem trideset raznih publika - današnji nekršćanski pisac da zadovolji slušaoca, mora djelovati na njegove strasti.
Jedino katolici danas mogu stvoriti veliku dramu. Citira Claudela i Jammesa. Što se njega tiče, on se posvetio obnovi drame pomoću omladinskih društava u kojima zaista vlada jednodušnost. Osim toga je predstavljanje od odgojne vrijednosti.
Osobito zanimljivo bilo je prisustvovati predstavi komedije Dit de l' homme qui aurait vu saint Niedas u kojoj je sam g. Henri Ghéon igrao glavnu ulogu.
Profesor na katoličkome sveučilištu g. abbé Calvet kritizirao je katoličke književnike istaknuvši da oni često griješe protiv istine. Oni često iznose razne nazore, a o njima nisu sami posve uvjereni! Katolički književnik mora uvijek pomišljati da svaka njegova riječ rađa u mnoštvu čitaoca cijele nizove ideja koje, ako su štetne, razaraju društveni poredak. Osim toga, opominje da katolički kritičari moraju više paziti na ljubav prema bližnjemu, zatim nije slobodno iznositi tuđe mane ako nema opravdanoga razloga tomu. Da katolički književnik uzmogne stvorit kršćanske mentalitete, mora imati solidnu vjersku izobrazbu. Poradi toga počelo se s teološkim tečajevima u kojima se posve znanstveno proučavaju teološki problemi i struktura Crkve.
Romanopisci g. E. Baumann i g. Martin Chauffier te lirski pjesnik g. Vallery-Radot iznijeli su svoja estetska stajališta. Oni razlikuju aspiraciju od ekspresije. Katolička umjetnost je supranaturalistička. Pjesnik udiše vrhunaravni život i piše svoja djela. Nekatolički umjetnik neminovno kultivira formu: on ne poznaje "aspiracije"; udisanje nadnaravnih vrjednota po kojima on u vlastitoj duši sistematizira svoje doživljaje.
Romanopisac napose mora imati katoličku izobrazbu jer, budući roman studira čovjeka u njegovome odnošaju sa životom, posve je naravno da pisac mora znati razlikovati dobro od zla i tako smjestiti čovječje čine onamo kamo i spadaju. Jedina je katolička umjetnost univerzalna jer je vjera univerzalna.
Da završi ovu veličajnu manifestaciju, dohrlio je iz pirinejskih krajeva veliki pisac, Francis Jammes. Impozantna ličnost, duge bijele brade i rumenih obraza sjeća nas biblijskih patrijarha. Njegov zaključni govor je divna pjesma u prozi, pozlaćena nitima radosti i isprekidana humorom i ironijom. Pisac kršćanskih Georgika opisao je franjevačkom ljubavlju jedno ptičje gnijezdo i pozvao je katoličke književnike da na vrhuncu vlastite duše sagrade gnijezdo.
Baveći se literarnim i socijalnim problemima, neka se nakon rada uvijek uzdignu u visine gdje su si sagradili gnijezdo mira. Ptica, kada sagradi gnijezdo, obloži ga mahovinom. Ovaj je simbol ljubavi i pjesnik traži od književnika, da u svojim kritikama ne budu odviše nemilosrdni. Završio je preporukom neka svaki književnik obavije svoje unutarnje gnijezdo trnovom krunom koja će ga čuvati od vanjskih napasti, od podloga oportunizma. "Ah gospodo, i u trpljenju, ako je ovo prožeto životom, naći ćete vanjski oblik koji pristaje katoličkome piscu u pogledu na umjetnost i na državno shvaćanje. Ovaj vanjski oblik je poput Francuske i poput Jeanne d'Arc, Crkve: Radost!"
Tako se je eto ovaj Tjedan na kojem se raspravljalo o tako važnim problemima završio na tako prirodan i radostan način.
Zanimljivo je spomenuti, da je dana 17. na večer Marc Sangnier priredio impozantni meeting na kojemu je htio iznijeti svoje principe o izmirenju s Njemačkom. Prije negoli je započeo, rojalistički fašisti ga obasuše gnjilim jajima i raniše do krvi nekoliko osoba. Marc Sangnier izišao je na ulicu i s jedne estrade držao narodu govor, a zatim ga je nastavio u dvorani. Policija nije uhapsila ni jednoga fašistu.